Dejan Vuk Stanković
Karić i Drakulić u raljama politike
Samo
dva meseca nakon uspešno završenih izbora za predsednika, Srbija
se nalazi u novoj izbornoj groznici. Reč je lokalnim izborima,
za koje je kampanja već uveliko počela, a sudeći
po najavama iz izbornih štabova u sledeće tri nedelje treba
očekivati njeno intenziviranje. I dok kandidati za mesta gradonačelnika,
mesta u Skupštini Vojvodine, skupštine gradova i opštinske odbornike
nastoje da što ubedljivije predstave sebe i svoje programe, ovdašnja
politička scena polako ali sigurno doživljava interesantnu
i dalekosežnu transformaciju. Radi se o promeni u konstruisanju
profila poželjnog političara, poželjnog medijskog nastupa i
podjednako i o interpretaciji politike. Jedna od naznaka, koja je
možda i najuočljivija naznaka ove promene, ogleda se u fenomenu
kandidovanja sve većeg broja uspešnih poslovnih ljudi na političke
funkcije u zemlji. U svetlu ove socio-političke pojave, osvrnuo
bih se na politički angažman dvojice istaknutih ljudi sveta
biznisa, Bogoljuba Karića i Zorana Drakulića.
Već i uzgredan osvrt
na kampanju za predstojeće lokalne izbore pokazuje da oni nisu
lišeni prisustva navedene socio-političke tendencije. Karićev,
a od nedavno i Drakulićev primer slede i njihove kolege po
struci. Bilo da to čine samostalno preko grupe građana
ili pak putem priključenja etabilarnim političkim strankama
što je češće slučaj, lokalni biznismeni uveliko kuju
planove o svojim političkim karijerama.
Lokalni izbori su u središte
političke javnosti postavili određene tematske sadržaje,
ali i stil komunikacije. Javnost Srbije ponovo se susreće sa
političkim govorima lidera BK Grupe i uspešnog poslovnog čoveka
kontraverzne biografije Bogoljuba Karića, manje više blagonaklono
prihvata nominaciju predsednika worldwide kompanije «East
Point» Zorana Drakulića od strane DSS-a za mesto gradonačelnika
Beograda, prećutno podržava tehnokratski političko-medijski
style u nastupu kandidata za mesto prvog čoveka glavnog
grada SCG Nebojše Čovića (SDP) i Nenada Bogdanovića
(DS), ali je u mogućnosti i da uoči modifikaciju retorike,
programa i imagea kandidata radikala Aleksandra Vučića.
Ne tematizujući interesantne i dalekosežne posledice izmena
u medijskim nastupima, komunikaciji i programima klasičnih
političara, pozabaviću se fenomenom uključivanja
biznismena u politički život Srbije.
Neki relevantni sociopolitički parametri
Pre nego što konkretno
ukažem na profil Bogoljuba Karića i Zorana Drakulića,
osvrnuo bih se na pitanje kako je i zašto njihov politički
angažman proizveo toliko veliku pažnju javnosti. Usredsređivanjem
na ova pitanja, svesno bih želeo da izbegnem raspravu o motivima
za uključivanje u politiku ove dvojice preduzimljivih i uspešnih
poslovnih ljudi. Dakle, umesto intelektulalno jalovog i moralizujućeg
raspredanja o skrivenim motivima učešća u politici, pokušaću
da ukažem na neke socio-politikološke faktore koje Karićev
i Drakulićev angažman čine medijsko-politički relevantnim.
Gotovo da nema sociopolitičkog
istraživanja koje do sada nije ukazalo na sledeće:
·
Građani Srbije imaju visok stepen
averzije prema politici i profesionalnim političarima kao njenim
glavnim protagonistima (nizak nivo političkog izjašnjavanja
i visok stepen ravnodušnosti prema aktualnim političkim dešavanjima)
·
Ekonomsko-socijalni problemi (podizanje
životnog standarda, nezaposlenost, opravak privrede i borba protiv
mita i korupcije) na vrhu su lestvice prioriteta građana Srbije
·
Postoji visok stepen kriminala i korupcije
u društvu, posebno vidljiv u svakodnevnom društvenom životu, odnosno
povezan sa društvenim institucijama koje su od vitalnog značaja
za ljudski život i sa kojima su građani u neposrednom kontaktu
(zdravstvo, školstvo, sudstvo).
