Marinko M. Vučinić
IŠČEZAVANJE VRLINA -
IŠČEZAVANJE DRUŠTVA
"Za razliku od većine njegovih savremenika
Dučića je interesovao ne samo stepen učenosti i darovitosti
naših ljudi, nego i intelektualne nepodmitljivosti- za njega se
ničija ličnost nije sastojala samo od talenta i pameti,
nego i od moralnog držanja. Ništa nije prezirao kao lukave ljude,
kojima se kod nas , u njegovo doba, svet toliko divio. "Prost
čovek se brani lukavstvom, kao što se kulturan čovek brani
pameću", izjavljivao je on prvo mirno, da ponovi odlučnije"Lukavstvo
je pamet podlih... lukavstvo je inteligencija neinteligentnih"
Milan Kašanin
Izbori su uvek prava prilika da se u jednom društvu
pokaže u kojoj meri je razvijena politička kultura i uspostavljene
stabilne političke i društvene vrednosti. U našim turbulentnim
tranzicionim uslovima značaj i uticaj političke kulture
na artikulaciju aktuelnog političkog života ima posebnu ulogu
i značaj. Ako je suditi po dosadašnjem toku naše izborne kampanje
možemo doneti sasvim osnovan sud da ni ovi izbori neće mnogo
izmeniti naše shvatanje i razumevanje politike kao ogorčene
i beskompromisne političke borbe u kojoj nema mnogo mesta za
istinsko nadmetanje različitih političkih ideja i programskih
opredeljenja. Ova kampanja će verovatno doprineti da se još
više proširi krug onih građana koji su neopredeljeni, neodlučni
i zgađeni našom dnevnom politikom.
Ove izbore ne prati odlučno i pretežno zalaganje
za poštovanje i uspostavljanje određenih političkih vrlina,
kao i ostvarivanje opšteg dobra, već će njihov rezultat
biti još dublji i prisutniji politički defetizam, neverica
i neka vrsta društvenog nihilizma koji sve više postaju najveće
i najizraženije prepreke u ostvarivanju i odbrani demokratije u
Srbiji. Ovde je već dugo u potpunosti izgubljen i sam pojam
građanske vrline i političke načelnosti, a celokupan
politički život je sveden na bespoštednu borbu partijskih štabova
oko sve manjeg i sve ogorčenijeg biračkog tela.
L. Kolakovski je zastupao mišljenje "da moramo
da se potrudimo da reči 'vrlina' vratimo vrlinu. Vrlinama se
učimo vaspitanjem u sredini gde se one praktikuju, slično
kao što se učimo jednostavnim umećima, poput upotrebe
noža i viljuške prilikom jedenja ili plivanju. Kada vrline iščezavaju,
nestaje i ljudsko društvo. Pravo pitanje glasi: mogu li se vrline
istovremeno upražnjavati, što su svojevremeno razmatrali stoici.
Oni su govorili da je nagrada za vrlinu sama vrlina, odnosno da
je nagrada pravednom čoveku upravo to što je pravedan".
Sledeći ove reči L. Kolakovskog, možemo reći da se
u našim političkim prilikama upravo dešava upozoravajuće
iščezavanje vrlina što dovodi do stvarne anomije celokupnog
društva.
Ovi izbori imaju i svoju dublju istorijsku dimenziju
jer se ne radi samo o rutinskom dnevno političkom događaju,
već je ovde u pitanju odlučna i dalekosežna odbrana Republike
a samim tim i njenih temeljnih pre svega civilizacijskih vrednosti
i vrlina. Republika u svojoj biti i jeste prevashodno izraz civilizacijskog
razvoja jednog društva i zasnivanja političkog prostora i društva
na bazičnim republikanskim vredenostima i vrlinama. Ako neko
još, u našem tragikomičnom političkom karuselu, i govori
o načelnosti i vrlinama, to spada u sferu političke naivnosti
i nesposobnosti da se deluje u skladu sa neizbežnim i neumitnim
zahtevima svemoćnog političkog pragmatizma. Upravo ovi
izbori imaju pre svega civilizacijski i nad-politički značaj
jer se ovde radi iznad svega o odbrani Republike.
Indikativno je da se zbog opterećenosti svakodnevnim
političkim borbama niko i ne poziva na potrebu da se ovo izborno
nadmetanje pretvori u najširi društveni i politički pokret
za doslednu i rezolutnu odbranu Republike kao i krhke i nestabilne
demokratije u ovoj zemlji.
Milan Podunavac navodi da je Taljeran svojevremeno
govorio da je Francuzima nakon pobede bonapartizma trebalo gotovo
pedeset godina da povrate poverenje u republikanske političke
ustanove. "Tacit nas podučava ne samo anatomiji poretka,
on otkriva snagu moralnog stava i građanskih vrlina. Društvo
razorenih vrlina je tegobna postelja i za upravljače i podanike",
upozorava nas M. Podunavac. Ovo njegovo dalekosežno upozorenje ima
značenje za stvaranje i afirmaciju pre svega moralnih osnova
i načela koja moraju biti ugrađena u postojanje i funkcionisanje
demokratskog poretka. Mi upravo živimo u društvu razorenih vrlina,
i što je još tegobnije bez jasne svesti o potrebi uspostavljljanja
sistema trajnih vrednosti građanskih vrlina.
