Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija

   

Nikola Ivanović

MULTI-ETNICKO KOSOVO

Petersonovo pismo Vojislavu Kostunici izazvalo je siru paznju javnosti. Jedni smatraju da je pismo dobre namjere , dok drugi vide nastavak realizacije puzajuce opasnosti i legalizacije nelegalne vlasti i poretka. Ostaje provjerljiva cinjenica: Na Kosmetu danas demokratiju zasnivaju na vladavini nacije koja satire sve ostale, sto je klasicni vid fasizma. Onda se postavlja pitanje - da li prihvatiti petersenov predlog kako bi se prale prljave ruke takvih gospodara, osumnji cenih za ratne zlocine.

Namece se novo pitanje: Da li Srbija i Crna Gora, treba ili mogu da nesto ucine za zastitu svojih gradjana koji se ubijaju na nominalno nj ihovoj teritoriji? One su nemocne, dok mocni odredjuju njihovo ponasanje. Ali, nepravde izazivaju frustracije. Fasizam u Njemackoj nije rodio poraz u I svjetskom ratu, nego ponizenja naroda, bez mjere i politickog i moralnog rezona. Uspon desnice u vidu radikala ici ce do neba, zahvaljujuci raznim petersonima. Frustracije na nepravdi i ponizenju su pokretaci novih sukoba. Ovaj danasnji “kosovski mir” mogao bi biti priprema za novi rat koji nikome nece donijeti srecu. Tolerancija nasilja prema Srbima, na osnovu trogodisnjih iskustava od kada su “mirovne snage” verbalno gradile muti-etnicko Kosovo i Metohiju, albanski lidre su pokazali nezapamcenu odbojnost prema bilo kakvom dijalogu sa Srbima ili Crnogorcima. Na nagovijestene razgovore odgovarali su refleksivnim nasiljem , dok nijesu ustoliceni .

Kakav je mir koji su donijeli mirovnjaci?

Srbi, uz pratnju mirovnih snaga, grupno, odlaze da kupe hljeb i mlijeko. Inace, ceka ih snajperista iz narednog zbuna , a Peterson trazi od Kostunice razgovor o "daljnj em unapredjenju demokratije." Cak su odredjivani dani u nedjelji kad se trebaju sakupiti zatocenici da bi ih naoruzana pratnja odvela do prodavnice i kupili neku crkavicu za porodice u eri legalizovano g kucno g pritvor a kosovskih Srba . (Crnogorce ne pominjem, jer zvanicnici crnogorski, koji su osvojili vlast na kosovskoj karti za AB revolucije danaz zbore - Kosovo nije problem Crne Gore).

Ukoliko se danas neko razboli u dijelu Evrope, koje se zove Kosovo, mora da ceka naredni cetvrtak, dan kada ce uz oruzanu pratnju - do bolnice, do prodavnice. Ne radi se o gradjanima drugog, nego petog, desetog, stotog reda, gdje na planeti nemamo takav vid nasilja koji se precutno odobrava. Ni jedan albanski lider nije se ogradio na ucinjena nasilja ili ubistva. Safari na srpske glave , posebno djecje (primjer ubistvo djece crnogorskog porijekla u Gorazdevcu), nema ograniceno trajanje. Ako je to tako, a jeste, onda se jedino razborito sa njima moze postupiti – da se sa takvom vlascu ne razgovara, jer im se daje legitimitet za nedjela. Preostaje jedino - i spostovati rezoluciju UN 1244: Sustinska autonomija Kosmeta, suverenitet SCG na citavoj teritoriji, ukljucujuci Kosovo, povratak kontingenta bezbjedonosnih snaga Srbije i Crne Gore, povratak izbjeglica. Polaziste za razgo vore: Uzmi ili ostavi. Ko to ne prihvata, nego hoce svoju drzavu – ima je, zove se Albanija. Sve mimo toga je trajan nemir na Balkanu. Inace, ukoliko nema pravde za sve, kao sto danas nema, onda se radi o drzavi razbojnika, odmetnickoj drzavi.

Sve veci broj gradjana smatra da je mirovnim snagama bilo stalo do mira i sugurnosti za sve, mogli su to obezbijediti. Price o pravednosti, dok Kosovo klizi ka nezavisnosti svodi se na prepredenosti, o zamkama dvostrukog morala. A ukoliko se proglasi jednostrana “nezavisnost” tek nastaju nevolje za sve, osim mirotvoraca. Oni ce biti dalje od tih nevolja. Veoma je losa racunica (ili dobra za projektante “mira”), sto ce najbrojniji narod na Balkanu pokrenuti frustracije, kao izigranih i obespravljenih. Postojanost i hrabrost su mu osvjedoceni visevjekovni stitovi. Necinjenjem je stvoren prostor za nove sukobe. Evropske pridoslice su potcijenile snagu, a albanski lideri su precijenili svoju snagu, cime bi mogli biti veliki gresnici, prije svega, prema svom narodu. Iznenadjuje da brojni “specijalisti” za Balkan, koje je ova poplava nasilja izbacila na povrsinu, nijesu obratili znacajniju paznju na neke vjekovne cinjenice, koje su mnogi prijatelji i neprijatelji respektovali. Da su Srbi stolecima iskusavali brojne nesrece i nedace, nepravde. Da nikada nijesu istakli bijelu zastavu, bez obzira na brojne spakovane nepravde mocnih. Politicari dolaze i odlaze, a duh naroda ostaje, posebno osjetljivost zbog nepravde. Iako mnogi politicari povijaju siju, iz licnih racunica, narod to nikada nije cinio pa je tesko vjerovati da ce to raditi i ubuduce.

 
     
     
 
Copyright by NSPM