Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički subjekti

   
Branko Radun

PREDSEDNIK KAO SIMULACIJA

Još od svoje pojave kao bitnog igrača na političkoj sceni u Srbiji, Boris Tadić je pokazao da on i njegovi najbliži saradnici imaju izuzetnu prohodnost u medijima i da tu činjenicu optimalno koriste za sopstvenu promociju. Otkud ta i takva podrška velikih medija i uticajnih grupa i pojedinaca čoveku koji se do tada nije ni malo dokazao u politici, a ni u svojoj struci. Ona je došla pre svega jer je on od određenih grupa ponuđen kao "naslednik" Zorana Đinđića, a od ostalih (u prvom redu onih koji zajedno čine   političko-medijski establišment) je prihvaćen kao svima prihvatljivo rešenje. To što su "upućeniji u stvar" znali da on nije ni nalik Đinđiću, da nema ni njegov politički integritet ni ličnu snagu, mu nije uzeto kao mana, već naprotiv. Upravo takav kakav je, on je bio pogodan da odigra ulogu koju od njega tražila politička elita DOS-a, a u operativnom smislu vrh DS-a. Cilj je bio da se dosovski izborni poraz premosti kroz uvođenje novog lika u politiku i kroz simulaciju promene. I ispalo je tako – sve je naizgled promenjeno (lider, vođstvo i imidž) da bi skoro sve ostalo po starom – to jest da bi D(O)S bio i dalje u igri .

Igranje političko-medijski profilisane uloge u politici   je često nužnost koju stvaraju jaki unutrašnji i spoljašnji pritisci. Ali, kada se politika svodi samo na igranje namenjene uloge, kao što primer Tadića   nedvosmisleno pokazuje, onda je to izuzetno loše i po naš politički život i po zemlju u celini. Svaka politika ima element simulacije i virtuelnog u sebi, ali ako je to gotovo celokupan sadržaj, onda je vodi entropiji sistema, ka umrtvljenju političke i društvene energije. Posledica instaliranih ideološko-medijskih simulacija i simulakruma u Srbiji je da se stvaralačke energije sputavaju ili rasipaju u sizifovskim nastojanjima da se siluje realnost. A to znači da se pored javno proklamovanih pobeda i napretka, u koji čak i veruju njihovi zagovornici (npr. Milošević i Đinđić), u suštini celokupno društvo gubi istorijske i civilizacijske bitke.

Da bi zavodljiva strategija imala nekakvog uspeha, simulacija politike mora da izgleda kao aktivna i konstruktivna delatnost. To je ono u demokratskom društvu što je Tokvil pre skoro dva veka nazvao "bučnom monotonijom". Zato je mnogo truda uloženo u potenciranje Tadićevog aktivističkog imidža: od nivoa gestikulacije u predizbornim mitinzima i sportskih "egzibicija", pa do putovanja i prilično agresivnih političkih izjava . Da bi se predstavio kao ključni igrač bez koga se ne može, a kako je bez operativne vlasti on ili podmeće klipove u točkove Vlade ili je pokušava rušiti. On stoga ni ne dopušta da drugi ma u čemu imaju aktivno preimućstvo, i zato je njegov štab odlučio da on ima čak i svoj predlog ustava, što stvara još veću konfuziju na domaćoj političkoj sceni. Tako je sirotom Koštunici uspeo da izbije iz ruke neprikosnoveni adut "ustavotvornosti" po kome je bio prepoznatljiv u narodu. Dakle, da ponovimo: cilj navednih delatnosti nije prava politička akcija, već simulacija aktivnog i promišljenog strateškog delovanja pri jednom zapravo haotičnom nastupanju ka poziciji sa koje bi mogao ugroziti vladu. Upravo za to će poslužiti i najavljen Tadićev prvenac pod imenom "Nova Strategija" u kojoj će se, kao i svi "generali bez strategije", i Tadić truditi da visokoparnom retorikom prikrije svoj očigledan   nedostatak i da sve druge, a pre svega   samog sebe, ubedi u suprotno.

