DR SLOBODAN ANTONIĆ
KOŠTUNICA JE SPREČIO DOS-OVSKE TALIBANE
DA SPROVEDU ŠESTI OKTOBAR
“SRS
jeste stranka sa snažnim autoritarnim naslagama i crtama. Ali, takva
je i DS. Radikali jesu donosili sramni Zakon o informisanju i sramni
Zakon o univerzitetu. Ali, DS je krao mandate i falsifikovao glasanje.
Radikali jesu bili simbol nacionalističkog populizma. Ali, i DS je, sa
svojim Janjuševićem i Kolesarom, bio simbol krađe i korupcije. Zašto
su, onda, DS po definiciji demokrate, a SRS nedemokrate? Pustite
taj politički segregacionizam, hajde da stvari gledamo realno…”
Mirjana KALINIĆ
Samo dva dana, nakon što su raspisani
predsednički izbori već se prijavilo šest kandidata za fotelju na
Andrićevom vencu…sada ih ima već deset…procenjuje se da će ih biti
ukupno dvanaest. Ponovo su u izbornoj trci već viđeni kandidati.
Pa čak i nosioci krivičnih prijava, potencijalni haški optuženici,
cirkusanti…hvali samo još Šećerovski… Da li vas sve to podseća na
predsedničke izbore u vreme vladavine Slobodana Miloševića?
Lažnih careva i samozvanaca uvek je
bilo. Međutim, potpuno je jasno
da su samo tri kandidata ozbiljna. To su Tomislav Nikolić, Boris Tadić i, zasada neimenovani,
kandidat vladine većine. Iza prvog stoji biračko telo od oko 1.100.000
glasača, iza drugoga 800.000 birača, iza trećega nekih 1.400.000
glasača. Koliko tačno će svaki kandidat osvojiti zavisiće, naravno,
od kampanje. Ali, ako je išta jasno to je da su svi ostali izuzev
ove trojice autsajderi, trkački zečevi ili leva smetala. Što ne
znači da i po neko od njih - recimo Ivica Dačić - ne može da računa na koju stotinu hiljada
glasova.
Nikolić i Tadić;
Nedavno ste izjavili da je politička
scena u Srbiji do te mere stabilizovana da se može predvideti ponašanje
birača? Da li predviđate pobedu Tome Nikolića?
Toma Nikolić svakako ima najviše
šansi za ulazak u drugi krug. Ali kada je u pitanju konačna
Nikolićeva pobeda, to će zavisiti od toga kog protivnika
bude imao u finalu. Njemu u drugom krugu, zapravo, najviše odgovara
Boris Tadić. Tadić je reprezent jedne "bezuslovno-sarađivačke"
i "nenacionalne" politike koja u Srbiji ipak ima srazmerno
ograničen krug pristalica. To znači da će, u drugom
krugu, Tadić moći da računa samo još i na glasove
G17 Plus. A njih, na poslednjim izborima, nije bilo više od 400.000.
Nikolić će, međutim, u drugom krugu, na svojih 1,1 milion moći dodati kako 300.000 glasova SPS-a, tako i dobar deo
od milion glasova DSS-a, SPO-a, i NS-a. Nikolić je, dakle,
u odmeravanju sa Tadićem, ipak favorit.
Otuda su zapravo Tadić i Nikolić
strateški saveznici. I jednom i drugom odgovara da u prvom krugu
"rastrgnu" vladinog kandidata i podele njegovo biračko
telo. I jednom i drugom odgovara da baš njih dvojica kao par uđu
u drugi krug. Nikoliću to odgovara, jer, kao što smo videli,
Tadić od njega gotovo sigurno gubi. A Tadiću to odgovara,
jer je njemu, od pobede nad favorizovanim Nikolićem, daleko
važnije da pobedi vladinog kandidata i tako se predstavi kao istinski
lider "demokratskog bloka".
