Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Naslov

   

Branko Radun

SLUČAJ "TEMERIN" – KOLIKI JE RIZIK OD ETNIČKIH SUKOBA?

Da li će nedavni međuetnički incidenti u Vojvodini dovesti do težih sukoba i "scenarija Belfast" ili će sve utonuti u poslovičnu panonsku letargiju? Odgovor zavisi od toga u kojoj je meri nedavni temerinski "incident", u kome su huligani mađarske nacionalnosti izvršili zločinački napad nad pripadnikom srpske, izraz etničke netrpeljivosti, a koliko je događaj koji nema veze sa etničkim podelama. Taj napad nije bio planirano etničko nasilje, ali je imao takav bekgraund i tako je shvaćen u Temerinu i šire. Naime, kao i mnogi drugi događaji, on je započeo neplanirano, u ovom slučaju kao klasično huliganstvo. Nivo brutalnosti i sadizma koji je tom prilikom ispoljen (zabijena palica u anus, ozbiljna povreda glave, kičme i vitalnih organa, nađen je go i po njemu su urinirali) ima očigledno osnovu govori o etničkoj netrpeljivosti. Prelazeći sve granice patologije i nastranosti ovaj napad je pokazao svoje poreklo u kolektivnoj frustraciji. U medijima je naglasak stavljen na to da slučaj nije etnički motivisan, što je očigledno izraz želje vlasti da se tenzija smanji. Usledio je suprotan primer politizacije od strane mađarskih političara navodnog etničkog napada na njihove sunarodnike. Oba incidenta su bili predmet političko-medijske "obrade", s tom razlikom da kada je navodna žrtva pripadnik manjine onda se potencira da je reč o etničkom napadu, a ako je nastradao pripadnik većine, onda je reč samo o "običnom" nasilništvu.

Ne želimo dodatno politizovati ovaj i slične slučajeve, kao što su činili političari (skrivanje zločina u vreme izborne tišine, iskorišćavanje zločina u svrhu političkog marketinga) već upravo suprotno, nastojimo pokazati da je ovaj napad samo vrh ledenog brega zategnutih etničkih odnosa u Temerinu, ali i u drugde gde izmešano žive Srbi i Mađari. Ovo nasilje je razvejalo titoistički i autonomaški mit o Vojvodini u kojoj složno živi dvadesetak nacija. Tu ideološku bajku o "bratstvu-i-jedinstvu" pokušala je da obnovi i dosovsko-autonomaška vlast u novom multikulturalističkom ruhu. Ignorisanje realnih razlika i problema maskirano je univerzalističkim frazama koje nikog ne obavezuju, a "ništa ne koštaju". Takvo zabijanje glave u pesak nikom ne koristi, jer potiskivane etničke strasti se akumuliraju i postaju patološke da bi kroz nove nasilne "incidente" izbile na površinu u mnogo gorem obliku. Da stvar bude još komplikovanija, u srpsko-mađarskim odnosima odlazeća autonomaška garnitura, kao i neke nacionalne stranke obe zajednice, pokušavaju da na opasnom raspirivanju strahova osvoje glasače na pokrajinskim i lokalnim izborima.

* * *

Već vekovima traju protivrečni odnosi sa čestim sukobima dva "istorijska naroda" na ovim prostorima. Da bi se razumela sadašnja situacija mora se znati istorija njihovih odnosa. Osim uobičajenih etničkih razlika ovda su po sredi i dublje civilizacijske podele . Srbi su se u srednjem veku konstituisali kao slovensko-pravoslavni narod vizantijskog kulturnog kruga, a Mađari kao katolički narod zapadne Evrope i kao militantna prethodnica katoličanstva u Panoniji. Ugarska je pokretala osvajačko-krstaške pohode na Balkan u kojima su često meta napada bili Srbi (Raške i Bosne). Tako je agresivni duh krstaša i imperijalizma gurao Mađare u sukobe sa balkanskim narodima. Mađari su - kao i Hrvati - čitav drugi milenijum imali funkciju "predstraže" zapadnih imperijalno-ideoloških centara, što ih je dovodilo do sukoba sa nezapadnim društvima. Tek je islamski prodor u Evropu doveo do savezništva Srba i Mađara pod komandom Nemaca u borbi sa Turcima. Zavisno od okolnosti i ljudi koji su vodili ova dva naroda, odnosi među njima oscilirali od ratnih sukoba do prinudnih saveza i "kohabitacija".

