Ivan
Milenković
Izlazak
iz samoskrivljene nezrelosti
1. Razlikovanje
prijatelj-neprijatelj, kao uslov mogucnosti politickog, Karl Šmit
je smestio u kontekst međunarodnih odnosa i međunarodnog prava,
ali su, Šmitu uprkos, dometi i ogranicenja tog razlikovanja jednako
delotvorni i unutar granica jedne države. Predsednički izbori od
27. juna 2004. godine pokazuju se kao povlašćeno polje učinaka tog
razlikovanja.
2. Srpska
politička scena, pa time i srpsko biračko telo, podeljeni su na
dve nejednake celine koje se, jedna prema drugoj, odnose kao politički
neprijatelji ("politički protivnici" je politički korektniji
izraz u svetlu pomenutih izbora). Obe strane, upravo šmitovskom
upornošću, nastoje svoj politički identitet da izgrade – eksplicitno
ili implicitno – na fonu slike svog političkog neprijatelja. To
je, međutim, jedina sličnost dve strane. Ne samo što je jedan blok,
sklon modernizacijskoj retorici i modernizacijskim gestovima, u
sebi samom raznovrsniji, dok je ovaj drugi, sa snažnim antimodernizajskim
imidžom, znatno monolitniji, nego se i strategija upotrebe političkog
neprijatelja, s obzirom na željeni cilj, bitno razlikuje.
3. Opterećeni
hipotekom prošlosti – bitan stub Miloševićevog režima u gotovo svim
poduhvatima razaranja društva i oštećivanja države, pri čemu se
ne sme izgubiti iz vida i znatna samoinicijativa koja se kreće u
rasponu od organizovanja paravojnih formacija, upražnjavanja omanjih
akcija etničkog čišćenja na tlu Republike Srbije, zakonodavnih inicijativa
sa ciljem gušenja slobode štampe i ukidanja autonomije Univerziteta,
do probranih primera govora mržnje i sistematskog ruiniranja Zemuna
i okoline – Radikali ulažu strahovit napor da promene retoriku,
odnosno imidž, ali se, istovremeno, ne primećuje da se odriču svoje
slavne prošlosti. Ukoliko bi poslednja snažna spona sa prethodnim
režimom sagorela, to bi značilo i sagorevanje znatnog glasačkog
korpusa. U igri je dosta jednostavan psihološki mehanizam: u onoj
meri u kojoj Radikali prećutkuju svoju prošlost, u istoj meri je
se, zapravo, ni ne odriču. Odricanje od te i takve prošlosti sugerisalo
bi nekakvu grešku koja bi, sledstveno, uputila na mogućnost nekih
drugih grešaka, a ove, opet, na neke treće i četvrte, čime bi sistem
dobro organizovane tehnike održavanja stalne količine amnezije bio
ozbiljno narušen. Naime, kao sto je poznato, Srebrenica se nije
dogodila, pa kako se empirijski nije dogodila ne treba sugerisati
ni mogućnost logičkog sleda koji bi doveo do naznake da je Srebrnica,
svemu uprkos, ipak mogla da se dogodi. Radikali, dakle, ciljaju
na onaj deo građana koji svoj politički identitet grade na kategorijama
tla i krvi, nacionalnog jedinstva, patriotskog zanosa, kao i na
negovanju mita o ugroženosti. Osećaj poraza koji se ne sme priznati
ni sebi ni drugima i dalje kod ogromnog dela građana Srbije stvara
duboku frustraciju koju Radikali izuzetno vešto koriste.
Utoliko
promena retorike i nastojanje da se promeni imidz – umesto urlanja
mazni govor (videti tekst Aleksandre Kostić "Kandidati (I)
– Radikali", na ovom sajtu), umesto teških reči politički korektne
formulacije, mešavina narodskog i "evropejskog" govora,
mobilizacija Radikalima sklone inteligencije (videti tekst Slobodana
Antonića "Varvari pred vratima"), nastojanje da se pridobiju
manjine koje su, da podsetimo, bile ciljna grupa radikalske akcije
purifikacije etničkog prostora – ne dotiču suštinsko određenje Radikala
kao snazne patriotske, ksenofobično-rasističke, nacional-socijalističke,
demagogoji sklone stranke. Mozda je natransparentniji primer upravo
prvo obraćanje Tomislava Nikolića posle preliminarnih rezultata
predsedničkih izbora: kao u filmu Peti element Žan-Žak Beneksa,
kada se humanoidni oblik prerušenog vanzemaljca jednostavno raspada
pred njegovom monstruoznom suštinom, tako su izjave Tomislava Nikolića
o razlozima njegovog uzbornog poraza – B92 i manjine – bljesnule
kao iskezeni očnjaci gladnog čudovišta.