Međutim, ova njihova računica
ipak će umnogome zavisiti od toga ko bude kandidat centra,
tj. sadašnje vladine koalicije. Ta koalicija je dosta raznorodna,
tako da nije lako naći dobrog kandidata koji bi zadovoljio
i, recimo, birače G17 Plus i birače SPO. Ipak, ako se
nađe koliko-toliko zadovoljavajuća ličnost, i ako
kampanja uspe da zadrži biračko telo stranaka vladine koalicije,
kandidat centra gotovo izvesno ulazi u drugi krug. A u njemu, ko
god da mu je protivnik, kandidat centra je u prednosti. Ako protivnik
dolazi sa desna (SRS), onda će birači levice (DS) pre
glasati za kandidata centra nego za kandidata desnice. A ako protivnik
dolazi sa leva (DS), onda će desnica (SRS) pre da glasa za
centar nego za levicu. Tako je, paradoksalno, za vladinog kandidata
teže da uđe u drugi krug nego da u njemu pobedi.
Šta će se desiti ukoliko Nikolić
pobedi, Labus je već najavio izlazak G-17 iz vlade?
Nikolićeva pobeda za vladu bi imala jednako nepovoljne posledice kao i Tadićeva.
U oba slučaja, vlada za vratom dobija moćnog suparnika.
Mesto predsednika, ukoliko dopadne vladinom oponentu, institucionalno
može biti veoma neugodno. Predsednik po članu 88. Ustava može
svaki čas da proziva vladu, zahtevajući da mu podnosi
izveštaje. On može potkopavati i skupštinsku većinu, vraćajući
zakone na ponovno glasanje. A simbolički značaj pobede
protivvladinog kandidata na predsedničkim izborima još je veći.
Vlada iovako ne uživa neku posebnu naklonost javnog mnjenja, a nakon
izgubljenih predsedničkih izbora ona bi se verovatno našla
pred raspadom. Labus, je uz to, bez ikakve potrebe, vezao svoj ostanak
u vladi sa neuspehom Nikolića, tako da je vlada sada u dosta neugodnom položaju.
Da nije bilo te nepromišljene izjave, vlada je na Nikolićevu
pobedu mogla reagovati uzimanjem Tadića u vladu. Takvu vladu
Nikolić bi već teže mogao destabilizovati. Ali, sada je
to nemoguće, tako da vladi preostaje samo jedno - da uradi
sve kako bi njen kandidat pobedio na predsedničkim izborima.
Popuštanje radikalima!?
Svoje učešće u ustavnoj
komisiji radikali uslovljavaju da vlada prvo izloži svoju politiku
prema Kosovu…Da li će Koštunica popuštajući radikalima
platiti previsoku cenu? Da li se može desiti da dobijemo
Ustav, a da izgubimo sve ostalo? Neki analitičari kažu, da
radikali i socijalisti već iz senke vladaju?
Najpre, Ustav i predsednička kampanja
ne idu zajedno. Kako će stranke koje se uveče, tokom predizbornog
TV predstavljanja, najgore napadaju, ujutro moći da sednu i
u ustavnoj komisiji postignu konsensus? Od novog Ustava za Vidovdan,
dakle, nema ništa. I treba reći, dobro je da ga ne bude. Ustav
je isuviše ozbiljna stvar da bi se sastavio za tri meseca, a da
valja i potraje. Otuda, mene ne brine "jačanje radikala"
već slabljenje zanimanja javnosti za Ustav. Naši mondijalisti
već su u jasvnosti dovoljno ismejali važnost Ustava. "Ustav
se ne maže na hleb", bila je njihova glavna lozinka, kojom
su u februaru i martu odjekivali gotovo svi mediji. Naravno da Ustav
mondijalistima nije važan. Oni su ionako svi izašli iz komunističkog
šinjela, tako da im je daleko bliži revolucionarni voluntarizam
nego konstitucionalizam. A i šta se njih tiče Srbija i srpski
Ustav kada ionako svi mi treba da budemo "građani Evrope"?
Ali, za ozbiljne ljude koji umeju da razmišljaju dalje od propagandno-ideoloških
himera, Ustav je suštiski preduslov za utemeljenje demokratske zajednice.
