Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

   

Djordje Vukadinovic

Refeudalizacija Srbije

Važeći srpski Zakon o lokalnim izborima, a pogotovo onaj njegov deo kojim se predviđa neposredan izbor opštinskih gradonačelnika, još je jedan primer kako se u domaćem zakonodavstvu ne mogu mehanički prenositi i prepisivati zakoni iz EU. Naime, on je potpuno neprimeren domaćim socio-ekonomskim i političkim prilikama, a osim toga je i u neskladu sa osnovom našeg političkog sistema. Na republičkom nivou u Srbiji postoji skupštinski sistem, sistem sa dominacijom vlade i parlamenta, odnosno, sa jakim premijerom i, bar u načelu, jakim parlamentom, dok je za predsednika namenjena više-manje simbolična i reprezentativna funkcija. Doduše, već samom činjenicom neposrednog izbora, i političke legitimnosti koja iz nje proističe, mesto predsednika nije i ne može da svede na puki protokol, ali je svakako daleko od prezidencijalnih sistema kakvi, na primer, postoje u SAD, Rusiji ili Francuskoj. Nasuprot tome, važeći Zakon o lokalnim izborima za gradonačelnika predviđa, ako baš ne faraonska, onda gotovo kraljevska ovlašćenja u odnosu na gradsku skupštinu i gradsku vladu. Gradonačelnik je gotovo nesmenjiv (za njegov opoziv potrebno je da glasa više od polovine ukupnog broja birača, dok će ga, kao što je nekoliko preliminarnih izbora u poslednjih godinu-dve dana pokazalo, u praksi birati sa deset do petnaest procenata građana sa pravom glasa), i u svojim rukama koncentriše više od polovine vlasti na nivou opštine. Osim toga, zadržavanje klauzule o neposrednom izboru gradonačelnika znači da ćemo u septembru imati nekoliko stotina mini predsedničkih kampanja koje će, najverovatnije tek nakon drugog kruga, doneti nekoliko stotina opštinskih čelnika sa mega ovlašćenjima. Posledica svega biće neka vrsta re-feudalizacije Srbije, obnavljanje fenomena lokalnih paša i subaša, i široko otvaranje prostora za korupciju na lokalnom nivou. Da ne govorimo o neukusnim i skupim kampanjama po siromašnim opštinama koje će samo omogućiti lokalnim tajkunima i bogatašima da se slikaju, legalizuju i legitimišu, sa realnim izgledima da mnogi od njih na kraju i zauzmu mesto prvog čoveka grada. Najzad, s obzirom da se ostali organi opštinske vlasti biraju po proporcionalnom sistemu sa partijskih lista, vrlo je verovatno stvaranje paralelnih centara moći i sukob i blokada lokalne samouprave. Dakle, iako je tačno da se u većini zemalja Evropske unije gradonačelnici biraju na ovakav neposredan način, trebalo je voditi računa o specifičnostima lokalne situacije i toliko željeno "približavanje standardnima Evropske unije" iskušati na nekom drugom, smislenijem i važnijem polju (na primer, poštovanju institucija, vladavini prava, demokratskoj kulturi i sl.), a s ovim zakonom pričekati, bar dok eventualno ne dođemo pred sam prijem u EU i dok kod nas ne budu vladali slični uslovi.

Iako će se manje-više svi politički subjekti složiti sa većinom navedene argumentacije, kombinacija političkih kalkulacija s jedne, i političke inertnosti s druge strane, ima za posledicu to što je ovaj suštinski rđav, ili barem preuranjen zakon ostao na snazi. Nakon pobede Borisa Tadića na predsedničkim izborima, DS s razlogom očekuje da bi mogla računati na efekat "političke lavine", to jest da će na talasu Tadićevog uspeha, medijske podrške i naklonosti centara finansijske moći, dokopati većine gradonačelničkih mesta. U nešto manjoj meri, shodno trenutnoj snazi, takvom plenu nadaju se i u SPO, G17Plus i, pogotovo, Karićevoj Snazi Srbije, kojoj barem ne nedostaje ambicioznih i finansijski potentnih kandidata. Za izmenu spornog dela Zakona najzainteresovaniji su bili Radikali, sto iz principijelnih razloga, a što zbog činjenice da SRS na lokalu nema dovoljno istaknutih kadrova, tako da bi im neuporedivo više odgovarao proporcionalni sistem koji bi donekle zamaskirao ovaj njihov hendikep i omogućio im da najzad poprave svoj rezultat na lokalnim izborima na kojima tradicionalno prolaze izuzetno loše. Za ukidanje neposrednog izbora bio je zainteresovan i DSS, kojem se na ovim lokalnim izborima "smeši" katakstrofalan rezultat i koji, pogotovo nakon Maršićaninovog brodoloma u trci za predsednika Srbije, nemaju ni dovoljno kadrova, ni stranačkih resursa, a ni novca za mnoštvo gradonačelničkih kampanja. Ipak, hronična inertnost koja je već dugo zaštitni znak ove stranke, kao i strah od večne optužbe za paktiranje sa radikalskim đavolom, sprečili su DSS da se odlučnije založi za promenu zakona od kojeg će i oni, kao stranka, i Srbija u celini, imati samo štete. Razume se, lokalni izbori nisu prvi niti najveći problem sa kojim se Srbija danas suočava, ali svakako jesu indikativan primer nesposobnosti ovdašnje političke elite da uspešno izadje na kraj čak i sa lako rešivim problemima.

Najzad, kao poseban biser treba izdvojiti "argumentaciju" po kojoj, navodno, Zakon o lokalnim izborima u pomenutom delu jeste loš i trebalo ga je promeniti, ali je to, tobože, nemoguće i nedemokratski činiti sada, pred raspisivanje izbora i u izbornoj godini!? Naravno da bi bilo idealno da se izborni zakoni ne menjaju ne samo u godini izbora nego decenijama, kao što i jeste praksa u zemljama sa razvijenom demokratskom kulturom i tradicijom. Ali ako je neka odredba loša, neprimenljiva ili politički necelishodna, treba je menjati kad god za to postoji prilika. Uostalom, kao da se zaboravilo da Srbija danas ima predsednika upravo zato što je Zakon o njegovom izboru promenjen i izbornoj godini i to neposredno pred raspisivanje predsedničkih izbora.

23. jul 2004.

 
     
     
 
Copyright by NSPM