Mario Brudar
POVODOM
ZAPLETA OKO SRPSKOG (NE)IZLASKA NA IZBORE NA KOSOVU I METOHIJI
Posle poziva predsednika Srbije Borisa Tadića
da Srbi na Kosovu i Metohiji izađu na izbore za Skupštinu Kosova
(i Metohije) međunarodna zajednica (čitaj SAD i vodeće
države EU) može da odahne: izbori na Kosovu i Metohiji biće
višenacionalni (koliko god Srba na njih izašlo) i obrazina multietničnosti
ostaje na albanskom licu Kosova. Međunarodna zajednica ima,
dakle, razloga za zadovoljstvo, dok će u Srbiji (i među
kosovskometohijskim Srbima) Tadićev potez izazvati nove podele
i dodatno pogoršati ionako nestabilnu političku situaciju u
zemlji.
Predsednik Tadić pokazao je da ume da zaigra
rizično. Njegova politička budućnost zavisiće
od toga da li će Srbi na Kosovu i Metohiji najkasnije posle
tri meseca od formiranja nove kosovske vlade, kako je obećao
(znači, najdalje do proleća naredne godine), dobiti autonomiju
na lokalnom (opštinskom) nivou. Ukoliko se to dogodi, biće
bolje i tamošnjim Srbima, i Tadiću i Demokratskoj stranci,
a i Srbiji. Ukoliko ne, Tadiću ostaje kao jedini pravi potez
da podnese ostavku i na častan način napusti (na neko
vreme) politiku (verovatno je svestan da njegovo, u tom slučaju,
pozivanje na napuštanje kosovskih institucija neće, zapravo,
značiti ništa). Srbima na Kosovu će biti slično kao
i pre izbora (tj. loše), a u Srbiji će uslediti novi politički
zapleti i slabljenje popularnosti Demokratske stranke.
Protiv izlaska Srba na izbore za Skupštinu Kosova
(i Metohije) već su se izjasnili srpski premijer Vojislav Koštunica
(i Vlada), patrijarh Pavle (i Crkva), radikali (pokrenuće inicijativu
u Skupštini za Tadićev opoziv), socijalisti, predsednik Koordinacionog
centra za Kosovo i Metohiju Nebojša Čović (i SDP), a posle
Tadićevog poziva, bojkotašima se pridružio i Bogoljub
Karić i njegov PSS. Svi oni smatraju da na izbore ne treba
izlaziti dok se Srbima ne obezbede osnovna ljudska prava kao i regionalna
autonomija (na osnovu Plana Vlade Republike Srbije).
Još pre Tadića (i DS), za izlazak Srba na kosovske
izbore bio je aktuelni ministar spoljnih poslova Vuk Drašković
(i SPO?), a Tadićev poziv podržao je član Predsedništva
Skupštine Kosova (i Metohije) Oliver Ivanović, (doskorašnji?)
blizak saradnik Nebojše Čovića. Jedinu prijavljenu srpsku
izbornu listu (za sada) na Kosovu ima anonimni Slaviša Petković
(Građanska inicijativa Srbija), Uroševčanin koji trenutno
živi u Nišu, doskorašnji funkcioner Koordinacionog centra i predsednik
jednog od udruženja izbeglih Srba sa Kosova i Metohije blizak, kako
smatraju neki poznavaoci prilika među Srbima sa Kosova, jednom
od nekadašnjih vođa Srpskog pokreta otpora iz 80-ih godina
prošlog veka. Motivi participacionista (izboraša)
su različiti, ali im je zajedničko da smatraju da nekooperativnost
prema međunarodnoj zajednici i neučestvovanje u kosovskim
političkim ustanovama vodi Srbe na Kosovu i Metohiji u još
teži položaj.
Koga će Srbi poslušati? Na izbore održane u
novembru 2001. godine za Skupštinu Kosova, od nešto preko 178 hiljada
srpskih birača (od toga blizu 70 hiljada na Kosovu i Metohiji),
na izbore je izašlo oko 98 hiljada (na Kosovu i Metohiji 32 hiljade).
