Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Predsednički izbori

   


Djordje Vukadinović

Kocka je bačena

Od početka je bilo jasno da ova Koštuničina vlada ni u snu neće moći da računa na onu lagodnost, medijski tretman i sistematski popust koji su imale njene prethodnice. Ipak, verovatno se čak ni u najluđim halucinacijama Čede Jovanovića nije moglo pretpostaviti da će već nakon mesec dana vladine akcije na političkoj berzi toliko opasti da se o njoj sve više počinje misliti u prošlom vremenu, pri čemu glavnu «programsku» dilemu njenih ministara predstavlja to da li vredi da se uopšte raspakuju. Od prvog dana dočekana na nož i otpisana još pre nego što je i formirana, Koštuničina još-malo-pa-koncentraciona vlada se u dominantnom delu javnosti doživljava kao prolazna anomalija, suvišna izraslina na «prirodno» raspolućenom srpskom političkom tkivu, koja kao takva samo što nije odbačena udruženim radom političko-ekonomske i medijske elite «prve» i «druge» Srbije. Nije, međutim, moralo tako da bude i još uvek, zapravo, ne mora tako biti.

Najvažnije stvari uvek se dešavaju neprimetno. Kada je novokonstituisani srpski parlament još jednom promenio Zakon o izboru Predsednika Republike, ukinuo odredbu o cenzusu od pedeset odsto izlaznosti u prvom krugu i obavezao v.d. predsednika da u roku od mesec dana raspiše predsedničke izbore, niko nije ni slutio da bi u toj logičnoj, rutinskoj, ali i bezrazložno ishitrenoj odluci mogla biti sadržana klica propasti nove, upravo rađajuće vlasti. Nije sporno da je jednom trebalo okončati ovo v. d. stanje u kojem se, zahvaljujući D(O)S-ovoj kratkoročnoj političkoj računici, Srbija nalazi još od 2002. godine. Ali bilo je apsolutno nepotrebno da ta promena (baš kao i odluka o smeni Kori Udovički i izbor novog guvernera Narodne banke) bude toliki priritet koji nije mogao da sačeka još koji mesec, ili makar ustoličenje nove vlade. Još od Miloševićevog vakta, pucanje u sopstvene noge je omiljeni sport srpskih vlasti, dok narod i država uvek nekako ispadnu kolateralne žrtve.

Iako je vladajuća koalicija u priču o predsedničkim izborima uletela nekako olako i po inerciji, ona se ubrzo, a naročito nakon Tadićeve kandidature, pretvorila u pravu noćnu moru za vladu i Vojislava Koštunicu lično. Predsednički izbori se ne mogu ignorisati, a još manje bojkotovati. Zapad verovatno pritiska da se po svaku cenu spreči pobeda Nikolića. A ni Koštunici se baš ne «kohabitira» sa nabujalim radikalima. Niti mu se samom upušta u neizvesnu trku u kojoj, ako pobedi, dobija ono što već ima, a ako izgubi – gubi sve. Ne raspolaganju nije imao pogodnu «vanstranačku» ličnost. Takođe, nije bio ni malo raspoložen da Tadića promoviše u lidera antiradikalskog fronta. Niti da na svojim plećima Labusa, Draškovića ili Ilića nosi do predsedničke fotelje - a ni ovima se, izgleda, nije naročito izlazilo na crtu Nikoliću.

Maršićaninova kandidatura je tako tipičan proizvod ukrštaja ove političke iznudice, s jedne, i birokratske logike, s druge strane. Ona je ili plod sumnjive političke procene Koštunice i njegovog okruženja, ili pak deo nekog genijalnog i nedokučivog plana čiji smisao (Dil sa Nikolićem? Ili Tadićem? Maršijeva politička likvidacija? Nadigravanje sa međunarodnom zajednicom?), izmiče pameti običnog smrtnika. Ali šta god da je bilo u pitanju, pobeda Koštuničinog «drugog čoveka» sada je za Koštuničinu manjinsku vladu postala pitanje života i smrti. Na strani Maršićanina biće matematika (naime, na poslednjim izborima, stranke koje stoje iza njegove kandidature osvojile su preko 1,4 miliona glasova), dok će protiv njega,  manje-više, biti sve ostalo. Najveći problem za Maršićaninovu kandidaturu nije to što je taj pro-vladin birački korpus danas realno manji nego u decembru prošle godine, već što, iz različitih razloga, on ne može sa sigurnošću računati na kompletnu podršku ovog nehomogenog i još nedovoljno sraslog biračkog tela, iz koga će glasovi curiti na obadve strane. Zato će njegov rezultat odlučujuće zavisiti od kampanje, kao i od iskrene podrške koalicionih partnera - i sposobnosti sopstvene stranke. 

S druge strane, posle dve teške kampanje koje je vodio u decembru na parlamentarnim i u martu na unutarstranačkim izborima, Boris Tadić u ovu izbornu trku ide sa lagodnim osećajem čoveka koji ne može praktično ništa da izgubi, već samo da dobije. Čak i u po njega najgorem zamislivom slučaju - da ispadne u prvom krugu, odnosno, izgubi od Maršićanina - on će kampanju okončati sa bar nekoliko stotina hiljada glasova više u odnosu na broj onih koji su u decembru zaokružili njegovo ime, učvršćenim položajem u stranci i povoljnom prilikom da svoju eventualnu podršku demokratskom sabratu u drugom krugu trampi za ulazak u vladu pod povoljnim uslovima. Ali ukoliko samo za jedan glas pobedi Maršićanina (što, rekosmo, uopšte nije nemoguće), biće to njegov lični i stranački trijumf koji bi mu doneo prestižni atrubut «lidera demokratskog bloka» i mogućnost da bira da li će da diktira Koštunici uslove rekonstrukcije vlade, ili će, pak, skupa sa radikalima, da forsira nove parlamentarne izbore i na njima unovči stečeni politički kapital. U tom slučaju, koga će biti briga to što je upravo DS, brzometnom Tadićevom kandidaturom, pokopao mogućnost jedinstvenog nastupa «demokratskog bloka» i potragu za kompromisnim kandidatom koji bi se mogao efikasno suprotstaviti Nikoliću? U politici, još i više nego u fudbalu, igra se zaboravlja, a pamti jedino rezultat. 

Sa pomalo komičnim, ali politički veoma isplativim imidžom «žrtve» i dvostrukog «moralnog pobednika» radikali su u ovim predsedničkim izborima videli svoju veliku šansu i konačno jedan dostižan politički cilj. Haške optužnice, DOS-ovo reformsko praznoslovlje, Đinđićev politički inženjering, mefistofelovsko poigravanje institucijama i ljudima, stalna opstrukcija predsedničkih i veštačko odlaganje parlamentarnih izbora, učinili su od SRS favorita ovih i svakih narednih izbora u Srbiji. I tako će biti sve dok jednom konačno zaista ne dođu na vlast (ili dok Srbija ne postane normalno i prosperitetno društvo, ali to je već stvar političke futurologije, da ne kažemo - fantastike). Jedina eventualna prepreka radikalima na tom putu mogu biti oni sami. Odnosno, njihova bahatost, arogancija, verbalno i svako drugo siledžijstvo koji, poput praziluka, povremeno izviruju ispod njihovog novog «europskog» imidža i jezuitski utanjenog glasa genseka Vučića. Zato će na ovim predsedničkim izborima Nikolić više morati da se bori protiv tog negativnog imidža, nego protiv svojih izbornih takmaca, i ukoliko to na vreme shvati (a gestovi poput poslednje posete muftiji Jusufspahiću pokazuju da shvata i da je na dobrom putu) teško da će mu se nešto isprečiti na pobedničkom pohodu ka zdanju na Andrićevom vencu. Sve u svemu, Nikolićeva najveća šansa – za trijumf, ili ubedljivo vođstvo – krije se u prvom krugu. Ako, pak, bude drugog kruga, i ako se do njega ipak nekako dokotrlja Koštuničin pulen –sve će biti otvoreno. 

Autor je glavni urednik Nove srpske političke misli

*kraca verzija ovog teksta izlazi u sledecem broju novopokrenutog casopisa Evropa

 
     
     
 
Copyright by NSPM