Goran Djordjević
IZAZOVI KANTONIZACIJE KOSOVA I METOHIJE
Poslednji događaji na Kosovu i Metohiji u potpunosti i do kraja
su raspršili utopističke planove stvaranja novog melting pota. Kako to biva multietničost zasnovana na lažima, manipulacijama
i bombardovanju nestala je u istorijskoj vertikali Bartolemejske i
Kristalne noći.
Bilans koji je poznat imajući u vidu sveukupne statistike od
1999. godine, u dovoljnoj meri je poražavajući da je krajnje
vreme poistovetiti
pitanje Kosova i Metohije sa vrhusnkim državnim interesom.
Ukoliko se trenutna situacija, te kratkotrajna
taktička prednost, zasnovana na žrtavama i ruševinama Bogorodice
Ljeviške ne iskoristi, definisanje protelih događaja
više se neće zadržati na pokušaju etničkog čišćenja.
Svaki novi dan, i svaka iznova ponovljena optužba čini i optužbe
i apele nesuvislim i potvrđuje da su Albanci načinili
još jedan korak napred, sa ili bez pomoći i osude međunarodne
zajednice.
Od okončanja NATO bombardovanja,
međunarodna zajednica pokazala je veliku bezidejnost, u izvesnom
smislu i zlonamernost kada je reč o Kosovu i Metohiji. Bezidejnost
skopčanu sa potrebom da se od međunarodnog prava i Rezolucije
1244, ne čine novi precedenti, opterećenu lobiranjem anglo-
albanskih lobista, i potrebom da se nešto učini. Pogrom srpkog
stanovništva, lako se može pretvoriti u vetar u jedra onima koji
već dugo kao ključni argument za neuspeh međunarodne
zajednice zasnivaju na neodrživom stanju nerešenog statusa pokrajine.
Paradoksalno, ali jasne najave i predlozi iz intervencionističkog
dela međunarodne zajednice prete da prve značajnije trzaje
srpske države po pitanju Kosova i Metohije, pretvore u jasno deklarisanu
potrebu da se status pokrajine reši
u pravcu dosadašnjih događaja. U tom smislu već je krenula
i medijska relativizacija martovskog pogroma.
Šta je prioritet srpske države ovog trenutka? Potreba da se izvrši
revizija celokupne politike međunarodne zajednice prema južnoj
srpskoj pokrajini. Zahtev da se svi prognani, uključujući
i prognane od juna 1999. godine, vrate u svoje domove u meri u
kojoj je
to moguće. Za ostale obezbediti alternativna mesta naseljenja
naravno na području Kosova i Metohije.
Kakva sredstva stoje na raspolaganju
srpskoj državi? Da li je jedina alaternativa, kako se to nemoćno
čulo sa vrhovnog saveta odbrane ovih dana, ulazak u Partnerstvo
za mir. Odgovor je negativan. Da li bilo koji iole ozbiljni političar,
koji na iskustvu prošlosti temelji svaku budućnost može da
kaže da ulazak u Partnerstvo za mir omogućava povatak srpske
vojske i polilicije na Kosovo i Metohiju. Za one lakoverne koji
trenutke krajnje ozbiljnosti, svesno ili nesvesno pretvaraju u trenutke
neizvesnosti i očaja neka posluži primer Makedonije ili čak
i Kipra. Da li se makedonska vojska i policija vratila u sve delove
severozopadne Makedonije? Da li je članstvo Grčke u NATO
odbranilo Kipar od višedecenijske okupacije dela teritorije?
Gotovo je nadrealna činjenica da
niko iz državnog vrha, (unazad par godina) ne pominje ideju o povratku
vojske i policije u pokrajinu. Kao da se bez stalnog insistiranja
na tome, može graditi ozbiljna pregovaračka pozicija o povratku
pokrajine u državnopravni poredak Srbije. Prigovori iz domaćih
redova, koji idu dotle da povratak vojske i policije uslovljavaju
bezbednošću po jedinice vojske jednako su smešni su koliko
su i neozbiljni.
Poslednji događaji iskristalisali
su jednu činjenicu koja se nameće kao jedna od verovatnih
opcija za sudbinu Kosova i Metohije. Jasno je da je svaki suživot
Srba i Albanaca nemoguć. I najveće pristalice multietničkog
Kosova, multietničosti kao tekovine borbe OVK, danas prihvataju
istorijske antagonizme i mržnju kao opšte mesto za rešavanje Kosovskog
problema. Odvajanje Srba i Albanaca se javlja kao qonditio sine qua non svakog ozbiljnijeg pristupa razmišljanju
o Kosovu i Metohiji. Projekat kantonizacije te decentralizacije, koji
je do juče bio žestoko osporavan
od strane OUN, međunarodne zajednice, kosovskih Albanaca i dela
srpske političke javnosti, postaje neminovnost.
