Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Komentari

   


Marinko M. Vučinić

 POBEDA JAVNOSTI I DEMOKRATIJA

Posle velike kritike koju je doživeo predlog zakona o Narodnoj Skupštini  njen brižni Predsednik najzad se prisetio da uputi amandmane kojim se ukidaju sramne privilegije koje su poslanici namerili sebi da dodele. Njegove prve reakcije na kritiku zakona nisu bile nimalo nežne, on je čak govorio da se radi o neargumentovanim napadima na poslanike i Narodnu Skupštinu. Predsednik Narodne Skupštine je ipak udostojio našu javnost i najzad se odlučio da prekrati velike poslaničke muke koji su bili izloženi bespoštednoj kritici naše javnosti. Nije bilo medija koji se nije najoštrije osvrnuo na ovaj predlog zakona o poslaničkim privilegijama. Da ironija bude veća, ispostavilo se da niko nema pravu informaciju ko je ovlašćeni predlagač ovog skandaloznog zakona.

Kako onda uopšte funkcioniše Narodna Skupština kada nekakvi fantomski administrativni odbor predlaže poslaničke privilegije. Predsdnik Skupštine koji inače prosto uživa u svojoj državničkoj umišljenosti nije našao za shodno da našoj javnosti pruži jasan odgovor ko je inicirao osporavani zakon. Ako prvi čovek Parlamenta ne zna na koji način se oblikuju i pripremaju zakonski predlozi onda i nije mnogo čudno što je Narodna Skupština institucija sa gotovo najmanjim rejtingom u našem društvu. Još jedno pitanje je od izuzetnog značaja, a tiče se same javnosti i otvorenosti rada Narodne Skupštine kao vrhovnog zakonodavnog tela. Da li slučaj ovog fantomskog zakona pokazuje da postoji neka vrsta sive zone ili tamni zabran  u samoj Narodnoj Skupšini u koji nema uvid čak ni njen brižni Predsednik. Kako možemo očekivati da će se ostvarivati uticaj javnosti na rad poslanika kada se unutar samog Parlamenta priprema zakon za koji se posle ispostavilo da se ne zna ko je njegov ovlašćeni predlagač.

 Može se slobodno reći da je povlačenje iz skupštinske procedure ovog predloga zakona koji između ostalog reguliše i privilegije narodnih poslanika predstavlja još jednu izuzetno važnu pobedu javnosti i javnog uticaja građana nad otuđenom i sebidovoljnom političkom sferom. Namera poslanika da posebnim zakonom regulišu svoj tegobni i nezavidni ekonomski  položaj i pravo na povlašćenu poslaničku penziju dočekana je u javnosti sa nepodeljenim i odlučnim otporom i snažnim negodovanjem. Stvorena je situacija apsolutnog nepoverenja naše najšire društvene javnosti prema tzv. narodnim predstavnicima koji bi upravo morali da budu glas i politički izraz javnog dobra i opšteg društvenog interesa. Sudeći po reakciji poslanika koja je bila isto toliko skandalozna, bahata i uvredljiva kao uostalom i sama namera donošenja ovog zakona, možemo jasno videti da naši poslanici nisu okrenuti pre svega interesima građana i ostvarivanju opšteg dobra. Oni su pokazali da su pre svega odani nameštenici i službenici svojih stranaka, pripadnici poslaničke kaste koja i nema stvarnu potrebu da ima bilo kakvo uporište i komunikaciju sa biračkim telom. Njima je iznad svega važno da su blizu i da su bezrezervno odani svojim partijskim centralama. Građani postoje samo u vreme izborne kampanje, tada se kandidati za poslanike naveliko udvaraju biračima i pozivaju se pri tome na ostvarivanje i zastupanje javnog interesa. Po ulasku u Parlament oni postaju samo odani partijski poslušnici a izborna obećanja iščile  već posle objavljivanja izbornih rezultata. Na njih kasnije podsećaju samo plakati koji su ostali kao svedočanstvo izborne trke. Zato i nije veliko iznenađenje kako su poslanici reagovali na pisanje štampe o ovom skandaloznom predlogu zakona. Oni su se u svojoj osionosti i bahatosti čak usudili da objave bojkot rada novinara u Narodnoj Skupštini a skupštinski odbor za kulturu i informisanje je otišao i korak dalje svojim pozivom javnom tužiocu da reaguje povodom pisanja pojedinih listova. Neki novinari su se javno odrekli novinarskog poziva tražeći da se najoštrije kazne redakcije i novinari koji su najoštrije pisali o poslaničkim privilegijama. Da situacija oko predloga ovog nesrećnog zakona bude tragikomičnija i farsičnija, najveći zagovornici  otvorenog sukoba sa štampom bili su poslanici iz redova demokratskih stranaka koji se inače neprestano pozivaju na demokratiju i  interese građana. Upravo su ti poslanici bili najglasniji u odbrani poslaničkih privilegija kolje su izazvale najširu društvenu osudu u našoj javnosti. Tako su oni pokazali da demokratiju shvataju kao odbranu svojih ličnih i statusnih privilegija, zaboravljajući da su u Parlament stigli upravo zahvaljujući glasovima ljudi koji čine javnost a koji izuzetno teško žive u ovim surovim i neizvesnim tranzicionim vremenima.

Ovakvi politički slučajevi otvaraju suštinsko pitanje stvaranja stabilnog i održivog demokratskog društva koje ne može da funkcioniše bez delatne, kompetentne i funkcionalne javnosti i ostvarivanje politike kao javne sfere u kojoj je afirmacija opšteg dobra vrhovno političko načelo. Zato je i obrazovanje snažne i delotvorne javnosti kao pre svega korektivnog i supstancijalnog faktora u funkcionisanju demokratije od presudne političke i društvene važnosti. Tek kada izabrani narodni predstavnici budu vodili računa pre svega o ostvarivanju interesa građana i javnog dobra a da pri tome nisu isključivo vezani za svoje partijske zabrane možemo reći da se neopozivo krećemo ka uspostavljanju stabilnog demokratskog društva. Svaka politička situacija u kojoj se javnost javlja kao odlučujući činilac u odbrani temeljnih demokratskih principa otvara prostor za učvršćivanje demokratije. Poslanici moraju iznad svega da brane princip da niko nije iznad zakona i da to, pre ostalih,važi i za članove najvišeg zakonodavnog tela. Zato i ova pobeda javnosti predstavlja mali ali značajan doprinos u stvaranju demokratije u Srbiji koja može biti ostvarena jedino ako naša javnost bude stalna brana svakom pokušaju da se iznevere i obesmisle temeljne demokratske vrednosti.

 12 Novembar 2004 godine

 
     
     
 
Copyright by NSPM