Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politika u Srbiji

   


Marinko M. Vučinić

IŠČEZAVANJE VRLINA - IŠČEZAVANJE DRUŠTVA

 "Za razliku od većine njegovih savremenika Dučića je interesovao ne samo stepen učenosti i darovitosti naših ljudi, nego i intelektualne nepodmitljivosti- za njega se ničija ličnost nije sastojala samo od talenta i pameti, nego i od moralnog držanja. Ništa nije prezirao kao lukave ljude, kojima se kod nas , u njegovo doba, svet toliko divio. "Prost čovek se brani lukavstvom, kao što se kulturan čovek brani pameću", izjavljivao je on prvo mirno, da ponovi odlučnije"Lukavstvo je pamet podlih... lukavstvo je inteligencija neinteligentnih"   Milan Kašanin

 

 Izbori su uvek prava prilika da se u jednom društvu pokaže u kojoj meri je razvijena politička kultura i uspostavljene  stabilne političke i društvene vrednosti. U našim turbulentnim tranzicionim uslovima značaj i uticaj političke kulture na artikulaciju aktuelnog političkog života ima posebnu ulogu i značaj. Ako je suditi po dosadašnjem toku naše izborne kampanje možemo doneti sasvim osnovan sud da ni ovi izbori neće mnogo izmeniti naše shvatanje i razumevanje politike kao ogorčene i beskompromisne političke borbe u kojoj nema mnogo mesta za istinsko nadmetanje različitih političkih ideja i programskih opredeljenja. Ova kampanja će verovatno doprineti da se još više proširi krug onih građana koji su neopredeljeni, neodlučni i zgađeni našom dnevnom politikom.

Ove izbore ne prati odlučno i pretežno zalaganje za poštovanje i uspostavljanje određenih političkih vrlina, kao i ostvarivanje opšteg dobra, već će njihov rezultat biti još dublji i prisutniji politički defetizam, neverica i neka vrsta društvenog nihilizma koji sve više postaju najveće i najizraženije prepreke u ostvarivanju i odbrani demokratije u Srbiji. Ovde je već dugo u potpunosti izgubljen i sam pojam građanske vrline i političke načelnosti, a celokupan politički život je sveden na bespoštednu borbu partijskih štabova oko sve manjeg i sve ogorčenijeg biračkog tela.

L. Kolakovski je zastupao mišljenje "da moramo da se potrudimo da reči 'vrlina' vratimo vrlinu. Vrlinama se učimo vaspitanjem u sredini gde se one praktikuju, slično kao što se učimo jednostavnim umećima, poput upotrebe noža i viljuške prilikom jedenja ili plivanju. Kada vrline iščezavaju, nestaje i ljudsko društvo. Pravo pitanje glasi: mogu li se vrline istovremeno upražnjavati, što su svojevremeno razmatrali stoici. Oni su govorili da je nagrada za vrlinu sama vrlina, odnosno da je nagrada pravednom čoveku upravo to što je pravedan". Sledeći ove reči L. Kolakovskog, možemo reći da se u našim političkim prilikama upravo dešava upozoravajuće iščezavanje vrlina što dovodi do stvarne anomije celokupnog društva.

Ovi izbori imaju i svoju dublju istorijsku dimenziju jer se ne radi samo o rutinskom dnevno političkom događaju,  već je ovde u pitanju odlučna i dalekosežna odbrana Republike  a samim tim i njenih temeljnih pre svega civilizacijskih vrednosti i vrlina. Republika u svojoj biti i jeste prevashodno izraz civilizacijskog razvoja jednog društva i zasnivanja političkog prostora i društva na bazičnim republikanskim vredenostima i vrlinama. Ako neko još, u našem tragikomičnom političkom karuselu, i govori o načelnosti i vrlinama, to spada u sferu političke naivnosti i nesposobnosti da se deluje u skladu sa neizbežnim i neumitnim zahtevima svemoćnog političkog pragmatizma. Upravo ovi izbori imaju pre svega civilizacijski i nad-politički značaj jer se ovde radi iznad svega o odbrani Republike.

Indikativno je da se zbog opterećenosti svakodnevnim političkim borbama niko i ne poziva na potrebu da se ovo izborno nadmetanje pretvori u najširi društveni i politički pokret za doslednu i rezolutnu odbranu Republike kao i krhke i nestabilne  demokratije u ovoj zemlji.

Milan Podunavac navodi da je Taljeran svojevremeno govorio da je Francuzima nakon pobede bonapartizma trebalo gotovo pedeset godina da povrate poverenje u republikanske političke ustanove. "Tacit nas podučava ne samo anatomiji poretka, on otkriva snagu moralnog stava i građanskih vrlina. Društvo razorenih vrlina je tegobna postelja i za upravljače i podanike", upozorava nas M. Podunavac. Ovo njegovo dalekosežno upozorenje ima  značenje za stvaranje i afirmaciju pre svega moralnih osnova i načela koja moraju biti ugrađena u postojanje i funkcionisanje demokratskog poretka. Mi upravo živimo u društvu razorenih vrlina, i što je još tegobnije bez jasne svesti o potrebi uspostavljljanja sistema trajnih vrednosti građanskih vrlina.

