Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Razmimoilaženja oko kosmetskih izbora

   

Mario Brudar

POVODOM ZAPLETA OKO SRPSKOG (NE)IZLASKA NA IZBORE NA KOSOVU I METOHIJI 

Posle poziva predsednika Srbije Borisa Tadića da Srbi na Kosovu i Metohiji izađu na izbore za Skupštinu Kosova (i Metohije) međunarodna zajednica (čitaj SAD i vodeće države EU) može da odahne: izbori na Kosovu i Metohiji biće višenacionalni (koliko god Srba na njih izašlo) i obrazina multietničnosti ostaje na albanskom licu Kosova. Međunarodna zajednica ima, dakle, razloga za zadovoljstvo, dok će u Srbiji (i među kosovskometohijskim Srbima) Tadićev potez izazvati nove podele i dodatno pogoršati ionako nestabilnu političku situaciju u zemlji.

Predsednik Tadić pokazao je da ume da zaigra rizično. Njegova politička budućnost zavisiće od toga da li će Srbi na Kosovu i Metohiji najkasnije posle tri meseca od formiranja nove kosovske vlade, kako je obećao (znači, najdalje do proleća naredne godine), dobiti autonomiju na lokalnom (opštinskom) nivou. Ukoliko se to dogodi, biće bolje i tamošnjim Srbima, i Tadiću i Demokratskoj stranci, a i Srbiji. Ukoliko ne, Tadiću ostaje kao jedini pravi potez da podnese ostavku i na častan način napusti (na neko vreme) politiku (verovatno je svestan da njegovo, u tom slučaju, pozivanje na napuštanje kosovskih institucija neće, zapravo, značiti ništa). Srbima na Kosovu će biti slično kao i pre izbora (tj. loše), a u Srbiji će uslediti novi politički zapleti i slabljenje popularnosti Demokratske stranke.

Protiv izlaska Srba na izbore za Skupštinu Kosova (i Metohije) već su se izjasnili srpski premijer Vojislav Koštunica (i Vlada), patrijarh Pavle (i Crkva), radikali (pokrenuće inicijativu u Skupštini za Tadićev opoziv), socijalisti, predsednik Koordinacionog centra za Kosovo i Metohiju Nebojša Čović (i SDP), a posle Tadićevog poziva, bojkotašima se pridružio i Bogoljub Karić i njegov PSS. Svi oni smatraju da na izbore ne treba izlaziti dok se Srbima ne obezbede osnovna ljudska prava kao i regionalna autonomija (na osnovu Plana Vlade Republike Srbije).

 Još pre Tadića (i DS), za izlazak Srba na kosovske izbore bio je aktuelni ministar spoljnih poslova Vuk Drašković (i SPO?), a Tadićev poziv podržao je član Predsedništva Skupštine Kosova (i Metohije) Oliver Ivanović, (doskorašnji?) blizak saradnik Nebojše Čovića. Jedinu prijavljenu srpsku izbornu listu (za sada) na Kosovu ima anonimni Slaviša Petković (Građanska inicijativa Srbija), Uroševčanin koji trenutno živi u Nišu, doskorašnji funkcioner Koordinacionog centra i predsednik jednog od udruženja izbeglih Srba sa Kosova i Metohije blizak, kako smatraju neki poznavaoci prilika među Srbima sa Kosova, jednom od nekadašnjih vođa Srpskog pokreta otpora iz 80-ih godina prošlog veka. Motivi participacionista (izboraša) su različiti, ali im je zajedničko da smatraju da nekooperativnost prema međunarodnoj zajednici i neučestvovanje u kosovskim političkim ustanovama vodi Srbe na Kosovu i Metohiji u još teži položaj.