To je istorijski društveni ugovor koji se - ako je valjan - sklapa
jednom u sto- dvesta godina. To je povelja unutrašnje i spoljnje
slobode, to je sporazum iz kog proizilaze svi drugi sporazumi koje
ćemo da pravimo mi, ili naša deca. I to zbilja mora biti trenutno
glavni zadatak ovog društva.
Ali, kako taj Ustav napraviti? Kontrolni
paket za Ustav - jednu trećinu mandata u skupštini – drže radikali.
Ako hoćete novi Ustav morate se sa njima sporazumeti. Ne vidim
šta im Koštunica popušta što oni već nemaju ili što im po snazi ne pripada.
SRS jeste stranka sa snažnim autoritarnim
naslagama i crtama. Ali, takva je i DS. Radikali jesu donosili sramni
Zakon o informisanju i sramni Zakon o univerzitetu. Ali, DS je krao
mandate i falsifikovao glasanje. Radikali jesu bili simbol nacionalističkog
populizma. Ali, i DS je, sa svojim Janjuševićem i Kolesarom, bio simbol krađe i korupcije.
Zašto su, onda, DS po definiciji demokrate, a SRS nedemokrate? Pustite
taj politički segregacionizam, hajde da stvari gledamo realno.
Ako hoćemo da imamo stabilan demokratski sistem, onda moćna
stranka kao što je SRS ne može zadugo biti antisistemska stranka.
Ili će sistem da proguta i svari SRS, ili će SRS da proguta i svari
sistem. Trećega nema. Dakle, SRS će uskoro ili morati da u punom smislu postane demokratska stranka
ili će na kraju biti zabranjena i marginalizovana. Svima je u interesu da se desi ovo prvo. A to je moguće samo ako
i SRS učestvuje u kreiranju sistema i prema njemu iskaže bezrezervnu
lojalnost. Stvaranje Ustava dobra je prilika za to.
Taj ključni korak ka normalizaciji
Koštunica je već napravio, sada su na redu radikali. Oni se,
međutim ponašaju kao da hoće da potvrde da su sve najgore
optužbe mondijalista na njihov račun - istinite. To je isto
kao i sa Veljkom Bulajićem i četnicima. Bezbroj puta ponovljena
karikaturalna optužba iz neznanja i gluposti onih koji su njome
stigmatizovani preobraća se u stvarnost. Radikale optužuju
da su nacionalistička sekta koja hoće da okupira društvo
i - oni se zbilja tako ponašaju! Umesto da koriste svaku priliku
da pokažu kako su konstruktivni deo političke elite, oni se
izoluju ili blokiraju institucije. Umesto da se otvore ka društvu,
medijima, društvenoj eliti, oni se, nakon Šešeljevog odlaska, još više zatvaraju, zbilja se ponašajući kao sekta. Vi bar poznajete
većinu naše društvene inteligencije, sa gotovo svima njima
ste uradili intervju. Da li znate ijednoga "visokog intelektualca"
koji je blizak radikalima, da li znate ikoga ko ima uticaj u zemunskom
Magistratu, koga Nikolić ili Vučić ozbiljno slušaju?
Ne, jer radikali preziru inteligenciju, jer misle da su najpametniji
i da će sve sami moći. Ne shvataju da, ako žele društveni
uspeh, njima više ne trebaju novi glasovi, već deo društvene
elite. Kada to dobiju, dobiće i nove glasove, kada to dobiju
i svet ih više neće gledati ispod oka. Ako, pak, nastave sa samoizolacijom i sektaštvom, ni milion novih glasova im neće pomoći
– ostaće strano telo, monstrum prtoiv kog će se svi jednog
dana ujediniti kako bi ga uništili.
Radikali ne mogu reći da svoju
šansu za društvenu integraciju nisu dobili.
Koštunica im je tu šansu dao. Ali, ako ovu ne iskoriste,
pitanje je da li će nove više ikada biti. Oni lakomisleno misle
– preživeli smo 2000. godinu, sada nas ništa više ne može ugroziti.
Ali zaboravljaju – preživeli su 2000. godinu samo zahvaljujući
Koštunici. Prema opštem mišljenju, samo on je sprečio DOS-ovske
talibane da sprovedu "6. oktobar". To se, uostalom, danas i od njih može čuti. Poslušajte
samo šta pričaju Čeda Jovanović ili Biljana Kovačević.
Da je bilo po njihovom, ne bi danas više bilo ni socijalista, ni
radikala. Ali, ako radikali nastave da se ponašaju kao slon u staklarskoj
radnji, evo nove prilike za šestooktobarske ekstremiste. A poveruje
li im Zapad da su oni jedina brana od "srpskog fašizma"
i dobiju li odrešene ruke, neka se radikali više ničemu ne
nadaju. Neće više biti umerenog Koštunice da smiruje ekstremiste,
jer naši "šestooktobarci" ovoga puta neće poštedeti
nikog – uključujući i Koštunicu samog.
Ali, iskreno da vam kažem, kako sada
stvari stoje ne verujem da će se radikali dozvati pameti. Ekstemizmi
su zatvoreni za svaku argumentaciju i imaju svoju unutrašnju logiku
koja ih, gotovo neumitno gura ka slomu.
Promocija zaborava!
Zašto nova vlada promoviše zaborav?
Zašto tako uporno “pere” obraz socijalistima? Da li se tu radi o
“nacionalnom pomirenju”, naplati podrške ili je ipak reč o
čuvenom šestooktobarskom dogovoru između Koštunice i Miloševića
o kojem ovdašnja javnost još uvek ništa ne zna?
Ne pominjite molim vas taj šestooktobarski
dogovor, posumnjaću u vašu inteligenciju. Oni isti ljudi koji
su ismevali svaku kriptopolitičku analizu kao "zaverologiju",
danas su glavni nosioci te iste teorije zavere. Po njima, nema antisrspkog
dogovora Tačija i Olbrajtove, ali itekako ima antiameričke
zavere koju su Milošević, Koštunica i Šešelj sklopili posle
5. oktobra 2000-te godine. Milošević i Koštunica bi bili politički
geniji da su 2000. mogli da isplaniraju manjinsku vladu 2004. godine.
Ili Šešelj i Koštunica, koji su navodno, pre Šešeljevog odlaska
u Hag, utanačili Zakon o pomoći haškim pritvorenicima.
Ma to je sve besmislica.
Koštunica jednostavno pravi rez prema
DS-u i ostalim "revolucionarnim reformistima" jer izgleda
veruje da je taj rez jednako važan kao i onaj prema Miloševićevom
režimu. Oni iz DOS-a i njegove intelektualne okoline koji su još
2001. godine napravili ne rov, već Mažino liniju prema DSS-u,
oni koji su Koštunicu stavili na stub srama izrugujući mu se
zbog njegovog "umerenog nacionalizma", "legalizma"
i "neobaveštenosti", oni koji su DSS proterali iz svake
vlasti - savezne, republičke ili lokalne, odjednom se žale
kako Koštunica sada, 2004. godine, više neće sa njima, neće
da ih trpi, neće da ih šlepuje, neće da im za njihovu
galamu i izrugivanje daje sinekure i položaje. E baš je bezobrazan
taj Koštunica.
On, međutim, postupa samo politički
racionalno. Socijalisti su, kada se pravila vlada, bili najmanje
zahtevni i on ih je uzeo za partnere. SPS sada možda diže cenu –
što je potpuno pogrešno, ako mene pitate, jer je prerano za to -
i Koštunica već gleda da li je DS spustio svoju cenu. Ponuda Labusa i Koštunice Tadiću da uđe u rekonstruisnu vladu u zamenu
za zajedničkog kandidata, dobra je ilustracija tog novog odmeravanja
ponude i potražnje. DS, međutim, još uvek ne shvata
svoj stvarni položaj, o sebi misli kao o starijem partneru u "demokratskom
bloku", i drži cenu. Tako, posao nije napravljen. Dakle, Koštunica
ništa ne "restauriše", iza njegovih poteza nema nikakve
zavere, nikakvog dubokog lukavstva, nikakve tajne filosofije, to
je jednaka pragmatika kao ona Đinđićeva, plivanje, trgovina,
nazovite to kako hoćete. Mi smo, samo, navikli na Koštunicu kao nekoga ko je iznad toga, pa nam je zato sve to čudno,
ali očigledno da se i on ume sasvim dobro snaći u političkoj
operativi i svakodnevnici.
