Đorđe Jončić:
SRPSKA PRIČA. OD 1989. DO 2004. GODINE
I.
SRPSKA ISTINA
ČESTO SE GUBI IZ VIDA DA SE TU RADILO O POČETNIM
DOGAĐAJIMA U SFRJ.
ŠTO DOGADJAJI NISU POŠLI DOBRIM TOKOM, RAZLOGE TREBA
TRAŽITI U NEDOSTATKU POLITIČKE MUDROSTI. TADAŠNJI POLITIČKI
LIDERI NISU MOGLI DA IZADJU IZ OKVIRA KOMUNISTIČKOG IDEOLOŠKOG
NAČINA MIŠLJENJA I NAUČENOG PONAŠANJA.
PROBLEMI SRPSKIH POLITIČARA POSLE 1989. GODINE
PROIZAŠLI SU IZ NJIHOVOG ODNOSA PREMA ZAPADU I PREMA SPOLJNOJ POLITICI
ZAPADA I IZ OSTAJANJA PRI „SRPSKOJ ISTINI“. DEO TE ISTINE BIO JE
KOMUNISTICKI (SOCIJALISTIČKI) POLITIČKI SISTEM.
Uslove pod kojima je Srbija mogla da postane deo
Zapadne Evrope odredio je Miloševic. On je u maju 1989. godine (Politika
od 24. maja 1989.) najavio da Srbija moze da postane deo Evrope,
ali uz uslov da ona nadje takva resenja koja bi “doprinela daljem
unapredjivanju socijalizma”. - “Mi cemo uci u tu Evropu, ali naravno
kao ravnopravni clanovi, i naravno, to se samo po sebi razume, na
nas jugoslovenski i socijalisticki nacin” – rekao je on. On je te
1989. godine jos govorio da je „socijalizam ideja koja ce u blizoj
buducnosti biti ostvarena u citavom svetu“. Milosevic je vec ranije
najavio da se SFRJ nece vracati na staro – na privatno vlasnistvo
i gradjansko drustvo. I jos je dodao da se pitanje – da li gradjansko
ili socijalisticko drustvo – nece moci da resi bez prolivanja krvi.
Eto to je bila „srpska istina“.
Deo „srpske istine“ je bila i cinjenica da Srbija
nije imala spoljnu politiku. Buduci da su kod Milosevica na prvom
mestu stajali njegovi licni pogledi i shvatanja nije naravno moglo
biti mesta i za spoljnu politiku. Slika koja je 1989. i 1990. nastajala
na Zapadu o Srbiji nije uzimana ozbiljno u razmatranje u Beogradu.
Nije uzimana u razmatranje ni mogucnost da Srbija zbog svoje „srpske
istine“ ne bude podrzana od vodecih svetskih sila u raspravama unutar
SFRJ, kao ni mogucnost da Srbija dodje u situaciju da trpi pritiske
od tih istih svetskih sila. „Srbija je bila ona sama prava Srbija“
– bilo je vodece shvatanje. To shvatanje je bilo ali (1) – u suprotnosti
sa tadasnjim shvatanjima u svetskoj spoljnoj politici i (2) – to
shvatanje je samim nacinom iskazivanja onemogucavalo svako drugo
konkurentno shvatanje. U Srbiji je vladala „socijalisticka zaslepljenost“.
– „Politicki sistem u Srbiji nije visepartijski i nece ni biti“
– tvrdjeno je u Beogradu i to u vremenu kada je u Istocnoj Evropi
doslo do velikih politickih promena. Bilo je i tvrdjenja kao naprimer
da je „jedan gradjanin – jedan glas“ prava demokratija pri cemu
se ignorisala cinjenica da je u SFRJ vazilo pravilo: „jedna jedinica
(republika) – jedan glas“.
Prve reakcije u Sloveniji, u Americi i Zapadnoj Evropi
na dogadjaje u Istocnoj Evropi i na dogadjaje i reakcije u Srbiji
imale su dalekosezne posledice po SFRJ. I tako je ubrzo doslo do
krupnih razlika po pitanju politickog sistema i uredjenja SFRJ izmedju
Slovenije i Srbije ali i izmedju Zapada i Srbije. Te razlike mogle
su da se otklone samo na jedan jedini nacin – uz pomoc zapadne spoljne
politike. Moramo da kazemo, da je upravo svetska i srpska spoljna
politika u proslosti bila taj faktor koji je uvek odlucivao i sve
odlucio. Zbog toga smo i dosli na pomisao da novim sloganom „Samo
Spoljnapolitika Srbina Spasava“ istaknemo znacaj spoljne politike.
