Djordje Vukadinović
DOBAR PUT NA LOŠEM GLASU
Počeću
od jedne »znakovite« anegdote, za koju verujem da preciznije od
bilo kakve opširne analize izražava suštinu političkog svetonazora
aktuelne srpske vlade i najviše govori o njenim limitima. Na pitanje
zašto su vlada, premijer i ministri - uz primetan izuzetak Velje
i Dinkića – tako upadljivo odsutni iz javnosti, a i kada se
pojave podsećaju na glinene golubove pred nišanima razgoropadjene
srpske sedme sile, jedan dugogodišnji poznanik i fah-kolega zaposlen
na visokom mestu u Koštuničinom kabinetu, mrtav-ozbiljan, ponudio
mi je sledeće objašnjenje. »N(ij)ećemo mi valjda da ličimo
na Djindjićevu vladu. Da šetamo po medijima i da se reklamiramo
po spotovima i bilbordima. Ne, mi ćutimo, radimo i puštamo
da o nama govore d(j)ela.«
Ostao sam zabezeknut. U toj kratkoj i po svoj prilici iskrenoj
replici bilo je sadržano gotovo sve. Dirljiva mešavina naivnosti,
nemoći i neznanja. Osobena kombinacija političkog autizma
i političke arogancije. Tragikomično pouzdanje u »istinu
koja konačno pobedjuje«. Epohalno nerazumevanje uloge medija
i načina na koji funkcioniše savremeni svet. I konačno,
ali nipošto na poslednjem mestu, gotovo opsesivna želja da se po
svaku cenu razlikuje od »onih Djindjićevih«.
Ako je bilo kojoj srpskoj vladi u poslednjih petnaest godina bio
neophodan aktivan i agresivan medijski nastup, onda je to upravo
ova Koštuničina. U demokratskom svetu, formiranje nove vlade
po pravilu prati entuzijazam javnog mnjenja. Pristalice su, naravno,
zadovoljne (a one bi, bar po definiciji i barem u početku morale
biti u većini), dok politički protivnici i nenaklonjeni
mediji pokazuju suzdržanost, dajući novoj administraciji priliku
da se uhoda i pokaže šta zna. Radjanje ove vlade, medjutim, pratila
je opšta nelagoda medju onima koji su u tu operaciju bili uključeni
i gotovo histerična kampanja onih koji su na kraju iz kombinacije
ispali.
Čini se da je Koštuničin taktički vešt i neočekivan
potez, kojim je za svoju manjinsku vladu obezbedio spoljnu podršku
oslabljenog SPS-a, zbunio pristalice stranaka okupljenih u novoj
vladi barem isto toliko koliko je ozlojedio njihove političke
protivnike. Koliku je formalnu i neformalnu moć D(O)S-ovska
garnitura za tri godine koncentrisala u svojim rukama moglo se videti
i po tome uz koliku se medijsku i političku buku opraštala
od vlasti. Sinhronizovan interesni hor odlazećih ministara,
nezavisnih medija i organizovanog civilnog društva kao da se medjusobno
utrkivao u tome ko će u apokaliptičnijim bojama predstaviti
pogibelj koja se nadnela nad Srbiju i to baš u trenutku kada se
našla nadomak obećanog reformskog raja u okrilju »evro-atlanskih
integracija«.
Nema veze što su Dačićevi socijalisti već poodavno
politički pripitomljeni i što na njihovu politiku daleko veći
uticaj imaju atmosferske prilike nego stavovi Slobodana Miloševića.
Nema veze što je nova vlada okupila - najmanje - polovinu ekspertskog
kadrovskog potencijala koji je, sa razlogom ili ne, bio ponos Djindjićeve
administracije. Nema veze što je Zapad, po svaku cenu želeći
da izbegne radikale, više puta dao jasnu verbalnu i materijalnu
podršku Koštuničinom kabinetu. Nelagoda zbog »podrške crvenih«,
strah od »povratka Miloševića« i strepnja da se »istorija ponavlja«
duboko su se uvukli pod kožu dobrog dela srpskog javnog mnjenja,
uključujući tu i glasače, pa i rukovodstvo pojedinih
članica vladajuće koalicije. A povrh svega, sa strane
je stajala milionska armija nabujalih radikala i grmela zbog »Koštuničinog
licemerja« i »izneveravanja volje birača«.
U takvoj atmosferi, odlučna medijsko-politička kontraofanziva
za vladajuću koaliciju nije bila stvar izbora, marketinga i
dobre volje, već političkog života ili smrti. Medjutim,
zaokupljeni svakodnevnim poslovima i brigama u rasponu od Kosovskog
čvora, do budžeta i raspodele mesta po upravnim odborima, koalicioni
šefovi kao da nisu primećivali da njihov glavni problem nije
ni Kosovo, ni suprotstavljeni stavovi po nizu pitanja, pa čak
ni hronična besparica, već, pre svega, odsustvo »velike
priče«, odnosno bilo kakve zajedničke strategije i vezivne
ideologije koja bi pokazala da ova vlada ima nekakvu misiju, i da
nije samo grupa interesno i ad hok okupljenih »slučajnih partnera«.
Politika (desnog) centra, politika nacionalnog konsenzusa i nacionalne
odgovornosti, postupnih i poštenih reformi i još štošta što je u
poslednjih par nedelja nevešto plasirano u kampanji Dragana Maršićanina
moglo je biti okosnica te koalicione ideologije. Moglo je – ali
nije. Umesto toga, vlada je sa glavom uvučenom u ramena primala
udarce sa leva i desna, sve čekajući da se protivnici
zamore a istina pobedi. Propustivši priliku da se blagovremeno i
jasno pozicionira kao »zlatna sredina« spram radikalsko-dosovskih
ekstrema, vlada se našla neugodno stešnjena izmedju političkih
monolita »prve« i »druge« Srbije, čak i u sopstvenim očima
sve više delujući kao neprirodna i tranzitna pojava u srpskom
političkom životu.
I tek kada je postalo jasno da je vrag odneo šalu (na početku
pomenuti dijalog je vodjen negde pri isteku drugog meseca Koštuničinog
kabineta), i tek kada su, kao što to u Srbiji biva, mnogi politički
vozovi već uveliko prošli, stvari su se promenile. Suočena
sa perspektivom skore političke propasti u slučaju izbornog
neuspeha svog predsedničkog kandidata Dragana Maršićanina,
vlada se u poslednjem trenutku prenula iz sna i krenula u žestoku
kampanju promovisanja svojih što postignutih, a što tek nameravanih
rezultata. Kampanja kao kampanja nije loša (i, uzgred rečeno,
veoma nalikuje na onu Djindjićevu: »Srbija na dobrom putu«),
ali teško da u ovih par dana može mnogo pomoći Maršićaninu,
a pogotovo nadoknaditi propušteno iz prethodnog perioda kada politiku
Vlade nije branio niko. Ili kada ju je, što je često bilo još
i gore, branio samo Djordje Mamula.
Ovaj kratki osvrt na vladinu stodnevicu, osvrt koji kao i većina
sličnih ovih dana ima pomalo i memorijalni karakter, želimo
ipak da završimo jednom jeretičkom, ali ne i nezasluženom pohvalom.
Dakle, bilo je u ovoj vladi svakako problematičnih kadrovskih
rešenja, bilo je trapavih izjava (u tom pogledu su Ilić i Jočić
apsolutni šampioni) i bilo je lošeg tajminga (Zakon o pomoći
haškim pritvorenicima). Ali je, uprkos svemu, po svom kadrovskom,
demokratskom i, ako hoćete, reformskom potencijalu ovo (bila?)
– nažalost - najbolja vlada koju je Srbija imala u poslednjih 10-15
godina. Štaviše, ako za merilo uzmemo samo demokratski kapacitet
kao koliko-toliko operativan kriterijum (odnos prema institucijama,
opoziciji i medijima), onda je ova vlada praktično bez premca
i u mnogo dužem istorijskom periodu. (Da li to više govori o njoj
ili njenim prethodnicama – prosudite sami.) Ali je onda i daleko
veća istorijska odgovornost njenih članica, a naročito
Koštunice kao njenog glavnog arhitekte, zbog eventualno propuštene
istorijske prilike kakve se u politici i životu – pogotovo u Srbiji
- veoma retko ukazuju. |