Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Reakcije na tekst S. AntonićaZašto ih posmatram?

   


Slobodan Bošković

Ko su srpsko jakobinci? - revolucija ili «narodni odisaj»

Sa zanimanjem pratim polemiku Prof. dr Slobodana Antonića i nekolicine političara iz kruga g. Čedomira J. Jovanovića, bivšeg potpredsedika srpske Vlade. Antonićevi argumenti za paralelu između događaja iz vremena apsolutne vlasti Jakobinskog kluba nad Francuskom (1793-1794) i odnosa prema demokratiji i modernizaciji kod Čedomira Jovanovića i njegovih sledbenika veoma su zanimljivi. Čini se da sve revolucije imaju slične karakteristike, pa čak i onda kada je od elemenata revolucije očigledno samo postojanje revolucionara. Inače, izuzev odnosa prema modernizaciji kao prema procesu koji se po volji može nametati i ubrzavati bez ispunjenja određenih preduslova i postojanja dugoročne strategije, kao i tvrdnje da je demokratiju moguće suspendovati i prilagođavati u interesu nje same, malo šta drugo što spaja francuske jakobince iz 18. veka i njihove srpske podražavaoce iz našeg vremena.

 Istina, dr Vesna Pešić se branila od poređenja sa Robesjerom ili Sen Žistom, ali je sama ideja poređenja očigledno palila maštu dr Milana St. Protića. Ostaje samo pitanje da li je sve bilo tako i te ne tako davne 2000. godine. Zamislite, iako je to veoma teško, da je recimo Maksimilijan Robespjer ostvario blisku saradnju ili čak sklopio prijateljstvo sa komandantima švajcarske garde koja je sve do 1792. čuvala Luja XVI. Podsetimo, Čedomir Jovanović 2000. i 2001. nije bio Robespjer. Da li bi revolucija zaista bila izvedena? Ili da su recimo Mara i Kami de Mulen umesto u Jakobinski klub ili u Konvent, potrčali da postanu kraljevski ambasadori u tada već postojećim Sjedinjenim državama ili recimo u Švedskoj... Da li bi u tom slučaju bilo Francuske revolucije kakvu danas poznajemo?

Zaboravlja se da je dr Vesna Pešić još 1998. tvrdila kako je Čedomir Jovanović stupio u ne-revolucionarnu i svakako etabliranu Demokratsku stranku pre svega iz straha za spostvenu bezbednost. Ona sama se pred oktobar 2000. povukla iz politike, dok je dr Milan St. Protić u to vreme sarađivao sve sa samim «fejoncima» g. Velimirom Ilićem i Goranom Svilanovićem. Upravo je dr Milan St. Protić 6. oktobra 2000. pred stotinak hiljada građana kao novoizabrani gradonačelnik Beograda i četvrti čovek zemlje pozvao okupljene da dozvole novim vlastima da «rade» i da se umire posle, kako je rekao, «narodnog odisaja», a ne revolucije. Tom prilikom nije spomenuo da će na mestu gradonačelnika ostati veoma kratko, taman dok mu sve to ne dosadi.

 Nažalost, kao što g. Čedomir Jovanović 2001. nije bio siguran da li će se baviti državnom bezbednošću ili univerzitetom, tako ni današnji «srpski jakobinci» nisu bili sigurni u svoj revolucionarni žar 2000. i 2001. godine. Zato dr. Milan St. Protić u svom tekstu objavljenom u prošlom broju NIN-a nije u stanju da opovrgne teze prof. dr. Antonića već nastoji da ga prosto diskvalifikuje. Nisam siguran gde je d.r M. St. Protić otkrio presudnu ulogu Jakobinaca na nasleđe Francuske revolucije? Da li je to mogao zaključiti čitajući Tena, Mišlea, Sobula, K Melkior-Bone ili Simona Šamu? Revolucija nije samo u giljotini i to bi i dr M. St. Protić, koji pre podne pripada «zlatnoj mladeži» srpskih šuana, a popodne nastupa kao sankilot, trebalo da zna.

Slobodan Bošković

Svilajnac

 
     
     
 
Copyright by NSPM