Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

   

Darko Velimirović

Kohabitacija - kako upropastiti ono što još nismo stigli?


Pobedu Borisa Tadica na predsednickim izborima mnogi su docekali kao siguran znak pocetka navodnog "novog doba" na politickoj sceni Srbije. "Novo doba", od strane izvesnih "vizionara" vec je dobilo ime "kohabitacija", što pak treba da bude asocijacija na politicki period u Francuskoj, gde Predsednik nije imao svoju Vladu a Vlada svoga Predsednika, a svi su srecno i zadovoljno živeli do kraja balade.

Ono što se ovde naziva "kohabitacija" direktan je rezultat slabosti i manjka sposobnosti politicke elite u Srbiji. Svi relevantni politicki faktori su manje-više zadovoljni onim delom politickog kolaca koji drže u rukama. Koštunica ima Vladu, Tadic kancelariju preko puta Skupštine, Nikolic mesto prve rupe na opozicionoj svirali, cak je i Dacic srecan, jer još uvek ne mora da menja profesiju. Ovo sveopšte nirvanisticko stanje unutar politicke elite daleko je od raspoloženja gradana, ali je veoma blisko raspoloženju pomenutih "vizionara".

Kao kontraindikaciju tzv. "kohabitacije" ovi politicki "vizionari" spremni su da prorokuju navodni "period stabilizacije", što politicke scene, što prilika u zemlji. U tom navodnom "novom dobu" na politickoj sceni nece biti mesta za tzv. marginalne partije bivšeg DOS-a; kao fundamentalni argument ovoj prici služi im podatak da je Vladan Batic iz DHSS-a osvojio manje glasova na predsednickim izborima od izvesnog Milovana Drecuna. Takode u "novom dobu" nece biti mesta za tzv. "ekstremne, ekstremisticke i anti-srpske" price kojekakvih NVO, predvodenih duhom Đindiceve vizije Srbije.

Stvari idu toliko daleko da pobeda Borisa Tadica izaziva opšte oduševljenje kod navodnih Tadicevih politickih protivnika; naime, to je za njih jedini i siguran put da se Srbija "oslobodi" tzv. "jastrebova" u DS-u, poput Cedomira Jovanovica ili Zorana Živkovica, koji imaju uvek "neugodne" pitalice tipa: "Koštunice, koja je razlika izmedu tvoje politike i politike Miloševica?". Po njima, pobeda Borisa Tadica završni je udarac "dindicevcima" unutar DS-a, i prelomna tacka u logaritmu srpske politicke scene. U Srbiji je naime svima, koji su iole upuceni u ovdašnju scenu, jasno da od politike koja prevlada i pobedi u trenutnom klincu unutar DS-a najviše zavisi i njihova buducnost. Kao ilustracija ove tvrdnje može nam poslužiti hipoteza prema kojoj bi npr. Vucic zamenio Nikolica ili Maršicanin Koštunicu; naravno da to ne bi bio takav politicki potres kao kad bi Tadica zamenio Cedomir Jovanovic. Ova bitna a cesto zanemarivana cinjenica proistice ne toliko iz podrške koju DS uživa u glasackom telu ili bilo kog drugog relevantnog parametra za merenje politicke snage jedne partije, koliko iz "polticke pozicioniranosti" DS-a. Naime u bilo kom periodu, a da to nije ratno stanje ili elementarna nepogoda, DS je prihvatljiviji za prosecnog srpskog glasaca i za spoljni svet od tzv. stranaka desnog centra poput DSS.

Ovo se narocito pokazuje tacnim u periodu tranzicije: što je Koštunica sporije "vukao" reforme, to je Tadic a ujedno i DS sve više jacao. Zato su "vizionari" u zabludi, oni misle da je Tadic prihvatljivija forma za Srbiju kojoj se oni klanjaju, ne shvatajuci da svojom podrškom Tadicu samo seku granu na kojoj sede, otvarajuci put onom politickom spektru unutar DS-a koji oni smatraju "ekstremistickim". Što više budu podržavali Tadica, to ce više tonuti i sam Tadic i oni koji bi voleli da drže vesla u njegovom camcu za spasavanje, videvši u njemu ono što su gledali kod Koštunice u periodu njegovog razlaza sa DOS-om.

