Darko
Velimirović
Kohabitacija - kako upropastiti ono što još
nismo stigli?
Pobedu Borisa Tadica na predsednickim izborima mnogi su docekali
kao siguran znak pocetka navodnog "novog doba" na politickoj
sceni Srbije. "Novo doba", od strane izvesnih "vizionara"
vec je dobilo ime "kohabitacija", što pak treba da bude
asocijacija na politicki period u Francuskoj, gde Predsednik nije
imao svoju Vladu a Vlada svoga Predsednika, a svi su srecno i zadovoljno
živeli do kraja balade.
Ono što se ovde naziva "kohabitacija" direktan je rezultat
slabosti i manjka sposobnosti politicke elite u Srbiji. Svi relevantni
politicki faktori su manje-više zadovoljni onim delom politickog
kolaca koji drže u rukama. Koštunica ima Vladu, Tadic kancelariju
preko puta Skupštine, Nikolic mesto prve rupe na opozicionoj svirali,
cak je i Dacic srecan, jer još uvek ne mora da menja profesiju.
Ovo sveopšte nirvanisticko stanje unutar politicke elite daleko
je od raspoloženja gradana, ali je veoma blisko raspoloženju pomenutih
"vizionara".
Kao kontraindikaciju tzv. "kohabitacije" ovi politicki
"vizionari" spremni su da prorokuju navodni "period
stabilizacije", što politicke scene, što prilika u zemlji.
U tom navodnom "novom dobu" na politickoj sceni nece biti
mesta za tzv. marginalne partije bivšeg DOS-a; kao fundamentalni
argument ovoj prici služi im podatak da je Vladan Batic iz DHSS-a
osvojio manje glasova na predsednickim izborima od izvesnog Milovana
Drecuna. Takode u "novom dobu" nece biti mesta za tzv.
"ekstremne, ekstremisticke i anti-srpske" price kojekakvih
NVO, predvodenih duhom Đindiceve vizije Srbije.
Stvari idu toliko daleko da pobeda Borisa Tadica izaziva opšte
oduševljenje kod navodnih Tadicevih politickih protivnika; naime,
to je za njih jedini i siguran put da se Srbija "oslobodi"
tzv. "jastrebova" u DS-u, poput Cedomira Jovanovica ili
Zorana Živkovica, koji imaju uvek "neugodne" pitalice
tipa: "Koštunice, koja je razlika izmedu tvoje politike i politike
Miloševica?". Po njima, pobeda Borisa Tadica završni je udarac
"dindicevcima" unutar DS-a, i prelomna tacka u logaritmu
srpske politicke scene. U Srbiji je naime svima, koji su iole upuceni
u ovdašnju scenu, jasno da od politike koja prevlada i pobedi u
trenutnom klincu unutar DS-a najviše zavisi i njihova buducnost.
Kao ilustracija ove tvrdnje može nam poslužiti hipoteza prema kojoj
bi npr. Vucic zamenio Nikolica ili Maršicanin Koštunicu; naravno
da to ne bi bio takav politicki potres kao kad bi Tadica zamenio
Cedomir Jovanovic. Ova bitna a cesto zanemarivana cinjenica proistice
ne toliko iz podrške koju DS uživa u glasackom telu ili bilo kog
drugog relevantnog parametra za merenje politicke snage jedne partije,
koliko iz "polticke pozicioniranosti" DS-a. Naime u bilo
kom periodu, a da to nije ratno stanje ili elementarna nepogoda,
DS je prihvatljiviji za prosecnog srpskog glasaca i za spoljni svet
od tzv. stranaka desnog centra poput DSS.
Ovo se narocito pokazuje tacnim u periodu tranzicije: što je Koštunica
sporije "vukao" reforme, to je Tadic a ujedno i DS sve
više jacao. Zato su "vizionari" u zabludi, oni misle da
je Tadic prihvatljivija forma za Srbiju kojoj se oni klanjaju, ne
shvatajuci da svojom podrškom Tadicu samo seku granu na kojoj sede,
otvarajuci put onom politickom spektru unutar DS-a koji oni smatraju
"ekstremistickim". Što više budu podržavali Tadica, to
ce više tonuti i sam Tadic i oni koji bi voleli da drže vesla u
njegovom camcu za spasavanje, videvši u njemu ono što su gledali
kod Koštunice u periodu njegovog razlaza sa DOS-om.
