Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Lokalni izbori

   


Dejan Vuk Stanković


Karić i Drakulić u raljama politike

Samo dva meseca nakon uspešno završenih izbora za predsednika, Srbija se nalazi u novoj izbornoj groznici. Reč je lokalnim izborima, za koje je kampanja već uveliko počela, a sudeći po najavama iz izbornih štabova u sledeće tri nedelje treba očekivati njeno intenziviranje. I dok kandidati za mesta gradonačelnika, mesta u Skupštini Vojvodine, skupštine gradova i opštinske odbornike nastoje da što ubedljivije predstave sebe i svoje programe, ovdašnja politička scena polako ali sigurno doživljava interesantnu i dalekosežnu transformaciju. Radi se o promeni u konstruisanju profila poželjnog političara, poželjnog medijskog nastupa i podjednako i o interpretaciji politike. Jedna od naznaka, koja je možda i najuočljivija naznaka ove promene, ogleda se u fenomenu kandidovanja sve većeg broja uspešnih poslovnih ljudi na političke funkcije u zemlji. U svetlu ove socio-političke pojave, osvrnuo bih se na politički angažman dvojice istaknutih ljudi sveta biznisa, Bogoljuba Karića i Zorana Drakulića.

Već i uzgredan osvrt na kampanju za predstojeće lokalne izbore pokazuje da oni nisu lišeni prisustva navedene socio-političke tendencije. Karićev, a od nedavno i Drakulićev primer slede i njihove kolege po struci. Bilo da to čine samostalno preko grupe građana ili pak putem priključenja etabilarnim političkim strankama što je češće slučaj, lokalni biznismeni uveliko kuju planove o svojim političkim karijerama.

Lokalni izbori su u središte političke javnosti postavili određene tematske sadržaje, ali i stil komunikacije. Javnost Srbije ponovo se susreće sa političkim govorima lidera BK Grupe i uspešnog poslovnog čoveka kontraverzne biografije Bogoljuba Karića, manje više blagonaklono prihvata nominaciju predsednika worldwide kompanije «East Point» Zorana Drakulića od strane DSS-a za mesto gradonačelnika Beograda, prećutno podržava tehnokratski političko-medijski style u nastupu kandidata za mesto prvog čoveka glavnog grada SCG Nebojše Čovića (SDP) i Nenada Bogdanovića (DS), ali je u mogućnosti i da uoči modifikaciju retorike, programa i imagea kandidata radikala Aleksandra Vučića. Ne tematizujući interesantne i dalekosežne posledice izmena u medijskim nastupima, komunikaciji i programima klasičnih političara, pozabaviću se fenomenom uključivanja biznismena u politički život Srbije.

Neki relevantni sociopolitički parametri

Pre nego što konkretno ukažem na profil Bogoljuba Karića i Zorana Drakulića, osvrnuo bih se na pitanje kako je i zašto njihov politički angažman proizveo toliko veliku pažnju javnosti. Usredsređivanjem na ova pitanja, svesno bih želeo da izbegnem raspravu o motivima za uključivanje u politiku ove dvojice preduzimljivih i uspešnih poslovnih ljudi. Dakle, umesto intelektulalno jalovog i moralizujućeg raspredanja o skrivenim motivima učešća u politici, pokušaću da ukažem na neke socio-politikološke faktore koje Karićev i Drakulićev angažman čine medijsko-politički relevantnim.

Gotovo da nema sociopolitičkog istraživanja koje do sada nije ukazalo na sledeće:

·        Građani Srbije imaju visok stepen averzije prema politici i profesionalnim političarima kao njenim glavnim protagonistima (nizak nivo političkog izjašnjavanja i visok stepen ravnodušnosti prema aktualnim političkim dešavanjima)

·        Ekonomsko-socijalni problemi (podizanje životnog standarda, nezaposlenost, opravak privrede i borba protiv mita i korupcije) na vrhu su lestvice prioriteta građana Srbije

·        Postoji visok stepen kriminala i korupcije u društvu, posebno vidljiv u svakodnevnom društvenom životu, odnosno povezan sa društvenim institucijama koje su od vitalnog značaja za ljudski život i sa kojima su građani u neposrednom kontaktu (zdravstvo, školstvo, sudstvo).

