Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Pitanje ustava

   
Darko Velimirović

KAKO ZAUSTAVITI USTAV?

Ovih dana kad se vlada po ko zna koji put našla u krizi, setila se svojih predizbornih obećanja, među ostalim i obećanja da će joj prioritet biti donošenje novog ustava. Čini se ne toliko zbog samog obećanja koliko iz osećanja da ni jedno drugo dato obećanje ne može da ostvari, ili iz njega izvuče neposrednu korist. Jedino što ovu vladu još uvek može održati na okupu, pored slabosti i tromosti njenih protivnika, jeste „rad“ na problemima koji nisu od suštinske važnosti za budućnost zemlje, u koje se svakako ubraja i donošenje novog ustava. Kad već nije u stanju da reši fundamentalne probleme društva, poput inflacije, spoljnotrgovinskog deficita, nezaposlenosti, privatizacije, Haškog tribunala, članstva u „Partnerstvu za mir“..., vladajuća koalicija ovih dana latila se ispravljanja „krivih Drina“ - pomirenjem četnika i partizana, rešavanja statusa Kosova pa i novog ustava.

Teško da će iko pronaći validnu argumentaciju zašto je npr. pitanje Haškog tribunala manje značajno od novog ustava. U slučaju da ne donesemo novi ustav nećemo ostati na međunarodnoj „crnoj listi“, ali ako ne isporučimo dostupne haške optuženike, svakako hoćemo. Hoće li nam novi ustav doneti nova radna mesta, stabilizovati ekonomiju, dozvati strane investitore ili poboljšati opštu društvenu situaciju? Hoće li novi ustav rešiti državni status Srbije ili rešiti problem Kosova? Konačno, hoće li novi ustav doprineti poboljšanju odnosa sa Crnom Gorom, ili doprineti konačnom rešenju pitanja državne zajednice? Ne treba mnogo napora da bi se uvidelo da će nam sa novim ustavom ostati stari problemi. Zato nije teško sagledati u koje je svrhe „novi ustav“ postao tema broj jedan za aktuelnu vlast.

Naime, jedino oko ideje da se novi ustav može doneti, svi se slažu unutar vladajuće koalicije - već na pitanjima kakav taj ustav treba zaista da bude i na kakav način će se Srbija otarasiti starog, počinju nesuglasice. Zato faza donošenja novog ustava Srbije traje neprirodno dugo, ili ako se više voli vladin rečnik „ekspresno“.

Vlada Srbije je pre više meseci izašla sa svojim predlogom ustava, ali nije izašla sa predlogom kako misli da za svoj ustavni model pribavi legitimitet, a o legalitetu da i ne govorimo. Držeći se postojećeg Ustava vlada nije u stanju da formalno-pravno obezbedi odgovarajuću većinu za njegovu promenu, ni u parlamentu niti na referendumu. Zato vladajuća većina mora da bira između dve mogućnosti. Prva mogućnost podrazumeva da se vladajuća većina drži sadašnjeg Ustava prilikom njegove promene, a druga da ga ignoriše, jer nije u stanju da ga ispoštuje.

PUT REVOLUCIJE KOJA TEČE (Kršenje važećeg ustava)

Ukoliko vladajuća koalicija bude išla putem koji je dugo bio programska orjentacija DSS-a i sazove „ustavotvornu skupštinu“ ignorišući još uvek važeći Ustav, neće li to biti revolucionaran potez, toliko suprotan „legalizmu“, a toliko prigovaran strankama bivše vlade? Ima li šta što je bliskije revolucionarnim metodama od „ustavotvorne skupštine“ i zaobilaženja postojećeg ustava? Nije li to onaj „šestooktobarski“ sindrom za koji prema članovima Živkovićeve i Đinđićeve vlade pljušte optužbe od analitičara ovdašnjih?

Pravna teorija u kategoriji donošenja ustava podrazumeva samo zakonitost i ono što joj je suprotno, dakle – nezakonitost. Novi ustav koji bi se doneo mimo postojećeg - bio bi nezakonit, zato što narušava osnovne principe na kojima se temelji ustavnost i sam pojam ustavnosti.