U kampanju za izlazak na izbore uključila se tada cela država
(i Crkva), a protiv su, kao i sada, bili socijalisti, radikali i
Srpsko nacionalno veće severnog Kosova predvođeno, kao
i sada, Milanom Ivanovićem (exSPS) i Markom Jakšićem (DSS).
Bojkotaši su vodili aktivnu antikampanju, čak i na sam dan
izbora (i sada će), a rezultat je bio 10 odsto izašlih u srpskom
delu Mitrovice i 24 odsto izašlih u Zvečanu.
U drugom krugu izbora za predsednika Srbije, održanom
krajem juna ove godine, na Kosovu i Metohiji je od skoro 98 hiljada
upisanih birača izašlo preko 38 procenata. Ovaj i rezultat
sa prvih izbora nedostižan je za sadašnje pristalice izlaska na
izbore - participacioniste (izboraše). S obzirom na činjenicu
da je Boris Tadić u drugom krugu predsedničkih izbora
dobio na Kosovu i Metohiji 10 hiljada glasova (nešto više od 10
odsto upisanih birača) i tradicionalnu nejakost demokrata na
tim prostorima, sve preko ovog broja biće uspeh. Izborašima
ostaje pokušaj da ubede raseljene Srbe da izađu na izbore.
No, kolikogod da ih izađe, a izaćiće ih više nego
da su Srbi ostali jedinstveni u bojkotu, međunarodna zajednica,
zbog Tadićevog poziva, proglasiće izbore uspelim sa aspekta
multietničnosti. Na drugoj strani, uspeli srpski bojkot izbora
(zanemarimo li Petkovićevu Građansku inicijativu Srbija
i učešće drugih nealbanskih zajednica) doveo bi međunarodnu
zajednicu u nezgodan položaj, u vezi sa njihovom multietničnošću,
ali bi, u krajnjem slučaju, 10 garantovanih srpskih mesta u
Skupštini Kosova (i Metohije) bilo zasigurno popunjeno. Multietničnost
bi bila pod senkom sumnje, međunarodna zajednica bi progutala
knedlu i nastavila dalje, pamteći opštu srpsku nesaradnju.
Bojkotaši (Milan Ivanović, npr) vole, kao na primer
za ugled, da se pozivaju na albanski bojkot srpskih političkih
ustanova u miloševićevskoj Srbiji, i kao mogućnost predlažu
paralelne srpske izbore na Kosovu (opet po ugledu na kosovske Albance),
ali zaboravljaju da su Albanci i tada bili većina na Kosovu
i Metohiji i da su iza sebe imali
podršku moćnih političkih grupa sa Zapada. Koga Srbi,
a posebno, Srbi na Kosovu imaju iza sebe na Zapadu? Nikoga. Šta
su osobe koje mediji zovu liderima Srba na Kosovu i Metohiji učinili
na tom planu? Za razliku od svojih albanskih pandana - ništa. Nisu
ni mogli drugo da učine, jer oni, zapravo, nisu ono zašta ih
mediji uzimaju, a njima samima prija da ih tako zovu - lideri Srba
na Kosovu i Metohiji. U svojoj najnovijoj istoriji Srbi na Kosovu
i Metohiji imali su samo jednog neprikosnovenog lidera (vođu),
na čiji spomen ih i danas nešto oko srca žacne. Taj čovek
je sada u Hagu.
