POVRATAK KOMESARA
ČEDE
Čedina pojava u medijima više od
"povratka otpisanih" na političku scenu aktuelizuje
pitanje prirode i duha DOS-ovog - u velikoj meri "bivšeg režima".
Svojim istupima i javnim pismima Čeda je aktuelizovao pitanja
za koja su neki naivno verovali da su već rešena ili barem
ostavljena po strani. Ali stvar nije nimalo jednostavna, kako izgleda
ako se ovo tretira kao ekstremni i ekscentrični istup poraženog
političara D(O)S-a. Ovo je samo jedan simptom otvorenog "povratka
DOS-a" na političku i društvenu scenu, iako sa nje zapravo
nisu ni otišli, jer i nije bilo političke volje da budu potisnuti
od predstavnika sadašnje vlasti. Pri tome ne mislimo toliko na to
da su predstavnici DOS-ovskih partija na određenim nivoima
deo vladajućeg establišmenta, pa čak ni to da je u najvećoj
meri u njihovim rukama ostala društvena moć i uticaj (mediji,
NVO sektor), već na to da nije postojala politička volja
da se porazi "dosovska paradigma" i prevaziđe "reformistička"
demagogija. Sadašnja vlada je u najvećoj meri u vlasti ideološkog
"reformizma" i vulgarnog neoliberalizma (G17) prethodnog
režima. Ali čak i pokušaj blagog ublažavanja ili minimalne
promene u odnosu na dosovsku retoriku, ili uravnoteženije unutrašnje
i spoljnje politike, pre svega opuštenijih odnosa tzv. "demokratskih"
i "patriotskih" snaga, kod dosovskih jakobinaca izazivaju
škrgut zuba i uzvik: "Izdaja petooktobarske revolucije!"
Tako
gorespomenuti Čeda sa strašću revolucionarnog moraliste
jadikuje nad trijumfom "snaga mraka i prošlosti" u Koštunicinoj
Vladi. On opominje Tadića da su uništene tekovine peto-oktobarske
revolucije ("korak napred, dva koraka nazad" reče
Lenjin). A to što do sada nije istupio, patetično objašnjava
time što je "ubedio sam sebe, da ti (Boris) vidiš nešto što
ja ne vidim, da ti znaš kako, na način drugačiji od
mog, mogu da se ostvare ciljevi iza kojih su građani stali
5-og oktobra 2000. godine" (Čeda, 2004). Ali sada je
konačno jasno i nevernim Tomama da je Koštunica "čuvar
poretka svrgnutog Slobodana Miloševića". Na isti način
je Lenjin napadao menjševike, koji se nisu slagali za njegovim
"demokratskim centralizmom" u kome "svi demokratski
principi moraju biti potčinjeni isključivo interesima
naše partije" (Lenjin; 1949, 27). Kao što su revolucionarni
jakobinci u Francuskoj i Ruskoj revoluciji odstranili "legaliste",
sličnu je sudbinu kod nas doživeo "menjševik" Koštunica
od "boljševika" Đinđića. Samo oni koji
pripadaju njihovoj frakciji su pravi čuvari "tekovina
napretka" i tumači revolucionarne ideje. Svi ostali
su ili nesposobni da ih prate u njihovim reformama ("kočničari")
ili manje više svesno rade za snage "starog režima".
U svakom slučaju moraju biti uklonjeni sa pozicija vlasti
da ne smetaju onima koji rade "posao", a da pri tom
ne misle mnogo na "sitnice" poput poštovanja zakona,
ustava i moralnih normi.
Mi
zaista verujemo da Čeda opominjući Tadića čini
to u želji da mu pomogne, "bez ikakvih zadnjih namera".
Ali ta nadobudna i nametljiva iskrenost je i ono najgore kod sektaških
revolucionara. Ona im daje snagu uverenja u apsolutnu ispravnost
svojih ciljeva i u zlo koja dolazi sa one strane barikada. On
i njemu slični poseduju "večne istine" o svetu,
a svi ostali su ili "jeretici" ili "nevernici".