·        Politička nestabilnost smatra se glavnom preprekom za napredak zemlje.

Napredak zemlje tumači se u kontekstu podizanja nivoa životnog standarda, povećanja zaposlenosti i uopšte oporavka privrede. Dakle, progres je eminentno ekonomska kategorija.

Averzija prema političarima, visok stepen gnušanja prema politici zbog sklonosti učesnika u političkom životu ka zlouptrebi vlasti, usmerenost najvećeg broja građana ka ekonomiji, predstava o progresu kao eminentno ekonomskoj kategoriji, socijalni su faktori koji u prvi plan medijske i političke pažnje stavljaju učešće uspešnih poslovnih ljudi. Smatra se da prioritetna očekivanja građana vezana za ekonomiju najbrže i najlakše mogu da realizuju uspešni ljudi iz biznisa. Bogatstvo je i u isti mah i dokaz kompetetnosti i pretpostavka poštenja. Ne zvuči nerealno, štaviše, common sense svakog građanina sklon je pre ili kasnije da prihvati ove istine kao samoočigledne.

Rezon običnog čoveka svodi se na sledeće: »Ako je mogao uspešno da vodi svoju kompaniju, isto će učiniti i sa državom». Istovremeno predstava o bogatstvu generiše i sledeći zaključak: »Uspešni poslovni čovek dovoljno je bogat da mu ne treba više novca, te shodno tome, on neće koristiti državu u cilju daljeg bogaćenja». Dakle, uspeh u biznisu preporuka je za upravljanje državom, dok se bogatstvo doživljava kao garantija poštenja u obavljanju političkih funkcija. 

Politički profil Bogoljuba Karića

Pojava Bogoljuba Karića na političkoj sceni jedan je od dokaza u prilog navedenim tezama. Lider BK Grupe ušao je u politiku nekako iz drugog plana, što inače  za njega nije karakteristično. Nakon objavljivanja kandidature svi su ga nekako potcenjivački posmatrali kao pukog autsajdera koji je valjda dokolice radi ili pak iz nekog drugog banalnog nepolitičkog motiva odlučio da se kandiduje. «Bogi», kako ga od milošte zovu njegova porodica, prijatelji i politički istomišljenici, je brzo demantovao dežurne skeptike osvojivši ni manje ni više od 600 000 glasova u svom prvom političkom nastupu, usput teško porazivši kandidata vladajuće koalicije Dragana Maršićanina koji je završio na neslavnom četvrtom mestu. Karićev uspeh nije ni koji način bio slučajan. Pored već navedenih socio-političkih faktora, treće mesto na prethodnim izborima zasluga je dobro osmišljene i intenzivno vođene predsedničke kampanje. Već mnogo puta navođen je prizor kidanja lanaca i katanaca na ulazima u fabrička postrojenja - prizor koji se i danas često politički interpretira. Sugestivnost ovog prizora kao jednog od vođećih lajtmotiva kampanje skladno je ukomponovana sa porukom koja podstiče na porodični biznis kao osnovnu ekonomsku orijentaciju svakog građanina Srbije. Uz to, ne treba zaboraviti ni visok stepen pijeteta prema nacionalnoj kulturi i tradiciji, ali i Karićev talenat za komunikaciju sa najširim slojevima stanovništva. Predsednička kampanja bila je trijumf Karićevog preduzimljivog duha i energičnosti, ali i uspeh koji ga kao novu relevantnu političku ličnost itekako obavezuje. Uspeh pojedinca Bogoljuba Karića na predsedničkim izborima sada treba pretvoriti u uspeh njegove nove i ambiciozne političke stranke.