·
Politička nestabilnost smatra
se glavnom preprekom za napredak zemlje.
Napredak zemlje tumači
se u kontekstu podizanja nivoa životnog standarda, povećanja
zaposlenosti i uopšte oporavka privrede. Dakle, progres je eminentno
ekonomska kategorija.
Averzija prema političarima,
visok stepen gnušanja prema politici zbog sklonosti učesnika
u političkom životu ka zlouptrebi vlasti, usmerenost najvećeg
broja građana ka ekonomiji, predstava o progresu kao eminentno
ekonomskoj kategoriji, socijalni su faktori koji u prvi plan medijske
i političke pažnje stavljaju učešće uspešnih poslovnih
ljudi. Smatra se da prioritetna očekivanja građana vezana
za ekonomiju najbrže i najlakše mogu da realizuju uspešni ljudi
iz biznisa. Bogatstvo je i u isti mah i dokaz kompetetnosti i pretpostavka
poštenja. Ne zvuči nerealno, štaviše, common sense svakog
građanina sklon je pre ili kasnije da prihvati ove istine kao
samoočigledne.
Rezon običnog čoveka
svodi se na sledeće: »Ako je mogao uspešno da vodi svoju kompaniju,
isto će učiniti i sa državom». Istovremeno predstava o
bogatstvu generiše i sledeći zaključak: »Uspešni poslovni
čovek dovoljno je bogat da mu ne treba više novca, te shodno
tome, on neće koristiti državu u cilju daljeg bogaćenja».
Dakle, uspeh u biznisu preporuka je za upravljanje državom, dok
se bogatstvo doživljava kao garantija poštenja u obavljanju političkih
funkcija.
Politički profil Bogoljuba Karića
Pojava Bogoljuba Karića
na političkoj sceni jedan je od dokaza u prilog navedenim tezama.
Lider BK Grupe ušao je u politiku nekako iz drugog plana, što inače
za njega nije karakteristično. Nakon objavljivanja kandidature
svi su ga nekako potcenjivački posmatrali kao pukog autsajdera
koji je valjda dokolice radi ili pak iz nekog drugog banalnog nepolitičkog
motiva odlučio da se kandiduje. «Bogi», kako ga od milošte
zovu njegova porodica, prijatelji i politički istomišljenici,
je brzo demantovao dežurne skeptike osvojivši ni manje ni više od
600 000 glasova u svom prvom političkom nastupu, usput teško
porazivši kandidata vladajuće koalicije Dragana Maršićanina
koji je završio na neslavnom četvrtom mestu. Karićev uspeh
nije ni koji način bio slučajan. Pored već navedenih
socio-političkih faktora, treće mesto na prethodnim izborima
zasluga je dobro osmišljene i intenzivno vođene predsedničke
kampanje. Već mnogo puta navođen je prizor kidanja lanaca
i katanaca na ulazima u fabrička postrojenja - prizor koji
se i danas često politički interpretira. Sugestivnost
ovog prizora kao jednog od vođećih lajtmotiva kampanje
skladno je ukomponovana sa porukom koja podstiče na porodični
biznis kao osnovnu ekonomsku orijentaciju svakog građanina
Srbije. Uz to, ne treba zaboraviti ni visok stepen pijeteta prema
nacionalnoj kulturi i tradiciji, ali i Karićev talenat za komunikaciju
sa najširim slojevima stanovništva. Predsednička kampanja bila
je trijumf Karićevog preduzimljivog duha i energičnosti,
ali i uspeh koji ga kao novu relevantnu političku ličnost
itekako obavezuje. Uspeh pojedinca Bogoljuba Karića na predsedničkim
izborima sada treba pretvoriti u uspeh njegove nove i ambiciozne
političke stranke.
Stoga u danima koji dolaze,
Bogoljubu Kariću i Pokretu Snaga Srbije predstoji proces ideološkog
profilisanja i izgradnje političkog identiteta. Do sada, PSS
se u javnosti prikazivao kao stranka koja teži da objedini ekonomski
patriotizam i tržišno orijetisanu privredu, ali i proevropsku i
državno odgovornu politiku. Da ideološki profil stranke ne bi ostao
samo u opštim naznakama, PSS što pre mora javnosti predložiti programske
dokumente i organizovati osnivačku Skupštinu kako bi se stranka
uspostavila kao subjekt na političkoj sceni. Ono što važi za
pitanja ideološkog profila stranke važi i za pitanja izgradnje njenog
medijsko-političkog identiteta kao i izgradnju stranačke
infrasrukture. Identitet stranke ne treba izgrađivati preko
uopštenih političkih poruka, već posredstvom građanstvu
razumljivih i konkretnih odgovora na mnogobrojne, složene i otvorene
probleme politike, ekonomije i društva u Srbiji. Zanimljivo je primetiti
i kakva je socijalna struktura birača Bogoljuba Karića.