Upravo je uključivanje B. Karića u kampanju
za predsedničke izbore najbolji i najočitiji primer razorenih
društvenih vrlina. Njegova pojava na političkoj sceni je prava
prilika za preispitivanje stanovišta o presudnom značaju moralnih
načela u političkom životu. Koristeći se tzv. domaćinskim
populizmom i najogoljenijom socijalnom demagogijom, nastupa širom
Srbije kao novi narodni spasilac tvrdeći kako je upravo on
jedina šansa osiromašene, sluđene i ojađene Srbije. Zar
je zbilja u Srbiji zavladala takva moralna pustoš i otupelost da
je moguće da se na našoj političkoj sceni sada pojavljuju
ljudi koji su oličenje bahatosti, demagogije i anahronih političkih
ideja. Zar smo tako lako zaboravili ko je bio glavni promoter i
ljubitelj "naučnog" dela M. Marković i ko je
bio omiljeni prvi komšija S. Miloševića. Najgore od svega što
upravo B. Karić bez ikakvog zazora otvoreno promoviše političku
poruku da je najvažnije biti uz svaku vlast. To je onaj rajetinski
mentalitet koji je spreman da bude uz svaku vlast i da odano služi
svakom gospodaru. Njegov osnovni politički kredo je sadržan
u sledećem stavu. "Ako nemaš vlast ili nisi uz nju, poslednji
si sluga. Vlast može svakoga da savije, kao prase u pleh i da ga
ispeče u furuni".
Sudeći po predizbornim istupanjima B. Karića
ispada da je on u stvari bio najveća opoziciona snaga i velika
žrtva u vreme Miloševićevog režima. Posebno je interesantno
kako se u kampanji problematizuje njegovo bogatstvo. Neprestano
se govori kako naš narod teško prihvata da neko može da bude bogat
i da pri tome ne razume šta je to privatna svojina. Već je
opšte mesto da je u vreme vladavine Miloševića došlo do drastičnog
osiromašenja našeg naroda. Zato se i sa puno prava postavlja opravadano
pitanje porekla bogatstva nekoliko najbogatijih ljudi koji svoju
ekonomsku moć duguju upravo tome što su bili sastavni deo starog
autoritarnog režima.
"Da se razumemo, nemam ništa
protiv bogatstva. Naprotiv! Ali oni su se uglavnom obogatili na
nezakonit način, i to je evidentno. Obogatili su se na muci
mnogih ljudi i da budemo otvoreni, na zločinima. Problem je
što to njihovo bogatstvo ne samo da nije dovedeno u pitanje, već
je i legalizovano. Oni sada mogu da šire svoje imperije, što i čine.
Stiču čak i ono što ranije nisu imali, a to je društveni
ugled". U ovim pregnatnim rečima Žarka Trebješanina sadržana
je suština rasprave o našim bogatašima koji samo kod nas mogu važiti
za uspešne i sposobne poslovne ljude. Jasno je da B. Karić
pokušava da nastupa kao kandidat koji nije klasičan političar
već svoju kampanju gradi na tome da je on van politike i dnevnih
političkih borbi, već se javlja kao neki neutralni anti-politički
faktor čiji je cilj sadržan u pokretanju privrede i proizvodnje.
Ali B. Karić kao da se iznenada probudio iz dubokog sna, jer
te firme i preduzeća koje on sada revnosno obilazi zatvorene
su već godinama a radnici koji se u njima još vode kao zaposleni
već su zaboravili kada su primili poslednju platu. Sada se
B. Karić javlja kao garant pokretanja proizvodnje i to je glavni
moto njegove kampanje. Međutim, teško da bi neko mogao da navede
koju je to proizvodnju on do sada pokrenuo. Pri tome se koristi
najprizemnijom demagogijom i populizmom koji ima izvorište u anahronim
idejama patrijarhalnosti i porodične zadruge. Prizori iz njegove
kampanje dostojni su pera velikih satiričara i komediografa
klao što su bili Domanović, Nušić , Gogolj ili Ščedrin.
Gistav Flober je zapisao da bogatstvo zamenjuje sve
čak i ugled. Sumnjam da je B. Karić čitao Flobera,
ali smo svedoci njegovih stalnih nastojanja da novcem kupi mesto
uglednog narodnog dobrotvora i dobročinitelja, a sada je na
redu i mesto Predsednika Republike. I njemu se nema šta zameriti
jer on očigledno sledi i veruje u svemoguću logiku novca.
