Marinko M. Vučinić
POBEDA JAVNOSTI
I DEMOKRATIJA
Posle
velike kritike koju je doživeo predlog zakona o Narodnoj Skupštini
njen brižni Predsednik najzad se prisetio da uputi amandmane kojim
se ukidaju sramne privilegije koje su poslanici namerili sebi da
dodele. Njegove prve reakcije na kritiku zakona nisu bile nimalo
nežne, on je čak govorio da se radi o neargumentovanim napadima
na poslanike i Narodnu Skupštinu. Predsednik Narodne Skupštine je
ipak udostojio našu javnost i najzad se odlučio da prekrati
velike poslaničke muke koji su bili izloženi bespoštednoj kritici
naše javnosti. Nije bilo medija koji se nije najoštrije osvrnuo
na ovaj predlog zakona o poslaničkim privilegijama. Da ironija
bude veća, ispostavilo se da niko nema pravu informaciju ko
je ovlašćeni predlagač ovog skandaloznog zakona.
Kako onda uopšte funkcioniše Narodna Skupština kada
nekakvi fantomski administrativni odbor predlaže poslaničke
privilegije. Predsdnik Skupštine koji inače prosto uživa u
svojoj državničkoj umišljenosti nije našao za shodno da našoj
javnosti pruži jasan odgovor ko je inicirao osporavani zakon. Ako
prvi čovek Parlamenta ne zna na koji način se oblikuju
i pripremaju zakonski predlozi onda i nije mnogo čudno što
je Narodna Skupština institucija sa gotovo najmanjim rejtingom u
našem društvu. Još jedno pitanje je od izuzetnog značaja, a
tiče se same javnosti i otvorenosti rada Narodne Skupštine
kao vrhovnog zakonodavnog tela. Da li slučaj ovog fantomskog
zakona pokazuje da postoji neka vrsta sive zone ili tamni zabran
u samoj Narodnoj Skupšini u koji nema uvid čak ni njen brižni
Predsednik. Kako možemo očekivati da će se ostvarivati
uticaj javnosti na rad poslanika kada se unutar samog Parlamenta
priprema zakon za koji se posle ispostavilo da se ne zna ko je njegov
ovlašćeni predlagač.
Može se slobodno reći da je povlačenje
iz skupštinske procedure ovog predloga zakona koji između ostalog
reguliše i privilegije narodnih poslanika predstavlja još jednu
izuzetno važnu pobedu javnosti i javnog uticaja građana nad
otuđenom i sebidovoljnom političkom sferom. Namera poslanika
da posebnim zakonom regulišu svoj tegobni i nezavidni ekonomski
položaj i pravo na povlašćenu poslaničku penziju dočekana
je u javnosti sa nepodeljenim i odlučnim otporom i snažnim
negodovanjem. Stvorena je situacija apsolutnog nepoverenja naše
najšire društvene javnosti prema tzv. narodnim predstavnicima koji
bi upravo morali da budu glas i politički izraz javnog dobra
i opšteg društvenog interesa. Sudeći po reakciji poslanika
koja je bila isto toliko skandalozna, bahata i uvredljiva kao uostalom
i sama namera donošenja ovog zakona, možemo jasno videti da naši
poslanici nisu okrenuti pre svega interesima građana i ostvarivanju
opšteg dobra. Oni su pokazali da su pre svega odani nameštenici
i službenici svojih stranaka, pripadnici poslaničke kaste koja
i nema stvarnu potrebu da ima bilo kakvo uporište i komunikaciju
sa biračkim telom. Njima je iznad svega važno da su blizu i
da su bezrezervno odani svojim partijskim centralama. Građani
postoje samo u vreme izborne kampanje, tada se kandidati za poslanike
naveliko udvaraju biračima i pozivaju se pri tome na ostvarivanje
i zastupanje javnog interesa. Po ulasku u Parlament oni postaju
samo odani partijski poslušnici a izborna obećanja iščile
već posle objavljivanja izbornih rezultata. Na njih kasnije
podsećaju samo plakati koji su ostali kao svedočanstvo
izborne trke. Zato i nije veliko iznenađenje kako su poslanici
reagovali na pisanje štampe o ovom skandaloznom predlogu zakona.
Oni su se u svojoj osionosti i bahatosti čak usudili da objave
bojkot rada novinara u Narodnoj Skupštini a skupštinski odbor za
kulturu i informisanje je otišao i korak dalje svojim pozivom javnom
tužiocu da reaguje povodom pisanja pojedinih listova. Neki novinari
su se javno odrekli novinarskog poziva tražeći da se najoštrije
kazne redakcije i novinari koji su najoštrije pisali o poslaničkim
privilegijama. Da situacija oko predloga ovog nesrećnog zakona
bude tragikomičnija i farsičnija, najveći zagovornici
otvorenog sukoba sa štampom bili su poslanici iz redova demokratskih
stranaka koji se inače neprestano pozivaju na demokratiju i
interese građana. Upravo su ti poslanici bili najglasniji u
odbrani poslaničkih privilegija kolje su izazvale najširu društvenu
osudu u našoj javnosti. Tako su oni pokazali da demokratiju shvataju
kao odbranu svojih ličnih i statusnih privilegija, zaboravljajući
da su u Parlament stigli upravo zahvaljujući glasovima ljudi
koji čine javnost a koji izuzetno teško žive u ovim surovim
i neizvesnim tranzicionim vremenima.
Ovakvi politički slučajevi otvaraju suštinsko
pitanje stvaranja stabilnog i održivog demokratskog društva koje
ne može da funkcioniše bez delatne, kompetentne i funkcionalne javnosti
i ostvarivanje politike kao javne sfere u kojoj je afirmacija opšteg
dobra vrhovno političko načelo. Zato je i obrazovanje
snažne i delotvorne javnosti kao pre svega korektivnog i supstancijalnog
faktora u funkcionisanju demokratije od presudne političke
i društvene važnosti. Tek kada izabrani narodni predstavnici budu
vodili računa pre svega o ostvarivanju interesa građana
i javnog dobra a da pri tome nisu isključivo vezani za svoje
partijske zabrane možemo reći da se neopozivo krećemo
ka uspostavljanju stabilnog demokratskog društva. Svaka politička
situacija u kojoj se javnost javlja kao odlučujući činilac
u odbrani temeljnih demokratskih principa otvara prostor za učvršćivanje
demokratije. Poslanici moraju iznad svega da brane princip da niko
nije iznad zakona i da to, pre ostalih,važi i za članove najvišeg
zakonodavnog tela. Zato i ova pobeda javnosti predstavlja mali ali
značajan doprinos u stvaranju demokratije u Srbiji koja može
biti ostvarena jedino ako naša javnost bude stalna brana svakom
pokušaju da se iznevere i obesmisle temeljne demokratske vrednosti.
12 Novembar 2004 godine
|