Srbi na Kosovu i Metohiji imaju svoje političke
predstavnike u Skupštini Kosova - 22 poslanika Koalicije Povratak,
ali oni nisu uspeli da se za protekle tri godine iskažu i potvrde
ni kao takvi, a kamoli kao nečiji lideri. Isto je i sa srpskim
poslanicima sa Kosova u Skupštini Srbije, a ima ih u tri stranke
- DSS, SPS i SRS. Pošteno govoreći, najpopularnija stranka
među Srbima na Kosovu i Metohiji je, prema rezultatima poslednjih
republičkih izbora, Srpska radikalna stranka, a njenih članova
nema među poslanicima Koalicije Povratak, dok su najpopularnije
političke ličnosti lideri radikala V. Šešelj i T. Nikolić,
sudeći prema rezultatima predsedničkih izbora u poslednje
dve godine. Ne zaboravimo, uostalom, da su u vreme najveće
popularnosti DOS-a u Srbiji, na republičkim izborima u decembru
2000. godine, na Kosovu i Metohiji pobedili socijalisti (SPS). Ne
može se, stoga, govoriti o liderima Srba na Kosovu i Metohiji, već
samo o srpskim političarima na Kosovu i Metohiji. Dakle: Oliver
Ivanović (DA-SDP), Milan Ivanović (exSPS,SNV), Rada Trajković
(DHSS), Momčilo Trajković (SPOt), Marko Jakšić (DSS),
Ranđel Nojkić (SPO), Gojko Savić (DA-SDP), Vuko Antonijević
(DSS) i sl. (neka mi bude oprošteno ako sam još nekog od medijskifrekventnijih
zaboravio) nisu lideri već članovi i funkcioneri stranaka
i srpski političari sa Kosova i Metohije. Srbi na Kosovu i
Metohiji nemaju političke lidere, baš kao što ih (trenutno)
nema ni u celoj Srbiji. Postoje samo stranački lideri.
Kosovskim Albancima, iako su njihovim političkim
predstavnicima usta puna pozivanja na izbore, veoma bi, u stvari,
odgovaralo da Srbi bojkotuju izbore. To bi, najpre, značilo
više albanskih poslanika u Skupštini, ali bi pre svega (još jednom)
pokazalo nekooperativnost Srba. O nekoj vrsti inaćenja prema
međunarodnoj zajednici i kosovskim Albancima kao da u prilog
ide i činjenica da je Ministarstvo kulture Vlade Srbije na
mesto v.d. novog rektora Univerziteta u Kosovskoj Mitrovici (nekada
u Prištini) postavila Radivoja Papovića. Da li je moguće,
da od toliko profesora sa tog univerziteta nije bilo pogodne ličnosti
pa su iz Beograda morali da dovedu miloševićevskog rektora
prištinskog univerziteta i nekadašnjeg socijalističkog poslanika,
koji je posle još uvek nerazjašnjenog atentata i preterane nepopustljivosti
prema Albancima, zasmetao i samom Miloševiću, te je premešten
na Beogradski univerzitet i više nego udobno zbrinut u glavnom gradu.
Veoma iznenađujući je i kadrovski potez srpske vlade da
za načelnika kosovskog okruga postavi Veljka Odalovića,
još jednog starog kadra SPS i miloševićevskog načelnika
kosovskog okruga koji sada živi u Beogradu. Ne znam da li će
nas Vlada iznenaditi još nekim miloševićevskim kadrovskim rešenjem
na Kosovu i Metohiji, ali i Vladina kosovska politika kao da sve
više počinje da liči na nekadašnju socijalističku.
Inaćenje sa moćnima nije u srpskom interesu.
Tačno je da međunarodna zajednica Kosovo
i Metohiju najviše želi da vidi kao (od Srbije) nezavisnu teritoriju.
Ali isto tako su svesni da Srbi imaju pravo na svoj deo Kosova i
Metohije. Kako to pravo osvariti, zadatak je srpskih vlasti. Puteva
ima više, ali svaki je moguće preći jedino pomoću
međunarodne zajednice. Kada je u pitanju, izlazak na izbore,
Vlada Srbima nudi bojkot, a ništa zauzvrat. Predsednik Srbije nudi
izlazak i početak poboljšanja položaja najkasnije u proleće.
Predsednikova ponuda je bolja, ali je i odgovornost koju je preuzeo
veća.
Srbi na Kosovu i Metohiji će se opredeliti,
ali šta god da izaberu, i oni, i ova i još mnogo budućih srpskih
vlada treba da znaju da ih na Kosovu i Metohiji ne čekaju radost
i sreća već dugotrajno strpljenje, samopregor, muka, znoj
i suze. Ukoliko se želi srpski deo Kosova i Metohije. A da li je
Kosovo vredno toga? Odgovor na to pitanje moramo da potražimo najpre
u sebi samima. |
|