Uostalom smatramo da bi svaka analiza proslosti trebalo da obihvati
i analizu spoljne politike. U pravljenju gresaka u spoljnoj politici
srpski politicari imali su podosta loseg iskustva. To se nije dogodilo samo te 1989. godine vec i 27. marta 1941. godine. Posle 1989. godine dosao je krvavi raspad socijalisticke SFRJ a posle
27. marta 1941. dosao je krvavi raspad kraljevske Jugoslavije. Srpski politicari su 27. marta 1941. ne samo politicki pogresno nego i nepatriotski postupili.
Isto tako je bilo politicki pogresno i nepatriotski kada su se 1989.
godine odlucili za kontinuitet jugoslovanskog samoupravnog socijalizma
na koji Slovenija nije pristajala i kada su se odrekli vodjenja
spoljne politike. Umesto “zakljinjanja” u socijalizam tada je bilo
neophodno da se postave sledeca pitanja: Kako dalje posle 1989.
godine, gde smo mi u svetu, s kim smo mi u svetu i s kojom spoljnom
politikom? Ocigledno da su srpski politicari propustili (1) – da
urade ono jedino moguce u spoljnoj politici i priblize se Zapadu,
(2) – da preispitaju svoj odnos prema politickom sistemu socijalizma
i (3) – da se priblize politicarima Slovenije.
I srpski biraci su deo “srpske istine”. Oni su ili
podrzavali politiku tadasnjih srpskih politicara i to na nacin sto
si ih birali, kao u slucaju Milosevica ili sto su i sami ucestvovali
u dogadjajima kao naprimer 27. marta 1941. godine izlaskom na ulice.
Podrzavanje vojnog puca 27. marta 1941. bilo je neodgovorno i iracionalno
i opasno po Jugoslaviju, sto se ubrzo, na zalost, i pokazalo - 6.
aprila 1941. godine. Biraci su u decembru 2003. na izborima pokazali opet inat, neznanje, nemudrost dajuci svoje glasove
partijama koje su u proslosti (a i danas) nastupale inadzijski i
potpuno stetno po zemlju. Izgleda kao da su postupali po poznatim
nacelima “bolje moje institucije (grob) nego zapadna demokratija
(rob) ili “bolje inat (rat) nego kompromis (pakt).
Na kraju jos jedan primer „srpske istine“. Izgleda
da srpske politicare krase samo nepozeljne osobine. Na prvom mestu
jeste svakako otsustvo politicke mudrosti. Na drugom mestu jeste
otsustvo moralnosti i prisutni inat. Slede dalje - prkos i shvatanje
po kome su oni uvek u pravu, tvrdoglavost i silecijstvo, neodgovornost
i sklonost nepromisljenim potezima ali i opsta politicka nesposobnost
i nespremnost na kompromise odnosno nesposobnost da se saradjuje
sa drugima. Dalje, kod njih je posebno primetna netolerancija, prepotentnost
i naravno ne sme da se zaboravi – nekvalifikovanost, diletantizam,
haoticnost, neinteligentnost, primitivizam, neradnost, neorganizovanost,
jalovo naklapanje, sklonost prevarama i potkupljivosti. Istovremeno,
s druge strane, nazalost, srpski politicari poseduju osobine koje
im omogucavaju osvajanje vlasti i ostanak na vlasti. Te osobine
su: vestina laganja i obecavanja, demagogija, lukavstvo i prefriganost,
„presvlacenje“, „nesavijanje“.
II. SRPSKA POLITIKA
- Politika nije ni pravicnost, pravo, istina niti
moral, politika je nesto posebno. Sa svojim nepredvidivim cudima
ona nalici vremenskim prilikama. Politika je ali i nesto kao neko
zivo bice sa dobrim i losim osobinama, ali i kao neka igra u kojoj
igraci ne uvazavaju pravila igre –
Na kraju osamdesetih i pred konacni nestanak politickog
Istoka srpsku politiku je rastrzala stalno prisutna sumnja u eventualno
slabljenje sopstvenog uticaja. Istovremeno izrazavalo se uspavljajuce
samozadovoljstvo sto srpska politika drzi Srbiju u svojim rukama,
i to najzad bez Tita, naravno, za njeno sopstveno dobro.
