Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Predsednički izbori i 100 dana vlade V. Kostunice

   

Djordje Vukadinović

DOBAR PUT NA LOŠEM GLASU

Počeću od jedne »znakovite« anegdote, za koju verujem da preciznije od bilo kakve opširne analize izražava suštinu političkog svetonazora aktuelne srpske vlade i najviše govori o njenim limitima. Na pitanje zašto su vlada, premijer i ministri - uz primetan izuzetak Velje i Dinkića – tako upadljivo odsutni iz javnosti, a i kada se pojave podsećaju na glinene golubove pred nišanima razgoropadjene srpske sedme sile, jedan dugogodišnji poznanik i fah-kolega zaposlen na visokom mestu u Koštuničinom kabinetu, mrtav-ozbiljan, ponudio mi je sledeće objašnjenje. »N(ij)ećemo mi valjda da ličimo na Djindjićevu vladu. Da šetamo po medijima i da se reklamiramo po spotovima i bilbordima. Ne, mi ćutimo, radimo i puštamo da o nama govore d(j)ela.«

Ostao sam zabezeknut. U toj kratkoj i po svoj prilici iskrenoj replici bilo je sadržano gotovo sve. Dirljiva mešavina naivnosti, nemoći i neznanja. Osobena kombinacija političkog autizma i političke arogancije. Tragikomično pouzdanje u »istinu koja konačno pobedjuje«. Epohalno nerazumevanje uloge medija i načina na koji funkcioniše savremeni svet. I konačno, ali nipošto na poslednjem mestu, gotovo opsesivna želja da se po svaku cenu razlikuje od »onih Djindjićevih«.

Ako je bilo kojoj srpskoj vladi u poslednjih petnaest godina bio neophodan aktivan i agresivan medijski nastup, onda je to upravo ova Koštuničina. U demokratskom svetu, formiranje nove vlade po pravilu prati entuzijazam javnog mnjenja. Pristalice su, naravno, zadovoljne (a one bi, bar po definiciji i barem u početku morale biti u većini), dok politički protivnici i nenaklonjeni mediji pokazuju suzdržanost, dajući novoj administraciji priliku da se uhoda i pokaže šta zna. Radjanje ove vlade, medjutim, pratila je opšta nelagoda medju onima koji su u tu operaciju bili uključeni i gotovo histerična kampanja onih koji su na kraju iz kombinacije ispali.

Čini se da je Koštuničin taktički vešt i neočekivan potez, kojim je za svoju manjinsku vladu obezbedio spoljnu podršku oslabljenog SPS-a, zbunio pristalice stranaka okupljenih u novoj vladi barem isto toliko koliko je ozlojedio njihove političke protivnike. Koliku je formalnu i neformalnu moć D(O)S-ovska garnitura za tri godine koncentrisala u svojim rukama moglo se videti i po tome uz koliku se medijsku i političku buku opraštala od vlasti. Sinhronizovan interesni hor odlazećih ministara, nezavisnih medija i organizovanog civilnog društva kao da se medjusobno utrkivao u tome ko će u apokaliptičnijim bojama predstaviti pogibelj koja se nadnela nad Srbiju i to baš u trenutku kada se našla nadomak obećanog reformskog raja u okrilju »evro-atlanskih integracija«.

Nema veze što su Dačićevi socijalisti već poodavno politički pripitomljeni i što na njihovu politiku daleko veći uticaj imaju atmosferske prilike nego stavovi Slobodana Miloševića. Nema veze što je nova vlada okupila - najmanje - polovinu ekspertskog kadrovskog potencijala koji je, sa razlogom ili ne, bio ponos Djindjićeve administracije. Nema veze što je Zapad, po svaku cenu želeći da izbegne radikale, više puta dao jasnu verbalnu i materijalnu podršku Koštuničinom kabinetu. Nelagoda zbog »podrške crvenih«, strah od »povratka Miloševića« i strepnja da se »istorija ponavlja« duboko su se uvukli pod kožu dobrog dela srpskog javnog mnjenja, uključujući tu i glasače, pa i rukovodstvo pojedinih članica vladajuće koalicije. A povrh svega, sa strane je stajala milionska armija nabujalih radikala i grmela zbog »Koštuničinog licemerja« i »izneveravanja volje birača«.

U takvoj atmosferi, odlučna medijsko-politička kontraofanziva za vladajuću koaliciju nije bila stvar izbora, marketinga i dobre volje, već političkog života ili smrti. Medjutim, zaokupljeni svakodnevnim poslovima i brigama u rasponu od Kosovskog čvora, do budžeta i raspodele mesta po upravnim odborima, koalicioni šefovi kao da nisu primećivali da njihov glavni problem nije ni Kosovo, ni suprotstavljeni stavovi po nizu pitanja, pa čak ni hronična besparica, već, pre svega, odsustvo »velike priče«, odnosno bilo kakve zajedničke strategije i vezivne ideologije koja bi pokazala da ova vlada ima nekakvu misiju, i da nije samo grupa interesno i ad hok okupljenih »slučajnih partnera«. Politika (desnog) centra, politika nacionalnog konsenzusa i nacionalne odgovornosti, postupnih i poštenih reformi i još štošta što je u poslednjih par nedelja nevešto plasirano u kampanji Dragana Maršićanina moglo je biti okosnica te koalicione ideologije. Moglo je – ali nije. Umesto toga, vlada je sa glavom uvučenom u ramena primala udarce sa leva i desna, sve čekajući da se protivnici zamore a istina pobedi. Propustivši priliku da se blagovremeno i jasno pozicionira kao »zlatna sredina« spram radikalsko-dosovskih ekstrema, vlada se našla neugodno stešnjena izmedju političkih monolita »prve« i »druge« Srbije, čak i u sopstvenim očima sve više delujući kao neprirodna i tranzitna pojava u srpskom političkom životu. 

I tek kada je postalo jasno da je vrag odneo šalu (na početku pomenuti dijalog je vodjen negde pri isteku drugog meseca Koštuničinog kabineta), i tek kada su, kao što to u Srbiji biva, mnogi politički vozovi već uveliko prošli, stvari su se promenile. Suočena sa perspektivom skore političke propasti u slučaju izbornog neuspeha svog predsedničkog kandidata Dragana Maršićanina, vlada se u poslednjem trenutku prenula iz sna i krenula u žestoku kampanju promovisanja svojih što postignutih, a što tek nameravanih rezultata. Kampanja kao kampanja nije loša (i, uzgred rečeno, veoma nalikuje na onu Djindjićevu: »Srbija na dobrom putu«), ali teško da u ovih par dana može mnogo pomoći Maršićaninu, a pogotovo nadoknaditi propušteno iz prethodnog perioda kada politiku Vlade nije branio niko. Ili kada ju je, što je često bilo još i gore, branio samo Djordje Mamula. 

Ovaj kratki osvrt na vladinu stodnevicu, osvrt koji kao i većina sličnih ovih dana ima pomalo i memorijalni karakter, želimo ipak da završimo jednom jeretičkom, ali ne i nezasluženom pohvalom. Dakle, bilo je u ovoj vladi svakako problematičnih kadrovskih rešenja, bilo je trapavih izjava (u tom pogledu su Ilić i Jočić apsolutni šampioni) i bilo je lošeg tajminga (Zakon o pomoći haškim pritvorenicima). Ali je, uprkos svemu, po svom kadrovskom, demokratskom i, ako hoćete, reformskom potencijalu ovo (bila?) – nažalost - najbolja vlada koju je Srbija imala u poslednjih 10-15 godina. Štaviše, ako za merilo uzmemo samo demokratski kapacitet kao koliko-toliko operativan kriterijum (odnos prema institucijama, opoziciji i medijima), onda je ova vlada praktično bez premca i u mnogo dužem istorijskom periodu. (Da li to više govori o njoj ili njenim prethodnicama – prosudite sami.) Ali je onda i daleko veća istorijska odgovornost njenih članica, a naročito Koštunice kao njenog glavnog arhitekte, zbog eventualno propuštene istorijske prilike kakve se u politici i životu – pogotovo u Srbiji - veoma retko ukazuju.

 
     
     
 
Copyright by NSPM