Problem je u onoj sve većoj sviti tzv. nacionalnih radnika,
intelektualaca, naučnika, pisaca, koji su spremni da učestvuju
u toj tragikomičnoj farsi preoblikovanja jedne biografije i
otvorenoj trgovini i kupovanju tzv, društvenog ugleda. Oni su u
stvari obična moneta za kupovinu onoga što se ipak novcem ne
može kupiti.
Istoričar Predrag Marković je nedavno dao
izvanrednu dijagnozu ove pijace za kupovanje naših 'uglednih' duša.
"Sada želite da me podsetite na jednu srpsku bogatašku porodicu
koja svake godine podeli nekoliko stotina hiljada evra bakšiša vrlo
uticajnim i uglednim ljudima. Prvo, takva vrsta dobročinstva
pomalo liči na kupovinu uticaja na važne ljude. Drugo, nedavno
pročitah u novinama verovatno preteranu vest o ceni nakita
i automobila nekoliko snajki te porodice. Ispade da se celokupna
suma koju ovi dobrotvori godišnje podele može sakupiti ako snajke
poskidaju prstenje i lančiće. A podsetimo, reč je
o ljudima koji daju više od ostalih bogataških klanova. Naravno,
mnogi će osporiti ove moje tvrdnje. Ali ja svaki dan gledam
Kapetan Mišino zdanje, i zgrade Endrjua Karneđija; istog trena
kad neki srpski bogataš pokloni svom narodu bar jednu salu, nalik
odajama u tim zdanjima, ali bez pompe i medijske promocije, ja ću
promeniti svoj stav da nova srpska elita manje mari za Srbe nego
što Bil Gejts mari za stanovnike crne Afrike ili što je štedljivi
škot Karneđi mario za Srbe."
Na sličan način se može govoriti i o onom
delu kampanje B. Karića koje se tiče njegove velike i
potresne bige za izbeglice sa Kosova. U kampanji je izjavio kako
je zaprepašćen uslovima u kolektivnim smeštajima u kojima žive
izbeglice. Pa zar je to neko veliko otkriće i zar je terebalo
da budu organizovani predsedniči izbori da bi veliki dobrotvor
shvatio kako izbeglice ne samo sa Kosova žive u nehumanim uslovima.
Mogao bi kosovski dobročinitelj da otvori neku od svojih velelepnih
vila na Dedinju za smeštaj izbeglica, tako bi sigurno dokazao svoju
veliku brigu za napaćene izbeglice.
Za mene je veoma interesantno da pojavu B. Karića
na političkoj sceni prati dosta blaga reakcija naše "kritičke"
javnosti. Čak se dešava da naši najžešći kritičari
Miloševićevog režima odjednom imaju puno razumevanja za njegovu
političku delatnost i izjavljuju kako ne mogu da se sete šta
bi zamerili B. Kariću, ili tvrdnja kako njegova pojava dinamizuje
našu političku scenu i doprinosi da se naš narod konačno
pomiri sa činjenicom da je privatna svojina od presudne važnosti
za razvoj našeg društva, Z. Lutovac je čak izjavio da "
Karić ima američku biografiju, a osnova kampanje mu je
latinoamerička sapunica. I pored toga on je programski najjasniji
kandidat. "Dejan V. Stanković kaže " Kampanja mu
je optimistična, a glasačima se obraća razumljivim
jezikom.On poštuje autentičnost srpske kulture i tradicije
i otvoreno govori o svom životu i porodici." Toliko o analitičnosti
i objektivnosti naših političkih analitičara.
O čemu svedoči ozbiljno i dobro osmišljena
kampanja B. Karića kako to kažu naši vrli nezavisni i ostali
politički analitičari i istraživači javnog mnenja.
U pitanju je razarajuća hipokrizija i sveopšte licemerstvo
koje je proželo celokupno naše društvo u kome je zavladao moralni
relativizam i strahovita moralna otupelost koja je i dovodi do gubljenja
osnovnih etičkih i civilizacijskih vrednosti. Bahatost i primitivizam
sada ponovo otvoreno izlaze na našu rastočenu političku
scenu, težeći da svoju ispraznu socijalnu demagogiju i domaćinski
populizam predstave kao novu političku snagu koja će konaćno
podići Srbiju. To je ništa više nego jedna od iluzija i obmana
kojih je u našem političkom životu bilo na pretek u proteklih
petnaest godina. Zato i nije čudno što se naš politički
život i pretvorio u mutnu kaljugu neprincipijelnosti, amoralnosti
i nedoslednosti. Ova protekla kampanja za predsedničke izbore
samo je još jedan dokaz da bez ostvarivanja temeljnih republikanskih
i civilizacijskih vrlina neće biti moguće stvoriti i odbraniti
racionalan demokratski društveni sistem. Jedino revitalizacijom
osnovnih političkih vrlina može se u našim uslovima politici
vratiti dignitet racionalne i ozbiljne društvene delatnosti koja
neće biti glavni činilac razaranja i rastakanja društva.
10 Juni 2004 godine
|