Korene te sumnje u slabljenju sopstvenog uticaja
treba, izmedju ostalog traziti u nezadovoljstvu srpskih politicara
Ustavom iz 1974. godine. Uzroke te sumnje treba traziti i u iseljavanju
srpskog stanovnistva sa Kosova pod pritiskom ekstremnih albanskih
politicara i zahtevima istih za izdvajanje Kosova. Ali uzrok sumnji
u sopstveni uticaj treba traziti i u promenama koje su bile otpocele
u Sovjetskom savezu, Istocnoj Evropi i u Sloveniji.
Srpska politika je zastupala tezu po kojoj su problemi
na Kosovu bili posledica Ustava iz 1974. godine i da se ti problemi
mogu resiti na jedan jedini nacin: naime, da srpski politicari sami
odlucuju. Ali da bi oni mogli da, najzad, sami odlucuju bilo je
neophodno da se izmeni Ustav iz 1974. Oni su verovali da ce promenom
Ustava ojacati sopstvene snage i da ce im te snage omoguciti resavanje
kosovskog problema.
Iz napred iznetog proizilazi da je srpska politika
bila definisana sledecim sadrzajima:
(1) Srpski politicari ne mogu vise da prepustaju
zastitu svojih interesa drugima, i (2) Srbija je najzad nasla sebe
i svoju sopstvenu politiku, njoj niko nije potreban, ona je sama
sebi dovoljna. Tako su srpske vodje i stratezi hteli da se veruje.
Tadasnji srpski politicari bili su ubedjeni da su
u proslosti za Srbiju vazne odluke donosene bez Srbije i da je sada
doslo vreme da se okonca s takvom politikom.
MEDJUTIM, USPEH ILI NEUSPEH JEDNE POLITIKE, NE RETKO,
ZAVISI I OD ODABRANOG POLITICKOG TRENUTKA KAO I OD POSTOJECIH POLITICKIH
OKOLNOSTI
„Vise se nikad ne moze i nece vratiti vreme da se
o Srbiji odlucuje izvan Srbije“ – rekao je Predsednik skupstine,
Borisav Jovic, 28. marta 1989. godine, po zavrsetku Ustavnih promena.
Srpski politicari su bili uvereni da je ta odluka ispravna i da
ne moze da skodi srpskim interesima i da nece da dovede Srbiju u
neravnopravan polozaj i u sukob sa drugim republikama.
„SRBIJA SE OSVESTILA I POREMETILA SVE RANIJE USPOSTAVLJENE
ODNOSE U JUGOSLAVIJI. MNOGI NISU SVESNI KOLIKO JE TO UTICALO NA
POLITICKA PONASANJA VAN SRBIJE I NA UBRZANJE PROCESA DO KOJIH JE
DOSLO U NAREDNOM PERIODU“ ( Iz knjige Borisava Jovica: „KOMADANJE
JUGOSLAVIJE“, izdanje Politika 1992, str. 22).
Jovic je jos kazao da je Milosevic svojom „snaznom“
prirodom i „bahatom“ politikom uticao na raspad SFRJ. Jovic je dao
i odgovor zbog cega se raspala , odnosno zbog cega je, kako on kaze,
razbijena SFRJ. On smatra da Sjedinjene drzave nisu imale nameru
da rasture SFRJ, medjutim odlucilo je uverenje da se ona mora rasturiti
i to zbog toga sto je ona predstavljala poslednji ostatak komunizma
u Evropi. Cilj Amerike bio je demokratizacija Istocne Evrope ali
izgleda da to nije moglo u SFRJ i zbog toga se odlucila na njeno
razbijanje („Novosti“ od subote 22. 11. 2003).
Da podsetimo: stub srpske politike na kraju osamdesetih
bio je socijalizam kao izraz komunizma. SRPSKA POLITIKA I KOMUNIZAM
BILI SU MEDJUSOBNO TESNO POVEZANI, ZBOG CEGA JE TADA, U TO VREME,
DEMOKRATIZACIJA BILA NEMOGUCA. Srpska politika dovodila je u pitanje
Titov komunizam samo u delu koji se odnosio na Ustav iz 1974. godine,
t.j. u delu koji je regulisao administrativnu podelu Srbije. Politicke
promene u Istocnoj Evropi dovele se, medjutim, DO RAZDVAJANJA POLITIKE
OD KOMUNIZMA i do gubitka vladavine komunizma kao jedine istine
u politici. Ideja demokratije kao konkurentski politicki model dobila
je na snazi i u Istocnoj Evropi i u Sloveniji sto je dovelo do toga
da je komunizam otisao u istoriju. Ali ne i u Srbiji.
