Dragan Milosavljević
Predsednička tombola -
Legija izvlači brojeve
Apis
je, kažu, dovodjenjem ratničke dinastije na presto, promenio
ne samo tok srpske već i balkanske sudbine. Po nekim tvrdnjama
vodećih zapadnih istoričara, navodno je u ratni ambis
skrenuo i tok globalne istorije.
Kasnije, utvrdjeno je, da je “Crna ruka” bila ipak
samo domaći ogranak međunarodne legije, ( kojoj je pripadao
i jedan od isnpiratora 27. marta, Mustafa Golubić) zadužene
da za imperijalne potrebe razmešta, povlači ili uklanja figure
na ploči geostrateških sučeljavanja država mastodonata.
Poučno je svakako da su se u toj režiji srpskog
nacionalnog samoubistva sasvim lepo poklopili interesi Čerčila
i Staljinove Kominterne. A šta tek reći da su, zavedeni svojom
istorijskom ulogom i učvršćivanjem mita o nesalomivosti
pravoslavlja i njegove crkve, stado u pripremljeni tor pored potuljenih
komunista provokatora narod prevodili i njegovi crkveni pastiri.
Tako je proverena kombinacija srpskog istorijskog
samoljublja, romantizovane
istorije i dobro osmišljene zamke na isti način
ovaj narod isporučila i nemačkom i američkom pohodu
na istok a “braći” je dato malo vremena da osmisle novog cara
u liku spasitelja Putina. Čak je i čuveno NE vraćeno
na scenu uoči agresije NATO, ovog puta kao glavni povod kažnjavanja
“srpske genocidne politike”.
Prošao je čitav jedan vek ali suštinski ništa
se nije promenilo jer “tamo gde se slonovi tuku strada trava”. Sudbina
preostalih Srba opet je u ruci izaslanika tame i smrtonosne političke
intrige. Novi Apis se, kao što znamo, zove Legija i to mu ime, obzirom
na dosadašnju, sadašnju i buduću ulogu i značaj savršeno
odgovara.
Pojavio se iz niotkuda, zvanično tražen, ali
nezvan, za neke i nepoželjan, tvrdi, svojevoljno. Kao “državni neprijatelj
broj jedan” predao se rado u ruke policiji i sudstvu nove vlasti.
Obećava da će naglavce preokrenuti proces veka koji je
u toku povodom ubistva premijera Đinđića, gde figurira
kao prvooptuženi, organizator i inspirator smaknuća premijera.
Trebalo je da od ponedeljka l0. maja, na dan kada
su u Beogradu u velelepnom hramu Svetog Save liturgijom obeležena
dva veka Prvog srpskog ustanka, počne, izvođenjem Legije
pred sudije, rasplitanje misterije atentata na premijera koji je
po svojim posledicama imao elemente državnog udara. Utvrđivanje
svih počinilaca, nalogodavaca, inspiratora i njihovih motiva,
srpsku buducnost moglo bi sa slepog koloseka da vrati na put nade,
poštovanja zakona i institucija.
Imajući u vidu sve okolnosti “vaskrsnuća”
gospodina Ulemeka i veličinu uloga u ovoj igri prljavog novca
stranih, domaćih obaveštajnih službi i glavnih faktora globalnih
kretanja, koji svoje misije humanitarnih anđela pretvaraju
u satanističke orgije, samo božja pomoć i duh prosvetljenja
Savin, osvetliće put iz ovog beznađa. U kome je mnogo
ponuđenih klopki za lakoverne, ali malo ili nikako ličnosti
od istinskog integriteta, spremnih da služe narodu, a ne svojoj
političkoj pohoti.
Valja podsetiti da je “gospodina Legiju”, čoveka
sa nekoliko paralelnih biografija, od stranog plaćenika do
“heroja revolucije od 5. oktobra“, prethodni ministar policije uporedio
sa Apisom. I to upravo pre nego što je, napuštajući dužnost,
po ko zna koji put o ovom opasnom čoveku, čiji poslednji
set fotografija sa naslovnih strana nudi lik plejboja, holivudskog
“pasutuva”, govorio jezikom zagonetki. Ne isključujući
mogućnost da se ovaj čovek, protivno svim fizičkim
zakonima, nalazio na više mesta u jednom trenutku, te da je zapravo
neuhvatljiv. To jest, da on ili oni koji su konstruisali ovog srpskog
kiborga diktiraju pravila igre, a ne potera kojom je upravo on upravljao.
No možda zato što izmiče zakonima političke
logike, ali i fizike, one koju smo učili u školama, možemo,
oslobođeni sumnje da smo žrtve halucinacija, razmatrati jedinu
preostalu hipotezu gde je zaista boravio Milorad Luković proteklih
l4 meseci.
Dakle, možemo se upustiti u spekulaciju da je njegov
duh boravio u luksuznoj vili u elitnoj četvrti Beograda, dakako
nevidljiv za pripadnike revnosne policije, da je gajen kult njegovog
lika na stranicama štampe, a da je telo bilo u “frižideru”, ili
ako hoćete kućnom pritvoru onih kojima je ovaj legionar
položio zakletvu i koji jedini raspolažu njegovim životom kao i
uslugama. Na koje se u svome ugovoru sa sotonom
obavezao, jednom zauvek.
Na taj način, zaključićemo, da Legija
nije, kako se inače tvrdi, nikada zaista služio ni Miloševiću
ni Đinđiću niti će, ako još jednom dokaže nevinost,
biti verna produžena crna ruka nekom eventualnom neprosvećenom
apsolutisti koji će ovde jednog dana preseći gordijev
čvor političkog cirkusa. Možda i na zahtev naroda, smrtno
obolelog od ovakve demokratije i podele nacionalnog kolača
po principu meni fabrika, tebi otkaz.
Lukovićeva pojava, u trenutku kada Srbija odlučuje
o budućem predsedniku, ali i ličnosti koja može da poruši
sve klimave domine mukom slagane od strane ove kilave koalicije,
zato čini sasvim i prihvatljivom pretpostavku da su na ovom
ukletom političkom prostoru političari, biznismeni, legionari
i predstavnici mafije i novokomponovane elite, koji su samo za korak
iza nje, ustvari članovi jedne gladijatorske družine, čiji
se članovi medjusobno sukobljavaju ili udružuju po volji Cezara,
a žive svoj politički ili istinski vek zavisno od njegove milosti.
O tome tera na razmišljanje sudbina dejtonskog “mirotvorca”,
potom “kasapina “, a zatim i burni život i stradanije “reformatora”
i isprojektovanog žrtvenog jarca najbolnije i naljudožderskije etape
tranzicije i bespovratnog gubitka suvereniteta Srbije.
Ali te sudbine svedoče i o upotrebnom političkom
i životnom veku srpskih vođa, biznismena, profitera i njihovoj
neveseloj sudbini. Legija je doveden iza rešetaka, ali i u epicentar
sudske i političke arene, utisak je, u precizno izabranom tajmingu
spektakla čiji su budući klovnovi i žrtve, nadajmo se
samo političke, poznate samo piscu scenarija i režiseru. On
je veštom sudsko političkom zamkom verovatno odredio i pobednika
koji u Srbiji često ispadne i najveći gubitnik. Jer svaki
od ustoličenih ima svog Apisa koji čeka instrukcije.
To što se kampanje ključnih predsedničkih
kandidata, medju kojima prednjači onaj, Zapadu navodno neprihvatljivi
Nikolić, podudaraju sa procesom, na kome će “vlasnik”
istine o likvidaciji premijera svojom “istinom” oblikovati raspoloženje
biračke javnosti, a time u pretpostavljenoj tesnoj trci na
tomboli izvući pobednički broj, dakle budućeg šefa
srpske države, nikoga posebno ne inspiriše, bar zasada, na razmišljanje
da li biramo ili nam preko fantoma sa dve ruže biraju predsednika.
I ako ga biraju šta im je na umu.
Novi ministar spoljnih poslova je hitno pozvan na
konsultacije u Vašington, samo nekoliko dana pošto se Legija samoisporučio
pravdi. Možda će tamo saznati ko treba bez okolišenja u Hag,
a sada je “zamrznut”. I tako o stvari, slično Legiji,
jedinstvo tela , duše i savesti. Spremnog da se preda pravednosti.
Biće to, ako je u pitanju “u obostranom interesu” neravnopravnih
partnera za diplomatiju na saveznom nivou samo jedan od onih zadataka
od kojih “desno orijentisana” srpska vlast zazire kao djavo od krsta,
ali će se među kandidatima za doživotne lidere partija
i uživaoce privilegija vlasti ali sa manjkom birača, uvek naći
neko da obavi taj posao. Pogotovo iz korpusa onih političara
koji imaju nacionalistički ocenjenu prošlost, a globalističku
sadašnjost.
Za “odbranu “ tih globalnih interesa neće nikada biti potrebne
strane legije. Naći će se na usluzi uvek neka od domaćih
da joj se isporuče zahtevi. Tako je bilo još od Apisa pa do
najnovijeg ultimatuma u Vašigtonu za koji, dovoljno svestan stupice
u koju je gurnut, Vuk i sam tvrdi da nije saradnja sa Hagom, nego
ono putešestvije na kolenima za koje je svojevremeno tvrdio da je
spreman kao i Nemanja. Za dobro naroda. Imajući u vidu da sve od Haga i isporuka zavisi. Od
Pavkovića i Lazarevića je zatraženo da slede Legiju, svejedno
da li ćemo i na ovim izborima glasati za kandidata koji nas
vodi u Evropu, ili ćemo da radikalizacijom Srbije ispunimo
potajna očekivanja Vašingtona i tako olakšamo i skratimo trajanje
jedne mučne predstave, čije finale je javna tajna za sve
osim za glumačku ekipu koju je u stanju da, što se publiciteta
tiče, pa i popularnosti, izbriše gumicom jedan istetovirani
snagator. Čini se ovih dana da on ima više harizme kao okrivljeni
za gomilu ubistava nego svi navodni borici za visoke ideale demokratije,
aktivni na političkoj sceni.
Nešto tu definitivno ne štima od vremena narodnih heroja tipa Arkana
pa do humanista, demokrata i revolicionara koji jašu gvozdene metle i vitlaju sabljom.
Ostaje da se vidi koga će mnogo hvaljeni i još više kuđeni
Apis II, igrajući simultanku iza rešetaka, matirati a kome
će dati “laufera” fore i topa pride... Nama je svejedno. Ni
ovog puta nećemo saznati da li je rezultat već dogovoren.
Bilo koja da je igra u pitanju. Šah ili tombola ili izbori.Ono što ni
ovaj Apis ne zna, kao ni mi uostalom, jeste da li mu je i pre suđenja već presuđeno. Tamo gde i njegovim stvarnim
i pripisanim žrtvama.
Obzirom da Legija uzima reč l0. juna, jedan dan pred početak
“ćutnje”, utisak je, gledajući ga mirnog i opuštenog kako
pozira sudijama i kamerama, da su svi ostavljeni na opakoj žeravici
neizvenosti osim njega. Odlikovanog pukovnika lišenog slobode na
sopstveni zahtev upućen policajcima, “uhapsite me bre”. Nadrealno,
ali to je današnja Srbija koja kao da je zapravo lišena izbora,
mada malo malo pa poseže za glasačkim kutijama.
|