 

Mada   je   Tadić u   svojoj suštini zapravo protokolarni predsednik, on svojim istupima i pozivima   još od prvog dana svog mandata daje takav ton i značaj kao da je u Srbiji na snazi predsednički sistem američkog tipa. Njegova kampanja je bila aktivistička u američkom stilu i davala je utisak da je to mesto mnogo bitnije nego što zaista jeste. Vrhunac te zasenjujuće predstave je bila predsednička inauguracija Tadića koja je tačno pogodila potrebu našeg društva za simbolima jedinstva i državnosti, i dirnula jedan deo građana Srbije željnog stabilnosti i dostojanstva. Mimo inauguracije, a posle stupanja na funkciju, Tadić je stilski doslovno plagirao američke predsednike u organizaciji i tonu istupa u javnosti (poput: "Moje obraćanje naciji '' ), što nije samo znak nedostatka ukusa , već i prava parodija ako se uzme u obzir činjenica da mi, faktički, godinama unazad i nismo imali predsedničku funkciju koja svojski obavlja čak i protokolarnu ulogu predviđenu ustavom ("stealth" Milutinović i "uzurpatorka" Mićićka).   Da stvar bude tragikomičnija, zapadni političari su aktivno pomagali da se   ova iluzija održi nazivajući Tadića "liderom Srbije," a sve u cilju da bi ga i domaći mediji prihvatili kao "pravog" predsednika koji ima moć. Grotesku uvećava saznanje da pri tome nije postojala čak ni politička volja vladajuće koalicije da se on iz medijskih oblaka "spusti na zemlju". Vrhunac zabune dostignut je kada se ovaj simulakrum od predsednika zaista uživeo u svoju ulogu, postajući potencijalna nevolja čak i za svoje marketinške tvorce, o čemu svedoče tajna pisma koje je ovaj umišljeni državnik pisao stvarnim svetskim liderima. Tako u Srbiji simulacije konačno postaju stvarnije od realnosti, a narod po običaju ostaje zbunjen i sluđen jer mu nije jasno ko zaista vlada Srbijom – Tadić koji nema značajne ingerencije, a meša se u sve i predstavlja se kao "faktor mira i stabilnosti" ili Koštunica koji drži poluge vlasti, ali   ih ne koristi   u   meri kojoj bi mogao (i trebao).

Slab premijer i slab predsednik ne čine ravnotežu moći, već nemoći u Srbiji. Zato je ovakva situacija u sadašnjoj srpskoj politici nešto što se ne može ni podržavati, ni opravdavati kao trenutno najprihvatljivije rešenje. Ova zemlja se već dugo suočava sa velikim teškoćama, a nove će tek pristići u toku narednih meseci i godina. Kako će kohabitacija dva '' nejaka Uroša '' odgovoriti na političke izazove kada počnu pregovori o konačnom statusu Kosova, državne zajednice i suda za ratne zločine možemo samo da pretpostavimo. Prema dosadašnjem iskustvu iz faze idilične kohabitacije, sve govori   da će jedan drugome kvariti posao (pre svega Tadić Koštunici), a da će najveći gubitnik biti Srbija, zemlja kojoj je potrebna politička figura od autoriteta koja bi na sebe preuzela izvšavanje onih poslova oko kojeg je moguće postići nacionalni konsenzus.

Upravo Tadićeva simulacija pokazuje potrebu da se uz pomoć medijskih trikova, pošto takva osoba ne postoji na političkoj sceni, veštački stvori ovakva moćna figura. Pametnom je dovoljan jedan dokaz: ambicija političko-medijskog establišmenta, koji ova vlada nije demontirala od vremena propasti dosovske vlasti, je da od Tadića, i mimo ustava, "naprave" predsednika koji zaista ima vlast i moć. I ona se ne završava samo na tome. Oni nastoje da od Tadića naprave državnika – tj. da javnost ubede u to. Naravno, potpuna medijalizacija politike bez ikakve operativne moći i realne utemeljenosti neće nam doneti ništa dobro. Kako je Koštunica oslabljenih pozicija, a zapleten u svakodnevne "tranzicijske" probleme i zatrpan serijom skandala koji mu sistematski podmeću iz "demokratskog bloka", on nema ni vremena ni snage za strateško razmišljanje i delovanje. Pošto je premijer svesno medijski neeksponiran i nema medijsku politiku (što je apsurd   sam po sebi), Tadić se ubacio u prazan prostor sa svojom jakom "reformskom" retorikom i snažnim medijskim kapacitetima. Na prvi pogled bi se moglo reći da on ima šanse da bude državnik, jer nije opterećen padom rejtinga, sitnim "krpljenjem budžeta" i političkom taktikom kao pripadnici vladajuće koalicije. Međutim, kako se može biti državnik ako se nema poluge vlasti? Čak i da ih poseduje, Tadić nema ni lični i politički integritet potreban za takvu ulogu. Ako neko politiku primenjuje samo kao "slikanje i šetkanje" (komentar jednog gledaoca "Utiska nedelje") i kao vrstu "političkog manekenstva" onda tu ne može biti reč o nečemu ozbiljnijem od poseta Guči, Olimpijadi i koncertu Zvonka Bogdana. A kada počne da se "ozbiljno" bavi politikom odmah sa svojim savetnicima pogrešno "tipuje" na Kerija ili svojim pozivima seje razdor na političkoj sceni povodom izlaska Srba na kosovske izbore. Razumemo to što je Srbiji nakon preživljenih katastrofa očajnički potreban političar većeg kalibra - ali to nije razlog da se (samo)obmanjujemo i da prihvatamo zavodljivu simulaciju. Svi oni koji čak i iz najbolje namere pristaju na takvu medijsku manipulaciju postaju "saučesnici u prevari" koja nam se sutra može obiti o glavu.

Posle niza Tadićevih istupa koji se najblaže mogu oceniti kao pokušaji destabilizacije političke scene i nanošenje štete (mada ih je on obašnjavao visokoumnim državničkim potezima) ionako lošim pozicijama naše zemlje, za takvo samozavaravanje više nema opravdanja. Samo da podsetimo: pozivom za izlazak na izbore kosovskim Srbima, Tadić je napravio podelu na srpskoj političkoj sceni upravo onda kada je izgledalo da je napokon stvoren nekakav međupartijski konsenzus. Drugo, nastavio je sa insistiranjem na manihejskoj podeli na "demokratske" i "nedemokratske" snage i na lokalnom nivou (njegova besprimerna izjava data u Novom Sadu da su radikali „neprijatelji života kao takvog“ prevazišla je i julovsku harangu protiv opozicije), što svakako nije prilog stabilizaciji političke scene i delo jednog državnika, već upravo suprotno. Treće, pokušaj rušenja vlade od strane DS-a i mnoštvo napada na vladajuću koaliciju u vidu naduvanih skandala od strane „protadićevskih“ centara moći i uticaja,   samo su još više zamutili   ukupnu političku situaciju i ostavili nas zapitane: uz pomoć kakvih medijskih trikova se može predstaviti njegov istup protiv ukidanja Haga i ponižavajuće izvinjavanje vladi u Sarajevu kao državništvo i visoka strategija? Ko još može ozbiljno shvatiti retoričke ispade u kojima tvrdi da je nesaradnja sa Hagom ravna izdaji nacionalnih interesa? A kako se od postmodernih političara ni ne zahteva doslednost i iskrenost, onda se samo naivni pitaju što je na Fruškoj gori Tadić odlučio da raskrsti sa kohabitacijom i opasne "štetočine" skine sa vlasti. I kohabitacija je bila deo perfidne politike predsednika Tadića koji uostalom samo simulira predsednika, a zapravo je "gubernator" Srbije koja je " granična provincija moćnog atlantskog carstva " (Slobodan Antonić. Kohabitacija 2. www.nspm.org.yu )

I na kraju, kao šlag na tortu srpskih simulacija i simulakruma je došla tragikomična epizoda sa "atentatom" koja je dostojna jednog Nušića. Da su ljudi oko Tadića znali da je atentat bio zapravo saobraćajni incident govori i to da su u izjavama čelnici DS-a izbegavali direktno reč atentat, što je naglasio Šutanovac, a da su pri tom podigli takvu medijsku halabuku kao da je reč o pravom napadu na predsednika. Mićunović je bez skrupula iskoristio situaciju da taj događaj poveže sa tragičnom smrću premijera Đinđića (" Sve počinje saopštenjem DSS... a onda fizičko nasilje, što otvara put i za konačne likvidacije" Kurir. 2.12. ) , što nam još jednom potvrđuje da starost i mudrost ne moraju da idu zajedno. Dežurni "analitičari" poput Nicovića su već našli i krivce u "antihaškom bratstvu" (Kurir. 2.12), dok je medijsko-politički štab DS-a žestoko zloupotrebio ovaj incident da iz svih oružja napadne vladu kao "nesposobnu". Medijska halabuka na višem nivo bila je i   pokušaj tadićevskih lobista da sebe predstave kao potencijalne mučenike za reforme, čime se degutantno eksploatiše asocijacija na tragičnu pogibiju Đinđića. Za reprizu hale Limes, mislili su, umesto Bagzija može da posluži jedan nesretni vozač i njegov kućni ljubimac. Već je započeo ples do(s)dola za prizivanje Sablje II i surove revolucionarne pravde "6. oktobra" kada je   istina izbila na videlo.