Danas, tako se predstavlja, Srbija stoji opet, iako
ne i pod istim okvirima i okolnostima, pred istim problemom. Predstavlja
se u politici tako kao da je ponovo Ustav na prvom mestu i da je
najpreci problem. (Upravo je javljeno da ipak nece moci da se donese
u predvidjenom roku). Niko se, izgleda, ne pita zasto ne bi, naprimer,
izvoz bio taj najpreci problem? Ili kao sto je pomocnik Vuka Draskovica
i politicki analiticar, Ognjen Pribicevic, predlozio da se u Skupstini
SCG usvoji rezolucija o evropskoj integraciji. Kao
i mnogo puta do sada, dosao je do izrazaja isti nacin reagovanja
- naime da se administrativnim merama resavaju problemi. Institucije
su najveci nacionalni i drzavni interes, govori se. Cini
se, ali, da isturajuci institucije u prvi plan, tako da sve izgleda
korektno, da se ustvari prikriva politika koja se sprovodi. Govori
se o vladavini institucija. U opticaju su kapitalne reci, kao: zakonodavna
politika, rad na novom ustavu itd. Ustvari, kad se bolje pogleda,
izgleda da se pod zastitom legalizma, vratio „legalno“ SPS i njihov
sistem vrednosti. Sve se odvija prema onoj staroj prici: Mi smo
trazili istinu, medjutim, mi je, ali, jos uvek nismo nasli, ali
ne mari, raspravljacemo sutra ponovo o tome i nastavicemo da je
trazimo. Pri tome se zaboravlja da „vreme jako brzo istice“. Smatramo,
ali, da se problemi mogu resavati samo politikom koja uvazava postojece
okolnosti i okvire. Izgleda da retko kome pada na pamet da bi mozda
bilo celishodnije da se izmeni pristup problemima u politici. Zaboravlja
se i danas da svaka uspesna politika, pre svega, trazi odredjene
preduslove i uvazavanje svetskih politickih okolnosti.
III. SRPSKI POLITICAR
I on ih je vodio i vodio, a njih je bivalo sve manje
i
manje i na kraju, kada ih je ostalo samo nekoliko,
oni
ga upitase:
„Je si li ti u putu vid izgubio?“
„Ne. Ja sam se rodio slep“
– odgovorio je on.
Po Radoju Domanovicu iz satire “Vodja”
- MOZE SE SLOBODNO KAZATI DA SRPSKI POLITICARI NE
SHVATAJU ZNACAJ POLITIKE I DA SE SAMO IGRAJU POLITIKE -
Uzroke raspada SFRJ, gradjanskih ratova, NATO
ratovanja protivu Srbije treba traziti u politici politicara bivsih
jugoslovenskih republika, i politici americkih, nemackih, engleskih
i francuskih politicara. Raspad i ratovi dogodili su se posle 1989. godine kada je doslo do
nestanka Istocnog politickog sistema.
Sa Miloseviceve strane i njegove partije, sa strane
ostalih vodja Srba u SFRJ, sa srpske strane uzroci raspada i ratova
su: 1. (Miloseviceva) spoljna politika, 2. (Milosevicev) komunizam,
3. licne osobine Milosevica, 4. politicka rukovodstva Srba u Hrvatskoj i u BiH, 5. proslost, 6. opozicija u Beogradu i 7. srpski glasaci.
Naravno, nije se SFRJ raspala i nije doslo do
gradjanskih ratova i do bombardovanja Srbije samo iz gore navedenih
Milosevicevih i srpskih uzroka.
MEDJUTIM, MILOSEVIC JE BIO TAJ KOJI JE STVORIO
USLOVE (ako se izuzme raspad Istoka) U KOJIMA JE TO BILO MOGUCE.
Najizrazenija politicka osobina Milosevica bila
je locirana u njegovoj svesti – I POSLE 1989. GODINE – KOMUNIZAM. Nakon Titove smrti receno je – “posle
Tita – Tito”. Kada su istocnoevropske zemlje odbacile komunizam
kao politicko uredjenje Milosevic je govorio: “Ili
ce SFRJ ostati federacija na Titovim nacelima (citaj komunisticka)
ili je nece biti”. Ali i Zapad, pre svega Amerika, je javno i jasno
porucivao: “SFRJ moze da opstane jedinstvena ali samo na demokratskim
nacelima, vi morate da odaberete ili komunizam ili jedinstvena ali
demokratska SFRJ, ali nece moci i jedno i drugo”. Odmah
je trebalo da bude jasno da je nastao jedan problem. Medjutim, izgleda
da to politicarima nije bilo jasno. I jos nesto - problem se nije
mogao da resi Milosevicevom politikom.