4. Dramatične promene unutar
Demokratske stranke iz kojih je Boris Tadić izašao kao (neprikosnoveni?)
pobednik, uklanjanje "supstancijalističke" struje DS-a sklone
odveć neformalnom rešavanju problema, nekoliko politički hrabrih poteza,
odlučnost u delovanju, jasna izborna strategija, uz očuvanu partijsku
infrastrukturu i sasvim solidan kadrovski potencijal, ali i uz neprocenjivu
pomoć gresaka srodnih političkih opcija oličenih pre svega u DSS i
G-17, sve to je pokazalo kako se, nakon ozbiljnog političkog kaznjavanja
na parlamentarnim izborima, jedna stranka moze vrlo brzo oporaviti.
Posle predsedničkih izbora Demokratska stranka nalazi se u još udobnijem
polozaju nego što je bila pre njih: funkcija predsednika Republike
dozvoljava još veće prisustvo u javnosti, parlamentarno zaleđe Vlade,
odnosno njen opstanak, sada su zavisniji od DS (naročito ako se Vlada
ipak odvazi da generale sa haške poternice ipak izruči Hagu, čime
bi se podrska SPS, verovatno, i formalno završila), a simbolička i
legitimacijska snaga Borisa Tadića kao pobednika na predsedničkim
izborima ističu ga kao najsnazniju političku figuru na našoj političkoj
sceni. Istovremeno, podrška koju je Tadić obezbedio za drugi izborni
krug upućuje na moguće, ali ne i izvesne pravce delovanja modernizacijskog
bloka.
Ukoliko bi se pacifikovanje
Radikala i sprovođenje modernizacijskog projekta odredili kao ciljevi
političkog delovanja modernizacijskog bloka, onda se opstanak ove
vlade ne bi smeo dovoditi u pitanje, a postajala bi šansa za privođenje
DSS-a kolikoj-tolikoj političkoj racionalnosti. Novi bi parlamentarni
izbori, u ovom trenutku, osim izvesnog jačanja Demokratske stranke
i verovatnog jačanja Radikala, znatno oslabili Demokratsku stranku
Srbije i G-17, a već to je dovoljan razlog da se ove dve stranke
skromnije drze u postavljanju uslova Tadiću i DS-u. S druge strane,
uprkos tome sto bi, izvesno, nosena pobedničkom inercijom sa predsedničkih
izbora, Demokratska stranka iz novih izbora izašla jača nego ikada,
nije izvesno da bi to bio njen najbolje odabrani interes, opet upravo
s obzirom na, verovatno, jačanje Radikala. Čitava priča će, po svemu
sudeći, umnogome da zavisi od snage DS-a da se odupre pozivima/ucenama
Vladinih stranaka da uđe u rekonstruisanu Vladu.
5. Drugi krug predsedničkih
izbora, odnosno njegov ishod, mozda je naznačajniji politički događaj
u Srbiji u poslednjih sezdesetak godina, značajniji, dakle, i od
mitskog Petog oktobra, ili izbora od 23. septembra 2000, iako je
tek jedan od nesigurnih koraka ka modernizaciji. Izbori koji su
oborili Milosevića bili su test elementarne inteligencije. Vanredni
parlamentarni izbori iz decembra 2000. bili su učinak inercije.
Nekoliko turnusa predsedničkih izbora bili su pod senkom zapanjujućeg
bojkota (uticajniji deo DOS bojkotovao je izbore, čime je odmogao
regeneraciji institucija). U drugom krugu poslednjih izbora, međutim,
prvi put su pred građanima Srbije bile dve opcije o kojima se moglo
politički suditi i prema kojima se politički postavljalo. Ni jednom
do sada građani Srbije nisu u čistijim i slobodnijim (premda, razume
se, ne i idealnim) uslovima odlučivali o sopstvenoj političkoj sudbini,
ni jednom do sada nisu u ovako čistoj situaciji stavili svoju političku
subjektivnost na probu i nikada do sada nisu tu subjektivnost tako
ubedljivo potvrdili, uprkos nevelikoj razlici između kandidata sklonog
modernizaciji i anti-modernizacijskog kandidata. Da li ćemo reakciju
građana Srbije protumačiti kao izraz stvarnog ili medijima potenciranog
straha od Radikala (onih milion i četristo Nikolićevih glasova tesko
da se uplasilo), ili ćemo je protumačiti kao sazrevanje političke
svesti, u ovom je trenutku manje vazno od činjenice da je u drugom
krugu na izbore izaslo vise građana nego u prvom, da je pobedu izvojevala
jasno profilisana modernizacijska opcija i da je glasački korpus
modernizacijskog bloka relativno stabilan. Politički neprijatelj
je, dakle, doveo do skupljanja redova, do nekakve homogenizacije
koja je utoliko dragocenija sto je unutar sebe raznovsrna, sto miri
ne male suprotnosti, dakle nije monolitna, sto unutar sebe sadrzi
i odrzava polemički potencijal, pa time i potencijal uzajamne političke
kontrole. S druge strane na delu je takođe homogenizacija, ali homogenizacija
bez modernističkih potencijala: doklegod su na delu tlo i krv, od
modernizacijskih pokreta nema nista. Naime, ako bi se za prvu,
dakle modernizacijsku opciju, moglo reci da se njen interes da prevesti
u političku terminologiju savremenih političkih kretanja, za drugu
opciju koju oličavaju Radikali moze se reći da se ona kreće u ranomodernom
političkom, pa često i u pretpolitičkom okviru. Ono sto se u prvom
slučaju prepoznaje kao klica konstituisanja političke subjektivnosti
u Kantovom smislu, dakle kao izlazak iz samskrivljene nezrelosti,
kao samoobrazovanja i odricanja od autoriteta, u drugom je slučaju
tek predmoderni impuls okupljanja stada oko pastira, dakle ono sto
Misel Fuko naziva "pastirskom tehnikom vladanja" (videti
"Nova srpska politička misao", vol. VII). U prvom slučaju
na delu je konstituisanje političkog subjekta, u drugom konstituisanje
političkog objekta. Radikalima je potreban neobrazovan, poslusan
materijal, nesklon osamostaljivanju i radu na sebi. Modernizacijski
impuls, pak, podrazumeva aktivnog građanina.
Po ugledu na italijansku
Komunističku partiju Radikali bi jos neko vreme, sa svojim biračkim
telom od 25 do 30 odsto, mogli da budu pojedinačno najjača stranka,
ali bez učesća u vlasti. S obzirom na to, ako ne dođe do sustinske
promene, oni bi mogli da dozive sudbinu Komunističke partije Italije:
uvek blizu vlasti, a zapravo tako daleko, vremenom su gubili snagu
i najzad iskopneli.
6. Radikali kao politički
neprijatelj, dakle, odigrali su izvanredno vaznu ulogu u konstituisanju
građanskog subjektiviteta Srbije.
Ukoliko bi novonastala
politička situacija sa Borisom Tadićem kao centralnom političkom
figurom – ne, dakle, samo formalno, već i sadrzinski – bila inspiracija
srpskoj političkoj eliti, a pre svega Vojislavu Kostinici koji i
dalje ostaje jedan od ključnih političkih igrača na nasoj sceni,
onda bi modernizacijski bok u svoj svojoj različitosti i njoj zahvaljujući
(a ne njoj uprkos) najzad mogao da definise nacionalni interes.
"Rad na Radikalima", a ne samo na tehničkim detaljima
poput izrade Ustava koji su, ma koliko bitni, ipak vise u domenu
taktike, a manje strategije, mogao bi presudno da utiče na jačanje
građanske subjektivnosti. Pacifikovanje Radikala i obrazovanje njihovog
glasačkog tela ulivaju se u isti tok: s jedne strane snazno politički
udarati po Radikalima podsećajući na njihovu slavnu proslost, ali
im niposto ne zatvarati vrata političkih Institucija, nuditi im
preuzimanje odgovornosti i pazljivo pratiti da li se i ćud, a ne
samo dlaka menja.
7. Mogućnosti modernizacijskog bloka nisu male, ali je sada na
redu Vojislav Kostunica (sto, doduse, ne uliva nadu, ali se zbog
toga ne treba odreći političke racionalnosti; mozda se iz pravoslavno-budističkih
visina Kostunica najzad obre u politici). Kao sto je Boris Tadić
hrabrim i odlučnim potezima odradio ogroman posao u sopstvenoj stranci
(ostaju, naravno, neke dileme o kojima će Tadić, ovoga puta i u
svojstvu predsednika Republike, naprosto morati da polozi računa,
a tu se pre svega misli na odnos prema oligarsima bliskim Demokratskoj
stranci), tako bi i Kostunica morao da u sopstvenoj stranci da načini
nekoliko bitnih rezova, a pre svega bi morao da izbaci visak psiholoskih
i ideoloskih inhibicija. Psihologija se odnosi pre svega na frustraciju
Zoranom Đinđićem, a ideologija na nacionalne utvare koje mu kvare
posao. U slučaju bitnog reza unutar Demokratske stranke Srbije,
ova bi partija mogla da krene ka svom "prirodnom", desnom
mestu u spektru političkog zivota Srbije, sto znači da bi mogla
da pokupi dobar broj radikalskih glasova. Upravo je to način kako
se ostvaruje dobro odabran nacionalni interes: bez sentimentalnosti
i ideoloskih magli, u najboljem sopstvenom interesu.
|
|