Posle jenjavanja "turskog talasa", odnosi Srba i Mađara su se ponovo pokvarili i došlo je do sukoba, jer je Mađarska elita želela da Srbe pretvori u kmetove, a Srbi, opet, nisu na to pristajali. Katolička internacionala je u mađarskom društvu oduvek imala instrument svoje ekspanzionističke politike ka Istoku. Osim Vatikana destruktivnu ulogu je imao i Beč koji je politikom "zavadi pa vladaj" kontrolisao i jedne i druge. Tako su Mađari bili "mlađi partner" Nemcima u Imperiji, dok su Srbi Vojne Granice bili tek "topovsko meso". Zato su se na prostoru južne Panonije u protekla tri veka s vremena na vreme vodile krvave borbe. Ogroman broj panonskih Srba je stradao u pogromima i sukobima sa mađarskim feudalcima 1703-1711. U revolucionarnoj 1848-1849 Srbi su bili na meti tek probuđenog mađarskog nacionalističkog pokreta koji ih nije hteo priznati kao "politički narod". Tada je Mađarska vojska sravnila sa zemljom Novi Sad. Etnička ravnoteža na ovim prostorima se menjala iz veka u vek, nekad su Mađari bili po broju i snazi dominantni, drugi put Srbi.

Iz Panonije Srbija je napadnuta 1914. od strane Austrougarske vojske u kojoj su veliki kontingent imali Mađari. Opet su ovdašnji Srbi bili izloženi internacijama i progonima, a osvojena Srbija je podvrgnuta pogromima i pustošenjima. Krajem Prvog svetskog rata srpska vojska je oslobodila Vojvodinu i, što je istorijska ironija, razvijenijim zemljama koje su bile pod vlašću "prosvećenog" Beča donela vrednosti evropske civilizacije, demokratiju i poštovanje ljudskih prava. A 1941, Mađarska je, kao Hitlerov saveznik, okupirala Bačku. Da bismo razumeli savremene odnose između Srba i Mađara moramo znati da je Vojvodina bila deo Ugarske sve do 1918. a Bačku je od 1941-1944. privremeno "povratila" Hortijeva Mađarska. U vreme Drugog svetskog rata na području južne Bačke izvršeni su masovni zločini nad srpskim civilnim stanovništvom ("Racija" iz 1942.). I u opštini Temerin su pripadnici Mađarske vojske, u saradnji sa lokalnim Mađarima, izvršili ratne zločine ubijanja i progona srpskih stanovnika, naročito naselja Sirig koje ni do danas nije dostiglo predratni broj stanovnika. Stoga je dodatnu nervozu srpske javnosti u Vojvodini izazvalo nedavno okupljanje bivših pripadnika Hortijeve vojske u Novom Sadu.

U Titovoj Jugoslaviji su etničke podele i sukobi bili sistematski potiskivani i ignorisani, a ne rešavani na jasnim i pravednim principima. U prvo vreme su Mađari, kao pripadnici hitlerovske koalicije, bili politički "na ledu". U vreme sukoba Tita sa Staljinom 1948. javila se kod Mađara nada da će pri napadu na Jugoslaviju ponovo povratiti Vojvodinu ili makar jedan njen deo, pa su organizovali obaveštajnu mrežu koju je suzbijala tadašnja vlast. Sa dolaskom političke garniture komunista autonomaša na vlast sedamdesetih godina, stvari su se iz korena promenile, pa su pripadnici mađarske zajednice dobili istaknute pozicije u vlasti i najviši mogući nivo autonomnih prava. Kao i u drugim mestima gde žive izmešano i u opštini Temerin su "pozitivnom" jezičkom diskriminacijom (nužnost poznavanja jezika manjina) bili privilegovani pripadnici mađarske zajednice pri zapošljavanju. Tada se Vojvodina u svakom pogledu odvajala od Srbije, koja je sama postala "labava federacija", što je dodatno izazivalo frustracije i nesigurnost u redovima vojvođanskih Srba.

Dolaskom Miloševića na vlast stvari su se unekoliko promenile. Sada je opet dominantniji bio srpski politički element i Srbi se nisu osećali ugroženim, već naprotiv. Ali u suštini ništa značajno nije promenjeno, i nijedan problem nije rešen. Mađari su bili vlast u mađarskim, a Srbi u srpskim opštinama i mestima. U to vreme su ratovi na tlu bivše Jugoslavije donele stotine hiljada srpskih izbeglica, a hiljade Mađara je otišlo u Mađarsku jer su tamo videli ekonomsku perspektivu i zato što tamo nisu morali da strahuju od poziva u rat. Tako je sticajem istorijskih, političkih i socijalnih kretanja u vreme Miloševićeve vladavine došlo do promene etničkog odnosa u Vojvodini u smislu jačanja njenog srpskog karaktera. U to vreme se u Temerin doselio znatan broj srpskih izbeglica, a neki mlađi pripadnici mađarske nacionalnosti (ali i jedan broj Srba) otišao je u Mađarsku u potragu za "boljim životom". Tako je broj stanovnika povećan za 4.000 (sa 24.000 na 28.000) ili za 16% posto u odnosu na 1991 (Popis; 2002, 23.). U etničkom pogledu usledio je umereni pad stanovnika mađarske nacionalnosti (na nivou Vojvodine pad za 15%) kojih sada u celoj opštini ima oko 30%, dok ih u samom urbanom delu Temerina ima oko polovine. Temerin je osim toga bio jedina opština, pored Zemuna, gde su radikali imali lokalnu vlast do 2000-te. Ali to nikako ne znači da su političke pozicije mađarskih stranaka bile loše, naprotiv, oni su "iza vrata" lepo sarađivali sa SRS-om. U vreme ratnih devedesetih, u Srbiji, a naročito u Vojvodini, etnički odnosi u mešovitim sredinama bili su najtolerantniji na području bivše Jugoslavije.

Sa dolaskom vlasti DOS-a, na pokrajinskom i lokalnom nivou, na vlast su došle stranke od kojih su neke izrazito autonomaške i separatističke, a uz njih su na vlasti bile i mađarske. Opštinska vlast u Temerinu prešla je u ruke mađarskih stranaka, koje su profitirale na političko-ideološkim sukobima srpskih stranaka. To je donelo nove frustracije kod srpskog stanovništva i do nacionalnog poleta kod Mađara. Kada je Mađarska pre toga ušla u NATO, to je njima dalo novi osećaj snage i ponosa. Značajan deo Srba se ponovo počeo osećati kao nacionalna manjina jer živi u opštini u kojoj su vlast mađarske stranke.

Na mikroplanu odnosi između srpske i mađarske zajednice nikada nisu bili naročito dobri. Možda snošljivi, ali nikada zaista prijateljski. Unutar ove dve zajednice postoje i oni, najčešće iz mešanih brakova, koji se druže i sa jednima i sa drugima, ali u celini imamo posla sa dva odvojena društva. Posebne škole (i odeljenja), odvojena mesta za izlazak i sl. karakteristika su etničke "segregacije" u Temerinu. Svako ima svoje stranke, gleda svoje televizije (Mađari uglavnom imaju TV antene okrenute prema Budimpešti), ima svoje klubove, prodavnice i kafiće. Postoje i neka mesta u kojima su se mešali oni tolerantniji elementi iz obe etničke grupe, ali je to danas sve ređe. U srpske lokale zalaze poneki Mađari, ali u mađarske ne zalaze Srbi.

* * *

Mađarska zajednica u Temerinu u velikoj meri je zatvorena prema drugima. Više od pola slabo govori srpski, jedan deo uopšte ne zna srpski a samo znatna manjina zna pristojno da govori jezik većine. Do toga je doveo paralelni školski sistem, a i zato što nemaju potrebu za učenjem jezika, osim ako neće da izađu iz svoje sredine (studije, brak ili posao). Time se mađarska zajednica, koja je prilično religiozna i ksenofobična, do određenog nivoa sama getoizovala i ograničila napredak svojih članova u širem društvenom okruženju. Srbe iritira to što pripadnici mađarske zajednice između sebe govore na mađarskom i u prisustvu nemađara, jer to smatraju za nepoštovanje države u kojoj žive. Preterano insistiranje na svom manjinskom jeziku je verovatno oblik odbrambene reakcije koja potiče iz straha od asimilacije. Oni često neće da se "petljaju" sa Srbima, a da pri tom ne moraju imati loše mišljenje o njima. Mađari važe za veće nacionaliste pa teže od Srba podnose, brak njihovog deteta sa pripadnikom srpskog naroda. Iako i kod Srba postoji otpor međuetničkom braku, Srbi važe kao tolerantniji po tom pitanju.

