Slobodan Bošković
Ko su srpsko jakobinci? - revolucija ili «narodni odisaj»
Sa zanimanjem pratim polemiku Prof. dr Slobodana Antonića i nekolicine
političara iz kruga g. Čedomira J. Jovanovića, bivšeg
potpredsedika srpske Vlade. Antonićevi argumenti za paralelu
između događaja iz vremena apsolutne vlasti Jakobinskog
kluba nad Francuskom (1793-1794) i odnosa prema demokratiji i modernizaciji
kod Čedomira Jovanovića i njegovih sledbenika veoma su
zanimljivi. Čini se da sve revolucije imaju slične karakteristike,
pa čak i onda kada je od elemenata revolucije očigledno
samo postojanje revolucionara. Inače, izuzev odnosa prema modernizaciji
kao prema procesu koji se po volji može nametati i ubrzavati bez
ispunjenja određenih preduslova i postojanja dugoročne
strategije, kao i tvrdnje da je demokratiju moguće suspendovati
i prilagođavati u interesu nje same, malo šta drugo što spaja
francuske jakobince iz 18. veka i njihove srpske podražavaoce iz
našeg vremena.
Istina, dr Vesna Pešić se branila od poređenja sa Robesjerom
ili Sen Žistom, ali je sama ideja poređenja očigledno
palila maštu dr Milana St. Protića. Ostaje samo pitanje da
li je sve bilo tako i te ne tako davne 2000. godine. Zamislite,
iako je to veoma teško, da je recimo Maksimilijan Robespjer ostvario
blisku saradnju ili čak sklopio prijateljstvo sa komandantima
švajcarske garde koja je sve do 1792. čuvala Luja XVI.
Podsetimo, Čedomir Jovanović 2000. i 2001. nije bio Robespjer.
Da li bi revolucija zaista bila izvedena? Ili da su recimo Mara
i Kami de Mulen umesto u Jakobinski klub ili u Konvent, potrčali
da postanu kraljevski ambasadori u tada već postojećim
Sjedinjenim državama ili recimo u Švedskoj... Da li bi u tom slučaju
bilo Francuske revolucije kakvu danas poznajemo?
Zaboravlja se da je dr Vesna Pešić još 1998. tvrdila kako je
Čedomir Jovanović stupio u ne-revolucionarnu i svakako
etabliranu Demokratsku stranku pre svega iz straha za spostvenu
bezbednost. Ona sama se pred oktobar 2000. povukla iz politike,
dok je dr Milan St. Protić u to vreme sarađivao sve sa
samim «fejoncima» g. Velimirom Ilićem i Goranom Svilanovićem.
Upravo je dr Milan St. Protić 6. oktobra 2000. pred stotinak
hiljada građana kao novoizabrani gradonačelnik Beograda
i četvrti čovek zemlje pozvao okupljene da dozvole novim
vlastima da «rade» i da se umire posle, kako je rekao, «narodnog
odisaja», a ne revolucije. Tom prilikom nije spomenuo da će
na mestu gradonačelnika ostati veoma kratko, taman dok mu sve
to ne dosadi.
Nažalost, kao što
g. Čedomir Jovanović 2001. nije bio siguran da li će
se baviti državnom bezbednošću ili univerzitetom, tako ni današnji
«srpski jakobinci» nisu bili sigurni u svoj revolucionarni žar 2000.
i 2001. godine. Zato dr. Milan St. Protić u svom tekstu objavljenom
u prošlom broju NIN-a nije u stanju da opovrgne teze prof. dr. Antonića
već nastoji da ga prosto diskvalifikuje. Nisam siguran gde
je d.r M. St. Protić otkrio presudnu ulogu Jakobinaca na nasleđe
Francuske revolucije? Da li je to mogao zaključiti čitajući
Tena, Mišlea, Sobula, K Melkior-Bone ili Simona Šamu? Revolucija
nije samo u giljotini i to bi i dr M. St. Protić, koji pre
podne pripada «zlatnoj mladeži» srpskih šuana, a popodne nastupa
kao sankilot, trebalo da zna.
Slobodan Bošković
Svilajnac
|