Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politika u Srbiji posle formiranja vlade i dogadjaja na Kosovu

   


Goran Djordjević



IZAZOVI KANTONIZACIJE KOSOVA I METOHIJE

Poslednji događaji na Kosovu i Metohiji u potpunosti i do kraja su raspršili utopističke planove stvaranja novog melting pota. Kako to biva multietničost zasnovana na lažima, manipulacijama i bombardovanju nestala je u istorijskoj vertikali Bartolemejske i Kristalne noći.

Bilans koji je poznat imajući u vidu sveukupne statistike od 1999. godine, u dovoljnoj meri je poražavajući da je krajnje vreme poistovetiti pitanje Kosova i Metohije sa vrhusnkim državnim interesom.

 Ukoliko se trenutna situacija, te kratkotrajna taktička prednost, zasnovana na žrtavama i ruševinama Bogorodice Ljeviške ne iskoristi, definisanje protelih događaja više se neće zadržati na pokušaju etničkog čišćenja. Svaki novi dan, i svaka iznova ponovljena optužba čini i optužbe i apele nesuvislim i potvrđuje da su Albanci načinili još jedan korak napred, sa ili bez pomoći i osude međunarodne zajednice.

 Od okončanja NATO bombardovanja, međunarodna zajednica pokazala je veliku bezidejnost, u izvesnom smislu i zlonamernost kada je reč o Kosovu i Metohiji. Bezidejnost skopčanu sa potrebom da se od međunarodnog prava i Rezolucije 1244, ne čine novi precedenti, opterećenu lobiranjem anglo- albanskih lobista, i potrebom da se nešto učini. Pogrom srpkog stanovništva, lako se može pretvoriti u vetar u jedra onima koji već dugo kao ključni argument za neuspeh međunarodne zajednice zasnivaju na neodrživom stanju nerešenog statusa pokrajine. Paradoksalno, ali jasne najave i predlozi iz intervencionističkog dela međunarodne zajednice prete da prve značajnije trzaje srpske države po pitanju Kosova i Metohije, pretvore u jasno deklarisanu potrebu da se status pokrajine reši u pravcu dosadašnjih događaja. U tom smislu već je krenula i medijska relativizacija martovskog pogroma.

Šta je prioritet srpske države ovog trenutka? Potreba da se izvrši revizija celokupne politike međunarodne zajednice prema južnoj srpskoj pokrajini. Zahtev da se svi prognani, uključujući i prognane od juna 1999. godine, vrate u svoje domove u meri u kojoj je to moguće. Za ostale obezbediti alternativna mesta naseljenja naravno na području Kosova i Metohije.

Kakva sredstva stoje na raspolaganju srpskoj državi? Da li je jedina alaternativa, kako se to nemoćno čulo sa vrhovnog saveta odbrane ovih dana, ulazak u Partnerstvo za mir. Odgovor je negativan. Da li bilo koji iole ozbiljni političar, koji na iskustvu prošlosti temelji svaku budućnost može da kaže da ulazak u Partnerstvo za mir omogućava povatak srpske vojske i polilicije na Kosovo i Metohiju. Za one lakoverne koji  trenutke krajnje ozbiljnosti, svesno ili nesvesno pretvaraju u trenutke neizvesnosti i očaja neka posluži primer Makedonije ili čak i Kipra. Da li se makedonska vojska i policija vratila u sve delove severozopadne Makedonije? Da li je članstvo Grčke u NATO odbranilo Kipar od višedecenijske okupacije dela teritorije?

Gotovo je nadrealna činjenica da niko iz državnog vrha, (unazad par godina) ne pominje ideju o povratku vojske i policije u pokrajinu. Kao da se bez stalnog insistiranja na tome, može graditi ozbiljna pregovaračka pozicija o povratku pokrajine u državnopravni poredak Srbije. Prigovori iz domaćih redova, koji idu dotle da povratak vojske i policije uslovljavaju bezbednošću po jedinice vojske jednako su smešni su koliko su i neozbiljni.

Poslednji događaji iskristalisali su jednu činjenicu koja se nameće kao jedna od verovatnih opcija za sudbinu Kosova i Metohije. Jasno je da je svaki suživot Srba i Albanaca nemoguć. I najveće pristalice multietničkog Kosova, multietničosti kao tekovine borbe OVK, danas prihvataju istorijske antagonizme i mržnju kao opšte mesto za rešavanje Kosovskog problema. Odvajanje Srba i Albanaca se javlja kao qonditio sine qua non svakog ozbiljnijeg pristupa razmišljanju o Kosovu i Metohiji. Projekat kantonizacije te decentralizacije, koji je do juče bio žestoko osporavan od strane OUN, međunarodne zajednice, kosovskih Albanaca i dela srpske političke javnosti, postaje neminovnost.

 Šta podrazumeva projekat kantonizacije Kosova i Metohije? Srpsku samoupravu u domenu lokalne samouprave, decentralizacije vlasti sa privremenih kosovskih organa na novoformirane kantone. Ono što je od presudnog značaja za svrsishodnost projekta kantonizacije jeste pravo kantona na organizovanje bezbednosnih struktura, što podrazumeva pravo Srba u svojim kantonima na lokalno obezbeđenje, uz neprestano prisustvo međunarodnih snaga na područijima kantona. Navedeno ukazuje da se kantonizacija može prihvatiti kao jedno privremeno rešenje, koje može da obezbedi sigurnost i elemenatarna ljudska prava za Srbe na Kosovu i Metohiji. Valja podsetiti na predlog kantonizacije Bosne i Hercegovine koju je svojevremeno zagovaralo vođstvo republike Srpske, na pregovorima u Lisabonu. Sa ove distance više je nego jasno da je i predlog kantonizacije Bosne i Hercegovine, koji je prihvaćen, a potom naprasno odbijen od strane Alije Izetbegovića u to vreme ipak mogao predstavljati samo jedno prelazno rešenje, rešenje koje bi omogućilo međunarodnoj zajednici da, u retkim trenucima dobronamernosti, kantonizaciju prihvati kao jedan od načina sprečavanja izbijanja rata.

 Danas, upravo u prihvatanju projekta kantonizacije Kosova i Metohije, koji u svojoj suštini ipak ima odvajanje Srba i Albanaca leži osnovna opasnost po srpske interese na Kosovu.

 Opasnost da se regionalizacija prihvati kao privremeni model razgraničenja, koji će poslužiti kao konačno rešenje u vidu podele Kosova i Metohije, te nezavisnosti za albanski deo, a povratka Srbiji za srpski deo podeljene pokrajine. Na ovo ukazuju i poslednje orkestrirane izjave o prihvatljivosti razgraničenja Srba i Albanaca. Sa druge strane, kantonizacija Kosova i Metohije je dovoljno problematična sama po sebi ukoliko imamo u vidu činjenicu da se srpski krajevi u dobrom delu, ne računajući severni deo pokrajine nalaze poprilično raštrkani po celom Kosovu, delimično i u Metohiji. Samo se pored severnog dela još jedan mali u istočnom delu Kosova, deo oko Kosovske Kamenice i Novog Brda oslanja direktno na Srbiju, te je i tu moguće ostvariti inkorporisanje u pravni poredak Srbije, što je jedan od ciljeva navedenog projekta.

Potrebno je pozabaviti se još jednom nesumnjivo otežavajućom okolnošću, a to je da se srpska naselja i srpske enklave u dobrom delu nalaze pokraj glavnih putnih pravaca na Kosovu i Metohiji, pravcima Peć-Priština, Priština -Gnjilane, Priština-Prizren, Peć - Đakovica, na šta ukazuju i pravci napada i pogroma srpskih naselja, koji su uglavnom bili skoncentrisani na naselja duž navedenih putnih pravaca. Kako obezbediti kantonalnu samoupravu za područja kao što su Bijelo Brdo, Goraždevac, Klinu ili Istok, kao i za još nepovoljnije okruženje Velike Hoče i Orahovca, te Plemetinu i Prilužje, a da to ne liči na jedan oblik eksteritorijalnosti, koja je u startu za većinu učesnika u kosovskom problemu neprihvatljiva. Navedene argumente dodatno opterećuje činjenica da pomenuta mesta imaju relativno malu koncetraciju srpskog stanovništava kako u odnosu na druge srpske enklave tako i u odnosu na albansko okruženje.

 Nezaobilazno je i pitanje preostalih srpskih manastira. Kako definisati mesto crkava i manastira u novoj teritorijalnoj organizaciji Kosova i Metohije, koji se nalaze duboko u albanskoj teritoriji. Na koji način, obezbediti adekvatnu zaštitu, koju KFOR nije uspeo da pruži, van metoda koji bi podrazumevao svojevrsnu eksteritorijalnost pomenutih svetih mesta. Ovo otvara i pitanje svojine Srpske Pravoslavne crkve, na relativno velikim područjima Kosova, posebno Metohije. Umesno je podsetiti da su Albanci uzurpirali više od 5.000 hektara zemlje i šuma koje pripadaju SPC, od čega samo 800 hektara pripada manastiru Visoki Dečani. Pitanje imovine SPC je potrebno potegnuti uporedo sa pitanjem državne imovine koja je predmet privatizacije.

 Čiščenje Srba iz dobrog dela centralnog Kosova za Albance je olakšalo kantonizaciju na putu ka konačnoj podeli, a za srpsku stranu je to banalizovanje ideje kantonizacije, odnosno novi ustupak toliko prihvatljiv za Albance u pokrajini.

 Kantonizacija Kosova i Metohije, kao jedan vid nove teritorijalne organizacije u sklopu drugih aktivnosti usmerenih na povratak države Srbije na Kosovo, nije dovoljna. Jedan od gorućih problema, kao prateći i nezaobilazni deo ne samo kantonizacije, već i opšte politike Srbije prema pokrajini, jeste i revizija privatizacije (koja se sprovodi po uredbi Mihajla Štajnera) kao recidiv vlasti UNMIKA i Kfora. Kantonizacija bez sprečavanja dalje privatizacije, postaće bespredmetna ukoliko se Srbi istisnu iz privrednog života kantona i egzistencija Srba svede na usku i svakako nedovoljnu poljoprivrednu proizvodnju.

 Nesumnjivo najveći izazov kantonizacije, jeste potencijalna i uvek prisutna namera da granice kantona po rešavanju statusa pokrajine budu pretočenie u državne granice. Upravo zbog teoga su nedopustive izjave iz redova srpskih političara koji odeljivanje Srba i Albanaca predstavljaju kao uspostavljanje “zelene linije” po ugledu na Kipar. Ovo s toga što bi takvo razgraničenje dovelo do masovnog preseljenja srpskog stanovništva iz onih delova pokrajine koji ne bi bili obuhvaćeni srpskim kantonima. U nedorečenoj i nekontrolisanoj privremenosti projekta kantonizacije, leži njegova najveća opasnost. Praksa je pokazala da se vrlo često privremena rešenja, posebno u slučajevima koji predstavljaju nonsens u međunarodnim odnosima ali i međunarodnom pravu (tako tipična za srpsko pitanje na Balkanu) pretvaraju u trajna (tiha) rešenja. Iskustva sa prelaznim organima Kosova, kao i Ustavnim okvirom za Kosovo dovoljno upozoravaju. Tome u prilog govore i više nego upozoravajući primeri Tajvana, Panamskog kanala, Severne i Južne Koreje, kao i već pomenuti slučaj Kipra.

 Iz tih razloga nasušna je potreba da se nova teritorijalna podela pokrajine u vidu kantonizacije sa nezaobilaznom decentralizacijom, veže za neprikosnovenost poštovanja državnih granica i suvereniteta (makar i formalnog) Srbije i Crne Gore. U to ime najjači argumenti koji stoje na strani Srbije, jesu brojni međunarodnopravni akti, koji nesumnjivo potvrđuju srpsku državnost na Kosovu i Metohiji, u vidu imperativnih pozitivnih međunarodnopravnih akata, kao što su: Londonski mirovni ugovor (1913. god.), Versajski ugovor o miru (1919. god.), Povelja OUN, Završni akt KEBS-a iz Helsinkija, Osnovni akti Saveta Evrope, Izveštaj Badinterove arbitražne komsije, Akti Međunarodne konferencije o SFRJ u Hagu, Dejtonski mirovni sporazum, Pariski mirovni sporazum, Rezolucija 1244.

Predstavljeni i potencijalno prihvatljiv projekat kantonizacije, iziskuje pre svega neminovnost unutarpolitičkog konzenzusa kao i spoljnog nastupa, svedenog na premisu o neprihvatljivosti bilo kakvog rešenja statusa Kosova i Metohije koje bi makar i implicitno vodilo u podelu i nezavisnost. Svaka nedorečenost u procesu kantonizacije, može se pretvoriti o polaznu osnovu za samovoljna tumačenja, sa dugoročnim tragičnim posledicama. Zbog toga se   srpska država mora čuvati bilo kakvih istorijskih kompromisa zasnovanih na etničkim ili etnocentrističkim pravima. 

U Nišu, 23.04.2004. godine

Autor je diplomirao na Pravnom fakultetu. Radi kao advokat. Student je postdiplomskih studija na Pravnom fakultetu u Nišu, na katedri za međunarodno pravo, smer međunarodno javno pravo. Autor je nekoliko članaka iz oblasti međunarodnog prava i međunarodnih odnosa.

 
     
     
 
Copyright by NSPM