U pogledu starosne dobi, dominiraju pripadnici srednje generacije,
mada Karić ima podrškuu birača u svim starosnim dobima.
Za razliku od drugih partija, izuzimajući SRS, Bogoljub Karić
i PSS ima snažno uporište i na selu. Karićeve pristalice uglavnom
su ljudi sa srednjim obrazovanjem, mada ih ima i među onima
koji imaju najniže i najviše obrazovanje. Pomalo paradoksalan podatak
je da se birači koji se dvoume između PSS i nekih drugih
partija, dvoume između PSS-a i DS-a, ali i između PSS-a
i SRS-a.
Uz navedeno, svakako
treba imati na umu da jaku stranku čini njeno organizaciono
i kadrovsko jezgro koje mora uvek biti spremno da iznese i teret
kampanje, ali i često preteško breme vršenja vlasti ili pak
boravka u opoziciji. Borba za ideološko pozicioniranje stranke,
izgradnja njenog političko-medijskog identiteta, što efikasnije
organizovanje stranačke infrastrukture, nadmetanje sa političkom
konkurencijom i iskušenje vršenja vlasti ili pak opozicionog delovanja
u institucijama sistema, sastavni su deo politike u višestranačkom
sistemu i neće zaobići ni Bogoljuba Karića ni njegovu
PSS.
Sada kada je postao politička
ličnost, politika je više nego ikad izazov za Bogoljuba Karića.
U nju je uložio i ulaže i veliku energiju i novac. Prvi test njegove
političke snage i stepenica u karijeri jesu lokalni izbori.
Kao što je očekivano na njima Karić nastupa sa jakim kritičkim
nabojem prema vlasti. Politička platforma PSS-a zasnovana je
na uverenju da vlast treba da bude servis građana, odnosno,
sluga naroda; na kritici neefikasnosti lokalne samouprave i državne
uprave uopšte, na zahtevu za povratak statusa grada opštinama koje
su to do nedavno bile, ali i na obećanju boljeg upravljanja
organima lokalne samouprave i na sveprisutnim stavovima o poboljšanju
životnog standarda i oporavku privrede.
Na lokalnim izborima
Karić i PSS mogu više da dobiju nego da izgube. Zapravo PSS
ne može da izgubi ništa budući da su mu ovo prvi izbori. Ipak
ni dobitak nije tako veliki koliko bi to moglo da se čini.
Ovlašćenja organa lokalne samouprave i nakon promena zakona
nisu tolika da bi vršenje vlasti moglo biti od prevelike koristi,
barem kada je reč o kontroli ključnih poluga moći
u društvu i državi.
U političkom smislu
značajan rezultat sigurno bi učvrstio rejting stranke
i podigao njene ambicije i izborne izglede pred gotovo izvesne vandredne
parlamentarne izbore. S druge strane, neveliki broj mandata pred
PSS bi nametnuo nužnost intenzivnijeg rada na izgradnji još snažnije
stranačke infrastrukture i profilisanja njenog političko-medijskog
identiteta.
Politički profil
Zorana Drakulića
Za razliku od Bogoljuba
Karića koji je i pre bavljenja politikom bio poznat najširoj
javnosti u Srbiji, beogradski biznismen Zoran Drakulić do nedavno
je bio poznat isključivo poslovnim i usko političkim krugovima.
