Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

   
Ivan Janković

Tadićeva pobeda nije podstrek reformama?


Odmah posle objavljivanja pobede Borisa Tadica na predsednickim izborima, i domaca i inostrana javnost su nastavili sa horskim ponavljanjem jednih istih ocena o putu Srbije "ka Evropi", i Borisu Tadicu kao garantu evropske orijentacije srpske politike. Vec u nedelju uvece poceli su iz EU da stižu izrazi oduševljenja mudrim izborom srpskog naroda, i nade da ce Tadic ubrzati hod ka evropskim integracijama.

Naravno, jedna stvar je svakako jasna: Tadic jeste bio bolji kandidat od Nikolica, i u ovom trenutku njegov izbor predstavlja svakako bolju opciju po ovu zemlju od pobede radikalskog kandidata. Ne samo da je Nikolicev "reformski kapacitet" vrlo sumnjiv prema unutra, vec možda još važnije, njegov medunarodni kredibilitet je toliko nizak da bi njegovim izborom medunarodni položaj Srbije bio dramaticno unazaden, cak i u odnosu na sadašnje, ne baš sjajno stanje. Vest da je u Srbiji na vlast došao prijatelj i koalicioni partner Žirinovskog, LePena i Sadama Huseina, zaista ne bi doprinela konacnom uklanjanju nasledene slike Srbije kao nekog evropskog specifikuma, neke cudne zemlje koja ide mimo modernog sveta i nije u stanju da usvoji liberalno-demokratske tekovine savremenog Zapada, zatvorena u svoje narcisticke mitove i arhaicni nacionalizam. Oni koji pokazuju sklonost ka ovakvim negativno-stereotipnim predstavama o Srbiji, kao i kreatori medunarodne politike koji su oduvek zagovarali oštriji kurs prema Srbiji, samo bi dobili još jednu, i bojim se konacnu, potvrdu svojih teza o opravdanosti stavljanja ove zemlje u neku vrstu "plišanog" karantina. No, uz sve ove spoljne okolnosti, i cak mnogo važnije od njih, treba se upitati da li zaista gradani Srbiji žele da covek koji se ponosi rezultatima svoje politike 90-ih, a kao svoje najbliže politicke partnere vidi Lukašenka, Žirinovskog i Le Pena, postane njihov predsednik?

U tom smislu, analizirati posledice Tadiceve pobede u kljucu njenog oportunitetnog troška, odnosno koristi propuštene odbacivanjem radikalske alternative, nema mnogo smisla. Politicar koji u eri galopirajuce globalizacije, širenja slobodne trgovine i medunarodne podele rada, tvrdi da cemo "mi", ako on postane predsednik, dozvoliti Hrvatima da izvezu kod nas robe samo u onoj vrednosti u kojoj mi izvezemo kod njih, i koji (uprkos sporadicnim ublažavanjima retorike) nastavlja svoju Karlobag-Ogulin epopeju, zaista ne bi smeo da predstavlja ozbiljnu politicku alternativu ni u jednoj pristojnoj zemlji. Cinjenica da takav kandidat u Srbiji dobija 45% glasova, samo svedoci o tome da ova zemlja zapadne standarde politicke normalnosti još uvek nije izgradila.

Mnogo zanimljivije pitanje od poredenja dva kandidata jeste, šta se može ocekivati od novog predsednika Tadica u pozitivnom smislu, odnosno kakve reperkusije njegov izbor može imati po dalji tok reformi u Srbiji? Bojim se da je ovde odgovor mnogo pesimisticniji nego što se to može videti iz frivolnih izliva ljubavi iz Brisela i retorike domace javnosti koja u svemu ovome želi da vidi nekakav nagoveštaj velike nade u brz napredak i poboljšanje stanja stvari u zemlji.