Stoga u danima koji dolaze, Bogoljubu Kariću i Pokretu Snaga Srbije predstoji proces ideološkog profilisanja i izgradnje političkog identiteta. Do sada, PSS se u javnosti prikazivao kao stranka koja teži da objedini ekonomski patriotizam i tržišno orijetisanu privredu, ali i proevropsku i državno odgovornu politiku. Da ideološki profil stranke ne bi ostao samo u opštim naznakama, PSS što pre mora javnosti predložiti programske dokumente i organizovati osnivačku Skupštinu kako bi se stranka uspostavila kao subjekt na političkoj sceni. Ono što važi za  pitanja ideološkog profila stranke važi i za pitanja izgradnje njenog medijsko-političkog identiteta kao i izgradnju stranačke infrasrukture. Identitet stranke ne treba izgrađivati preko uopštenih političkih poruka, već posredstvom građanstvu razumljivih i konkretnih odgovora na mnogobrojne, složene i otvorene probleme politike, ekonomije i društva u Srbiji. Zanimljivo je primetiti i kakva je socijalna struktura birača Bogoljuba Karića. U pogledu starosne dobi, dominiraju pripadnici srednje generacije, mada Karić ima podrškuu birača u svim starosnim dobima. Za razliku od drugih partija, izuzimajući SRS, Bogoljub Karić i PSS ima snažno uporište i na selu. Karićeve pristalice uglavnom su ljudi sa srednjim obrazovanjem, mada ih ima i među onima koji imaju najniže i najviše obrazovanje. Pomalo paradoksalan podatak je da se birači koji se dvoume između PSS i nekih drugih partija, dvoume između PSS-a i DS-a, ali i između PSS-a i SRS-a.

Uz navedeno, svakako treba imati na umu da jaku stranku čini njeno organizaciono i kadrovsko jezgro koje mora uvek biti spremno da iznese i teret kampanje, ali i često preteško breme vršenja vlasti ili pak boravka u opoziciji. Borba za ideološko pozicioniranje stranke, izgradnja njenog političko-medijskog identiteta, što efikasnije organizovanje stranačke infrastrukture, nadmetanje sa političkom konkurencijom i iskušenje vršenja vlasti ili pak opozicionog delovanja u institucijama sistema, sastavni su deo politike u višestranačkom sistemu i neće zaobići ni Bogoljuba Karića ni njegovu PSS.

 Sada kada je postao politička ličnost, politika je više nego ikad izazov za Bogoljuba Karića. U nju je uložio i ulaže i veliku energiju i novac. Prvi test njegove političke snage i stepenica u karijeri jesu lokalni izbori. Kao što je očekivano na njima Karić nastupa sa jakim kritičkim nabojem prema vlasti. Politička platforma PSS-a zasnovana je na uverenju da vlast treba da bude servis građana, odnosno, sluga naroda; na kritici neefikasnosti lokalne samouprave i državne uprave uopšte, na zahtevu za povratak statusa grada opštinama koje su to do nedavno bile, ali i na obećanju boljeg upravljanja organima lokalne samouprave i na sveprisutnim stavovima o poboljšanju životnog standarda i oporavku privrede.

Na lokalnim izborima Karić i PSS mogu više da dobiju nego da izgube. Zapravo PSS ne može da izgubi ništa budući da su mu ovo prvi izbori. Ipak ni dobitak nije tako veliki koliko bi to moglo da se čini. Ovlašćenja organa lokalne samouprave i nakon promena zakona nisu tolika da bi vršenje vlasti moglo biti od prevelike koristi, barem kada je reč o kontroli ključnih poluga moći u društvu i državi.

U političkom smislu značajan rezultat sigurno bi učvrstio rejting stranke i podigao njene ambicije i izborne izglede pred gotovo izvesne vandredne parlamentarne izbore. S druge strane, neveliki broj mandata pred PSS bi nametnuo nužnost intenzivnijeg rada na izgradnji još snažnije stranačke infrastrukture i profilisanja njenog političko-medijskog identiteta. 

Politički profil Zorana Drakulića

Za razliku od Bogoljuba Karića koji je i pre bavljenja politikom bio poznat najširoj javnosti u Srbiji, beogradski biznismen Zoran Drakulić do nedavno je bio poznat isključivo poslovnim i usko političkim krugovima. Osim podatka da je bio finansijer DSS-a, do 5. oktobra 2000., kandidat za gradonačelnika Beogrda najjače stranke aktuelne vladajuće koalicije jedva da je bio poznat široj javnosti. U uslovima dinamične interakcije masovnih medija i politike, ovakva pozicija Drakuliću je nametnula nužnost da paralelno sa predstavljanjem sopstvenog programa mukotrpno radi i na takozvanoj kampanji poznatosti odnosno kampanji predstavljanja samog sebe. Trenutak za njegovo uključivanje u politiku nije povoljan ni za njega ni za stranku koja ga je predložila za mesto prvog čoveka Beograda. Od dolaska na vlast, što je s obzirom na obim nevolja u kojima živimo i očekivano, DSS-u pada popularnost. Taj trend dodatno je podstaknut i slabim rezultatom Dragana Maršićanina, lošim međukoalicijskim odnosima i neveštom medijskom strategijom. Iako situiran u ovaj skup okolnosti, Drakulić je odlučio da prihvati kandidaturu za gradonačelnika najvećeg grada u Srbiji. DSS-u je obećao promene u imidžu, te znatno odlučniji, energičniji i racionalniji politički nastup. Ne treba se čuditi što ga mnogi, iako formalno nije član stranke, vide kao spasioca broda koji, poput DSS na aktuelnoj političkoj sceni, pliva na uzburkanom moru, a da mu posada nije ni izbliza svesna kuda i dokle treba ići. Beogradu koji namerava da vodi, ponudio je biografiju uspešnog biznismena, otvorenog i spremnog na saradnju sa svim političkim strankama. Njegova izborna ponuda sastoji se od namere da pokrene industrijski kompleks grada Beograda, poveća nivo stranih investiticija, unapredi rad gradske uprave, poveća broj opština, racionalizuje troškove gradske uprave, spreči korupciju i nepotizam i strančarenje u kadrovskoj politici u organima gradske uprave...

Sociodemografski posmatrano, Drakulić je kandidat obrazovanog sredovečnog urbanog sloja, čiji imperativ u nastupu treba da bude poboljšanje komunikacije sa mlađim, ali i neobrazovanijim i ruralnim stanovništvom, posebno onda ako i kada još ozbiljnije zagazi u političke vode.

Nalik svom političkom konkurentu, Bogoljubu Kariću iz vremena predsedničke kampanje, i Drakulić spremno nudi mogučnost dogovora i razgovora sa svima. U nekim intervjuima, krajnje atipično za predrasude o DSS-ovcima, Drakulić se otvoreno zalaže za saradnju sa DS-om, a u slučaju neulaska u drugi krug već je obećao nedvosmislenu podršku Nenadu Bogdanoviću. Ovo Drakulićevo deklarativno izjašnjavanje u prilog saradnje sa DS-om utoliko je čudnije, ako se uzme u obzir da obe stranke imaju manje više slično biračko telo po sociodemografskim parametrima. Štaviše među neodlučnim biračima u Beogradu, najveći broj njih se koleba upravo između Drakulića i Bogdanovića!? Da li je posredi nedostatak klasičnog političkog rezona ili dugoročna investicija u promenu imidža i otvaranje mogučnosti za akutelnu kohabitaciju DS-a i Vlade Srbije ili pak priprema terena za neke nove i neočekivane aranžmane - ostaje da se vidi. Zoranu Drakuliću pune biće ruke posla i glava razmišljanja ukoliko se odluči da se bavi politikom. U borbi za gradonačelnika Beograda imaće podršku stranačke infrastrukture DSS-a i nedostatak problema sa novcem. Za ulazak u političku arenu, pored infrastrukturne i novčane logistike, Zoran Drakulić moraće štošta da nauči o veštini vođenja medijsko-političke borbe. Jedno od njenih pravila je da ne treba samom sebi skakati u usta, odnosno da treba izbegavati očigledne samoprotivrečnosti u sučeljavanjima sa protivkandidatima. Konkretno: ako se kandidujete za političku funkciju i to ispred političke stranke, i to još sa namerom da unapredite njen rejting u javnosti, krajnje je nepotrebno tvrditi da se gnušate politike, jer se samim tim gnušate i samog sebe. Diskurs samognušanja nema ama baš nikakve veze sa imageom preduzimljivog i energičnog čoveka koji nastoji pokrenuti stvari sa nulte tačke. Uz to, savremena politika, a posebno masovni mediji traže da budete dosledni sami sebi. Doduše ne iz moralnih razloga, već iz razloga veće i izraženije sugestivnosti u nastupu. Drakulić i planeri njegove kampanje to moraju imati na umu i shodno tome izabaciti element ne-političke motivacije iz javnog nastupa u momentu zahuktavanja predizborne kampanje.