(Prilikom nedavne (maj 2004) posete ministra inostranih
poslova EU Krisa Patena Beogradu moglo je da se cuje nesto slicno:
„Budimo nacisto. Srbija moze da zastiti one koji su optuzeni za
masovna ubijanja i druge uzasne zlocine ILI MOZE DA SE PRIDRUZI
EVROPSKOJ UNIJI, ALI NE MOZE OBOJE“).
ALI NJEMU, A I DRUGIMA, NIJE BILO JOS NESTO JASNO,
A TO JE, DA AKO SE PROBLEM NE BI MOGAO DA RESI JEDNOM (VAZECOM)
POLITIKOM , DA ONDA TREBA DA SE MENJA POLITIKA ILI POLITICAR
Medjutim, cini se, da do promene Miloseviceve politike
nije nikako moglo da dodje. Pogledajmo, naprimer, sta je Mira Markovic
govorila: „Da li cemo ziveti u socijalistickom ili nekom drugom
drustvu, necemo odlucivati kroz diskusiju i glasanjem. Jugoslavija
do socijalizma nije ni dosla diskusijom, pa ga kroz diskusiju nece
ni izgubiti“ (NIN, 8. oktobar 1989. godine).
Sledeca Miloseviceva osobina bila je autoritarizam.
„On je siledzija velikih razmera” (V. Cimerman: „Poreklo jedne katastrofe”,
u izdanju Danasa, 2003). „U sukobima unutar autoritarnih politickih
elita, … pobedjuju oni, … koji su, sa jedne strane, odlucniji i
preduzimljiviji, citaj bezobzirniji i verolomniji, a sa druge strane,
ubedljiviji. … Septembra 1987. godine, odlucnim i iznenadnim, t.j.
bezobzirnim i verolomnim poduhvatom uklonio je dotadasnjeg prvog
coveka Srbije, Ivana Stambolica (Slobodan Antonic: „Zarobljena zemlja“,
u izdanju Otkrovenja, 2002, s. 88).
Voren Cimerman, 1989. godine americki ambasador u
Beogradu, smatra da je Milosevic imao jos jednu crtu: „Postojala
su, zapravo, dva Milosevica. Milosevic broj jedan - bio je tvrdi
linijas, autoritaran, ratoboran, sklon haosu i spreman na upotrebu
sile… Milosevic dva - bio je uctiv, prijatan, kooperativan i stalno
je trazio razumna resenja za jugoslovenske probleme“ (ista Cimermanova
knjiga).
Ivan Stambolic opisuje Milosevica ovako: „Uvidjao
sam, naprimer, da Milosevic ume da prenagli, da izabere preke puteve,
da ishitreno iskoraci, da povrsno zakljuci, da pretvrdo presudi,
i niz slicnih mana svojstvenih coveku vruce glave… Medjutim, nevolja
je u tome sto nisam predpostavio da se sve te odlike mogu izvrci
u cudovisne mane ukoliko se ispolje u krajnostima. Nisam imao ni
razloga ni povoda da u odlucnosti naslutim sklonost – nasilju kao
njenu krajnost, da u borbenosti predosetim – ratobornost, da u energicnosti
predvidim – bezobzirnost, u ambicioznosti – beskrupulozno vlastoljublje,
u dinamicnosti – brzopletost (Ivan Stambolic: „Put u bespuce“, (Odgovori
I. Stambolica na pitanja Slobodana Inica), u izdanju radija B92,
1995, s. 136).
Borisav Jovic je vise puta isticao da je Milosevic
uvek hteo da samo on o svemu odlucuje. Time je vec unapred bila
iskljucena svaka mogucnost trazenje alternativnih resenja. Nametni
sopstvene predstave i slamaj otpor – bila je njegova deviza. Njegove
osobine bile su u suprotnosti - sa unutrasnjim ustrojstvom SFRJ
i sa komunikacijom sa svetom i iskljucivale su vec na startu vodjenje
jedne prilagodljivije i razumnije politike. Takav sklop osobina
doveo je, na kraju, do sukoba sa Slovenijom i sa svetom.
|