Najkrace receno, Srbija se negde od kraja 2001. godine nalazi u jednom stadijumu koji je ukrajinski ekonomista Oleh Havrilišin nazvao politickom ekonomijom zakocenih reformi. Prva, konstruktivisticka faza ekonomskih reformi, obeležena liberalizacijom cena, domaceg tržišta i spoljne trgovine nije bila propracena izgradnjom ustanova tržišne privrede i promocijom slobodne konkurencije i ogranicene vlade. Zlatna šansa da se mocni lobiji iz Miloševicevog vremena razvlaste u pogledu uticaja na javnu politiku propuštena je posle 5. oktobra, i te grupe su se vrlo brzo reorganizovale i našle svoje uporište u raznim tackama nove arhitekture vlasti. Umesto da sledi primer Estonije, koja je brzo i odlucno ucinila sve potrebne reforme da bi izgradila tržišnu privredu i vladavinu prava (drasticno kresanje poreza, ukidanje svih carina i vancarinskih barijera, smanjenje države, pojednostavljenje administrativnih procedura, jacanje sudstva...), Srbija se vrlo brzo našla zaglibljena u stanju jednog rdavog ekvilibrijuma, u kome na jednoj strani imate vladu koja prica o tržišnim reformama ali malo šta suštinski radi, a na drugoj strani mocni kartel cehova, gildi i sindikata, koji blokira svaku ozbiljnu reformu, i nastoji da maksimizira svoju dobit mimo tržišta. Politicka ekonomija traganja za rentom je odredujuci opis sadašnjeg stanja srpske privrede; kao što je En Krueger pokazala u jednoj svojoj studiji još 70-ih godina u delimicno liberalizovanim ali neslobodnim, intervencionistickim privredama (današnja Srbija prototip), lobiranje vlasti za privilegije je mnogo jeftini nacin za dolazak do profita, nego izlaganje konkurentskoj disciplini slobodnog tržišta. Ukoliko se na pocetku reforme ne postave cvrsta konstitucionalna pravila igre, i ne ogranici kako moc vlade da utice na privredu, tako i moc interesnih grupa da koriste državu za svoje interese ("state capture"), od reformi i napretka nece biti ništa. Srbija je knjiški primer ove loše ravnoteže: ne samo da je oligarh Bogoljub Karic, sa svojim "udruženjem industrijalaca" i svojim protekcionistickim programom zaštite domace salate i svega ostalog, dobio skoro 20% glasova i nametnuo novi jezik politicke korektnosti koji je vrlo neprijateljski nastrojen prema tržišnoj privredi i posebno slobodnoj trgovini, nego su i sindikati, koje je Đindiceva vlada dovela u red protržišnim zakonom o radu, ponovo podigli glavu i poceli da galame i koce ionako traljave reforme, a Koštunicin Minstar rada je vec pripremio izmene zakona o radu, koje nas suštinski vracaju natrag u Brozovo i Miloševicevo vreme.

U takvim okolnostima, Tadiceva pobeda je, bojim se, doprinos cementiranju ove ravnoteže snaga uspostavljene na suboptimalnom nivou zakocenih reformi. Tadic je pobedio kombinacijom populistickih pristupa Zorana Đindica i Vojislava Koštunice: energija, modernost, manekenski izgled i ponašanje, koketiranje i oslanjanje na mlade i obrazovanije glasace, pozajmljeno od Đindica, uz stalno, dosadno ponavljanje jednih istih fraza o poštenju, stabilnosti institucija i politickog sistema, pozajmljeno od Koštunice. Moglo bi se reci da je Tadic neka vrsta novog Koštunice marketinški upakovanog tako da lici na Đindica. Jer, bez obzira na to što je bio ekonomski intervencionista i covek koji je u osnovi više verovao u vladu nego u tržište, Zoran Đindic nije (poput Tadica) gradio svoj politicki PR na želji da se dopadne svima i da nikog ne naljuti, vec na težnji da što intenzivnije profiliše vernost svojih biraca, svesno rizikujuci da svojom sofisticiranom i profilisanom porukom potencijalno odbije sve ostale. Tadiceva strategija više lici na Koštunicinu taktiku da neodredenom "smuti-pa-prospi" retorikom o institucijama, legalizmu i stabilnosti, pridobije masu razocaranih Miloševicevih glasaca, nego na Đindicev pokušaj da od DS-a napravi nekakvog portparola mlade, liberalnije i evropske Srbije. Tadicevo monotono i krajnje ziheraško deklamovanje o novim radnim mestima i politickoj stabilnosti, uz upadljivo odsustvo želje da brani naslede post-petooktobarskog perioda u onim za javnost najkontroverznijim tackama, poput privatizacije, svedoci o njegovoj oportunistickoj i populistickoj orijentaciji koja ga, bez obzira na licnu energiju, približava Koštunicinom manastirskom legalizmu. Tadic je i dobio ovoliku podršku upravo stoga što je izbegao da ljudima kaže istinu, i što im je povladivao i udvarao se. Đindic je govorio istinu o stanju države i nacije, ali su njegovi recepti za rešenje uglavnom bili pogrešni: još vladinog aktivizma i državnog menadžmenta privrede, umesto velikih ekonomskih sloboda i povlacenja države iz privrede. Bujanje kojekakvih vladinih agencija i nemoc da se smanje porezi i javna potrošnja, kao i da se bar pocne restrukturiranje i privatizacija javnog sektora najbolje svedoce o tome. S druge strane Koštunica i svi ostali cak nisu ni imali pojma gde se mi nalazimo, a kamoli da su imali neku ideju o tome šta treba uciniti, i koliko radikalan mora da bude tranzicioni rez. Oni su napadali Đindica ne zbog odsustva reformi, vec upravo zbog ono malo liberalnih i proreformskih stvari koje je uradio, i cim su se dokopali vlasti krenuli su da to anuliraju (recimo, pomenuti Zakon o radu).

