Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Predsednički izbori

   

Dragan Milosavljević

Predsednička tombola - Legija izvlači brojeve

Apis je, kažu, dovodjenjem ratničke dinastije na presto, promenio ne samo tok srpske već i balkanske sudbine. Po nekim tvrdnjama  vodećih zapadnih istoričara, navodno je u ratni ambis skrenuo i tok globalne istorije.

Kasnije, utvrdjeno je, da je “Crna ruka” bila ipak samo domaći ogranak međunarodne legije, ( kojoj je pripadao  i jedan od isnpiratora 27. marta, Mustafa Golubić) zadužene da za imperijalne potrebe razmešta, povlači ili uklanja figure na ploči geostrateških sučeljavanja država mastodonata.

Poučno je svakako da su se u toj režiji srpskog  nacionalnog samoubistva sasvim lepo poklopili interesi Čerčila  i Staljinove Kominterne. A šta tek reći da su, zavedeni svojom istorijskom ulogom i učvršćivanjem mita o nesalomivosti pravoslavlja i njegove crkve, stado u pripremljeni tor pored potuljenih komunista provokatora narod prevodili i njegovi crkveni pastiri.

Tako je proverena kombinacija srpskog istorijskog samoljublja, romantizovane

 istorije i dobro osmišljene zamke na isti način ovaj narod isporučila i nemačkom i američkom pohodu na istok a “braći” je dato malo vremena da osmisle novog cara u liku spasitelja Putina. Čak je i čuveno NE vraćeno  na scenu uoči agresije NATO, ovog puta kao glavni povod kažnjavanja “srpske genocidne politike”.

Prošao je čitav jedan vek ali suštinski ništa  se nije promenilo jer “tamo gde se slonovi tuku strada trava”. Sudbina preostalih Srba opet je u ruci izaslanika tame i smrtonosne političke intrige. Novi Apis se, kao što znamo, zove Legija i to mu ime, obzirom na dosadašnju, sadašnju i buduću ulogu i značaj savršeno odgovara.

Pojavio se iz niotkuda, zvanično tražen, ali nezvan, za neke i nepoželjan, tvrdi, svojevoljno. Kao “državni neprijatelj broj jedan” predao se rado u ruke policiji i sudstvu nove vlasti.  Obećava da će naglavce preokrenuti proces veka koji je u toku povodom ubistva premijera Đinđića, gde figurira kao prvooptuženi, organizator i inspirator smaknuća premijera.

Trebalo je da od ponedeljka l0. maja, na dan kada su u Beogradu u velelepnom hramu Svetog Save liturgijom obeležena dva veka Prvog srpskog ustanka, počne, izvođenjem Legije pred sudije, rasplitanje misterije atentata na premijera koji je po svojim posledicama imao elemente državnog udara. Utvrđivanje svih počinilaca, nalogodavaca, inspiratora i njihovih motiva, srpsku buducnost moglo bi sa slepog koloseka da vrati na put nade, poštovanja zakona i institucija.

Imajući u vidu sve okolnosti “vaskrsnuća”  gospodina Ulemeka i veličinu uloga u ovoj igri prljavog novca stranih, domaćih obaveštajnih službi i glavnih faktora globalnih kretanja, koji svoje misije humanitarnih anđela pretvaraju u satanističke orgije, samo božja pomoć i duh prosvetljenja Savin, osvetliće put iz ovog beznađa. U kome je mnogo ponuđenih klopki za lakoverne, ali malo ili nikako ličnosti od istinskog integriteta, spremnih da služe narodu, a ne svojoj političkoj pohoti.

Valja podsetiti da je “gospodina Legiju”, čoveka sa nekoliko paralelnih biografija, od stranog plaćenika do “heroja revolucije od 5. oktobra“, prethodni ministar policije uporedio sa Apisom. I to upravo pre nego što je, napuštajući dužnost, po ko zna koji put o ovom opasnom čoveku, čiji poslednji set fotografija sa naslovnih strana nudi lik plejboja, holivudskog “pasutuva”, govorio jezikom zagonetki. Ne isključujući mogućnost da se ovaj čovek, protivno svim fizičkim zakonima, nalazio na više mesta u jednom trenutku, te da je zapravo neuhvatljiv. To jest, da on ili oni koji su konstruisali ovog srpskog kiborga diktiraju pravila igre, a ne potera kojom je upravo on upravljao.

No možda zato što izmiče zakonima političke logike, ali i fizike, one koju smo učili u školama, možemo, oslobođeni sumnje da smo žrtve halucinacija, razmatrati jedinu  preostalu hipotezu gde je zaista boravio Milorad Luković proteklih l4 meseci.

Dakle, možemo se upustiti u spekulaciju da je njegov duh boravio u luksuznoj vili u elitnoj četvrti Beograda, dakako nevidljiv za pripadnike revnosne policije, da je gajen kult njegovog lika na stranicama štampe, a da je telo bilo u “frižideru”, ili ako hoćete kućnom pritvoru onih kojima je ovaj legionar položio zakletvu i koji jedini raspolažu njegovim životom kao i uslugama. Na koje se u svome ugovoru sa sotonom obavezao, jednom zauvek.

Na taj način, zaključićemo, da Legija nije, kako se inače tvrdi, nikada zaista služio ni Miloševiću ni Đinđiću niti će, ako još jednom dokaže nevinost,  biti verna produžena crna ruka nekom eventualnom neprosvećenom apsolutisti koji će ovde jednog dana preseći gordijev čvor političkog cirkusa. Možda i na zahtev naroda, smrtno obolelog od ovakve demokratije i podele nacionalnog kolača po principu meni fabrika, tebi otkaz.

Lukovićeva pojava, u trenutku kada Srbija odlučuje o budućem predsedniku, ali i ličnosti koja može da poruši sve klimave domine mukom slagane od strane ove kilave koalicije,  zato čini sasvim i prihvatljivom pretpostavku da su na ovom ukletom političkom prostoru političari, biznismeni, legionari  i predstavnici mafije i novokomponovane elite, koji su samo za korak iza nje, ustvari članovi jedne gladijatorske družine, čiji se članovi medjusobno sukobljavaju ili udružuju po volji Cezara, a žive svoj politički ili istinski vek zavisno od njegove milosti.

O tome tera na razmišljanje sudbina dejtonskog “mirotvorca”,  potom “kasapina “, a zatim i burni život i stradanije “reformatora”  i isprojektovanog žrtvenog jarca najbolnije i naljudožderskije etape tranzicije i bespovratnog gubitka suvereniteta Srbije.

Ali te sudbine svedoče i o upotrebnom političkom  i životnom veku srpskih vođa, biznismena, profitera i njihovoj neveseloj sudbini. Legija je doveden iza rešetaka, ali i u epicentar sudske i političke arene, utisak je, u precizno izabranom tajmingu  spektakla čiji su budući klovnovi i žrtve, nadajmo se  samo političke, poznate samo piscu scenarija i režiseru. On je veštom sudsko političkom zamkom verovatno odredio i pobednika koji u Srbiji često ispadne i najveći gubitnik. Jer svaki od ustoličenih ima svog Apisa koji čeka instrukcije.

To što se kampanje ključnih predsedničkih kandidata, medju kojima prednjači onaj, Zapadu navodno neprihvatljivi Nikolić, podudaraju sa procesom, na kome će “vlasnik” istine o likvidaciji premijera svojom “istinom” oblikovati raspoloženje  biračke javnosti, a time u pretpostavljenoj tesnoj trci na tomboli izvući pobednički broj, dakle budućeg šefa srpske države, nikoga posebno ne inspiriše, bar zasada, na razmišljanje da li biramo ili nam preko fantoma sa dve ruže biraju predsednika. I ako ga biraju šta im je na umu.

Novi ministar spoljnih poslova je hitno pozvan na konsultacije u Vašington, samo nekoliko dana pošto se Legija samoisporučio  pravdi. Možda će tamo saznati ko treba bez okolišenja u Hag, a sada je “zamrznut”. I tako o stvari, slično Legiji, jedinstvo tela , duše i savesti. Spremnog da se preda pravednosti.

Biće to, ako je u pitanju “u obostranom interesu” neravnopravnih partnera za diplomatiju na saveznom nivou samo jedan od onih zadataka  od kojih “desno orijentisana” srpska vlast zazire kao djavo od krsta,  ali će se među kandidatima za doživotne lidere partija  i uživaoce privilegija vlasti ali sa manjkom birača, uvek naći neko da obavi taj posao. Pogotovo iz korpusa onih političara koji imaju nacionalistički ocenjenu prošlost, a globalističku  sadašnjost.

Za “odbranu “ tih globalnih interesa neće nikada biti potrebne strane legije. Naći će se na usluzi uvek neka od domaćih da joj se isporuče zahtevi. Tako je bilo još od Apisa pa do najnovijeg ultimatuma u Vašigtonu za koji, dovoljno svestan stupice u koju je gurnut, Vuk i sam tvrdi da nije saradnja sa Hagom, nego ono putešestvije na kolenima za koje je svojevremeno tvrdio da je spreman kao i Nemanja. Za dobro naroda. Imajući u vidu da sve od Haga i isporuka zavisi. Od Pavkovića i Lazarevića je zatraženo da slede Legiju, svejedno da li ćemo i na ovim izborima glasati za kandidata koji nas vodi u Evropu, ili ćemo da radikalizacijom Srbije ispunimo  potajna očekivanja Vašingtona i tako olakšamo i skratimo trajanje jedne mučne predstave, čije finale je javna tajna za sve osim za glumačku ekipu koju je u stanju da, što se publiciteta tiče, pa i popularnosti, izbriše gumicom jedan istetovirani snagator. Čini se ovih dana da on ima više harizme kao okrivljeni za gomilu ubistava nego svi navodni borici za visoke ideale demokratije, aktivni na političkoj sceni.

Nešto tu definitivno ne štima od vremena narodnih heroja tipa Arkana pa do humanista, demokrata i revolicionara koji jašu gvozdene metle i vitlaju sabljom.

Ostaje da se vidi koga će mnogo hvaljeni i još više kuđeni  Apis II, igrajući simultanku iza rešetaka, matirati a kome će dati “laufera” fore i topa pride... Nama je svejedno. Ni ovog puta nećemo saznati da li je rezultat već dogovoren. Bilo koja da je igra u pitanju. Šah ili tombola ili izbori.Ono što ni ovaj Apis ne zna, kao ni mi uostalom, jeste da li mu je i pre suđenja već presuđeno. Tamo gde i njegovim stvarnim  i pripisanim žrtvama.

Obzirom da Legija uzima reč l0. juna, jedan dan pred početak  “ćutnje”, utisak je, gledajući ga mirnog i opuštenog kako pozira sudijama i kamerama, da su svi ostavljeni na opakoj žeravici neizvenosti osim njega. Odlikovanog pukovnika lišenog slobode na sopstveni zahtev upućen policajcima, “uhapsite me bre”. Nadrealno,  ali to je današnja Srbija koja kao da je zapravo lišena izbora,  mada malo malo pa poseže za glasačkim kutijama.

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM