Branko
Radun
"Šibicarska" privatizacija
Ono što je Branko Pavlovic izjavio (Glas javnosti 12.7.)
da je privatizacija proteklih godina bila puna nameštaljki, je javna
tajna u Srbiji. Prodaje firmi su nameštane sistematski i tako se
došlo do toga da su vlasnici postali oni koji su platili "tri
evra" za preduzeca kojima su dugovi veštacki naduvani da bi
bili "neprivlacni" drugim potencijalnim kupcima ili na
neki drugi nacin. Domaci bestseler bi bila knjiga koja bi objasnila
sve mehanizme kako je u Srbiji moguce da sa "tri evra"
postanete vlasnik kompanija koje vrede milione. Možemo se samo pitati
što g. Pavlovic do sada nije pokrenuo pitanje friziranih tendera.
Verovatno što su sada oni kojima je odgovarao onaj "model privatizacije"
u kome su mogli da pokupuju najvrednija preduzeca budzašto, odlucili
da preko svojih veza u vrhu vlasti smene sa funkcije direktora Agencije
za privatizaciju. Osim toga sam Pavlovic priznaje da su njemu preko
posrednika nudili milion evra da bi "ubrzao" privatizaciju.
Jedan od faktora koji su dali širok manevarski prostor za nameštanje
tendera je navodna potreba "ubrzavanje" privatizacije.
Jedino sa cim se Vlahovic kao dosovski ministar privatizacije neprestano
hvalio jeste to da je na brzinu prodao cak hiljadu preduzeca. A
što je brzo, to je i kuso kaže narod. Kako se neki trgovac može
hvaliti brzinom prodaje, a da pri tom zanemari cinjenicu da je prodao
budzašto i ko zna kome. Zbrzavanje privatizacije znaci i poruku
špekulantima: "Velika rasprodaja, navalite. Još malo pa nestalo".
Taj manir brzine podseca nas na one ulicne šibicare koji brzom manipulacijom
kutijama šibica ispod kojih se navodno nalazi kuglica zbunjuju naivne
posmatrace tako da oni ne shvate gde je prevara. A Srbija je definitivno
prevarena i opljackana onim što se zove "privatizacija".
A ako neko želi malo da uspori "šibicare" i da ustanovi
gde je zaista kuglica, on onda biva optužen da je "kocnicar
reformi". Najava raskida ugovora sa Kosticevim MK Komercom
koji je kupio šecerane za tri evra moguce je objašnjenje zašto se
digla ovolika prašina oko Agencije za privatizaciju i njenog predsednika.
Kostic svoje šecerane sada želi da proda za 30 miliona evra, što
je tacno deset miliona puta više od ona "tri evra" za
koja ih je kupio.
Nervozu u nekim krugovima domacih tajkuna i njihovih politickih
kumova diže i cinjenica da UBPOK istražuje mutne privatizacijske
"igre bez granica". Pavlovic je Dinkica ozbiljno optužio
da njegovom smenom želi povratak "Vlahovicevog modela kriminalne
i korupcionaške privatizacije" koja je neposredno dovela do
rasprodaje srpske privrede, a posredno i do niskih investicija i
pada proizvodnje. Osim toga, sistemom privatizacije se degradiraju
sitni akcionari, namecu se vecinski vlasnici, a privilegovani dobijaju
povoljne kredite za otkup preduzeca koja ih onda dodu "niže
od džabe". Cak i ako ne možemo sa sigurnošcu znati da li je
tacna Pavloviceva tvrdnja da je on licno sprecio mocnike i bogataše
da bagatelno, uz nameštanje tendera i aukcija, kupuju domaca preduzeca,
nema nikakve sumnje da je to bila uobicajena praksa proteklih godina,
što i vrapci na grani znaju. Oni koji su dobili preduzeca sada su
izgleda uplašeni da ako Pavlovic, kao odlucan covek, ostane dovoljno
dugo na celu Agencije mogu isplivati na površinu mnoge prevare i
friziranja aukcija onih koji vole da pevaju Elvisovu "Love
me Tender".
Ministar Dinkic je napao Pavlovica zato što Agencija za privatizaciju
ne puni budžet i jer je raskinuo ugovor o prodaji subotickog privrednog
giganta "Severa" za 315.000 evra. Ispada da ce republicki
budžet propasti za tih 315.000 evra, koje uostalom mogu uvek biti
dobijene cak i da se Sever proda u staro gvožde. U izjavama Mladana
Dinkica o "Severu" rec je ili o strahovitoj nekompetentnosti,
ili necem još gorem - zloj nemari da se smeni jedan ocigledno dosledan
covek. Šta bi tek bilo da je Pavlovic kojim slucajem pokušao da
izvrši temeljniju reviziju svih sumnjivih privatizacija?
Dinkic, pokušavajuci da smeni Pavlovica, tvrdi da je saldo Agencije
za privatizaciju negativan, dok Pavlovic tvrdi da se u proteklih
šest meseci u budžet slilo skoro 12. mlrd. dinara. Ne ulazeci u
to kako se racunaju budžetski prihodi i njihovo dospece, smatramo
da to uopšte nije primarno pitanje. Ne treba privatizacija da služi
krpljenju budžeta i preteranoj javnoj potrošnji, kako to demagoški
sugeriše Dinkic, vec transformaciji jedne neuspešne društvene privrede
u uspešniju privatnu. Ali ova "omaška" upravo govori da
ekspertima uopšte nisu bitne performanse naše privrede, niti izvoz
i rast proizvodnje, vec samo da se što brže (a onda i što jeftinije)
rasproda ovo što još valja i da se, za period dok su oni na vlasti,
kupi socijalni mir. To je antirazvojna politika koja pored ostalih
negativnih poteza vladajuce neoliberalne strategije (preterano otvaranje
tržišta i destimulativan kurs dinara) ima za posledicu deindustrijalizaciju
Srbije i katastrofalno visok spoljnotrgovinski deficit (koji je
za 57% veci od prošlogodišnjeg). Posledica svega toga je da u Srbiju
nisu došle strane investicije, nema strateških partnera i nema cistih
investicija u smislu podizanja znacajnijih proizvodnih kapaciteta.
Umesto Evropske unije, nama se, izgleda, sprema "argentinski
scenario" privredno-socijalnog kolapsa, jer su i tamo "eksperti"
liberalizacijom tržišta i visokim kursom domace valute uništili
domacu proizvodnju. Osim toga, dužnicka kriza za godinu-dve kuca
i na naša vrata.
Dakle, da rezimiramo šta je to nama naša privatizacija dala? "Ekspertski"
klan koji drži komandu nad srpskom ekonomijom i autonomni centar
moci kome izgleda niko ništa ne može. Treba se samo podsetiti da
se njima u posao rasprodaje privrede i kontrole finansija nije smeo
mešati cak ni pokojni premijer Đindic. A tako sada izgleda stvar
stoji i u slucaju Vojislava Koštunice. Ako gospodin Koštunica ne
spreci njihove pretenzije da kontrolišu celokupni privredni život,
on ce biti politicka žrtva njihovih neoliberalnih eksperimenata
koji se okoncavaju uzvikom: "Operacija uspela, pacijent mrtav".
Dinkic je izgleda uvek "u pravu" - bilo da se sukobi sa
Veljom Ilicem, Bogoljubom Karicem, ili Brankom Pavlovicem!? Interesantno
je da Dinkic, ministar u vladi Vojislava Koštunice, optužujuci Pavlovica
da je "najveci kocnicar reformi", koristi isti recnik
kojim je DOS (a i G17 u njemu) pre dve godine "castio"
samog Koštunicu. A ako gospodin Pavlovic istraje u svojoj doslednosti
možemo ocekivati da ga u skorijoj buducnosti nazovu "trutom".
Ovaj slucaj je zato veliki test politickog integriteta za Koštunicu,
koji je do sada previše popuštao pritiscima zarad "mira u kuci".
Nekada zaista treba prelomiti. Jer, vredi li održavati "mir
u kuci" ako se živi u "ludoj kuci", tj. u vladi u
kojoj svako svakom radi o glavi? U tom pogledu bi Premijer morao
izvuci pouku iz udesa svojih prethodnika. Sve ih je pratila loša
karma i nepotopiva "ekspertska" kamarila. A gospodinu
Pavlovicu moramo odati priznanje što je prvi zvanicno smogao snage
da dirne u osinje gnezdo privatizacionog mutljaga koji ubrzano srozava
i pljacka vec ionako bednu i poniženu Srbiju. I da se razumemo,
bez obzira na optužbe kojima ce ovaj tekst biti docekan, ovde se
ne pledira ni za kakvo zaustavljanje ili "opoziv" privatizacije.
Ali svakako jesmo protiv "šibicarske" privatizacije kojom
se Srbija pretvara u koloniju i banana republiku bez ikakve buducnosti.
13. jul 2004.
|