Što duža i što harmonicnija ta "kohabitacija" bila ona
ce sve više otvarati put i SRS-u, koja bi u slucaju "harmonicne
kohabitacije" postala jedina ozbiljna politicka alternativa
vladajucoj "kohabitacionoj vecini", što bi pak bio najcrnji
scenario koji Srbiju može da zadesi.
Moglo bi se vrlo lako desiti, ma koliko to sada neverovatno zvucalo
da kroz pet godina preklinjemo Cedomira Jovanovica, Natašu Micic
ili Zorana Živkovica, da spasavaju Srbiju od najezde Radikala, ojacanih
usukavanjem "kohabitacionih" snaga koje usled svog autodestruktivnog
genotipskog poremecaja imaju problema sa odredivanjem jasnog politickog
kursa.
Genotipski poremecaj politicke scene u Srbiji nastao je kao plod
marketinških agencija oko Borisa Tadica. Svakom strucnjaku za prodavanje
i reklamiranje izmedu ostalog i najlon kesa ili margarina jasno
je da ce ga prodati samo i jedino ako ga prikaže shodno tržišno-marketinški
utemeljenim stereotipima: najbolji, najmekši, za višestruku upotrebu,
isti kao konkurencija samo malo bolji... Tako je Tadic postao najbolji,
najmekši, za višestruku upotrebu, isti kao Koštunica samo malo bolji.
Stoga je smešno slušati "vizionare" kako potišteno konstatuju
da je Maršicanin doživeo debakl zato što nije imao tzv "harizmu".
Za debakl Maršicanina odgovorne su samo dve stavke. Prva, vec pomenuta
- politicko pozicioniranje partije iz koje potice, a druga, takode
vec pomenuta - odsustvo smisla za marketing partije iz koje potice.
Uzgred, koju "harizmu" poseduje Tadic? Ume li iko da odgovori.
Naravno da mora predhodno dobro da se zamisli i da se seti da je
Tadic tek od skora to što jeste, a da "instant harizme"
još nisu izmišljene.
Ima još nešto što veoma bode oci prosecnom posmatracu politicke
scene u Srbiji a tice se "kohabitacionih faktora". To
je smešan i uzaludan pokušaj diktiranja i nametanja tema na politickoj
sceni Srbije. Baš ovih dana prisustvujemo jednom takvom dogadaju
koji nas može opaliti po ušima i više nego što kao društvo možemo
da izdržimo. Formiranje iliti "vaspostavljanje" savetodavnog
tela za saradnju sa Hagom. Oni koji misle da ce i medunarodnoj zajednici
nametnuti temu izbora clanova tog savetodavnog tela i njegovog predsednika,
kao bitan osnov za neizrucivanje generala i Mladica u Hag, grdno
su se prevarili. Povedeni sopstvenim pricama o novom Ustavu, bez
koga teško možemo da živimo, o tranziciji koja ne mora da boli,
o neophodnom Predsedniku, o lebu bez motike, sva je prilika - veoma
ce iznervirati medunarodnu zajednicu. Može ova "kohabitaciona"
ujdurma da prode u Srbiji, ali na strani veoma teško.
Prosecan gradanin Srbije nije informisan da je Slovenija sa starim
ustavom ušla u Evropu pa ga je lako naterati da potroši par godina
svog slobodnog vremena da izabere novi, ne bi li imao cime da se
zanima dok privreda propada i porodica mu gladuje, ali se Bušu ili
nedaj bože Keriju, veoma teško može objasniti da je "savetodavno
telo", od milošte nazvano "Savet", bitan faktor oko
pitanja izrucenja i glavna prepreka za isporuku osumnjicenih.
Stoga bi bilo pametnije po Srbiju da se njena politicka elita dozove
razumu i da zauzme rovove pred bitke koje nas tek cekaju. Svako
samozavaravanje od strane politicke "kohabitacione" elite
o navodnoj politickoj "zemlji Dembeliji" koja nas ocekuje
zbog proste cinjenice da je Tadic predsednik koga precutno podržava
Vlada, a da je Koštunica premijer koga precutno podržava Predsednik
- korak je bliže našoj propasti.
Tekst je prvobitno objavljen u elektronskom izdanju casopisa Katalaksija
13. jul 2004.
|