Što duža i što harmonicnija ta "kohabitacija" bila ona ce sve više otvarati put i SRS-u, koja bi u slucaju "harmonicne kohabitacije" postala jedina ozbiljna politicka alternativa vladajucoj "kohabitacionoj vecini", što bi pak bio najcrnji scenario koji Srbiju može da zadesi.

Moglo bi se vrlo lako desiti, ma koliko to sada neverovatno zvucalo da kroz pet godina preklinjemo Cedomira Jovanovica, Natašu Micic ili Zorana Živkovica, da spasavaju Srbiju od najezde Radikala, ojacanih usukavanjem "kohabitacionih" snaga koje usled svog autodestruktivnog genotipskog poremecaja imaju problema sa odredivanjem jasnog politickog kursa.

Genotipski poremecaj politicke scene u Srbiji nastao je kao plod marketinških agencija oko Borisa Tadica. Svakom strucnjaku za prodavanje i reklamiranje izmedu ostalog i najlon kesa ili margarina jasno je da ce ga prodati samo i jedino ako ga prikaže shodno tržišno-marketinški utemeljenim stereotipima: najbolji, najmekši, za višestruku upotrebu, isti kao konkurencija samo malo bolji... Tako je Tadic postao najbolji, najmekši, za višestruku upotrebu, isti kao Koštunica samo malo bolji. Stoga je smešno slušati "vizionare" kako potišteno konstatuju da je Maršicanin doživeo debakl zato što nije imao tzv "harizmu". Za debakl Maršicanina odgovorne su samo dve stavke. Prva, vec pomenuta - politicko pozicioniranje partije iz koje potice, a druga, takode vec pomenuta - odsustvo smisla za marketing partije iz koje potice. Uzgred, koju "harizmu" poseduje Tadic? Ume li iko da odgovori. Naravno da mora predhodno dobro da se zamisli i da se seti da je Tadic tek od skora to što jeste, a da "instant harizme" još nisu izmišljene.

Ima još nešto što veoma bode oci prosecnom posmatracu politicke scene u Srbiji a tice se "kohabitacionih faktora". To je smešan i uzaludan pokušaj diktiranja i nametanja tema na politickoj sceni Srbije. Baš ovih dana prisustvujemo jednom takvom dogadaju koji nas može opaliti po ušima i više nego što kao društvo možemo da izdržimo. Formiranje iliti "vaspostavljanje" savetodavnog tela za saradnju sa Hagom. Oni koji misle da ce i medunarodnoj zajednici nametnuti temu izbora clanova tog savetodavnog tela i njegovog predsednika, kao bitan osnov za neizrucivanje generala i Mladica u Hag, grdno su se prevarili. Povedeni sopstvenim pricama o novom Ustavu, bez koga teško možemo da živimo, o tranziciji koja ne mora da boli, o neophodnom Predsedniku, o lebu bez motike, sva je prilika - veoma ce iznervirati medunarodnu zajednicu. Može ova "kohabitaciona" ujdurma da prode u Srbiji, ali na strani veoma teško.

Prosecan gradanin Srbije nije informisan da je Slovenija sa starim ustavom ušla u Evropu pa ga je lako naterati da potroši par godina svog slobodnog vremena da izabere novi, ne bi li imao cime da se zanima dok privreda propada i porodica mu gladuje, ali se Bušu ili nedaj bože Keriju, veoma teško može objasniti da je "savetodavno telo", od milošte nazvano "Savet", bitan faktor oko pitanja izrucenja i glavna prepreka za isporuku osumnjicenih.

Stoga bi bilo pametnije po Srbiju da se njena politicka elita dozove razumu i da zauzme rovove pred bitke koje nas tek cekaju. Svako samozavaravanje od strane politicke "kohabitacione" elite o navodnoj politickoj "zemlji Dembeliji" koja nas ocekuje zbog proste cinjenice da je Tadic predsednik koga precutno podržava Vlada, a da je Koštunica premijer koga precutno podržava Predsednik - korak je bliže našoj propasti.

Tekst je prvobitno objavljen u elektronskom izdanju casopisa Katalaksija

13. jul 2004.

 
     
     
 
Copyright by NSPM