Koga će Srbi poslušati? Na izbore održane u novembru 2001. godine za Skupštinu Kosova, od nešto preko 178 hiljada srpskih birača (od toga blizu 70 hiljada na Kosovu i Metohiji), na izbore je izašlo oko 98 hiljada (na Kosovu i Metohiji 32 hiljade). U kampanju za izlazak na izbore uključila se tada cela država (i Crkva), a protiv su, kao i sada, bili socijalisti, radikali i Srpsko nacionalno veće severnog Kosova predvođeno, kao i sada, Milanom Ivanovićem (exSPS) i Markom Jakšićem (DSS). Bojkotaši su vodili aktivnu antikampanju, čak i na sam dan izbora (i sada će), a rezultat je bio 10 odsto izašlih u srpskom delu Mitrovice i 24 odsto izašlih u Zvečanu.

U drugom krugu izbora za predsednika Srbije, održanom krajem juna ove godine, na Kosovu i Metohiji je od skoro 98 hiljada upisanih birača izašlo preko 38 procenata. Ovaj i rezultat sa prvih izbora nedostižan je za sadašnje pristalice izlaska na izbore - participacioniste (izboraše). S obzirom na činjenicu da je Boris Tadić u drugom krugu predsedničkih izbora dobio na Kosovu i Metohiji 10 hiljada glasova (nešto više od 10 odsto upisanih birača) i tradicionalnu nejakost demokrata na tim prostorima, sve preko ovog broja biće uspeh. Izborašima ostaje pokušaj da ubede raseljene Srbe da izađu na izbore. No, kolikogod da ih izađe, a izaćiće ih više nego da su Srbi ostali jedinstveni u bojkotu, međunarodna zajednica, zbog Tadićevog poziva, proglasiće izbore uspelim sa aspekta multietničnosti. Na drugoj strani, uspeli srpski bojkot izbora (zanemarimo li Petkovićevu Građansku inicijativu Srbija i učešće drugih nealbanskih zajednica) doveo bi međunarodnu zajednicu u nezgodan položaj, u vezi sa njihovom multietničnošću, ali bi, u krajnjem slučaju, 10 garantovanih srpskih mesta u Skupštini Kosova (i Metohije) bilo zasigurno popunjeno. Multietničnost bi bila pod senkom sumnje, međunarodna zajednica bi progutala knedlu i nastavila dalje, pamteći opštu srpsku nesaradnju. Bojkotaši (Milan Ivanović, npr) vole, kao na primer za ugled, da se pozivaju na albanski bojkot srpskih političkih ustanova u miloševićevskoj Srbiji, i kao mogućnost predlažu paralelne srpske izbore na Kosovu (opet po ugledu na kosovske Albance), ali zaboravljaju da su Albanci i tada bili većina na Kosovu i Metohiji i da su iza sebe imali podršku moćnih političkih grupa sa Zapada. Koga Srbi, a posebno, Srbi na Kosovu imaju iza sebe na Zapadu? Nikoga. Šta su osobe koje mediji zovu liderima Srba na Kosovu i Metohiji učinili na tom planu? Za razliku od svojih albanskih pandana - ništa. Nisu ni mogli drugo da učine, jer oni, zapravo, nisu ono zašta ih mediji uzimaju, a njima samima prija da ih tako zovu - lideri Srba na Kosovu i Metohiji. U svojoj najnovijoj istoriji Srbi na Kosovu i Metohiji imali su samo jednog neprikosnovenog lidera (vođu), na čiji spomen ih i danas nešto oko srca žacne. Taj čovek je sada u Hagu.

Srbi na Kosovu i Metohiji imaju svoje političke predstavnike u Skupštini Kosova - 22 poslanika Koalicije Povratak, ali oni nisu uspeli da se za protekle tri godine iskažu i potvrde ni kao takvi, a kamoli kao nečiji lideri. Isto je i sa srpskim poslanicima sa Kosova u Skupštini Srbije, a ima ih u tri stranke - DSS, SPS i SRS. Pošteno govoreći, najpopularnija stranka među Srbima na Kosovu i Metohiji je, prema rezultatima poslednjih republičkih izbora, Srpska radikalna stranka, a njenih članova nema među poslanicima Koalicije Povratak, dok su najpopularnije političke ličnosti lideri radikala V. Šešelj i T. Nikolić, sudeći prema rezultatima predsedničkih izbora u poslednje dve godine. Ne zaboravimo, uostalom, da su u vreme najveće popularnosti DOS-a u Srbiji, na republičkim izborima u decembru 2000. godine, na Kosovu i Metohiji pobedili socijalisti (SPS). Ne može se, stoga, govoriti o liderima Srba na Kosovu i Metohiji, već samo o srpskim političarima na Kosovu i Metohiji. Dakle: Oliver Ivanović (DA-SDP), Milan Ivanović (exSPS,SNV), Rada Trajković  (DHSS), Momčilo Trajković (SPOt), Marko Jakšić (DSS), Ranđel Nojkić (SPO), Gojko Savić (DA-SDP), Vuko Antonijević (DSS) i sl. (neka mi bude oprošteno ako sam još nekog od medijskifrekventnijih zaboravio) nisu lideri već članovi i funkcioneri stranaka i srpski političari sa Kosova i Metohije. Srbi na Kosovu i Metohiji nemaju političke lidere, baš kao što ih (trenutno) nema ni u celoj Srbiji. Postoje samo stranački lideri.

Kosovskim Albancima, iako su njihovim političkim predstavnicima usta puna pozivanja na izbore, veoma bi, u stvari, odgovaralo da Srbi bojkotuju izbore. To bi, najpre, značilo više albanskih poslanika u Skupštini, ali bi pre svega (još jednom) pokazalo nekooperativnost Srba. O nekoj vrsti inaćenja prema međunarodnoj zajednici i kosovskim Albancima kao da u prilog ide i činjenica da je Ministarstvo kulture Vlade Srbije na mesto v.d. novog rektora Univerziteta u Kosovskoj Mitrovici (nekada u Prištini) postavila Radivoja Papovića. Da li je moguće, da od toliko profesora sa tog univerziteta nije bilo pogodne ličnosti pa su iz Beograda morali da dovedu miloševićevskog rektora prištinskog univerziteta i nekadašnjeg socijalističkog poslanika, koji je posle još uvek nerazjašnjenog atentata i preterane nepopustljivosti prema Albancima, zasmetao i samom Miloševiću, te je premešten na Beogradski univerzitet i više nego udobno zbrinut u glavnom gradu. Veoma iznenađujući je i kadrovski potez srpske vlade da za načelnika kosovskog okruga postavi Veljka Odalovića, još jednog starog kadra SPS i miloševićevskog načelnika kosovskog okruga koji sada živi u Beogradu. Ne znam da li će nas Vlada iznenaditi još nekim miloševićevskim kadrovskim rešenjem na Kosovu i Metohiji, ali i Vladina kosovska politika kao da sve više počinje da liči na nekadašnju socijalističku. Inaćenje sa moćnima nije u srpskom interesu.

Tačno je da međunarodna zajednica Kosovo i Metohiju najviše želi da vidi kao (od Srbije) nezavisnu teritoriju. Ali isto tako su svesni da Srbi imaju pravo na svoj deo Kosova i Metohije. Kako to pravo osvariti, zadatak je srpskih vlasti. Puteva ima više, ali svaki je moguće preći jedino pomoću međunarodne zajednice. Kada je u pitanju, izlazak na izbore, Vlada Srbima nudi bojkot, a ništa zauzvrat. Predsednik Srbije nudi izlazak i početak poboljšanja položaja najkasnije u proleće. Predsednikova ponuda je bolja, ali je i odgovornost koju je preuzeo veća.

Srbi na Kosovu i Metohiji će se opredeliti, ali šta god da izaberu, i oni, i ova i još mnogo budućih srpskih vlada treba da znaju da ih na Kosovu i Metohiji ne čekaju radost i sreća već dugotrajno strpljenje, samopregor, muka, znoj i suze. Ukoliko se želi srpski deo Kosova i Metohije. A da li je Kosovo vredno toga? Odgovor na to pitanje moramo da potražimo najpre u sebi samima.

 
     
     
 
Copyright by NSPM