 Uz to Drakuliću, ali ne samo njemu, iznad svega je potreban politički sofver odnosno skup konkretnih i saopštivih idejnih rešenja za mnogobrojne i teške političke i društveno-ekonomske probleme. Kreiranje političkog softvera nije individualna kreacija, već stvar postojanja i aktivnosti tima i idejnog koncepta određene političke opcije. Što se konture i naznake njihovog postojanja upečatljivije budu profilisale, moći će se utvrditi mera ozbiljnosti i stvarnog dometa jednog političara i partije. Sve ostalo, samo je magla i elaboracija one stare biblijske izreke o «taštini nad taštinama». U kontekstu ovog poslednjeg valja primetiti da bi za Zorana Drakulića rezultat izražen u procentima na predstojećim izborima za gradonačelnika trebao da bude u drugom planu u odnosu na strateški cilj oblikovanja imagea i uvođenja u političko-javno polje nove političke ličnosti. Drakulić, kolikogod glasova dobio neće promeniti sudbinu Vlade Srbije, jer ona ne zavisi ni od stepena podrške javnog mnjenja strankama članicama vladajuće koalicije, ni od lokalnih izbora, već od političke kombinatorike u složenim okolnostima odnosa političkih snaga u Parlamentu i van njega. Stoga umesto opterećenosti krajnjim rezultatom, kandidat DSS-a na izborima za prvog čoveka Beograda treba pre svega i iznad svega da radi na svom profilisanju kao političara. Izbora u Srbiji uvek je bilo i biće u izobilju tako da izazovi agonističkog duha vlastitog samopotvrđivanja neće izostati.

Karić i Drakulić u raljama politike

Karić i Drakulić personifikacije su interesantnog socio-političkog fenomena uključivanja uspešnih biznismena u političku arenu. Ulogu ljudi iz senke koja im se donedavno pripisivala zamenili su ulogom neposrednih protagonista u političkoj borbi. Njihovo pojavljivanje u politici izaziva pažnju zbog stečenog bogatstva, ali iznad svega zbog određenih političko-socijalnih faktora koji imaju dejstvo u u neveseloj srpskoj svakodnevici. Prezir prema profesionalnim političarima, gnušanje prema politici kao javnoj delatnosti prepunoj iracionalnih sukoba političkih aktera i raznoraznih vrsta zloupotreba državnih funkcija, apsolutni primat ekonomsko-socijalnih tema i progres društva shvaćen kao ekonomska kategorija, potreba za ljudima koji konkretno rešavaju narasle i teške probleme građana, omogućavaju i veći stepen medijsko-političke pažnje i interesa nego što bi u nekim drugim okolnostima zasigurno bio slučaj. Karić i Drakulić u fokusu su pažnje javnosti u velikoj meri zbog navedenih okolnosti. Od političkog angažmana obojice javnost u Srbiji očekuje neposredno proverljiv i vidljiv rezultat, a nikako obogaćivanje njihovih biografija još jednom uzbudljivom životnom epizodom. Stoga i jedan i drugi moraju imati u vidu da uspeh u biznisu nije isto što u politici. Prosto-naprosto u biznisu težite da se što više, i po mogućstvu što pre, lično obogatite, dok u aktutelnoj socio-ekonomskoj situaciji velika većina građana očekuje da im što pre stvorite preduslove za njihovo bogaćenje. Dakle, uspeh nije u povećanju sopstvenog, već u povećanju ukupnog bogatstva zajednice. Prema tom cilju projektovana su manje više sva očekivanja prosečnog birača u Srbiji. Samo odgovornim stavom prema tom cilju, političke karijere dvojice biznismena mogu imati uzlaznu liniju. U slučaju pretpostavljanja ličnih ili partijskih interesa interesima zajednice, obojica će u politici biti mnogo kraće nego što se u ovom trenutku može i zamisliti. Ako ni zbog čega drugog, ono zbog toga što su profesionalni političari mnogo veštiji u afirmaciji sopstvenih zasluga, ali i u relativizaciji vlastitih neuspeha.

Beograd 30.08.2004 

 politički analitičar agencije «Marten Board International»

 
     
     
 
Copyright by NSPM