Ivan
Janković
Tadićeva pobeda nije podstrek reformama?
Odmah posle objavljivanja pobede Borisa Tadica na predsednickim
izborima, i domaca i inostrana javnost su nastavili sa horskim ponavljanjem
jednih istih ocena o putu Srbije "ka Evropi", i Borisu
Tadicu kao garantu evropske orijentacije srpske politike. Vec u
nedelju uvece poceli su iz EU da stižu izrazi oduševljenja mudrim
izborom srpskog naroda, i nade da ce Tadic ubrzati hod ka evropskim
integracijama.
Naravno, jedna stvar je svakako jasna: Tadic jeste bio bolji kandidat
od Nikolica, i u ovom trenutku njegov izbor predstavlja svakako
bolju opciju po ovu zemlju od pobede radikalskog kandidata. Ne samo
da je Nikolicev "reformski kapacitet" vrlo sumnjiv prema
unutra, vec možda još važnije, njegov medunarodni kredibilitet je
toliko nizak da bi njegovim izborom medunarodni položaj Srbije bio
dramaticno unazaden, cak i u odnosu na sadašnje, ne baš sjajno stanje.
Vest da je u Srbiji na vlast došao prijatelj i koalicioni partner
Žirinovskog, LePena i Sadama Huseina, zaista ne bi doprinela konacnom
uklanjanju nasledene slike Srbije kao nekog evropskog specifikuma,
neke cudne zemlje koja ide mimo modernog sveta i nije u stanju da
usvoji liberalno-demokratske tekovine savremenog Zapada, zatvorena
u svoje narcisticke mitove i arhaicni nacionalizam. Oni koji pokazuju
sklonost ka ovakvim negativno-stereotipnim predstavama o Srbiji,
kao i kreatori medunarodne politike koji su oduvek zagovarali oštriji
kurs prema Srbiji, samo bi dobili još jednu, i bojim se konacnu,
potvrdu svojih teza o opravdanosti stavljanja ove zemlje u neku
vrstu "plišanog" karantina. No, uz sve ove spoljne okolnosti,
i cak mnogo važnije od njih, treba se upitati da li zaista gradani
Srbiji žele da covek koji se ponosi rezultatima svoje politike 90-ih,
a kao svoje najbliže politicke partnere vidi Lukašenka, Žirinovskog
i Le Pena, postane njihov predsednik?
U tom smislu, analizirati posledice Tadiceve pobede u kljucu njenog
oportunitetnog troška, odnosno koristi propuštene odbacivanjem radikalske
alternative, nema mnogo smisla. Politicar koji u eri galopirajuce
globalizacije, širenja slobodne trgovine i medunarodne podele rada,
tvrdi da cemo "mi", ako on postane predsednik, dozvoliti
Hrvatima da izvezu kod nas robe samo u onoj vrednosti u kojoj mi
izvezemo kod njih, i koji (uprkos sporadicnim ublažavanjima retorike)
nastavlja svoju Karlobag-Ogulin epopeju, zaista ne bi smeo da predstavlja
ozbiljnu politicku alternativu ni u jednoj pristojnoj zemlji. Cinjenica
da takav kandidat u Srbiji dobija 45% glasova, samo svedoci o tome
da ova zemlja zapadne standarde politicke normalnosti još uvek nije
izgradila.
Mnogo zanimljivije pitanje od poredenja dva kandidata jeste, šta
se može ocekivati od novog predsednika Tadica u pozitivnom smislu,
odnosno kakve reperkusije njegov izbor može imati po dalji tok reformi
u Srbiji? Bojim se da je ovde odgovor mnogo pesimisticniji nego
što se to može videti iz frivolnih izliva ljubavi iz Brisela i retorike
domace javnosti koja u svemu ovome želi da vidi nekakav nagoveštaj
velike nade u brz napredak i poboljšanje stanja stvari u zemlji.