Takav ustav bio bi neustavan, kako u materijalnom tako i u formalnom smislu ustavnosti, jer postojanje ustava nameće i postojanje ustavnosti, jer ustav je zamišljen i donet kao najviši pravni akt, upravo da bi svi ostali pravni akti bili u saglasnosti sa njim, što podrazumeva i odredbe starog ustava koje se odnose na njegovu promenu. Takođe, ustav koji bi bio donet ignorisanjem postojećeg, sem u formalnom i materijalnom smislu, bio bi i politički neustavan. „Politička ustavnost znači da su nosiocima političke vlasti postavljene efikasne granice i brane u vršenju vlasti, koje teže da spreče svaku samovolju i ekcese vlasti, a građane i društvo snabdeju efikasnim odbrambenim sredstvima u slučaju pojave takvih ekcesa“ (1)

U slučaju da vladajuća većina postupi suprotno Ustavu, koji jasno definiše mehanizme za njegovu promenu, napravila bi pravni diskontinuitet, ne sa nekom bivšom vlasti, već sama sa sobom, što još nije zabeleženo u pravnoj praksi. Naime, vlast je donosila zakone po postojećem Ustavu, a koji bi se novim ignorisao: znači li to da bi se niži pravni akti koji su doneti pod starim ustavom, po novom ustavu smatrali ništavnim? Zašto bi građanin morao npr. da poštuje krivični zakon kad već država ne poštuje ustav pod kojim je taj zakon donet? Ima li bilo kog sudskog procesa koji je vođen pod starim ustavom, za koji se ne bi mogla zahtevati revizija procesa, zbog novonastalih pravnih okolnosti?

U slučaju da vladajuća većina odluči da ignoriše najviši pravni akt prilikom donošenja novog, hoće li to biti državni udar, hoće li to biti atak vlasti, tj. "ekces“, na mehanizme koji sprečavaju njenu samovolju?

OPERACIJA: LEGALIZAM U CILJU OPSTANKA (poštovanje sadašnjeg ustava)  

Teško je poverovati da će ova vlast da se usudi i posegne za tako radikalnim rešenjem, koje se tek uzgred provlači kroz medije od strane funkcionera te iste vlasti, i ignoriše postojeći ustav.

„Šesti oktobar“ je trebao da se dogodi posle petog, ako se hteo pravni diskontinuitet sa Miloševićevim autoritarnim režimom i njegovim ustavom. Oni koji su za vreme revolucije propovedali „legalizam“ sad su se setili da Miloševićev ustav i nije tako dobar. Setili su se to četiri godine nakon petog oktobra, kada je uslove za legalnu promenu ustava teško ispuniti. U periodu kad je bilo veoma lako sakupiti neophodnu, što skupštinsku, što referendumsku većinu, razmišljalo se o političkoj podeli plena, kadrovalo se po upravnim odborima, minirala Đinđićeva vlada itd. Dakle, nešto drugo je u pitanju?

Ukoliko se vladajuća koalicija odluči da novi ustav usvoji na pravno valjani način, zasigurno neće uspeti. Čak i da pribavi neophodnu skupštinksku većinu, gotovovo kao naučna fantastika deluje misao da može da dobije i referendumsku, pogotovo kad se uzme u obzir katastrofalan rejting koji imaju stranke vladajuće koalicije i   (ne)izlaznost birača na nekoliko poslednjih izbora.

Zato će vlast verovatno raspisati referendum o promeni Ustava, a na tom referendumu, sva je verovatnoća, novi ustav neće proći. Vlast će u međuvremenu ostati i dalje u istim rukama, s tim što će se njen pad odložiti za vreme koje je neophodno da se ustav „promeni“.

Sličnu strategiju opstanka na vlasti ima i Milo Đukanović u Crnoj Gori, koji zahvaljujući „referendumskom pitanju“ opstaje na vlasti od 1997. godine. Naravno, ovdašnji proces, sva je prilika, meriće se mesecima. Ne toliko zbog loše političke strategije ovdašnje vlasti, koliko zbog loše političke situacije koju će ta strategija izazvati.

Isticanjem pitanja „novog ustava“ vlast verovatno planira da izazove još jednu polarizaciju u javnosti. Svako ko bude protiv vladinog plana o donošenju novog ustava biće proglašen za nekog kome do srpske državnosti nije stalo. Dakle, umesto novog ustava dobićemo novog političkog krivca, čiji bi se glasovi mogli preliti na stranu vladajuće koalicije. Naime, lako će se naći krivac za neuspeh referenduma ili „kočničar ustavnih promena“.

Zato je pitanje novog ustava samo pokušaj da se mnogo bitnija pitanja koja tište društvo u celini, marginalizuju, čime bi se smanjio negativan efekat na glasače zbog predstojećeg rešavanja statusa Kosova ili zbog isporuka Hagu koje predstoje.

Uprkos velikim političkim idejama građanima su važnija pitanja ukidanja čekova, zaposlenja ili stavljanja na belu šengensku listu, od pitanja novog ustava, a to postojeća vlast htela ili ne, teško može da zanemari. Izgleda da je glavna prepreka za usvajanje novog ustava Srbije – Srbija sama, tačnije, raspoloženje njenih građana, i da za novim ustavom više čeznu ovdašnji političari nego građani.

Pravna enciklopedija , tom 2, “Ustavnost”, str. 1805, Savremena administracija, Beograd, 1985.

 
     
     
 
Copyright by NSPM