Nije nam toliko cilj da osudimo ovo uznemirenje javnosti koje je dovelo do histerične reakcije u redovima "demokrata", već da se na ovom primeru shvati kako funkcionišu medijske mašinerije i mehanizmi manipulacija koje promovišu jedne, a blate druge političare i stranke. Ova simulacija atentata, koja nas asocira na "atentat" na Tuđmana 1990. godine, je imala za cilj da popravi Tadićev rejting koji je krenuo silaznom putanjom, a da sroza pozicije Koštunice u javnosti koji su ionako na niskim granama. Ali, pošto je priča brzo provaljena, a umesto opasnog atentatora dobili na suvozačevom mestu patuljastog šnaucera (ili irskog setera), pad popularnosti Tadića   ne samo da nije zaustavljen, već sasvim zasluženo nastavljen.   Sa njom tone i onako žalosna pozicija Srbije, jer je i CNN na drugom mestu preneo vest o "atentatu" - odmah posle situacije u Ukrajini (u vezi koje takođe kolaju sumnjive teorije o navodnom trovanju predsedničkog kandidata Juščenka, takođe miljenika Zapada, sa jasnim marketinškim ciljem). Sve ovo kao da je najbolja potvrda Marksove teze da se "istorija prvi put dešava kao tragedija, a drugi put ponavlja kao farsa".   Isto tako treba biti svestan da simulacije koje javnost "kupi" na političkom tržištu, barem izvesno vreme postaju politička realnost sa kojom se mora računati. Tako i mi stojimo sa gospodinom Tadićem, barem "dok se Vlasi ne dosete".

Ove strateške namere je samo delimično pomutio i privremeno odložio njihovu realizaciju Koštunica sa "tvrdoglavim" insistiranjem da pravi vladu bez DS-a. Zato je ova vlada platila ceh u vidu sistematskog blaćenja i vešte proizvodnje skandala koji su sračunati da joj maksimalno snize rejting i učine je spremnom na "saradnju".

I u vreme unutar stranačke kampanje posle predsedničkih izbora, a sada i na mestu predsednika Tadić koristi izuzetno aktivistički rečnik. Tako je u vreme predizborne kampanje u odnosu na protivkandidata Tomu Nikolića u analiziranom broju intervjua tokom maja meseca mnogo više koristio reč "strategija" (36:9), "integracija" (36:12), "razvoj" (43:25) "reforme" (50 : 18) i znatno više govori o "budućnosti" (100 : 38). Primer kiptećeg aktivizma je izjava tipa: "Vreme je da uzmemo sudbinu u svoje ruke, a za to imamo i nacionalnu energiju i sposobne ljude" (Politika, 7. maj). Slično zvuči i ovo: "Evropski put, put ekonomskog oporavka, odbrambenih reformi i nove snažne spoljne politike Srbije je jedini način da se obezbedi stabilnost i prosperitet..." (Politika, 24. jun). U naglašavanje dinamizna se uklapa i sportski žargon, kao npr. kada je na predizbornom mitingu u Kragujevcu rekao da demokratske snage "imaju utakmicu u rukama", ali da treba "odigrati do kraja, do poslednjeg minuta". I ko je onda mogao da sumnja da će takav čovek neće Srbiju najbrže moguće "uvesti u Evropu".

Preciznije po žestokoj reformističkoj demagogiji i korišćenju novih medija i zvezda šou biznisa nalik na kampanju kandidata Demokratske Partije Džona Kerija. O tome više u našem tekstu "Uspon i pad DS-a". www.nspm.org.yu   

O fenomenu marketinškog pristupa u našoj politici i pretvaranju DS-a u "marketinšku agenciju" više u našem tekstu "Boris Tadić – politička 'Barbika'". www.nspm.org.yu , a o njegovom političkom usponu sa pozicija "postpolitike" i "postmoderne" kao o strategijama simulaciji realne politike i boljeg "zametanja tragova" kod nas u tekstu "Kako je Srbija dobila prvog 'postpolitickog' predsednika". Nova Srpska Politička Misao. Izbori. Vol. IX. No. 1-4. str. 195-206.   

 
     
     
 
Copyright by NSPM