Najkrace receno, Srbija se negde od kraja 2001. godine nalazi u
jednom stadijumu koji je ukrajinski ekonomista Oleh Havrilišin nazvao
politickom ekonomijom zakocenih reformi. Prva, konstruktivisticka
faza ekonomskih reformi, obeležena liberalizacijom cena, domaceg
tržišta i spoljne trgovine nije bila propracena izgradnjom ustanova
tržišne privrede i promocijom slobodne konkurencije i ogranicene
vlade. Zlatna šansa da se mocni lobiji iz Miloševicevog vremena
razvlaste u pogledu uticaja na javnu politiku propuštena je posle
5. oktobra, i te grupe su se vrlo brzo reorganizovale i našle svoje
uporište u raznim tackama nove arhitekture vlasti. Umesto da sledi
primer Estonije, koja je brzo i odlucno ucinila sve potrebne reforme
da bi izgradila tržišnu privredu i vladavinu prava (drasticno kresanje
poreza, ukidanje svih carina i vancarinskih barijera, smanjenje
države, pojednostavljenje administrativnih procedura, jacanje sudstva...),
Srbija se vrlo brzo našla zaglibljena u stanju jednog rdavog ekvilibrijuma,
u kome na jednoj strani imate vladu koja prica o tržišnim reformama
ali malo šta suštinski radi, a na drugoj strani mocni kartel cehova,
gildi i sindikata, koji blokira svaku ozbiljnu reformu, i nastoji
da maksimizira svoju dobit mimo tržišta. Politicka ekonomija traganja
za rentom je odredujuci opis sadašnjeg stanja srpske privrede; kao
što je En Krueger pokazala u jednoj svojoj studiji još 70-ih godina
u delimicno liberalizovanim ali neslobodnim, intervencionistickim
privredama (današnja Srbija prototip), lobiranje vlasti za privilegije
je mnogo jeftini nacin za dolazak do profita, nego izlaganje konkurentskoj
disciplini slobodnog tržišta. Ukoliko se na pocetku reforme ne postave
cvrsta konstitucionalna pravila igre, i ne ogranici kako moc vlade
da utice na privredu, tako i moc interesnih grupa da koriste državu
za svoje interese ("state capture"), od reformi i napretka
nece biti ništa. Srbija je knjiški primer ove loše ravnoteže: ne
samo da je oligarh Bogoljub Karic, sa svojim "udruženjem industrijalaca"
i svojim protekcionistickim programom zaštite domace salate i svega
ostalog, dobio skoro 20% glasova i nametnuo novi jezik politicke
korektnosti koji je vrlo neprijateljski nastrojen prema tržišnoj
privredi i posebno slobodnoj trgovini, nego su i sindikati, koje
je Đindiceva vlada dovela u red protržišnim zakonom o radu, ponovo
podigli glavu i poceli da galame i koce ionako traljave reforme,
a Koštunicin Minstar rada je vec pripremio izmene zakona o radu,
koje nas suštinski vracaju natrag u Brozovo i Miloševicevo vreme.
U takvim okolnostima, Tadiceva pobeda je, bojim se, doprinos cementiranju
ove ravnoteže snaga uspostavljene na suboptimalnom nivou zakocenih
reformi. Tadic je pobedio kombinacijom populistickih pristupa Zorana
Đindica i Vojislava Koštunice: energija, modernost, manekenski izgled
i ponašanje, koketiranje i oslanjanje na mlade i obrazovanije glasace,
pozajmljeno od Đindica, uz stalno, dosadno ponavljanje jednih istih
fraza o poštenju, stabilnosti institucija i politickog sistema,
pozajmljeno od Koštunice. Moglo bi se reci da je Tadic neka vrsta
novog Koštunice marketinški upakovanog tako da lici na Đindica.
Jer, bez obzira na to što je bio ekonomski intervencionista i covek
koji je u osnovi više verovao u vladu nego u tržište, Zoran Đindic
nije (poput Tadica) gradio svoj politicki PR na želji da se dopadne
svima i da nikog ne naljuti, vec na težnji da što intenzivnije profiliše
vernost svojih biraca, svesno rizikujuci da svojom sofisticiranom
i profilisanom porukom potencijalno odbije sve ostale. Tadiceva
strategija više lici na Koštunicinu taktiku da neodredenom "smuti-pa-prospi"
retorikom o institucijama, legalizmu i stabilnosti, pridobije masu
razocaranih Miloševicevih glasaca, nego na Đindicev pokušaj da od
DS-a napravi nekakvog portparola mlade, liberalnije i evropske Srbije.
Tadicevo monotono i krajnje ziheraško deklamovanje o novim radnim
mestima i politickoj stabilnosti, uz upadljivo odsustvo želje da
brani naslede post-petooktobarskog perioda u onim za javnost najkontroverznijim
tackama, poput privatizacije, svedoci o njegovoj oportunistickoj
i populistickoj orijentaciji koja ga, bez obzira na licnu energiju,
približava Koštunicinom manastirskom legalizmu. Tadic je i dobio
ovoliku podršku upravo stoga što je izbegao da ljudima kaže istinu,
i što im je povladivao i udvarao se. Đindic je govorio istinu o
stanju države i nacije, ali su njegovi recepti za rešenje uglavnom
bili pogrešni: još vladinog aktivizma i državnog menadžmenta privrede,
umesto velikih ekonomskih sloboda i povlacenja države iz privrede.
