Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Komentari - Vlada premijera Vojislava Koštunice

   


Slobodan Antonić
[1]

 NOVA VLADA SRBIJE: POGLED IZ UPOREDNOISTORIJSKOG UGLA

 

U prvom delu ovog članka izlažu se osnovne pravilnosti nastanka koalicionih vlada. Na osnovu njih se, u drugom delu, razmatra manjinska priroda nove, Koštuničine vlade, a u trećem delu odgovara na pitanje zašto i Demokratska stranka nije bila uključena u vladu. Konačno, u četvrtom delu iznosi se predviđanje o trajnosti Koštuničine vlade.

 

I

 

 Uporednoistrijska proučavanja nastanka koalicionih vlada došla su do izvesnih pravila njihovog obrazovanja. Ta pravila, naravno, nisu apsolutna i oslikavaju samo dugoročne tendencije. Ovde se navode nekih osam pravila [2] , od kojih se prvih pet zasnivaju na učinku moći, a ostalih tri na političkoj bliskosti. Ona nisu istog stepena opštosti, jer se neka mogu uzeti kao naročiti slučajevi nekog drugog pravila [3] . Pojedina pravila intuitivno su postavljena u sklopu teorije igara, dok su neka prošla strogu iskustvenu proveru [4] .

1.      Pravilo korišćenja prilike ("winning coalition", Anatol Rappoport, 1973). Pre će se obrazovati vladajuća koalicija nego što neće. Privlačnost moći (tj. prilike da se ostvare stranački ili lični ciljevi) jeste tolika da će stranke radije zanemariti međusobne razlike i obrazovati koaliciju, nego što će ići na nove izbore.

2.      Pravilo stožera ("pivotal actor"). Stožer koalicije je neka velika stranka, obično iz središta političkog prostora. Ona počinje sa obrazovanjem većine, igrajući ulogu lokomotive, iza koje se ređaju drugi, manji vagoni. Kada je kompozicija na domaku obrazovanja, čak i dotadašnji suparnici stožera dobijaju želju da joj se priključe ("band waggon effect").

3.      Pravilo manje koalicije ("minimal winning coalition", John Von Neuman and Oskar Morgenstern, 1967). Pre će se obrazovati manja (a dovoljna), nego veća koalicija. Ovo dolazi otuda što je količina moći koja se deli postojana. Stoga akteri većma vole manje učesnika u podeli, negoli više.

4.      Pravilo najmanje skupštinske većine ("mimimum size coalition", William Gamson, 1962 i William Riker, 1962). Iz razloga na kome se zasniva i prethodno pravilo, pre će se obrazovati vlada koja počiva na najmanjoj potrebnoj skupštinskoj većini, nego vlada sa udobnom većinom. Neka su u skupštini od 100 mesta ušle tri stranke (A, B i C), pri čemu je stranka A osvojila 25 mandata, stranka B 35, a stranka C 40 mandata. Vladajuća koalicija biće AB (55), pre nego AC (65), ili BC (75).

5.      Pravilo najmanjeg broja aktera ("bargaing proposition", Michael Leiserson, 1968). Dve stranke se lakše dogovore nego tri, a tri lakše nego četiri. Stoga, verovatnija je vlada sa manje, negoli sa više koalicionih članova. Neka su u skupštinu sa 100 mesta ušle stranke koje imaju: A 30 mandata, B 25, C 20, D 15 i E 10 mandata. Koalicija AB je verovatnija od koalicije BCE ili BCD. Iz istog razloga, koalicije sa manje članova su dugotrajnije od koalicija sa više.

6.      Pravilo veće potisne snage ("large coalition", "policy distance"; Abram de Swaan, 1973). Ako nova vlada mora da uradi neki važan posao, a pogotovo ako u društvu o njemu postoji neslaganje, koalicija će biti obrazovana tako da u nju ipak uđu svi koji podržavaju isti način izvršenja tog posla. Recimo, u nekom društvu na političkom dnevnom redu nalazi se agrarna reforma. U skupštinu od 100 mesta ušle su stranke: A sa 30 mandata, B sa 25, C sa 10 i D sa 35 mandata. Stranke A, B i C podržavaju agrarnu reformu, stranka D joj se protivi. Premda je za skupštinsku većinu dovoljna koalicija A i B (55), u nju će biti uključena i stranka C, pošto će tako agrarna reforma biti lakše sprovedena. U slučaju da je taj važan posao rat ili donošenje ustava, u koaliciju mogu biti uključene i sve stranke u parlamentu (A, B, C i D).

7.      Pravilo najmanje unutarkoalicione opozicije ("power excess coalition", A. M. A. Van Deemen, 1991). Članovi koalicije težiće da u njoj imaju što slabiju opoziciju. To znači da će, recimo, stožerna stranka, prilikom stvaranja koalicije, gledati da izbegne da u vladi ostane u manjini. Neka su skupštinu od 100 mesta ušle stranke: A sa 30 mandata, B sa 20, C sa 15, D sa 10 i E sa 25 mandata. Neka su stranke A, B, C i D bliske po nekom ključnom političkom pitanju. Ako bi stranka A (stožerna stranka) napravila veliku koaliciju (ABCD), ona bi u njoj bila u ubedljivoj manjini (30:45). U manjini bi ostala i u kabinetu ABC (30:35). Ni u vladi ABD ne bi dominirala (30:30). Otuda će stranka A svim ovim kabinetima pretpostaviti vladu ACD (30:25), a još radije će se poslužiti manjinskim vladama (AD ili AC; 30:15 i 30:10). Naime, da bi ova dva manjinska kabineta opstala, u skupštini je dovoljna podrška bilo kog od dva preostala srodna aktera (B, kao i C ili D), što se u političkoj stvarnosti dâ obezbediti.

8.      Pravilo kraćeg niza ("minimal range coalition", Michael Leiserson, 1966). Ako stranke po političkoj bliskosti poređamo u niz (ABCDEF), onda će stranke koje stvaraju vladajuću koaliciju u nju pre uključiti susedni ili preskočeni član niza, nego stranku koja produžava niz. Neka su u skupštinu od 100 mesta ušle stranke koje čine sledeći politički niz: A (komunisti), B (socijaldemokrati), C (mali zemljoradnici), D (liberali), E (konzervativci) i F (radikalni nacionalisti). Neka stranka A ima 15 mandata, B 25, C 15, D 15, E 15 i F 15 mandata. Stranke A i B (komunisti i socijaldemokrati) već su dogovorile koaliciju (40) i treba im još jedan član za skupštinsku većinu. Vlada ABC (kraći niz) verovatnija je od vlade ABD (duži niz), a pogotovo od vlade ABE ili čak ABF (veoma dugi nizovi). Stoga, iako sve četiri stranke (C, D, E i F) donose isti broj mandata (15), A i B će pre u vladu uzeti stranku C (male zemljoradnike), nego D (liberale), a pogotovo E (konzervativce) ili F (radikalne nacionaliste). Takođe, ako su koaliciju dogovorile stranke B i D (socijaldemokrati i liberali; ukupno 40 mandata), one će pre do većine doći tako što će u koaliciju uključiti "preskočenu" stranku C (male zemljoradnike), nego susednu levu stranku A (komuniste) ili susednu desnu stranku E (konzervativce), a pogotovo udaljenu desnu stranku F (radikalne nacionaliste). Dakle, bez obzira što stranke A, C, E i F donose isti broj mesta (15), vlada BCD (kraći, popunjeni niz) verovatnija je bilo od vlade ABD (produženje niza na levo), bilo od vlade BDE (produženje niza na desno), a pogotovo od vlade BDF (veliko produženje niza na desno).

 

II

 

 Primenimo li ova pravila na srpski slučaj, videćemo da su se glavni politički delatnici, nakon decembarskih izbora 2003. godine, sasvim racionalno ponašali.

 Najpre, iako je u više navrata izgledalo da je Srbija na pragu ponavljanja izbora, sporazum je, na kraju, ipak pronađen (pravilo 1). Uopšte, ponavljanje izbora, u okolnostima kada su političke podele toliko duboke da sporazumna vlada izgleda nemoguće, najčešće daje istu skupštinsku sliku. Primer Nemačke 1932. to dobro oslikava. Pošto je Hindenburg oborio Brüningovu centrističku vladu, jula 1932. održani su izbori. Na njima se pokazalo da više nikakva centristička vlada nije moguća. Ekstremna levica (komunisti) i ekstremna desnica (nacisti) dobili su ukupno više mandata (319) nego sve ostale stranke zajedno (270). Četiri meseca docnije, novembra 1932, izbori su ponovljeni, ali slika ostaje ista. Komunisti i nacisti dobijaju 296 mandata, svi ostali 262. Pitanje stvaranja vlade nije rešeno novim izborima, i ono što se nije moglo u avgustu, nije se moglo ni u decembru.

Ovo dolazi otuda što je obrazovanje vladinih koalicija pre svega stvar političara, nikako građana. Izjave ovdašnjih političara o tome kako građani na izborima saopštavaju koje stranke žele u sporazumnoj vladi, ne mogu se uzeti za ozbiljno. Naime, u ustrojstvima sa više stranaka, građani nemaju ni teorijske mogućnosti da utiču na buduće vladine koalicije. U čistom, dvostranačkom ustrojstvu, vaš glas za jednu stranku i može povećati njene izglede za vlast i ujedno umanjiti izglede suparničke stranke. Međutim, u ustrojstvima sa više stranaka nije tako. Tu vaš glas za neku stranku nekada, zapravo, može značiti njeno udaljavanje od vlasti. Pogledajmo primer iz našeg pravila 7 i videćemo da bi stranci B bilo bolje da je bila slabija. Tada bi je stožerna stranka A pre uzela u vladu. Osim toga, birač ne može da predvidi, čak i ako savršeno zna gornja pravila o stvaranju koalicija, verovatnoću pojedinih koalicija, da bi onda na njih svojim glasom uticao. Tu ne pomažu ni istraživanja javnog mnenja, ma koliko tačna bila. Jer, ako bi se birači počeli upravljati prema nekom tačnom nalazu, samo istraživanje prestalo bi da bude tačno. Birači bi, naime, prilagodili svoje izborno opredeljenje izgledima za koalicije, što znači da bi došlo do izvesne promene njihovog nameravanog glasanja. Tako bi novo istraživanje pružilo drugačiju sliku od prethodnog. Objavljivanje ovog novog istraživanja, međutim, nužno bi birače nagnalo da opet prilagode svoju izbornu odluku promenjenoj slici, i tako ad infinitum. 

Stoga, stvaranje Koštuničine sporazumne vlade, ma koliko raznorodno na prvi pogled ona izgledala, bilo je racionalno kako sa stanovišta aktera, tako i sa stanovišta sistema. Ni jedan delatnik, osim radikala, nije želeo da ponovo ide na izbore, jer su svi znali da na njima teško mogu da dobiju više skupštinskih mesta od onoga što imaju. Sa druge strane, istraživanja su pokazivala da suočavanje birača sa učinkom prethodnih izbora ne bi imalo uticaj na promenu njihovog izbornog opredeljenja, a onda ni na učinak novih.

Isto se može reći i o manjinskoj prirodi Koštuničine vlade. Manjinske vlade se u našoj, višestranačju pomalo neiskusnoj javnosti doživljavaju kao retke, nepostojane i kratkotrajne. Ovu zabludu raširili su kako opozicioni političari [5] , tako i pojedini slabo obavešteni analitičari. Međutim, manjinske vlade su daleko češće, postojanije i dugotrajnije nego što se to kod nas misli. Načelno, one se učestalo javljaju u dva soja političkih poredaka.

Prvi soj su poreci u kojima postoje tako duboke podele među strankama, da bi uzimanje pojedinih od njih u vladu dovelo do ugrožavanja čitavog poretka. Vajmarska Nemačka (1919-1932) dobar je primer za to, kao i francuska Četvrta republika (1945-1958), ili posleratna Italija (1946-1972). U Vajmarskoj republici uključenje u vladu krajnje levice (nezavisnih socijalista, kasnije komunista), moglo je da dovede do unutrašnje intervencije vojske. Uključenje, pak, krajnje desnice u vladu (nacionalista - Deutschnationale Volkspartei, kasnije nacista - NSDP), nosilo je opasnost od spoljnje intervencije sila saveznika, ili čak građanskog rata. Strah od levice i revolucije u pojedinim uticajnim krugovima bio je toliki da su čak i socijaldemokrati bili sumnjivi (naročito pošto je, aprila 1925, za predsednika  izabran Hindenburg). Kako su ove nepoželjne političke opcije nosile značajan deo skupštinskih mandata, često je bilo lakše napraviti manjinsku vladu, uz podršku neke od "izopštenih" stranaka, nego većinsku vladu, sa njihovim učešćem. Stoga su od 22 vajmarske vlade, 11 bile manjinske [6] .

 Ista "izopštenost" stranaka krajnje levice (komunisti, donekle i socijalisti) i krajnje desnice (krajnji nacionalisti i fašisti) postojala je i u hladnoratovskoj Italiji, kao i u francuskoj Četvrtoj republici. Od 27 italijanskih vlada, u razdoblju 1946-1972, čisto manjinskih bilo je 11 kabineta, a još četiri kabineta bila su u jednom domu parlamenta u većini, a u drugom domu u manjini [7] . Nekada su i godine prolazile bez većinske vlade (recimo, razdoblje 1957-1963). U francuskoj Četvrtoj republici, pak, od 21 vlade manjinskih je bilo pet, dakle srazmerno manje nego u Vajmarskoj Nemačkoj ili Italiji. Međutim, tamo su manjinske vlade - koje su upravljale uz skupštinsku podršku čas socijalista, a čas degolista - umele da budu dugotrajnije od većinskih. Recimo, manjinska vlada Molleta (1956-1957), sastavljena baš od socijalista i degolista, bila je najdugotrajniji kabinet Četvrte republike [8] .

 Drugi soj višestranačkih poredaka sa čestim manjinskim vladama potpuno je suprotan prethodnom. To su zemlje, poput Švedske, Danske ili Norveške, u kojima postoji visok stepen saglasnosti o temeljnim društvenim pravilima postupanja, kao i o društvenim ciljevima. Tamo su manjinske vlade često samo drugi lik postojanja velike koalicije (iz našeg pravila 6), učinak svojevrsne saglasnosti da neka stranka obavi opšte prihvaćeni posao. U Švedskoj, od 1917. do 2004. godine (ne računajući doba II svetskog rata), bilo je svega devet većinskih kabineta. Manjinske vlade često su bile ne samo zapanjujuće dugotrajne, već i "neverovatno manjinske". Vlada liberala Ekmana (1926-1932), počivala je na 33 glasa u skupštini od 230 mesta, i 68 glasova u senatu od 280 mesta. Ali, Ekman je svoju vladu vešto održavao kako uz pomoć levice (socijaldemokrata, po pitanju jakog budžeta), tako i desnice (konzervativaca, po pitanju politike zaposlenosti). Slično je bilo (a i sada je) u Norveškoj, a u Danskoj su u poslednjih četrdeset godina sve vlade bile manjinske. Neke od tih 22 manjinske vlade bile su i "više nego manjinske" - poput kabineta liberala Pola Hartlinga, iz 1974, koji je formalno uživao podršku samo 22 od 197 skupštinskih poslanika.

 Srpski slučaj je, naravno, bliži Italiji nego Švedskoj. U našem političkom životu postoje duboki rascepi, a na dvema skupšinskim strankama, radikalima i socijalistima, stoji žig koji glasi: "nepodobni za demokratsku vladu". Pošto te dve stranke zajedno drže 42% sedišta u parlamentu, time je značajno smanjena verovatnoća da nova vlada može biti većinska. Koštunica je, u prvi mah, ovo ograničenje pokušao da prevaziđe ponudom stvaranja koncentracione vlade. Ima li se u vidu pravilo 6, ovaj predlog i nije bio sasvim nerazborit. Pred Srbijom je, naime, stajao važan zadatak donošenja novog ustava kao stvarnog demokratskog društvenog ugovora, posao koji inače najbolje obavljaju "velike koalicije" [9] . Kroz rad u koncentracionoj vladi došlo bi do izgradnje uzajamnog poverenja među našom političkom elitom, i do postepenog urastanja izopštenih stranka u demokratsko ustrojstvo. Međutim, glavni politički delatnici - od SRS do DS - ovaj su predlog sa prezrenjem odbili. Tako je manjinska vlada postala gotovo neizbežna.

 Zapravo, i u tzv. demokratskom bloku (DSS, DS, G17 Plus i SPO-NS) postojala je duboka podela (opšrinije u delu III). Ta je podela probudila i ojačala delovanje pravila 7, koje je u tesnoj vezi sa pravilom 3, pravilom 4 i pravilom 5. Koštunica je morao da izbegne da svog glavnog takmaca, Demokratsku stranku, uzme u vladu i tako u njoj ostane u ubedljivoj manjini. Da je taj strah imao stvarnog osnova, svedoči i predlog podele ministarstava, sačinjen u Demokratskoj stranci, koji je predviđao da DS i G17 Plus zajedno imaju više ministarskih glasova od DSS, SPO i NS. Da nije bilo duboke podele u tzv. demokratskom bloku Koštunica bi, verovatno, u ime "velike demokratske koalicije" na ovo naposletku i pristao. Međutim, dubina "unutardemokratskog" rascepa okrenula ga je ka drugim rešenjima. A kako je njegova stranka bila stožerna ne samo zbog broja poslanika, već i zbog dobrog političkog položaja (objašnjenje je u delu III), uspeo je da sastavi manjinsku vladu u kojoj je raspored ministarstava bio 9:8 u njegovu korist.

 Skupštinsku zaleđinu manjinskoj vladi obezbedili su socijalisti. To je, sa stanovišta njihovog interesa, svakako bio mudar potez. Njime su socijalisti kupili moguću pristupnicu u klub "demokratskih" stranaka. Nastavi li, naime, Koštuničina vlada, uz podršku SPS-a u skupštini, sa reformama i proevropskom politikom, socijalisti će od najrazboritijeg dela domaće i strane javnosti moći da traže "oprost greha". Sa tim oprostom oni će, već nakon sledećih izbora, moći da računaju na puno učešće u vlasti. Otuda je vrlo verovatno da socijalisti od Koštunice zbilja nisu ništa ni tražili za uzvrat. Jer, budu li samo strpljivi i odigraju li do kraja mudro, oni će na kraju dobiti mnogo više nego što je par mesta u upravnim odborima - dobiće priliku za povratak u vlast.

 Što se Koštunice tiče, spremnost socijalista da po najnižoj ceni podrže njegovu manjinsku vladu značilo je da njegova stranka može da zadrži dominantnu ulogu u koaliciji. Time je pravilo 7 ("najmanje unutarkoalicione opozicije") u potpunosti zadovoljeno. Činjenica da je sada više ministarstava ostalo za podelu (pravila od 3. do 5), odobrovoljila je koalicione partnere koji su se, inače, plašili slabosti manjinskog položaja u skupštini. Na kraju su i predstavnici Zapada stavljeni pred izbor - manjinska vlada, sa slabim socijalistima kao statistima, ili novi izbori, sa jakim radikalima kao glavnim glumcima. Nevoljno su odabrali ovo prvo, i Koštuničina manjinska vlada bila je rođena.

 

III

 

  Pošto se u našoj javnosti političko zemljište Srbije vidi kao suštinski podeljeno na stranke "demokratskog bloka" (DSS, DS, G17 Plus i SPO-NS) i stranke "starog režima" (SRS i SPS), često se postavlja pitanje zašto je Koštunica odabrao savez sa strankom iz drugog tabora, a ne sa strankom iz svog. I doista, ako se iz ugla "dva bloka" gleda na stvar, onda ovaj izbor zbilja može da izgleda više kao lični ili stranački hir, nego kao politički racionalan odabir.

  Međutim, hajde da naše skupštinske stranke poređamo po političkoj odn. ideološkoj bliskosti, onako kako se to u pravilu 7 nalaže. Potrebno je samo da pronađemo odgovarajuće merilo ređanja. U zapadnim političkim ustrojstvima obično se za ključno merilo ređanja uzima odnos prema zahvatanju i preraspodeli dohotka i imovine. Na levu stranu lestvice stavaljaju se stranke koje se zalažu da društvo (čitaj: vlada)  može veći deo dohotka (pa i imovine) da zahvati i preraspodeli u skladu sa opštim težnjama i potrebama. Na desnu stranu lestvice stavljaju se stranke koje su za što manje zahvatanje dohotka i protiv svake imovinske preraspodele.

  Ovakava lestvica, međutim, nije primerena srpskom slučaju. To se, između ostalog, vidi i po tome što se brojni ubeđeni levičari iz naše inteligencije neprestano žale da su kod nas sve skupštinske stranke "zapravo desničarske", kao i po tome da se ono malo deklarisanih (pre svega ekonomskih) desničara uporno žali da su sve naše stranke "zapravo levičarske". I činjenica da se podeli levica-desnica u našoj javnosti pretpostavlja podela demokrate-starorežimci najbolje govori da je merilo razlikovanja koje je uobičajeno na Zapadu, u Srbiji još uvek neupotrebljivo.

  I baš od te, već postojeće podele bi i valjalo poći u razvrstavanju naših stranaka. Kao što je i ranije predlagano (Antonić, 1993; Molnar 1998), neka upravo odnos prema "starom režimu" (tačnije - prema starim režimima), bude merilo razlikovanja. Baš taj kriterijum u slučaju Francuske 1789-1914. koristi i Diverže (1968), s tim što je kod njega stari režim onaj feudalni. Kod nas su, međutim, stari režimi bili socijalistički - Titov i Miloševićev. Oba režima posedovala su suštinske sličnosti, zbog čega se i mogu posmatrati u dinamičkom kontinuitetu. Na unutrašnjem planu, počivala su na javnoj svojini, visokoj opštoj (budžetskoj) potrošnji, idealima pune zaposlenosti i minimalnih klasnih razlika, i državnom staranju o građanima i njihovim porodicama. Na spoljnom planu, stari režimi počivali su na načelu neutralnosti i ekvidistance u odnosu na glavne svetske sile, tj. na državnom nacionalizmu i ekskluzivizmu ("nesrvrstanost" i "treći put", za vreme Tita, i "otpor novom svetskom poretku", za vreme Miloševića).

  Sada ćemo, poput Diveržea, na sam kraj leve strane lestvice staviti aktuelne srpske stranke koje su za brzo i korenito uništenje starog poretka, a na krajnje desnu stranu one koje su za što potpunije očuvanje starog poreka. Između ovih krajeva poređaćemo ostale stranke, prema brzini, dubini i načinima promena za koje se zalažu. Diverže je primetio da kada se stari režim menja revolucijom, onda se obično obrazuje četvorodelna konfiguracija političkog prostora: krajnje levo - umereno levo - umereno desno i krajnje desno krilo. Ako iz ovog ugla pogledamo našu političku pozornicu nakog 5. oktobra, videćemo da se takođe mogu razlikovati četiri položaja.

1.      krajnje levi položaj: promene treba da budu što brže i što dublje, bez mnogo obaziranja na "Miloševićev ustav" i proceduralne začkoljice; glavne promene treba da budu: brza i potpuna privatizacija na unutrašnjem planu, i priključenje NATO i EU na spoljnjem; nažalost, ove nužne promene za većinu stanovništva odveć su nerazumljive, bolne i neprihvatljive; stoga njihov nosilac mora da bude odlučna i nesentimentalna proevropska elita (usredsređena u vladi), nevezana odveć čvrstim obavezama prema aktuelnoj volji naroda.

2.      umereno levi položaj: podržavaju se svi gorenavedeni ciljevi promena, ali se odbija logika revolucionarnog prava i prosvetiteljske avangarde; uviđa se značaj izgradnje valjanih i nezavisnih ustanova, ali se korisnost i pravednost pojedinih rešenja ipak pretpostavljaju pravnoj sigurnosti; podržava se ideja modernizacijske uloge elite, ali ne i ideja autoritarne modernizacije;

3.      umereno desni položaj: slažu se sa privatizacijom i pristupanju EU, ali misle da je za NATO možda prerano; zalažu se za opreznije i sporije promene, pri čemu načelu pravne sigurnosti uvek daju prednost u odnosu na korisnost i pravednost; takođe su za strogo poštovanje sadašnje narodne volje;

4.      krajnje desni položaj: Srbija je zahvaćena talasom globalizacije, koji znači izloženost na milost i nemilost svetskom kapitalu, kao i glavnom političkom i kulturnom hegemonu; glavna meta globalizma je nacionalna država, pa to mora biti i ključno poprište borbe; treba prihvatiti prvenstveno one promene koje će nam omogućiti da, kao nacija, ekonomski i kulturno preživimo i dočekamo slom globalizma; privatizacija da, ali revidirana i ograničena; NATO nikako, spoljna politika treba da bude uravnoteženija, a i u Evropsku uniju brže se stiže umerenijom brzinom (možda se u međuvemenu i predomislimo?); i sve mora biti strogo po Ustavu i zakonu.

 Razvrstajmo sada naše skupštinske stranke. Na krajnje levi položaj možemo staviti, najpre GSS i SDU, dve manje partije izabarane na listi DS-a. Sama Demokratska stranka kao da se jednim delom nalazi na položaju 1, a drugim delom na položaju 2. Onaj njen deo koji simbolišu Čedomir Jovanović i Zoran Živković, svakako da pripada krajnjem levom položaju. Drugi njen deo, koji simboliše Boris Tadić, tokom kampanje za skupštinske izbore 2003. odavao je utisak da suštinski naginje umereno levom položaju. Međutim, tokom izborih borbi u DS-u, početkom 2004. godine, Tadić je krenuo prema političkoj sredini stranke, tako da se gotovo izgubila razlika između njega i Živkovića. Otuda ćemo DS, zasada, ipak svrstati na krajnje levi položaj (1). Umereno levi položaj (2) zauzima G17 Plus, umereno desni (3) DSS i SPO-NS, a krajnje desni (4) SPS i SRS.

 Oznake koje smo ovakvom podelom dobili mogu da nas zbune. Doista je neuobičajeno DS zvati krajnjom levicom, a SPS krajnjom desnicom. Ali, to dolazi od obrnute prirode starog režima, koji je - u odnosu na uobičajene oznake, preuzete uz Francuske - bio zapravo levi, a ne desni. Međutim, same oznake su manje bitne od njihovog odnosa. Diverže nas uči da su poslerevolucionarni poreci (kao što su Francuska ili Srbija), u izvesnom smislu drugačije strukture od uobičajenih, bezrevolucionarnih poredaka (poput Britanije, ili Švedske). Prvo, dugotrajan otpor promeni, a zatim nagla promena, jačaju krajnja krila kako levice, tako i desnice. Ona postaju jaka, neki put jača čak i od svojih umerenih delova. I drugo, glavna linija rascepa se premešta. U uobičajenim porecima ona je negde u središtu političkog prostora - između položaja 2 i položaja 3. Sa jedne strane je levica, sa druge je desnica, i one će retko kada pristati na zajedničku vladu. U poslerevolucionarnim sistemima, međutim, glavna linija rascepa se udvaja i raspoređuje tako da jedna linija deli levicu (položaj 1 i 2), a druga desnicu (položaj 3 i 4). To znači da će stranke umerene levice (2) pre da prave vladu sa umerenom desnicom (3), nego sa krajnjom levicom (1), a isto važi i za stranke desnice. Diverže je za Francusku utvrdio da je u dotadašnjoj parlamentarnoj istoriji (1789-1966) ujedinjena levica (1 i 2) vladala manje od 10 godina ili 6% vremena, ujedinjena desnica (3 i 4) manje od 20 godina ili 12% vremena, dok su sve ostalo vreme parlamentarnu većinu obrazovale koalicije levih i desnih umerenjaka (2 i 3) [10] .

Sada ponašanje naših političkih delatnika treba da nam je mnogo jasnije. U Srbiji, nakon 5. oktobra, stvorena su dva duboka rascepa. Uz rascep "demokrate-starorežimci" tu je i onaj "reformisti-legalisti", odnosno "radikalni-umereni refomisti". Rat DS-a sa DSS-om (2001-2003), odnosno sa G17 Plus (2003), bio je upravo na liniji tog rascepa. Nakon izbora 2003. pokazalo se, kao prvo, da su krajnja krila levice i desnica (1 i 4) jača od njihovih umerenih krila (2 i 3), i kao drugo, da su oba rascepa jednako snažna. Pošto vlada nije mogla da ima većinu samo od stranaka sa položaja 2 i 3, kao partner manjinskoj vladi - u skladu sa pravilom 3 i pravilom 7 - odabrana je najslabija stranka sa položaja 1 i 4. To je bila Socijalistička partija Srbije, koja se, pri tom, još i nalazila na položaju (4) koji je bio bliži položaju stožerne stranke (DSS - 3), od položaja prve sledeće alternative (DS - 1). Tako je nastala Koštuničina manjinska vlada. 

 

IV

 

  Kakva je budućnost ove vlade? Kao što je rečeno u delu II, njena manjinska priroda ne mora, sama po sebi, da znači i njenu kratkotrajnost. Ako i bude kratkog veka, ona to neće biti zato što je manjinska, već zbog činilaca koji joj skraćuju trajanje i kada bi ona bila većinska.

  Prvi takav činilac je novi ustav. Čim se on donese, prirodno će biti da se nove ustanove popune na novim izborima. Vlada to može izbeći posebnim odredbama pratećeg ustavnog zakona. Ali, DSS se prvi suprotstavio sličnoj Đinđićevoj ideji, i nije verovatno će u toj stvari biti nedosledan.

  Drugi činilac koji skraćuje vladi mandat jesu spoljni izazovi. Vlada još nije ni obrazovana, a već je od opozicije krštena kao "slaba" i "meka". Kada se ta vlada, tokom 2004. godine, susretne sa starim i novim zahtevima za izručenje Hagu, ili 2005. godine sa ulaskom Kosova u verovatni proces dobijanja nezavisnosti, opozicija će verovatno da je rastrgne.

  Treći razlog zbog kog ova vlada možda neće potrajati predugo jeste jak pritisak da se u vladu uključi i Demokratska stranka. Vlada još nije ni izabrana, a već se razvijaju očekivanja o njenoj brzoj rekonstrukciji, uključenjem "očišćenog" DS-a. Tako rekonstruisana vlada doista više ne bi bila ova vlada. Iz razloga objašnjenih u delu II i III, DSS neće na to lako pristajati, što može da dovede do svađe sa koalicionim partnerima i raspada vlade.

  I četvrto, vlada će se naći u teškoj unakrsnoj vatri sa krajnje levog (DS) i krajnje desnog (SRS) položaja. Naša krajnja levica je izuzetno snažna, zahvaljujući simpatijama Zapada i širokoj podršci među reformskom inteligencijom (koja, inače, daje ton javnosti). Sa druge strane, krajnja desnica takođe je u usponu, hranjena nacionalnom frustriranošću, korumpiranošću reformatora i greškama Zapada. Obe opcije u vladi "umerenjaka" videće glavnog neprijatelja, i prirodno će se naći na istom poslu njenog rušenja. I obe će verovati da će, nakon obaranja Koštuničine vlade, upravo oni biti ti koji će obrazovati sledeći kabinet.

  Međutim, ako ova centristička vlada i bude kratkog daha, to ne znači da će to biti kraj umerenjaka i njihovih vlada. Oni imaju važno mesto u sistemu, uravnotežujći katkad potpuno disfunkcionalne silnice [11] . A ako ih ne smrvi stega levih i desnih radikala, umerenjaci mogu ostati jezgra i svih budućih vlada. To može biti uteha članovima sadašnjeg kabineta u slučaju njegovog brzog kraja, ali i podsećanje onima koji žele u vlast da ne ruše baš sve mostove prema strankama i ljudima koje neće moći da izbegnu kada sutra i sami dobiju priliku da sastave vladu. U tom smislu, ma koliko da se, recimo, još sećamo malenog, "predrevolucionarnog" DSS-a, oni svakako nisu stranka-meteor koji će brzo da zgasne, ili se vrati na rub političkog života. Središnji politički položaj omogućava DSS-u da lako učestvuje u koalicijama i desno i levo. Ako Koštuničina vlada ne doživi brodolom, i uspe li DSS da zadrži sadašnju političku snagu, to može biti i stožerna stranka svih budućih koalicionih vlada. A teorija o stvaranju vladinih koalicija nas čak podučava da takva, dobro postavljena stožerna stranka "može ostati na vlasti praktično neograničeno vreme" (Swaan, 1973:295).

(tekst je objavljen i u februarskom broju PRIZME)



[1] Filozofski fakultet, Beograd.

[2] U pitanju je izbor iz većeg broja pravila, koja su ovde izložena, zbog prirode članka, u popularnoj verziji.

[3] Recimo, pravilo 6 u odnosu na pravilo 3, pravilo 7 u odnosu na pravilo 6. itd.

[4] Abram de Swaan je, recimo, u knjizi Teorije o koalicijama i obrazovanju kabineta, 1973, ispitao preko sto slučajeva nastanka koalicionih vlada kako bi proverio važenje "policy distance" pretpostavku, tj. pravilo 6 sa gornje liste

[5] Aleksandar Vučić, generalni sekretar SRS: "Vlada neće biti dugog veka, pošto ni jedna manjinska vlada ne traje dugo"; Politika, 21. februar 2004, str. A7.

[6] Socijaldemokrati su podržavali manjinske vlade Fehrenbacha (juni 1920), Marxa (novembar 1923, juni 1924, juni 1926) i Luthera (januar 1926), komunisti Wirtha (maj i oktobar 1921), nacionalisti Brüninga (mart 1930), a dve sledeće Brüningove vlade (septembar i decembar 1930) podržavali su čas socijaldemokrati, čas nacionalisti.

[7] Osnovu manjinskih vlada u Italiji činili su demohrišćani (Democazia Cristiana). Njihove manjinske kabinete podržavala je, neki put, desnica (monarhisti i fašisti) - poput Zolieve (maj 57 - juli 58), ili Segnieve vlade (februar 1959). Takođe, "jednobojne" DC vlade uživale su potporu i levice (socijalisti ili socijaldemokrati) - poput Fanfanijevih kabineta (juli 1958, juli 1960 i februar 1962) ili vlada Leonea (juni 1963) i Rumora (avgust 1969).

[8] Iako je i ova manjinska vlada ocenjivana kao "heterogena", ta raznorodnost joj je davala mogućnosti za široku dodatnu podršku. Zahvaljujući socijalistima, imala je glasove komunista, a blagodareći degolistima, uživala je potporu katoličkih centrista (MRP).

[9] U ustavotvornoj skupštini francuske Četvrte republike sve tri vlade su bile "velike". Iza Bidaultove vlade (juni 1946) stajalo je 77% skupštinskog saziva, iza Gouinove (januar 1946) 79%, a iza De Gaulleova (novembar 1945) i svih 100%. I prva vlada italijanske ustavotvorne skupštine, De Gasperijeva (jun 1946), uživala je podršku 88% poslanika. Čak i nakon donošenja ustava, ako su prilike rđave, često se nastavlja sa "velikim" koalicijama. Tako su, u ranoj Vajmarskoj republici, Scheidemannova (februar 1919), Bauerova (juli 1919) i Müllerova (juni 1920) vlada raspolagale sa tročetvrtinskom većinom. Ratni napori, naravno, ostaju svojstveno tle za koncentracione vlade (tj. za vlade sa 100% skupštinske podrške). Takva je, recimo, bila vlada Rangella u Finskoj (1941-1943), iza koje je stajao celokupan skupštinski saziv.

[10] Te koalicije su, u trenucima velikih nacionalnih kriza, bile proširivane sa ostatkom bilo levog (2+3+1), bilo desnog krila (2+3+4); Maurice Duverger, Demokratija bez naroda, 1968, str. 148-157.

[11] Opstanak umerene levice i desnice u Srbiji, i njihovih centrističkih vlada, mogli bi blagotvorno da deluju u pravcu postepenog smirivanja uzbukanog političkog zemljišta i raspaljenih političkih strasti. "Centrizam je omogućio dvema neprijateljskim Francuskama, spremnim da se uzajamno unište, i koje su to i pokušale da učine, da mirno koegzistiraju i nađu relativno jedinstvo", veli Diverže (1968:173).

 
     
     
 
Copyright by NSPM