Buka oko zakona
Nedavno usvojeni Zakon o finansijskoj pomoći porodicama
haških optuženika, izazvao je ogorčenje u javnosti…Već,
uveliko se prikupljaju potpisi građana za peticiju kojom će
se tražiti stavljanje tog zakona van snage. Da li je premijer potcenio
ovdašnju javnost? Da li se preračunao, misleći
da je dovoljno to što građani ne vole haški sud i Karlu del
Ponte? Da li je po redosledu prioriteta to bio najprioritetniji
zakon? Da li je recimo, trebalo doneti prvo zakon o denacionalizaciji,
paket ekonomskih zakona ili zakon o rehabilitaciji političkih
osuđenika kao preteče demokratskih promena?
Buka koja je dignuta oko tog zakona
najbolji je pokazatelj snage tzv. haškog lobija u Srbiji. Daleko od toga da branim zakon. On je nevešto
formulisan, baš kao što je nevešto izabrano i vreme da se donese.
I meni samom krv udari u glavu kada pomislim da ću i ja morati
da dam neke pare za Miloševića. Dva puta su me njegovi ljudi
izbacivali sa posla, a moju ženu su tako efikasno otpustili da do
danas nije našla zaposlenje, moja sestra je zbog njega pobegla u
Kanadu, celoj mojoj proodici je za njegove vlade bar deset godina
života i rada bilo uništeno…. Ali, kada vidim srazmere licemerja
i prenemaganja onih koji su odglumili fras zbog tog zakona, dodje
mi da Miloševiću napišem - vrati se Stari, sve ti je oprošteno!
Kada u emisiji kod Goce Suše vidim perjanice
našeg "ljudskopravizma" kako do neba zapomažu zbog "ovog
nedemokratskog zakona", ne mogu a da se ne zapitam što tako
nisu zapomagali kada su oduzimani mandati, što tako nisu zapomagali
kada se glasalo iz Soluna ili Bodruma, kada su obelodanjeni Sejšeli,
kada je uvodjeno vanredno stanje, kada je Biro za komunikacije gasio
novine… Ne, onda su te gospodje i ta gospoda gubili glas, ili, još
gore, imali mnogo razumevanja za vlast i njene propuste. Štaviše,
neki od njih su na sebe uzimali zadatak ideologa, branilaca i objašnjivača
tih najvećih gadosti – baš kao što je Vojin Dimitrijević
marta 2003. hvalio vanredno stanje, ili baš kao što Biljana Kovačević
Vučo danas hvali Čedu i Bebu. Ali, nisu oni krivi, za
mene je prvenstveno kriva Goca Suša koja u svoju emisiju nije dovela
goste već odabrani streljački vod. I koja će verovatno
taj isti streljački vod nastaviti da šeta i po RTS-u. A najveći
paradoks će biti da će upravo Koštunica, Drašković
i Velja Ilić, čija vlada Sušu dovodi u RTS, biti i ostati
glavna meta Suše i njenog streljačkog voda kao "nedemokrate"
i "prononsirani srpski nacionalisti". Baš kao što će
"nedemokrate" i "nacionalisti" biti i svi oni
u gledalištu koji se tog streljačkog voda i te demokratije
budu iskreno stideli.
Antrfile
dr Slobodan Antonić predaje sociologiju na Filozofskom fakultetu
u Beogradu. Njegova knjiga Zarobljena zemlja: Srbija za vlade
Slobodana Miloševića (2002) smatra se najpotpunijom
i - mnogi kažu - najboljom istorijom Miloševićeve Srbije. Antonićeva
poslednja knjiga Nacija u strujama prošlosti: ogledi o
održivosti demokratije u Srbiji (2003), ponovo je oživela kontroverze
oko "misionarske inteligencije" - tremina koji je Antonić
uveo u našu javnost.
|
|