Bujanje kojekakvih vladinih agencija i nemoc da se smanje porezi
i javna potrošnja, kao i da se bar pocne restrukturiranje i privatizacija
javnog sektora najbolje svedoce o tome. S druge strane Koštunica
i svi ostali cak nisu ni imali pojma gde se mi nalazimo, a kamoli
da su imali neku ideju o tome šta treba uciniti, i koliko radikalan
mora da bude tranzicioni rez. Oni su napadali Đindica ne zbog odsustva
reformi, vec upravo zbog ono malo liberalnih i proreformskih stvari
koje je uradio, i cim su se dokopali vlasti krenuli su da to anuliraju
(recimo, pomenuti Zakon o radu).
Vec se nazire buduca koalicija Tadic-Koštunica u koju bi, u zavisnosti
od okolnosti diktiranih rezultatima sve izglednijih parlamentarnih
izbora, mogli da udu ili alijansa Vuk-Velja potpomognuta Karicem,
ili (što je manje verovatno) Labus i njegova stranka. Ne treba biti
veliki prorok da se zakljuci da ce ta Vlada u suštini nastaviti
tragom ove sadašnje, osim što ce malo više pricati o reformama,
a malo manje baviti Bebom, Cedom i Koletom, i pokušavati (i verovatno
uspevati) da bude malo marketinški efikasnija od ove, odnosno sposobnija
da ovekovecenje postojeceg državnog socijalizma, stagnacije i odsustva
ozbiljnih reformi predstavi kao "približavanje Evropi".
Predsednik, premijer i ministri ce biti oduševljeno docekivani u
Briselu, slikace se stalno sa Patenom i Solanom koji ce ih tapšati
po ramenu, i biti srecni što su u Srbiji konacno pobedile "evropske
snage", i što je ona uspešno "prevladala prošlost".
Od pravnih i ekonomskih reformi koje bi znacajno unapredile kompetitivnost
našeg društva u celini nece biti ništa, jer nece imati ko da ih
sprovede, zato što ce zemljom, kao i danas, vladati politicari nesposobni
da shvate nužnost brzih i odlucnih reformi, i još manje sposobnih
da plate cenu takvih reformi, cak i kad bi prihvatili da su one
nužne.
Tacno je da je pitanje Ustava jedna od kljucnih stvari za definisanje
pravila igre u svakoj, pa i tranzicijskoj zemlji. Ipak, taj posao
kod nas teško da ce dati neki drugi rezultat osim usaglašavanja
nekog socijalistickog buckuriša "socijalnih" i "manjinskih"
prava, i Miloševicevog demokratskog centralizma (koja socijalno
odgovorna vlada ce prepustiti previše poreskih prihoda neodgovornim
lokalnim vlastima?). U ekonomskim stvarima, teško je ocekivati da
bi buduca vlada, sastavljena od strane Tadicevih i Koštunicinih
ljudi bila spososbna i spremna da ucini odlucujuci iskorak u protržišnom
smeru koji nam toliko nedostaje od 2000. naovamo. A ceka nas mnogo
oporih i nepopularnih stvari: od ukidanja subvencija zombijima-gigantima,
preko restruktuririranja i privatizacije javnih preduzeca do dalje
liberalizacije spoljne trgovine i smanjenja budžetske potrošnje.
Boris Tadic je dobar i pošten covek, ali bez državnickog formata,
i bez hrabrosti i sposobnosti da prevazide perspektivu srednjorocne
popularnosti i izdigne se iznad poimanja politike u tranziciji prosecnog
srpskog biraca. Kao politicar, on verovatno nije ni bolji ni gori
od vecine svojih evropskih kolega, ali je naša nesreca što to ovde
nije dovoljno. Nama je potreban neko ko ima šire vidike i vecu licnu
hrabrost za preuzimanje rizika nepopularnih rezova koje nosi tranzicioni
proces. Neko ko je spreman da izgubi sledece izbore, da bi se na
onim narednim vratio, i ko ima jasnu perspektivu šta su to reforme
i šta one podrazumevaju. Potreban nam je Lešek Balcerovic ili Mart
Lar. Nažalost, ni Boris Tadic, niti iko drugo iz "demokratskog
bloka" ne pokazuje nikakvu ambiciju da preuzmu ulogu radikalnih
reformatora i kreatora istorije, ulogu koju je Zoran Đindic tako
neuspešno i tragicno odigrao.
Autor je urednik Katalaksije (01.07. 2004)
|
|