Šta podrazumeva projekat kantonizacije
Kosova i Metohije? Srpsku samoupravu u domenu lokalne samouprave,
decentralizacije vlasti sa privremenih kosovskih organa na novoformirane
kantone. Ono što je od presudnog značaja za svrsishodnost projekta
kantonizacije jeste pravo kantona na organizovanje bezbednosnih
struktura, što podrazumeva pravo Srba u svojim kantonima na lokalno
obezbeđenje, uz neprestano prisustvo međunarodnih snaga
na područijima kantona. Navedeno ukazuje da se kantonizacija
može prihvatiti kao jedno privremeno rešenje, koje može da obezbedi
sigurnost i elemenatarna ljudska prava za Srbe na Kosovu i Metohiji.
Valja podsetiti na predlog kantonizacije Bosne i Hercegovine koju
je svojevremeno zagovaralo vođstvo republike Srpske, na pregovorima
u Lisabonu. Sa ove distance više je nego jasno da je i predlog kantonizacije
Bosne i Hercegovine, koji je prihvaćen, a potom naprasno odbijen
od strane Alije Izetbegovića u to vreme ipak mogao predstavljati
samo jedno prelazno rešenje, rešenje koje bi omogućilo međunarodnoj
zajednici da, u retkim trenucima
dobronamernosti, kantonizaciju prihvati kao jedan od načina
sprečavanja izbijanja rata.
Danas, upravo u prihvatanju projekta
kantonizacije Kosova i Metohije, koji u svojoj suštini ipak ima
odvajanje Srba i Albanaca leži osnovna opasnost po srpske interese
na Kosovu.
Opasnost da se regionalizacija prihvati kao privremeni model razgraničenja,
koji će poslužiti kao konačno rešenje u vidu podele Kosova
i Metohije, te nezavisnosti za
albanski deo, a povratka Srbiji za srpski deo podeljene pokrajine.
Na ovo ukazuju i poslednje orkestrirane izjave o prihvatljivosti
razgraničenja Srba i Albanaca. Sa druge strane, kantonizacija
Kosova i Metohije je dovoljno problematična sama po sebi ukoliko
imamo u vidu činjenicu da se srpski krajevi u dobrom delu,
ne računajući severni deo pokrajine nalaze poprilično
raštrkani po celom Kosovu, delimično i u Metohiji. Samo se
pored severnog dela još jedan mali u istočnom delu Kosova,
deo oko Kosovske Kamenice i Novog Brda oslanja direktno na Srbiju,
te je i tu moguće ostvariti inkorporisanje u pravni poredak
Srbije, što je jedan od ciljeva navedenog projekta.
Potrebno je pozabaviti se još jednom nesumnjivo otežavajućom
okolnošću, a to je da se srpska naselja i srpske enklave u
dobrom delu nalaze pokraj glavnih putnih pravaca na Kosovu i Metohiji,
pravcima Peć-Priština, Priština -Gnjilane, Priština-Prizren,
Peć - Đakovica, na šta ukazuju i pravci napada i pogroma
srpskih naselja, koji su uglavnom bili skoncentrisani na naselja
duž navedenih putnih pravaca. Kako obezbediti kantonalnu samoupravu za područja
kao što su Bijelo Brdo, Goraždevac, Klinu ili Istok, kao i za još
nepovoljnije okruženje Velike Hoče i Orahovca, te Plemetinu
i Prilužje, a da to ne liči na jedan oblik eksteritorijalnosti,
koja je u startu za većinu učesnika u kosovskom problemu
neprihvatljiva. Navedene argumente dodatno opterećuje činjenica
da pomenuta mesta imaju relativno malu koncetraciju srpskog stanovništava
kako u odnosu na druge srpske enklave tako i u odnosu na albansko
okruženje.
Nezaobilazno je i pitanje preostalih srpskih manastira. Kako definisati
mesto crkava i manastira u novoj teritorijalnoj organizaciji Kosova
i Metohije, koji se nalaze duboko u albanskoj teritoriji. Na koji
način, obezbediti adekvatnu zaštitu, koju KFOR nije uspeo da
pruži, van metoda koji bi podrazumevao svojevrsnu eksteritorijalnost
pomenutih svetih mesta. Ovo otvara i pitanje svojine Srpske Pravoslavne
crkve, na relativno velikim područjima Kosova, posebno Metohije.
Umesno je podsetiti da su Albanci uzurpirali više od 5.000 hektara
zemlje i šuma koje pripadaju SPC, od čega samo 800 hektara
pripada manastiru Visoki Dečani. Pitanje imovine SPC je potrebno
potegnuti uporedo sa pitanjem državne imovine koja je predmet privatizacije.
Čiščenje Srba iz dobrog dela centralnog Kosova za Albance
je olakšalo kantonizaciju na putu ka konačnoj podeli, a za
srpsku stranu je to banalizovanje ideje kantonizacije, odnosno novi
ustupak toliko prihvatljiv za Albance u pokrajini.
Kantonizacija Kosova i Metohije, kao
jedan vid nove teritorijalne organizacije u sklopu drugih aktivnosti
usmerenih na povratak države Srbije na Kosovo, nije dovoljna. Jedan
od gorućih problema, kao prateći i nezaobilazni deo ne
samo kantonizacije, već i opšte politike Srbije prema pokrajini,
jeste i revizija privatizacije (koja se sprovodi po uredbi Mihajla
Štajnera) kao recidiv vlasti UNMIKA i Kfora. Kantonizacija bez sprečavanja
dalje privatizacije, postaće bespredmetna ukoliko se Srbi istisnu
iz privrednog života kantona i egzistencija Srba svede na usku i
svakako nedovoljnu poljoprivrednu proizvodnju.
Nesumnjivo najveći izazov kantonizacije,
jeste potencijalna i uvek prisutna namera da granice kantona po
rešavanju statusa pokrajine budu pretočenie u državne granice. Upravo zbog teoga su nedopustive izjave iz redova
srpskih političara koji odeljivanje Srba i Albanaca predstavljaju
kao uspostavljanje “zelene linije” po ugledu na Kipar. Ovo s toga
što bi takvo razgraničenje dovelo do masovnog preseljenja srpskog
stanovništva iz onih delova pokrajine koji ne bi bili obuhvaćeni
srpskim kantonima. U nedorečenoj i nekontrolisanoj privremenosti
projekta kantonizacije, leži njegova najveća opasnost. Praksa
je pokazala da se vrlo često privremena rešenja, posebno u
slučajevima koji predstavljaju nonsens u međunarodnim
odnosima ali i međunarodnom pravu (tako tipična za srpsko
pitanje na Balkanu) pretvaraju u trajna (tiha) rešenja. Iskustva
sa prelaznim organima Kosova, kao i Ustavnim okvirom za Kosovo dovoljno
upozoravaju. Tome u prilog govore i više nego upozoravajući
primeri Tajvana, Panamskog kanala, Severne i Južne Koreje, kao i
već pomenuti slučaj Kipra.
Iz tih razloga nasušna je potreba da
se nova teritorijalna podela pokrajine u vidu kantonizacije sa nezaobilaznom
decentralizacijom, veže za neprikosnovenost poštovanja državnih
granica i suvereniteta (makar i formalnog) Srbije i Crne Gore. U
to ime najjači argumenti koji stoje na strani Srbije, jesu
brojni međunarodnopravni akti, koji nesumnjivo potvrđuju
srpsku državnost na Kosovu i Metohiji, u vidu imperativnih pozitivnih
međunarodnopravnih akata, kao što su: Londonski mirovni ugovor
(1913. god.), Versajski ugovor o miru (1919. god.), Povelja OUN,
Završni akt KEBS-a iz Helsinkija, Osnovni akti Saveta Evrope, Izveštaj
Badinterove arbitražne komsije, Akti Međunarodne konferencije
o SFRJ u Hagu, Dejtonski mirovni sporazum, Pariski mirovni sporazum,
Rezolucija 1244.
Predstavljeni i potencijalno prihvatljiv projekat
kantonizacije, iziskuje pre svega neminovnost unutarpolitičkog
konzenzusa kao i spoljnog nastupa, svedenog na premisu o neprihvatljivosti
bilo kakvog rešenja statusa Kosova i Metohije koje
bi makar i implicitno vodilo u podelu i nezavisnost. Svaka nedorečenost u procesu kantonizacije,
može se pretvoriti o polaznu osnovu za samovoljna tumačenja,
sa dugoročnim tragičnim posledicama. Zbog
toga se
srpska država mora čuvati bilo kakvih istorijskih kompromisa
zasnovanih na etničkim ili etnocentrističkim pravima.
U Nišu, 23.04.2004. godine
Autor je diplomirao na Pravnom fakultetu. Radi kao advokat. Student je postdiplomskih studija na Pravnom
fakultetu u Nišu, na katedri za međunarodno pravo, smer međunarodno
javno pravo. Autor je nekoliko članaka iz oblasti međunarodnog
prava i međunarodnih odnosa.
|
|