Pored toga Mađare pogađa i činjenica promene etničke strukture u Temerinu. Nekada su bili znatna većina u gradskom delu, a danas više nisu. Kod njih su prisutne potisnute frustracije koje učvršćuju negativne stereotipe o Srbima. Verska i jezička barijera iz koje proističu velike razlike u običajima i kulturi života odvaja ove dve zajednice nevidljivim zidom. Pripadnici mađarske zajednice često gaje uverenje da su Srbi agresivniji, nekulturniji i nevaspitaniji, kao i da su nepouzdani u poslu i obavezama. Pored ovoga, imaju i pozitivne stereotipe o Srbima: smatraju da su oni spontaniji, otvoreniji, širokogrudi i, jednom rečju, "opušteniji". Zato su mlađi i "rokerski" orijentisani Mađari skloni da se druže sa Srbima. Ali u pitanju je ipak znatna manjina.

Srpska zajednica u Temerinu prilično je šarolika. Pre svega, ona vodi poreklo iz različitih krajeva (starosedeoci i "dođoši", "Bosanci" i ostali) i veoma je dinamična u socijalnom pogledu. Srpska zajednica je u jednom svom delu otvorena prema drugima, pa i Mađarima. Srbi gaje negativne stereotipe o Mađarima: smatraju da su ovi rigidni, škrti, neiskreni, šovinisti i preveliki katolici sl. U srpskoj percepciji postoje sledeći pozitivni stereotipi o Mađarima: oni su vredni, uredni, bolje vaspitani, pošteni, disciplinovani i poštuju svoju religiju (ovo zadnje im je i "vrlina" i "mana"). Problem sa stereotipima je što redukuju stvarnost, a još veći problem je što često imaju uporište u realnosti, pa tako postaju moćniji od argumenata. Zato pri analizi srpsko-mađarskih odnosa, pored realnog stanja na terenu ne treba nikad zapostavljati nacionalne mitove i aspiracije, kao npr. činjenicu da se mađarski nacionalisti sa obe strane granice nikad nisu pomirili sa gubitkom Vojvodine.

Posle onog tragičnog napada u Temerinu etnički odnosi su neko vreme bili izuzetno zategnuti. Radikali, kao najjača srpska stranka u opštini, verovatno su se bojali da bi sa srpske strane moglo lako da dođe do "revanša", a da bi za to, skoro sigurno, oni bili optuženi. Osim toga veliki broj policajaca je patrolirao i čuvao značajnije mađarske objekte, jer je po njihovim procenama postojao rizik od napada. Obe zajednice se trenutno osećaju nesigurno. Iako se stvari lagano smiruju, izgleda da ništa neće biti kao što je bilo pre ovog napada. Srbe dodatno frustrira to što vlast po njihovom uverenju pokušava da stvar zataška, i govore da je kojim slučajem bilo obrnuto, tj. da je žrtva bila mađarske nacionalnosti, Srbija bi imala sve svetske medije na svojoj grbači, a moguće i sankcije. Mislimo ipak da je to preterano reagovanje, koje doduše ima uporišta u dosadašnjoj praksi dvostrukih standarda koje prema Srbiji sprovodi Zapad.

* * *

Teško je proceniti da li će s vremenom međuetnička napetost sasvim splasnuti i doći do otapanja odnosa, ili će neki novi incidenti i njihova zlonamerna politizacija pokrenuti nove podele i sukobe. Scenario etničkih sukoba poput onog u Belfastu nije verovatan, ali isto tako je iluzija verovati u realnost "multietničkog raja". Postoji značajan rizik da se jave novi slični incidenti, moguće i inspirisani sa strane, koji bi još pogoršali ionako zategnute odnose. Ionako loše ekonomsko stanje u kome mnogo mladih nema posla ni perspektivu, uz raširen alkoholizam i narkomaniju, jako pogoduje porastu mladalačkog nasilja, u ovoj sredini očigledno etnički zasnovanog.