Vec se nazire buduca koalicija Tadic-Koštunica u koju bi, u zavisnosti od okolnosti diktiranih rezultatima sve izglednijih parlamentarnih izbora, mogli da udu ili alijansa Vuk-Velja potpomognuta Karicem, ili (što je manje verovatno) Labus i njegova stranka. Ne treba biti veliki prorok da se zakljuci da ce ta Vlada u suštini nastaviti tragom ove sadašnje, osim što ce malo više pricati o reformama, a malo manje baviti Bebom, Cedom i Koletom, i pokušavati (i verovatno uspevati) da bude malo marketinški efikasnija od ove, odnosno sposobnija da ovekovecenje postojeceg državnog socijalizma, stagnacije i odsustva ozbiljnih reformi predstavi kao "približavanje Evropi". Predsednik, premijer i ministri ce biti oduševljeno docekivani u Briselu, slikace se stalno sa Patenom i Solanom koji ce ih tapšati po ramenu, i biti srecni što su u Srbiji konacno pobedile "evropske snage", i što je ona uspešno "prevladala prošlost". Od pravnih i ekonomskih reformi koje bi znacajno unapredile kompetitivnost našeg društva u celini nece biti ništa, jer nece imati ko da ih sprovede, zato što ce zemljom, kao i danas, vladati politicari nesposobni da shvate nužnost brzih i odlucnih reformi, i još manje sposobnih da plate cenu takvih reformi, cak i kad bi prihvatili da su one nužne.

Tacno je da je pitanje Ustava jedna od kljucnih stvari za definisanje pravila igre u svakoj, pa i tranzicijskoj zemlji. Ipak, taj posao kod nas teško da ce dati neki drugi rezultat osim usaglašavanja nekog socijalistickog buckuriša "socijalnih" i "manjinskih" prava, i Miloševicevog demokratskog centralizma (koja socijalno odgovorna vlada ce prepustiti previše poreskih prihoda neodgovornim lokalnim vlastima?). U ekonomskim stvarima, teško je ocekivati da bi buduca vlada, sastavljena od strane Tadicevih i Koštunicinih ljudi bila spososbna i spremna da ucini odlucujuci iskorak u protržišnom smeru koji nam toliko nedostaje od 2000. naovamo. A ceka nas mnogo oporih i nepopularnih stvari: od ukidanja subvencija zombijima-gigantima, preko restruktuririranja i privatizacije javnih preduzeca do dalje liberalizacije spoljne trgovine i smanjenja budžetske potrošnje.

Boris Tadic je dobar i pošten covek, ali bez državnickog formata, i bez hrabrosti i sposobnosti da prevazide perspektivu srednjorocne popularnosti i izdigne se iznad poimanja politike u tranziciji prosecnog srpskog biraca. Kao politicar, on verovatno nije ni bolji ni gori od vecine svojih evropskih kolega, ali je naša nesreca što to ovde nije dovoljno. Nama je potreban neko ko ima šire vidike i vecu licnu hrabrost za preuzimanje rizika nepopularnih rezova koje nosi tranzicioni proces. Neko ko je spreman da izgubi sledece izbore, da bi se na onim narednim vratio, i ko ima jasnu perspektivu šta su to reforme i šta one podrazumevaju. Potreban nam je Lešek Balcerovic ili Mart Lar. Nažalost, ni Boris Tadic, niti iko drugo iz "demokratskog bloka" ne pokazuje nikakvu ambiciju da preuzmu ulogu radikalnih reformatora i kreatora istorije, ulogu koju je Zoran Đindic tako neuspešno i tragicno odigrao.

Autor je urednik Katalaksije (01.07. 2004)

 
     
     
 
Copyright by NSPM