A o onima koji su bili zajedno sa njima na "barikadama",
ali su posle "otpali" jer se nisu slagali sa njihovim
surovim i nezakonitim metodama - misle samo najgore. Tako Čeda
iskreno upozorava Tadića da Vojislav Koštunica, sa kojim
kohabitira, "ima nameru da ga prevari i iskoristi" za
svoje opasne ciljeve koji znače skretanje "toka revolucije".
Ovo je samo jedan primer kako dogmatska svest deformiše percepciju,
jer ništa nije neistinitije nego Koštunicu proglasiti za "naslednika
Miloševića" i onoga koji će svojim "jezuitskim
sposobnostima" prevariti "naivni" vrh DS-a. Slušajući
ton arogantno nametljive "istine" i nepostojanja ni
trunke kajanja za sve ono što su radili dok su bili na vlasti
(brojna kršenja zakona, privatizaciona pljačka, otimanje
skupštinskih mandata, korupcija i krimalizacija politike), shvatamo
da smo imali istorijsku sreću što je na putu Đinđićeve
i Čedine surove "revolucionarne pravde" stajao
Koštunica.
Kakva
je Srbija po Čedi od kada oni njom ne vladaju: ona jednostavno
propada. Sve je do prošle godine napredovalo, a sada nazaduje.
Kaže da su se "međunacionalni odnosi u Srbiji pogoršali",
previđajući "sitnu" razliku između postojanja
međuetničkih trvenja koja postoje svugde i instrumentalizacije
pojedinih "slučajeva" protiv naše države. On zatim
kaže da Srbija "ne poštuje svoje međunarodne obaveze"
kao da su na vlasti izraziti antizapadnjaci, a ne Koštunica-Labus-Drašković.
Šta bi tek rekao da su na vlasti Radikali. On kao naše međunarodne
obaveze shvata i sve ono što nam sugerišu pomoćnici sekretara
pomoćnika državnog sekretara SAD-a ili trećerazrednih
birokrata MMF-a i EU. U vezi sa tim je njegov stav da se "beži
od suočavanja i raskida sa prošlošću" jer se Koštunica
opire da isporuči baš sve i baš u roku koji želi Karla del
Ponte. Po Čedi je Karla ovaploćenje "medjunarodne
zajednice" i stoga njene želje za nas moraju biti zakon.
Uslov našeg napretka je oslobađanje od balasta "srpskih
zločina" jer je valjda svima "jasno da je raskid
sa mračnom prošlošću moguć jedino kroz bezuslovnu
saradnju sa Hagom". Dakle "bezuslovnost" Haga nije
uzrokovana nadmoćnom silom koja može da tuži-i-sudi slabijim
od sebe, već time što je Tribunal merilo istine i put moralne
katarze srpskog naroda. Ako se budemo posipali pepelom po glavi
iznutra ćemo se "preobratiti" i postati deo porodice
civilizovanih naroda. Tako se Čeda pokazuje kao propovednik
srpske "misionarske inteligencije" koja želi da prevaspita
primitivne balkanske Srbe i pretvori ih u prosvećene evropejce.
On
najozbiljnije misli da od kada oni ne vladaju (od decembra 2003)
sve u Srbiji propada i da smo opet u "konfliktu sa svetom"
jer ne pristajemo da Srbi na Kosovu budu dekor albanske "demokratije",
jer je navodno "privatizacija zaustavljena" iako ekonomske
poluge, kao i u vreme DOS-a, drži reformski neoliberalni lobi
(pre svega G17). On paranoično projektuje kako se u Srbiji
"vodi kampanja protiv svih koji hoće da rade i ulažu
bez obzira odakle su" i kako je "međunarodna finansijska
pomoć izgubljena". Ovo je već opasna mera ideološko-partijske
zaslepljenosti. Kao alternativa dosovskoj neoliberalnoj ekonomiji
je danas na snazi ni manje ni više nego "nacional-socijalizam
u formi patriotske ekonomije". I to sve valjda u režiji Labusa
i Dinkića. Suludo je Vladu u kojoj glavnu reč vode neoliberalni
fundamentalisti iz G17 optuživati da "ludostima ekonomskog
patriotizma" Srbiju "vraćaju na zatvorenu dirigovanu
ekonomiju". Kada bi ovakvi nerealni i bizarni stavovi bili
samo njegovo mišljenje, mi se ne bismo bavili ovim pitanjem. On
u ovoj ideološkoj ostrašćenosti nije usamljen – ovakve stavove
deli sa mnogim pripadnicima dosovskog režima i njima sklone "evropejske"
inteligencije.
Ali
sada dolazi ono pravo. Zapravo sva suština Koštunicine vlasti
je po Čedi i njemu sličnima da se "sve institucije
razgrađuju u ime jačanja crkve, vojske i grupe akademika
kroz ponovnu afirmaciju njihove ideologije iskazane u Memorandumu.
Oni su kreatori antihaškog lobija koji iz senke upravlja Srbijom
gradeći na Ljotiću i Staljinu nacional-socijalističku
državnu politiku". Naravno, političari koji predstavljaju
sile mraka i haosa "moraju da budu zaustavljeni" svim
sredstvima. "Moraju da budu zaustavljeni zbog toga što njima smeta Evropa u našim školama,
zato što se plaše engleskog jezika, kompjutera i nauke".
On koji je nedovršeni "inteligent" i propali student
uzima sebi za pravo da napada Vladu u kojoj sede doktori nauka
i magistri koji su i preterano podložni nalozima i savetima koji
dolaze iz Brisela, "da se plaše nauke" i da "im
smeta Evropa". Tako Koštunicina Vlada ispada primitivnija
i gora od bilo koje afričke vlade, čak i od talibanske
koja se nije libila da koristi kompjutere i najnovije vojne tehnologije.
Ovo je školski primer kako ideološko shvatanje zaglupljuje i zaluđuje
čoveka i čini ga smešnim. Čeda sebe vidi kao "viteza
demokratije" koji se ogorčeno bori protiv "političara
koji su nas uništili" tj. sadašnje Vlade Srbije. I ovaj Don
Kihot se bori protiv vetrenjača umišljajući da su čudovišta.
On
ne želi da svi gradjani Srbije budu "saučesnici velikog
ratnog zločina kojem se sudi pred sudom Ujedinjenih nacija".
Stoga svi moraju u Hag. Svi, svi svi! Nikako ne može da svari
činjenicu da je na čelu Vojske "Branko Krga, čovek
koji predstavlja čuvara anti-haških i anti-reformskih snaga".
Pa gde je Čeda bio nego u vladi kada su postavljali ovog
generala. Poziva Tadića da vrši pritisak na Vladu da u Hag
odu i oni koje je Karla samo sanjala i da "bude Predsednik
i pozove kosmetske Srbe da izadju na izbore". A kako ga je
Tadić ekspresno poslušao možemo govoriti o tome da je: ili
Čedina "ideološka" frakcija u DS-u jaka ili su
obojica istovremeno krenuli u akciju koju zapad traži po ovom
pitanju. Pre će biti da je ovo drugo u pitanju.
Ovakav "jezik mržnje"
kojim se demonizuju politički protivnici dodatno ojačava
podele u društvu i ekstremizuje svoje ideološke istomišljenike
pojačavajući im osećaj kako je sve crno/belo, to
jest kako su danas u Srbiji uništene "revolucionarne tekovine".
Oni su sad kao čuvari revolucionarne vatre, toliko ekstremni
da su spremni da se obruše i na Tadića ("kolaboracionista")
ako bude nedovoljno "reformistički" i "haški"
orijentisan (zašto ovo dvoje ide zajedno u Srbiji?). Čak
i realniji "demokrate" koji se intimno slažu sa ovakvim
mišljenjem su svesni da ovakvi ekstremni i isključivi stavovi
ne donose više plodove u Srbiji 2004. godine, pa čak i da
štete pozicijama DS-a. I zato su
pokušali da maskiraju Tadićevo dosovsko opredeljenje.
Ali kada je gusto ili kada treba motivisati birače protiv
"nemani" zvane Radikali, onda se koristi Čedin
stil satanizacije političkog protivnika. Tako se Tadić
kao predsednik, žalosno uključio u predizbornu borbu na lokalu
– pa je usred Novog Sada na konvenciji DS-a nazvao Radikale "protivnicima
života" koji "Srbiji rade o glavi" i da bi njihova
pobeda, pa čak i samo u Novom Sadu, "bila katastrofalna
za Srbiju". To pokazuje da se kod Tadića ispod maske
"fensi" političara (vidi Boris Tadić – "politička
Barbika" na www.nspm.org.yu ) krije zapravo neumoljivi
komesar Čeda koji deli građane Srbije na podobne i nepodobne,
na napredne i nazadne, na civilizovane i varvare. Za razliku od
Čede koji u to sto posto veruje, Tadić insistira na
manihejskoj podeli (snage "dobra" i "zla")
da bi sprečio pad popularnosti stranke.
Čeda
kao i svaki komesar koji je nabubao par knjiga i fraza pokušava
da drži čas "političke nastave" čitavom
narodu. On je "čuvar" ideala dosovske revolucije
i branitelj "imena i lika" Zorana Đinđića.
Skojevac po mentalitetu, fanatičan u nastupu, revolucionar
u duši i zaverenik po stilu on ne može da shvati da ljudi više
ne prihvataju takve stupidne dualističke podele. On "transparentno"
pokazuje koliko je Srbija malo odmakla od komunističko-titoističke
teorije i prakse netrpeljivih napada na "ostatke starog režima
koji prete" opstanku revolucije i na "mangupe u našim
redovima" koji joj menjaju tok.
Sam
Čedin idol Zoran Đinđić je bio, pored pragmatizma
i ličnog šarma, pravi revolucionar koji nije zarezivao ni
moralne ni državne zakone ako je potrebno da se obračuna
sa "neprijateljima progresa" ili barem "kočničarima
reformi". On je bio revolucionar lenjinističkog stila
[1]
jer je celog života nepopustljivo branio monolitan
pogled na svet (nekad marksizam posle liberalizam) i jer je bio
spreman da zarad ostvarenja te vizije i osvajanja vlasti koristi
sva raspoloživa sredstva. Makijavelizam u službi Ideje je osobina
revolucionarnih umova, kao i potpuno odvajanje sfere morala od
sfere politike. Kako se potpuno poistovećuju sa svojom vizijom
"svetle budućnosti" svaku kritiku doživljavaju
kao napad na samu Reformu i na ideju Progresa. Tako je Zoran Đinđić
pre par godina pretio da ako njegova Vlada padne – ode Srbija
u Aziju. To sada komesarski revnosno ponavlja i njegov omiljeni
saradnik Čeda.
Sadašnji
lokalni izbori su pokazali da je srpska politička scena mnogo
kompleksnija no što se ideologizovanim mudracima iz "kruga
dvojke" čini. Očigledno je da Čeda i njemu
slični "evropejci" (oni imaju monopol na to ime)
trebaju da se suoče sa realnošću i sa srpskim društvom.
Ne mogu više "piti vodu" boljševičke kvalifikacije
o "silama mraka i haosa" koje ne predstavljaju samo
Radikali i Socijalisti, već i Koštunicin DSS, pa valjda i
SPO i G17 protiv kojih on poziva na mobilizaciju. Gde je kraj
spisku "neprijatelja reformi i Evrope", ko će još
u toj čudovišnoj projekciji biti optužen da gradi Srbiju
na "Staljinu i Ljotiću"? Možda i sam Tadić
ako ne sluša Čedu. Porazna je spoznaja da su sa ovakvom deformisanom
pa i perverznom percepcijom srpske politike i društva slažu mnogi.
Na sajtu B92 smo izbrojali stotinjak komentara Čedinih ideoloških
istomišljenika. A među pripadnicima srpske intelektualne
(pseudo)elite, naročito u ideološkom krilu NVO sektora i
"misionarske inteligencije" postoje i takva mišljenja
prema kojima je Čeda pravi umerenjak i gandijevac. Sa dubokim
uverenjem možemo zaključiti da glavna prepreka modernizacije
nije materijalna već moralna beda i intelektualna perverznost.
Literatura
·
Volkogonov, Dmitrij. (1997) Lenjin
politički portret. Službeni list SRJ. Beograd.
·
Jovanović, Čeda. (2004)
pismo "Predsedniku Republike Srbije". Beograd, 4. oktobar
2004. godine. (www.b92.net )
·
Lenjin, Vladimir Iljič. (1949)
Korak naprijed, dva koraka nazad. Kultura. Zagreb.