Osim podatka da je bio finansijer DSS-a, do 5. oktobra 2000., kandidat
za gradonačelnika Beogrda najjače stranke aktuelne vladajuće
koalicije jedva da je bio poznat široj javnosti. U uslovima dinamične
interakcije masovnih medija i politike, ovakva pozicija Drakuliću
je nametnula nužnost da paralelno sa predstavljanjem sopstvenog
programa mukotrpno radi i na takozvanoj kampanji poznatosti odnosno
kampanji predstavljanja samog sebe. Trenutak za njegovo uključivanje
u politiku nije povoljan ni za njega ni za stranku koja ga je predložila
za mesto prvog čoveka Beograda. Od dolaska na vlast, što je
s obzirom na obim nevolja u kojima živimo i očekivano, DSS-u
pada popularnost. Taj trend dodatno je podstaknut i slabim rezultatom
Dragana Maršićanina, lošim međukoalicijskim odnosima i
neveštom medijskom strategijom. Iako situiran u ovaj skup okolnosti,
Drakulić je odlučio da prihvati kandidaturu za gradonačelnika
najvećeg grada u Srbiji. DSS-u je obećao promene u imidžu,
te znatno odlučniji, energičniji i racionalniji politički
nastup. Ne treba se čuditi što ga mnogi, iako formalno nije
član stranke, vide kao spasioca broda koji, poput DSS na aktuelnoj
političkoj sceni, pliva na uzburkanom moru, a da mu posada
nije ni izbliza svesna kuda i dokle treba ići. Beogradu koji
namerava da vodi, ponudio je biografiju uspešnog biznismena, otvorenog
i spremnog na saradnju sa svim političkim strankama. Njegova
izborna ponuda sastoji se od namere da pokrene industrijski kompleks
grada Beograda, poveća nivo stranih investiticija, unapredi
rad gradske uprave, poveća broj opština, racionalizuje troškove
gradske uprave, spreči korupciju i nepotizam i strančarenje
u kadrovskoj politici u organima gradske uprave...
Sociodemografski posmatrano,
Drakulić je kandidat obrazovanog sredovečnog urbanog sloja,
čiji imperativ u nastupu treba da bude poboljšanje komunikacije
sa mlađim, ali i neobrazovanijim i ruralnim stanovništvom,
posebno onda ako i kada još ozbiljnije zagazi u političke vode.
Nalik svom političkom
konkurentu, Bogoljubu Kariću iz vremena predsedničke kampanje,
i Drakulić spremno nudi mogučnost dogovora i razgovora
sa svima. U nekim intervjuima, krajnje atipično za predrasude
o DSS-ovcima, Drakulić se otvoreno zalaže za saradnju sa DS-om,
a u slučaju neulaska u drugi krug već je obećao nedvosmislenu
podršku Nenadu Bogdanoviću. Ovo Drakulićevo deklarativno
izjašnjavanje u prilog saradnje sa DS-om utoliko je čudnije,
ako se uzme u obzir da obe stranke imaju manje više slično
biračko telo po sociodemografskim parametrima. Štaviše među
neodlučnim biračima u Beogradu, najveći broj njih
se koleba upravo između Drakulića i Bogdanovića!?
Da li je posredi nedostatak klasičnog političkog rezona
ili dugoročna investicija u promenu imidža i otvaranje mogučnosti
za akutelnu kohabitaciju DS-a i Vlade Srbije ili pak priprema terena
za neke nove i neočekivane aranžmane - ostaje da se vidi. Zoranu
Drakuliću pune biće ruke posla i glava razmišljanja ukoliko
se odluči da se bavi politikom. U borbi za gradonačelnika
Beograda imaće podršku stranačke infrastrukture DSS-a
i nedostatak problema sa novcem. Za ulazak u političku arenu,
pored infrastrukturne i novčane logistike, Zoran Drakulić
moraće štošta da nauči o veštini vođenja medijsko-političke
borbe. Jedno od njenih pravila je da ne treba samom sebi skakati
u usta, odnosno da treba izbegavati očigledne samoprotivrečnosti
u sučeljavanjima sa protivkandidatima. Konkretno: ako se kandidujete
za političku funkciju i to ispred političke stranke, i
to još sa namerom da unapredite njen rejting u javnosti, krajnje
je nepotrebno tvrditi da se gnušate politike, jer se samim tim gnušate
i samog sebe. Diskurs samognušanja nema ama baš nikakve veze sa
imageom preduzimljivog i energičnog čoveka koji
nastoji pokrenuti stvari sa nulte tačke. Uz to, savremena politika,
a posebno masovni mediji traže da budete dosledni sami sebi. Doduše
ne iz moralnih razloga, već iz razloga veće i izraženije
sugestivnosti u nastupu. Drakulić i planeri njegove kampanje
to moraju imati na umu i shodno tome izabaciti element ne-političke
motivacije iz javnog nastupa u momentu zahuktavanja predizborne
kampanje.
Uz to Drakuliću,
ali ne samo njemu, iznad svega je potreban politički sofver
odnosno skup konkretnih i saopštivih idejnih rešenja za mnogobrojne
i teške političke i društveno-ekonomske probleme. Kreiranje
političkog softvera nije individualna kreacija, već stvar
postojanja i aktivnosti tima i idejnog koncepta određene političke
opcije. Što se konture i naznake njihovog postojanja upečatljivije
budu profilisale, moći će se utvrditi mera ozbiljnosti
i stvarnog dometa jednog političara i partije. Sve ostalo,
samo je magla i elaboracija one stare biblijske izreke o «taštini
nad taštinama». U kontekstu ovog poslednjeg valja primetiti da bi
za Zorana Drakulića rezultat izražen u procentima na predstojećim
izborima za gradonačelnika trebao da bude u drugom planu u
odnosu na strateški cilj oblikovanja imagea i uvođenja
u političko-javno polje nove političke ličnosti.
Drakulić, kolikogod glasova dobio neće promeniti sudbinu
Vlade Srbije, jer ona ne zavisi ni od stepena podrške javnog mnjenja
strankama članicama vladajuće koalicije, ni od lokalnih
izbora, već od političke kombinatorike u složenim okolnostima
odnosa političkih snaga u Parlamentu i van njega. Stoga umesto
opterećenosti krajnjim rezultatom, kandidat DSS-a na izborima
za prvog čoveka Beograda treba pre svega i iznad svega da radi
na svom profilisanju kao političara. Izbora u Srbiji uvek je
bilo i biće u izobilju tako da izazovi agonističkog duha
vlastitog samopotvrđivanja neće izostati.
Karić i Drakulić u raljama politike
Karić i Drakulić
personifikacije su interesantnog socio-političkog fenomena
uključivanja uspešnih biznismena u političku arenu. Ulogu
ljudi iz senke koja im se donedavno pripisivala zamenili su ulogom
neposrednih protagonista u političkoj borbi. Njihovo pojavljivanje
u politici izaziva pažnju zbog stečenog bogatstva, ali iznad
svega zbog određenih političko-socijalnih faktora koji
imaju dejstvo u u neveseloj srpskoj svakodnevici. Prezir prema profesionalnim
političarima, gnušanje prema politici kao javnoj delatnosti
prepunoj iracionalnih sukoba političkih aktera i raznoraznih
vrsta zloupotreba državnih funkcija, apsolutni primat ekonomsko-socijalnih
tema i progres društva shvaćen kao ekonomska kategorija, potreba
za ljudima koji konkretno rešavaju narasle i teške probleme građana,
omogućavaju i veći stepen medijsko-političke pažnje
i interesa nego što bi u nekim drugim okolnostima zasigurno bio
slučaj. Karić i Drakulić u fokusu su pažnje javnosti
u velikoj meri zbog navedenih okolnosti. Od političkog angažmana
obojice javnost u Srbiji očekuje neposredno proverljiv i vidljiv
rezultat, a nikako obogaćivanje njihovih biografija još jednom
uzbudljivom životnom epizodom. Stoga i jedan i drugi moraju imati
u vidu da uspeh u biznisu nije isto što u politici. Prosto-naprosto
u biznisu težite da se što više, i po mogućstvu što pre, lično
obogatite, dok u aktutelnoj socio-ekonomskoj situaciji velika većina
građana očekuje da im što pre stvorite preduslove za njihovo
bogaćenje. Dakle, uspeh nije u povećanju sopstvenog, već
u povećanju ukupnog bogatstva zajednice. Prema tom cilju projektovana
su manje više sva očekivanja prosečnog birača u Srbiji.
Samo odgovornim stavom prema tom cilju, političke karijere
dvojice biznismena mogu imati uzlaznu liniju. U slučaju pretpostavljanja
ličnih ili partijskih interesa interesima zajednice, obojica
će u politici biti mnogo kraće nego što se u ovom trenutku
može i zamisliti. Ako ni zbog čega drugog, ono zbog toga što
su profesionalni političari mnogo veštiji u afirmaciji sopstvenih
zasluga, ali i u relativizaciji vlastitih neuspeha.
Beograd 30.08.2004
politički analitičar agencije «Marten
Board International»
|