Upravo je uključivanje B. Karića u kampanju za predsedničke izbore najbolji i najočitiji primer razorenih  društvenih vrlina. Njegova pojava na političkoj sceni je prava prilika za preispitivanje stanovišta o presudnom značaju moralnih načela u političkom životu. Koristeći se tzv. domaćinskim populizmom i najogoljenijom socijalnom demagogijom, nastupa širom Srbije kao novi narodni spasilac tvrdeći kako je upravo on jedina šansa osiromašene, sluđene i ojađene Srbije. Zar je zbilja u Srbiji zavladala takva moralna pustoš i otupelost da je moguće da se na našoj političkoj sceni sada pojavljuju ljudi koji su oličenje bahatosti, demagogije i anahronih političkih ideja. Zar smo tako lako zaboravili ko je bio glavni promoter i ljubitelj "naučnog" dela M. Marković i ko je bio omiljeni prvi komšija S. Miloševića. Najgore od svega što upravo B. Karić bez ikakvog zazora otvoreno promoviše političku poruku da je najvažnije biti uz svaku vlast. To je onaj rajetinski mentalitet koji je spreman da bude uz svaku vlast i da odano služi svakom gospodaru. Njegov osnovni politički kredo je sadržan u sledećem stavu. "Ako nemaš vlast ili nisi uz nju, poslednji si sluga. Vlast može svakoga da savije, kao prase u pleh i da ga ispeče u furuni".

Sudeći po predizbornim istupanjima B. Karića ispada da je on u stvari bio najveća opoziciona snaga i velika žrtva u vreme Miloševićevog režima. Posebno je interesantno kako se u kampanji problematizuje njegovo bogatstvo. Neprestano se govori kako naš narod teško prihvata da neko može da bude bogat  i da pri tome ne razume šta je to privatna svojina. Već je opšte mesto da je u vreme vladavine Miloševića došlo do drastičnog osiromašenja našeg naroda. Zato se i sa puno prava postavlja opravadano pitanje porekla bogatstva nekoliko najbogatijih ljudi koji svoju ekonomsku moć duguju upravo tome što su bili sastavni deo starog autoritarnog režima.

"Da se razumemo, nemam ništa protiv bogatstva. Naprotiv! Ali oni su se uglavnom obogatili na nezakonit način, i to je evidentno. Obogatili su se na muci mnogih ljudi i da budemo otvoreni, na zločinima. Problem je što to njihovo bogatstvo ne samo da nije dovedeno u pitanje, već je i legalizovano. Oni sada mogu da šire svoje imperije, što i čine. Stiču čak i ono što ranije nisu imali, a to je društveni ugled". U ovim pregnatnim rečima Žarka Trebješanina sadržana je suština rasprave o našim bogatašima koji samo kod nas mogu važiti  za uspešne i sposobne poslovne ljude. Jasno je da B. Karić pokušava da nastupa kao kandidat koji nije klasičan političar već svoju kampanju gradi na tome da je on van politike i dnevnih političkih borbi, već se javlja kao neki neutralni anti-politički faktor čiji je cilj sadržan u pokretanju privrede i proizvodnje. Ali B. Karić kao da se iznenada probudio iz dubokog sna, jer te firme i preduzeća koje on sada revnosno obilazi zatvorene su već godinama a radnici koji se u njima još vode kao zaposleni već su zaboravili kada su primili poslednju platu. Sada se B. Karić javlja kao garant pokretanja proizvodnje i to je glavni moto njegove kampanje. Međutim, teško da bi neko mogao da navede koju je to proizvodnju on do sada pokrenuo. Pri tome se koristi najprizemnijom demagogijom i populizmom koji ima izvorište u anahronim idejama patrijarhalnosti i porodične zadruge. Prizori iz njegove kampanje dostojni su pera velikih satiričara i komediografa  klao što su bili Domanović, Nušić , Gogolj ili Ščedrin.

Gistav Flober je zapisao da bogatstvo zamenjuje sve čak i ugled. Sumnjam da je B. Karić čitao Flobera, ali smo svedoci njegovih stalnih nastojanja da novcem kupi mesto uglednog narodnog dobrotvora i dobročinitelja, a sada je na redu i mesto Predsednika Republike. I njemu se nema šta zameriti jer on očigledno sledi i veruje u svemoguću logiku novca. Problem je u onoj sve većoj sviti tzv. nacionalnih radnika, intelektualaca, naučnika, pisaca, koji su spremni da učestvuju u toj tragikomičnoj farsi preoblikovanja jedne biografije i otvorenoj trgovini i kupovanju tzv, društvenog ugleda. Oni su u stvari obična moneta za kupovinu onoga što se ipak novcem ne može kupiti.

Istoričar Predrag Marković je nedavno dao izvanrednu dijagnozu ove pijace za kupovanje naših 'uglednih' duša. "Sada želite da me podsetite na jednu srpsku bogatašku porodicu koja svake godine podeli nekoliko stotina hiljada evra bakšiša vrlo uticajnim i uglednim ljudima. Prvo, takva vrsta dobročinstva pomalo liči na kupovinu uticaja na važne ljude. Drugo, nedavno pročitah u novinama verovatno preteranu vest o ceni nakita i automobila nekoliko snajki te porodice. Ispade da se celokupna suma koju ovi dobrotvori godišnje podele može sakupiti ako snajke poskidaju prstenje i lančiće. A podsetimo, reč je o ljudima koji daju više od ostalih bogataških klanova. Naravno, mnogi će osporiti ove moje tvrdnje. Ali ja svaki dan gledam Kapetan Mišino zdanje, i zgrade Endrjua Karneđija; istog trena kad neki srpski bogataš pokloni svom narodu bar jednu salu, nalik odajama u tim zdanjima, ali bez pompe i medijske promocije, ja ću promeniti svoj stav da nova srpska elita manje mari za Srbe nego što Bil Gejts mari za stanovnike crne Afrike ili što je štedljivi škot Karneđi mario za Srbe."

Na sličan način se može govoriti i o onom delu kampanje B. Karića koje se tiče njegove velike i potresne bige za izbeglice sa Kosova. U kampanji je izjavio kako je zaprepašćen uslovima u kolektivnim smeštajima u kojima žive izbeglice. Pa zar je to neko veliko otkriće i zar je terebalo da budu organizovani predsedniči izbori da bi veliki dobrotvor shvatio kako izbeglice ne samo sa Kosova žive u nehumanim uslovima. Mogao bi kosovski dobročinitelj da otvori neku od svojih velelepnih vila na Dedinju za smeštaj izbeglica, tako bi sigurno dokazao svoju  veliku brigu za napaćene izbeglice.

Za mene je veoma interesantno da pojavu B. Karića na političkoj sceni prati dosta blaga reakcija naše "kritičke" javnosti. Čak se dešava da naši najžešći kritičari Miloševićevog režima odjednom imaju puno razumevanja za njegovu političku delatnost i izjavljuju kako ne mogu da se sete šta bi zamerili B. Kariću, ili tvrdnja kako njegova pojava dinamizuje našu političku scenu i doprinosi da se naš narod konačno pomiri sa činjenicom da je privatna svojina od presudne važnosti za razvoj našeg društva, Z. Lutovac je čak izjavio da " Karić ima američku biografiju, a osnova kampanje mu je latinoamerička sapunica. I pored toga on je programski najjasniji kandidat. "Dejan V. Stanković kaže " Kampanja mu je optimistična, a glasačima se obraća razumljivim jezikom.On poštuje autentičnost srpske kulture i tradicije i otvoreno govori o svom životu i porodici." Toliko o analitičnosti i objektivnosti naših političkih analitičara.

O čemu svedoči ozbiljno i dobro osmišljena kampanja B. Karića kako to kažu naši vrli nezavisni i ostali politički analitičari i istraživači javnog mnenja. U pitanju je razarajuća hipokrizija i sveopšte licemerstvo koje je proželo celokupno naše društvo u kome je zavladao moralni relativizam i strahovita moralna otupelost koja je i dovodi do gubljenja osnovnih etičkih i civilizacijskih vrednosti. Bahatost i primitivizam sada ponovo otvoreno izlaze na našu rastočenu političku scenu, težeći da svoju ispraznu socijalnu demagogiju i domaćinski populizam predstave kao novu političku snagu koja će konaćno podići Srbiju. To je ništa više nego jedna od iluzija i obmana kojih je u našem političkom životu bilo na pretek u proteklih petnaest godina. Zato i nije čudno što se naš politički život i pretvorio u mutnu kaljugu neprincipijelnosti, amoralnosti i nedoslednosti. Ova protekla kampanja za predsedničke izbore samo je još jedan dokaz da bez ostvarivanja temeljnih republikanskih i civilizacijskih vrlina neće biti moguće stvoriti i odbraniti racionalan demokratski društveni sistem. Jedino revitalizacijom osnovnih političkih vrlina može se u našim uslovima politici vratiti dignitet racionalne i ozbiljne društvene delatnosti koja neće biti glavni činilac razaranja i rastakanja društva.

 10 Juni 2004 godine 

 
     
     
 
Copyright by NSPM