Očito je da određeni centri moći svojom politizacijom teže da još više zakomplikuju međuetničke odnose. Neke nacionalne stranke Srba i Mađara hoće da iskoriste ovu situaciju i da potenciranjem nacionalne ugroženosti svoje etničke zajednice dovedu do nacionalne homogenizacije i boljeg izbornog rezultata. Bilo bi loše, iako se može očekivati, da radikali pokušaju doći do plebiscitarne podrške na iskorišćavanju srpskog straha od otcepljenja Vojvodine. Isto tako, autonomaške stranke poput Čankove LSV, kao i neke stranke manjina, koriste navodnu ugroženost manjina da bi zaustavili trend opadanja glasačke podrške. Osim njih i neke vlade u regionu bi mogle biti umešane u kvarenje etničkih odnosa u Vojvodini, zarad svojih strateških ciljeva.

Jožef Kasa (DSM) je iskoristio fotografije premlaćenih mađarskih mladića iz Subotice da potencira pitanje ugroženosti Mađara u Vojvodini. On je preko mađarske vlade prosledio fotografije pretučenih mladića institucijama EU. Zatim su predstavnici mađarskih i hrvatskih stranaka sa podrškom Nenada Čanka (kao predsednika Skupštine Vojvodine) i u američkim institucijama a povodom ovog "incidenta", potencirali pitanje ugroženosti manjina u Vojvodini i zatražili povratak titoističkog ustavnog rešenja iz 1974. Kod nas se potcenjuje činjenica da je ova tema došla pred kongresni komitet. Time je stvar postala krajnje ozbiljna, jer tamo ništa ne dolazi bez intervencija lobističkih grupa koje žele konkretne odluke i akcije. Ako se ništa po ovom pitanju ne uradi, a po svemu sudeći neće, i ako još pride Keri pobedi u trci za predsednika SAD, mi možemo imati ozbiljan pritisak Zapada po ovom pitanju u narednom periodu.

Pri svoj toj političkoj halabuci indikativno je da se u ovom subotičkom "slučaju nasilja" koji je došao pred kongresni komitet SAD kao krunski dokaz nasilja nad Mađarima u Vojvodini, i od naših medija prećutkuje da su mađarski mladići, kojih je bilo četvorica, provocirali srpske, kojih je bilo trojica, i da je krivična prijava podnesena protiv ovih koji su predstavljeni kao "žrtve". Kao što se kod slučaja u Temerinu, gde je pripadnik srpskog naroda žrtva, svesno umanjuje etnički faktor, tako se povodom sukoba u Subotici od huligana u stilu ratne propagande, stvaraju žrtve etničkog motivisanog nasilja. Štetno je po nacionalni interes što sa jedne strane državni organi Srbije prikrivaju "etničku pozadinu" kada su napadi na Srbe u pitanju, jer se boje kontrareakcija, a sa druge, manjinske vođe pronalaze slučajeve ugroženosti manjina i tamo gde ih i nema.

Na takve dezinformacije vlada bi morala hitno i oštro medijski i diplomatski reagovati. Ako sve prođe bez razobličavanja opasnih manipulacije po kojoj su "žrtve" oni koji su provocirali sukob i protiv kojih su podnesene krivične prijave, onda će to biti zeleno svetlo za još gore dezinformacije javnosti. Nedopustiva je politika koja stvara iskrivljenu sliku u javnosti i utiče na narušavanje krhke stabilnosti međuetničkih odnose u Vojvodini. Zadatak svake normalne vlasti je da na svaki legalan način sputa takve namere, a ne da zabija glavu u pesak. Sasvim se slažemo Predsednika Skupštine Srbije g. Markovića koji je rekao da ne zna šta je gore: prikrivanje incidenata ili politizacija običnih huliganskih ispada koji nisu etnički motivisani. Takva reakcija je pohvalna, ali žalosno nedovoljna.

Loše je to što takvo manipulisanje činjenicama od strane pojedinih mađarskih političara potvrđuje negativan (i u velikoj meri netačan) stereotip o Mađarima kao zajednici koja je nelojalna državi Srbiji, koja želi destabilizaciju društva i sarađuje sa onima koji nam ne žele dobro. Potvrđivanje tog stereotipa može lako dovesti do kontrareakcije u vidu radikalizacije srpskog stanovništva u Pokrajini, čime se stvara vrzino kolo međusobno stimulisanih ekstremizama. Nepotrebno je reći da se internacionalizacijom pitanja navodne ugroženosti mađarske nacionalnosti u Vojvodini ugrožava minimum državnog integriteta i suvereniteta. Da bi se ta opasna spirala zaustavila nužno je izvršiti intenzivan pritisak na svakog koji izaziva ili manipuliše etničkim incidentima, pa ma na kojoj se funkciji nalazio. Negde se mora podvući crta koju niko nekažnjeno ne sme prelaziti.

Glavni problem je što naša vlada po ovom pitanju nema ni čvrst stav niti ikakav promišljen pristup, a da ne govorimo o aktivnoj strategiji. Uglavnom se nastoji da se stvar zataškava, da se problemi potisnu, uz verbalno zalaganje za "predupređivanje međuetničkih incidenata". Uslov za neutralisanje štete od kampanje koja se vodi protiv Srbije je prevazilaženje postojećeg pasivizma i defanzive otvorenim i jasnim nastupom i u zemlji i u inostranstvu, jer ćemo u protivnom od strane Mađarske, EU i SAD trpeti samo pritiske. To u perspektivi vodi ka institucionalizaciji već postojeće mađarske "državu u državi" (kroz projekat "personalne autonomije") koju već imaju na severu Vojvodine. Tako bi se narušili multikulturalistički i liberalni principi jer se legalizuje jedan etnički feud u vremenu kada se EU konstituiše kao nadnacionalna struktura. Ali poznajući naš politički establišment i "situaciju", možemo se kladiti da ništa neće biti preduzeto protiv ovih opasnih manevara.

Stoga je nužno imati aktivan i izbalansiran pristup koji dosledno kombinuje građanske i multikulturne principe. Pored opštih i univerzalnih ljudskih prava, nužni su i efikasni mehanizmi koji bi u Vojvodini zaštitili prava svih manjina, pa i prava nemađara u opštinama i mestima gde postoji vlast mađarskih stranaka – naročito u mestima gde političari jedne etničke zajednice mogu imati vlast nad čitavom opštinom iako ih ima npr. manje od trećine (kao u Temerinu u vreme DOS-a). Ovo znači da su potrebne istinske multietničke institucije koje bi sprečavale da jedna zajednica dominira nad drugom, bez obzira o kojoj je reč.

* * *

Jedno je stanje u Novom Sadu gde se ljudi u velikoj meri politički određuju prema ličnim afinitetima, a drugo u Temerina gde je politički život skoro sasvim određen kulturno-etničkom pripadnošću. Jedno su opravdani zahtevi za kulturnim pravima manjina, a drugo zahtevi koji ugrožavaju slobodu u savremenom društvu (sloboda kretanja ljudi i dobara) da bi se sprečila spontana promena "etničke strukture". Isto tako se ne mogu tolerisati zahtevi da se pod maskom kulturne autonomije odbija učenje većinskog jezika, sputava komunikacija i vrši ograđivanje "kineskim zidom" koji najviše šteti samim manjinama. Jedno su zahtevi za političkim pravima manjina i organizovanjem manjinskih partija, a drugo kada te partije koriste poziciju jezička na vagi da ucenjuju vodeće političare i kada zahvaljujući tome dobijaju privilegije mimo legalnog političkog sistema.

Kako su mađarski glasovi etnički homogenizovani, njihovi lideri koji ih kontrolišu kao paket mogu dobiti za njih ustupke od vlade ili onoga ko pretenduje da osvoji vlast. Tako je Jožef Kasa licitirao sa svojom mogućom predsedničkom kandidaturom čime bi Boris Tadić u prvom krugu dobio stotinjak hiljada glasova manje. Etnička koncentracije glasova je u vreme DOS-a dovela je do toga da najveći deo vlasti na opštinskom nivou u Temerinu ima etnička zajednica koja nema ni trećinu stanovnika. Ispada da glasovi pripadnika mađarske zajednice u Vojvodini vrede višestruko više od istog broja srpskih glasova, što nikako nije demokratski. U demokratijama poput SAD i Francuske ne mogu organizovati partije na etničkom principu jer on negira demokratske principe i u teoriji i u praksi. Manjinska prava ne smeju ugrožavati političku stabilnost, teritorijalni integritet i uniformno funkcionisanje države na celoj teritoriji, kao što je to sada slučaj u Srbiji. Zato je potrebno da se određenim mehanizmima manjinske stranke konstruktivno uključe u politički život, a ne da potvrđuju negativni stereotip naših nacionalista da su manjinske partije faktor destabilizacije. Ali ko o ovome razmišlja među našim političarima i ko je spreman da prekrši princip "ne talasaj"?

Važno je reći da se je vlast srpskih stranaka, u sredinama gde postoje brojne manjinske etničke zajednice, do sada pokazala da ne ugrožava manjinska prava, jer su te stranke bile retko nacionalističke (od predratnih srpskih stranaka, preko Saveza komunista Srbije, pa do vladajućeg SPS-a i DOS-a), a kamoli "prozelitski" i asimilatorski nastrojene kao što su to bile mađarska država i njihove stranke. Zbog toga što izrasta iz tradicije tolerancije prema Drugom, i bez "misionarsko-krstaških" pokreta i ideologija, srpska vlast od 1918. je u Vojvodinu donela odnose koji su bili suprotni dotadašnjem austrougarskom aparthejdu. Treba se setiti činjenice da su samo u Vojvodini ostale i opstale manjinske etničke zajednice, kojih skoro da i nema u Mađarskoj ili Hrvatskoj. Srbija treba da se ponosi činjenicom da je na temelju sopstvene tradicije i istorijskog iskustva izgradila multikulturno društvo, u vreme kada su Zapadom još duvali vetrovi monokulturalizma i agresivne asimilacije svega što predstavlja Drugo i drugačije.

Umesto toga, naši "pragmatični" političari i "fensi" inteligencija sa kompleksom niže vrednosti, s "nepodnošljivom lakoćom" prihvataju lekcije o multikulturalnosti koje im drže oni koji su u svojim zemljama asimilovali svaku različitost, a pre svega kulturno-etničku. I ne samo to, već se nama, kao i drugim društvima u tranziciji, formalnim (OEBS) i neformalnim mehanizmima nameću "manjinska prava" kao uslov ulaska u EU i NATO. Time se u praksi ugrožava integritet i politička stabilnost postkomunističkih društava jer oni još nisu dovoljno sposobne da se nose ni sa osnovnim problemima poput kriminala, korupcije, ekonomskog kolapsa i ugrožene bezbednosti.

Našu tešku poziciju uveliko pogoršava činjenica što naša "humanistička inteligencija" deluje sasvim izvan realnog života, i bez poznavanja stanje na terenu. Osim toga, ona je opterećena vulgarizovanom percepcijom liberalizma i multikulturalizma. Kao da im nije poznato da je ideja multikulturalizma nešto sasvim drugo od anacionalnog globalizma kojeg u svakoj prilici ističu. Integralni multikulturalizam je duboka kritika liberalne paradigme koja nameće stav da je savremena liberalna civilizacija univerzalna, i kao takva nosilac "večnih istina" koje čovečanstvo mora da prihvati. Nasuprot toga, dosledni multikulturalisti veruju da svaka kultura treba da ide svojim putem i poseduje identitet koji sam po sebi ima vrednost. Multikulturalizam, nasuprot liberalizma, polazi od reafirmacije zajednice i kulturno-etničkog identiteta. Dosledni multikulturalisti se bore za obnovu vrlina i vrednosti kulture sopstvenog naroda, kao i za očuvanje vrednosti drugih kulturno-etničkih zajednica. A sve to u cilju da se kroz afirmaciju sopstvenog kulturnog identiteta, a i kroz pozitivnu interakciju sa drugim identitetima, dođe do kulturno-društvenog preobražaja. Umesto toga, kod nas multikulturalističke fraze često maskiraju anacionalnu, pa i antinacionalnu orijentaciju, barem kada je većinski narod u pitanju. Njima je "multi" retorika instrument za obeskorenjivanje većinske kulturno-etničke zajednice. Umesto afirmacije svih identiteta afirmišu se samo "manjinski" i "alternativni" identiteti, a u praksi se daje podrška njihovim neumerenim i društveno štetnim zahtevima, č ime se negiraju temeljna načela multikulturalizma. Na taj način oni slede staru titoističku politiku "bratstva-i-jedinstva" samo sa novim parolama. Suštinski se ne promoviše ničiji identitet pošto se stvara veštački akulturni galimatijas bez svojstava i smisla. Retorika pseudo-multikulturalizma se koristi u praksi kao podrška revolucionarnim projektima uništenja vitalnih tradicija i institucija, ali i kao podsticaj organizovanim manjinskim grupama, za preterane, pa i neprikrivene separatističke zahteve. Dakle, anacionalni liberali koriste ideje multikulturalizma protiv same ideje multikulturalizma. A koriste ga i kao put da se promovišu kao intelektualni "misionari" liberalnog globalizma, koji tako prave karijere i dobijaju sredstva od stranih sponzora.

* * *

Šta onda da se radi? Stanje može lako da se otme kontroli i da dođe do opasnog razvoja neželjene internacionalizacije. Vlast ne treba samo da skriva međuetničke incidente jer situacija može da se pogorša. Nije dovoljno ni samo veće angažovanje policije koja treba da predupredi nove napade, ma sa koje strane došli. Neophodna je strategija multietničkih odnosa, koja bi jasno odvojila konstruktivne i legitimne zahteve manjina od onih koji "ekskluzivizmom" ugrožavaju ljudska prava i stabilnost društva. Postoji potreba da se lideri dve zajednice, zajedno sa lokalnom vlašću i republičkom vladom sastanu se zajedno sa njima i da se formuliše strategija smirivanja napetosti. Političke, pa i verske vođe mađarske i srpske zajednice treba da se barem suoče sa nagomilanim problemima i netrpeljivostima. Pomak bi bio već i sam poziv na bolje i trpeljivije odnose. Potencijalno korisno bilo bi i formiranje lokalnih međuetničkih foruma na kojima se ne bi papagajski ponavljale "multietničke" parole, već bi se pokušalo učiniti nešto realno i konkretno. Popravka oštećenih mostova razumevanja i saradnje moguće je samo kroz konkretne poslove i projekte. Ne prazna multi-retorika iza koje često stoje ne baš dobre namere, već akciona saradnja na rešavanju zajedničkih socio-ekonomskih problema. U praksi to znači stimulisanje i kreditiranje otvaranja "multietničkih" preduzeća i organizacija, ali i rad na edukaciji za toleranciju prema Drugom. U Americi se pokazalo da dinamično tržište briše mnoge podele i razlike, i intenzivno ujedinjava različite ljude naročito kada je u interes u pitanju. A kada je u pitanju iznošenje domaće etničke problematike pred američke institucije, svi ovde moraju shvatiti da ne može neko sa strane trajno rešavati naše probleme, već samo predstavnici etničkih zajednica na samom terenu.

05. 08. 2004.

Korišćeni radovi i literatura

•  "Prvi rezultati popisa po opštinama i naseljima Republike Srbije" (2002) Savezni zavod za statistiku - Republički zavod za statistiku Srbije. Beograd.

•  Konačni rezultati popisa 2002. Stanovništvo prema nacionalnoj ili etničkoj pripadnosti i polu i starosti u Republici Srbiji, po opštinama. (2002) Saopštenje br. 295. godina LII, 24.12.2002. Republički zavod za statistiku Srbije. Beograd.

•  Divjak, Slobodan. (2003) "Multikulturalizam - komunitarizam – liberalizam". Nova srpska politička misao. Vol. VIII.

•  Kerleta, Vladimir (2003). Vojvođanska tolerancija kao šarena laža. Beograd: NSPM www.nspm.org.yu

•  Radun, Branko. (2003). Multisrbi u globalnoj selendri. Beograd: NSPM www.nspm.org.yu

•  Žigmanov, Tomislav. (2003) "Vil Kimlika prvi put među Srbima" u Nova srpska politička misao. Vol. VIII.

Ukupan broj stanovnika Vojvodine je po popisu iz 2002. oko 2.030.000, od toga je Srba oko 1.320.000 ili 65%, a Ma đara 290.000 ili nešto preko 14%. U opštini Temerin od oko 28.000 stanovnika su 18.000 Srbi (64%) i nešto preko 8.000 Mađari (29%). U Novom Sadu sa kojim graniči opština Temerin je npr. po najnovijem popisu 75% Srba i oko 5% pripadnika mađarske nacionalnosti.

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM