Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

   

Ivan Milenković

Izlazak iz samoskrivljene nezrelosti

1. Razlikovanje prijatelj-neprijatelj, kao uslov mogucnosti politickog, Karl Šmit je smestio u kontekst međunarodnih odnosa i međunarodnog prava, ali su, Šmitu uprkos, dometi i ogranicenja tog razlikovanja jednako delotvorni i unutar granica jedne države. Predsednički izbori od 27. juna 2004. godine pokazuju se kao povlašćeno polje učinaka tog razlikovanja.

2. Srpska politička scena, pa time i srpsko biračko telo, podeljeni su na dve nejednake celine koje se, jedna prema drugoj, odnose kao politički neprijatelji ("politički protivnici" je politički korektniji izraz u svetlu pomenutih izbora). Obe strane, upravo šmitovskom upornošću, nastoje svoj politički identitet da izgrade – eksplicitno ili implicitno – na fonu slike svog političkog neprijatelja. To je, međutim, jedina sličnost dve strane. Ne samo što je jedan blok, sklon modernizacijskoj retorici i modernizacijskim gestovima, u sebi samom raznovrsniji, dok je ovaj drugi, sa snažnim antimodernizajskim imidžom, znatno monolitniji, nego se i strategija upotrebe političkog neprijatelja, s obzirom na željeni cilj, bitno razlikuje.

3. Opterećeni hipotekom prošlosti – bitan stub Miloševićevog režima u gotovo svim poduhvatima razaranja društva i oštećivanja države, pri čemu se ne sme izgubiti iz vida i znatna samoinicijativa koja se kreće u rasponu od organizovanja paravojnih formacija, upražnjavanja omanjih akcija etničkog čišćenja na tlu Republike Srbije, zakonodavnih inicijativa sa ciljem gušenja slobode štampe i ukidanja autonomije Univerziteta, do probranih primera govora mržnje i sistematskog ruiniranja Zemuna i okoline – Radikali ulažu strahovit napor da promene retoriku, odnosno imidž, ali se, istovremeno, ne primećuje da se odriču svoje slavne prošlosti. Ukoliko bi poslednja snažna spona sa prethodnim režimom sagorela, to bi značilo i sagorevanje znatnog glasačkog korpusa. U igri je dosta jednostavan psihološki mehanizam: u onoj meri u kojoj Radikali prećutkuju svoju prošlost, u istoj meri je se, zapravo, ni ne odriču. Odricanje od te i takve prošlosti sugerisalo bi nekakvu grešku koja bi, sledstveno, uputila na mogućnost nekih drugih grešaka, a ove, opet, na neke treće i četvrte, čime bi sistem dobro organizovane tehnike održavanja stalne količine amnezije bio ozbiljno narušen. Naime, kao sto je poznato, Srebrenica se nije dogodila, pa kako se empirijski nije dogodila ne treba sugerisati ni mogućnost logičkog sleda koji bi doveo do naznake da je Srebrnica, svemu uprkos, ipak mogla da se dogodi. Radikali, dakle, ciljaju na onaj deo građana koji svoj politički identitet grade na kategorijama tla i krvi, nacionalnog jedinstva, patriotskog zanosa, kao i na negovanju mita o ugroženosti. Osećaj poraza koji se ne sme priznati ni sebi ni drugima i dalje kod ogromnog dela građana Srbije stvara duboku frustraciju koju Radikali izuzetno vešto koriste.

Utoliko promena retorike i nastojanje da se promeni imidz – umesto urlanja mazni govor (videti tekst Aleksandre Kostić "Kandidati (I) – Radikali", na ovom sajtu), umesto teških reči politički korektne formulacije, mešavina narodskog i "evropejskog" govora, mobilizacija Radikalima sklone inteligencije (videti tekst Slobodana Antonića "Varvari pred vratima"), nastojanje da se pridobiju manjine koje su, da podsetimo, bile ciljna grupa radikalske akcije purifikacije etničkog prostora – ne dotiču suštinsko određenje Radikala kao snazne patriotske, ksenofobično-rasističke, nacional-socijalističke, demagogoji sklone stranke. Mozda je natransparentniji primer upravo prvo obraćanje Tomislava Nikolića posle preliminarnih rezultata predsedničkih izbora: kao u filmu Peti element Žan-Žak Beneksa, kada se humanoidni oblik prerušenog vanzemaljca jednostavno raspada pred njegovom monstruoznom suštinom, tako su izjave Tomislava Nikolića o razlozima njegovog uzbornog poraza – B92 i manjine – bljesnule kao iskezeni očnjaci gladnog čudovišta.

4. Dramatične promene unutar Demokratske stranke iz kojih je Boris Tadić izašao kao (neprikosnoveni?) pobednik, uklanjanje "supstancijalističke" struje DS-a sklone odveć neformalnom rešavanju problema, nekoliko politički hrabrih poteza, odlučnost u delovanju, jasna izborna strategija, uz očuvanu partijsku infrastrukturu i sasvim solidan kadrovski potencijal, ali i uz neprocenjivu pomoć gresaka srodnih političkih opcija oličenih pre svega u DSS i G-17, sve to je pokazalo kako se, nakon ozbiljnog političkog kaznjavanja na parlamentarnim izborima, jedna stranka moze vrlo brzo oporaviti. Posle predsedničkih izbora Demokratska stranka nalazi se u još udobnijem polozaju nego što je bila pre njih: funkcija predsednika Republike dozvoljava još veće prisustvo u javnosti, parlamentarno zaleđe Vlade, odnosno njen opstanak, sada su zavisniji od DS (naročito ako se Vlada ipak odvazi da generale sa haške poternice ipak izruči Hagu, čime bi se podrska SPS, verovatno, i formalno završila), a simbolička i legitimacijska snaga Borisa Tadića kao pobednika na predsedničkim izborima ističu ga kao najsnazniju političku figuru na našoj političkoj sceni. Istovremeno, podrška koju je Tadić obezbedio za drugi izborni krug upućuje na moguće, ali ne i izvesne pravce delovanja modernizacijskog bloka. 

 Ukoliko bi se pacifikovanje Radikala i sprovođenje modernizacijskog projekta odredili kao ciljevi političkog delovanja modernizacijskog bloka, onda se opstanak ove vlade ne bi smeo dovoditi u pitanje, a postajala bi šansa za privođenje DSS-a kolikoj-tolikoj političkoj racionalnosti. Novi bi parlamentarni izbori, u ovom trenutku, osim izvesnog jačanja Demokratske stranke i verovatnog jačanja Radikala, znatno oslabili Demokratsku stranku Srbije i G-17, a već to je dovoljan razlog da se ove dve stranke skromnije drze u postavljanju uslova Tadiću i DS-u. S druge strane, uprkos tome sto bi, izvesno, nosena pobedničkom inercijom sa predsedničkih izbora, Demokratska stranka iz novih izbora izašla jača nego ikada, nije izvesno da bi to bio njen najbolje odabrani interes, opet upravo s obzirom na, verovatno, jačanje Radikala. Čitava priča će, po svemu sudeći, umnogome da zavisi od snage DS-a da se odupre pozivima/ucenama Vladinih stranaka da uđe u rekonstruisanu Vladu.

5. Drugi krug predsedničkih izbora, odnosno njegov ishod, mozda je naznačajniji politički događaj u Srbiji u poslednjih sezdesetak godina, značajniji, dakle, i od mitskog Petog oktobra, ili izbora od 23. septembra 2000, iako je tek jedan od nesigurnih koraka ka modernizaciji. Izbori koji su oborili Milosevića bili su test elementarne inteligencije. Vanredni parlamentarni izbori iz decembra 2000. bili su učinak inercije. Nekoliko turnusa predsedničkih izbora bili su pod senkom zapanjujućeg bojkota (uticajniji deo DOS bojkotovao je izbore, čime je odmogao regeneraciji institucija). U drugom krugu poslednjih izbora, međutim, prvi put su pred građanima Srbije bile dve opcije o kojima se moglo politički suditi i prema kojima se politički postavljalo. Ni jednom do sada građani Srbije nisu u čistijim i slobodnijim (premda, razume se, ne i idealnim) uslovima odlučivali o sopstvenoj političkoj sudbini, ni jednom do sada nisu u ovako čistoj situaciji stavili svoju političku subjektivnost na probu i nikada do sada nisu tu subjektivnost tako ubedljivo potvrdili, uprkos nevelikoj razlici između kandidata sklonog modernizaciji i anti-modernizacijskog kandidata. Da li ćemo reakciju građana Srbije protumačiti kao izraz stvarnog ili medijima potenciranog straha od Radikala (onih milion i četristo Nikolićevih glasova tesko da se uplasilo), ili ćemo je protumačiti kao sazrevanje političke svesti, u ovom je trenutku manje vazno od činjenice da je u drugom krugu na izbore izaslo vise građana nego u prvom, da je pobedu izvojevala jasno profilisana modernizacijska opcija i da je glasački korpus modernizacijskog bloka relativno stabilan. Politički neprijatelj je, dakle, doveo do skupljanja redova, do nekakve homogenizacije koja je utoliko dragocenija sto je unutar sebe raznovsrna, sto miri ne male suprotnosti, dakle nije monolitna, sto unutar sebe sadrzi i odrzava polemički potencijal, pa time i potencijal uzajamne političke kontrole. S druge strane na delu je takođe homogenizacija, ali homogenizacija bez modernističkih potencijala: doklegod su na delu tlo i krv, od modernizacijskih pokreta nema nista.  Naime, ako bi se za prvu, dakle modernizacijsku opciju, moglo reci da se njen interes da prevesti u političku terminologiju savremenih političkih kretanja, za drugu opciju koju oličavaju Radikali moze se reći da se ona kreće u ranomodernom političkom, pa često i u pretpolitičkom okviru. Ono sto se u prvom slučaju prepoznaje kao klica konstituisanja političke subjektivnosti u Kantovom smislu, dakle kao izlazak iz samskrivljene nezrelosti, kao samoobrazovanja i odricanja od autoriteta, u drugom je slučaju tek predmoderni impuls okupljanja stada oko pastira, dakle ono sto Misel Fuko naziva "pastirskom tehnikom vladanja" (videti "Nova srpska politička misao", vol. VII). U prvom slučaju na delu je konstituisanje političkog subjekta, u drugom konstituisanje političkog objekta. Radikalima je potreban neobrazovan, poslusan materijal, nesklon osamostaljivanju i radu na sebi. Modernizacijski impuls, pak, podrazumeva aktivnog građanina.

Po ugledu na italijansku Komunističku partiju Radikali bi jos neko vreme, sa svojim biračkim telom od 25 do 30 odsto, mogli da budu pojedinačno najjača stranka, ali bez učesća u vlasti. S obzirom na to, ako ne dođe do sustinske promene, oni bi mogli da dozive sudbinu Komunističke partije Italije: uvek blizu vlasti, a zapravo tako daleko, vremenom su gubili snagu i najzad iskopneli. 

6. Radikali kao politički neprijatelj, dakle, odigrali su izvanredno vaznu ulogu u konstituisanju građanskog subjektiviteta Srbije.

Ukoliko bi novonastala politička situacija sa Borisom Tadićem kao centralnom političkom figurom – ne, dakle, samo formalno, već i sadrzinski – bila inspiracija srpskoj političkoj eliti, a pre svega Vojislavu Kostinici koji i dalje ostaje jedan od ključnih političkih igrača na nasoj sceni, onda bi modernizacijski bok u svoj svojoj različitosti i njoj zahvaljujući (a ne njoj uprkos) najzad mogao da definise nacionalni interes. "Rad na Radikalima", a ne samo na tehničkim detaljima poput izrade Ustava koji su, ma koliko bitni, ipak vise u domenu taktike, a manje strategije, mogao bi presudno da utiče na jačanje građanske subjektivnosti. Pacifikovanje Radikala i obrazovanje njihovog glasačkog tela ulivaju se u isti tok: s jedne strane snazno politički udarati po Radikalima podsećajući na njihovu slavnu proslost, ali im niposto ne zatvarati vrata političkih Institucija, nuditi im preuzimanje odgovornosti i pazljivo pratiti da li se i ćud, a ne samo dlaka menja.

7. Mogućnosti modernizacijskog bloka nisu male, ali je sada na redu Vojislav Kostunica (sto, doduse, ne uliva nadu, ali se zbog toga ne treba odreći političke racionalnosti; mozda se iz pravoslavno-budističkih visina Kostunica najzad obre u politici). Kao sto je Boris Tadić hrabrim i odlučnim potezima odradio ogroman posao u sopstvenoj stranci (ostaju, naravno, neke dileme o kojima će Tadić, ovoga puta i u svojstvu predsednika Republike, naprosto morati da polozi računa, a tu se pre svega misli na odnos prema oligarsima bliskim Demokratskoj stranci), tako bi i Kostunica morao da u sopstvenoj stranci da načini nekoliko bitnih rezova, a pre svega bi morao da izbaci visak psiholoskih i ideoloskih inhibicija. Psihologija se odnosi pre svega na frustraciju Zoranom Đinđićem, a ideologija na nacionalne utvare koje mu kvare posao. U slučaju bitnog reza unutar Demokratske stranke Srbije, ova bi partija mogla da krene ka svom "prirodnom", desnom mestu u spektru političkog zivota Srbije, sto znači da bi mogla da pokupi dobar broj radikalskih glasova. Upravo je to način kako se ostvaruje dobro odabran nacionalni interes: bez sentimentalnosti i ideoloskih magli, u najboljem sopstvenom interesu.

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM