Home
Komentari
Kulturna politika
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 




   

 

In memoriam – Branislav Milošević

 

U Beogradu je, 17. januara, u 58. godini preminuo istaknuti novinar i javni radnik Branislav Milošević, javile su agencije. Rođen je 1. avgusta 1946, po obrazovanju je bio filolog-germanista, a po zanimanju novinar “poznat po tekstovima izuzetnog intelektualnog, političkog i kritičkog naboja, koje je često pisao i kao direktan učesnik burnih političkih promena”. Navodi se da je   bio dramaturg JDP, saradnik Marksističkog centra Srbije i lista "Komunist", časopisa "Vidici" i "Student", pozorišni kritičar "Borbe" i časopisa "Scena", da je kao direktor i glavni urednik vodio Izdavačku kuću "Rad", i bio ministar za kulturu u Vladi Srbije u periodu 1986/87.

Upravo u ovoj poslednjoj ulozi je šira javnost, uključujući i pisca ovih redova, imala priliku da upamti njegovo ime. Brana je, naime, bio akter afere Student, odnosno, aktivni učesnik i jedna od prvih žrtvi obračuna u tadašnjem srpskom političkom vrhu, obračuna koji je odredio tok novije srpske istorije i sa čijim tragičnim posledicama ćemo se kao narod još dugo suočavati. Pred licem nezainteresovane i neobaveštene javnosti, a pre bilo koga od saboraca iz tzv. Stambolićeve struje koja će u jesen iste godine biti naprosto zbrisana sa političke scene, Milošević je prepoznao destruktivni potencijal ambiciozne partijske klike okupljene oko svog prezimenjaka i javno, u čuvenom tekstu “Tačka na jotu” iz maja 1998, žigosao njene protagoniste. Hedonistički i kalkulantski nastrojeni saborci mu nisu na vreme poverovali, jedan deo medijske i intelektualne elite je sve to ravnodušno posmatrao, deo je likovao po principu: što gore, to bolje po našu opozicionu (“liberalnu”) stvar, a deo je spremno ponudio usluge nazirućem pobedniku. Tako je u tim olovnim danima srpskog političkog ludila i kvazi-nacionalnog preporoda Brana, gotovo preko noći, ostao sam, bez posla i većine dojučerašnjih prijatelja.

Nije se predavao, niti zadovoljavao ulogom žrtve, nesrećnog jeremije, neshvaćenog proroka i kafanskog doajena, što je bila uobičajena staza srpskih političkih gubitnika. Vratio se pisanju – svojoj prvoj i najvećoj ljubavi. Godinama je pisao kolumne u zagrebačkom magazinu "Danas", NIN-u, "Slobodnoj Dalmaciji", ljubljanskom "Dnevniku", "Blicu", "Reporteru" i "Borbi", u kojoj je početkom 90-ih bio i direktor. Jedan je od osnivača, direktora i kolumnista "Naše borbe", bio je dopisnik agencije SENSE iz Strazbura i Berlina, objavljivao kolumne u belgijskom časopisu "Knack" i britanskom "Independentu", francuskom "Figarou". Bio je jedan od osnivača antimiloševićevske opozicije i verovatno najbolji i, razume se, potpuno neiskorišćeni domaći poznavalac prilika i odnosa u sedištu Evropske unije.

Branin oštar jezik i njegovo oštro pero nisu trpeli lažne autoritete, tabu-teme i idole bilo koje vrste. Na takav način se možda čuva lično i profesionalno dostojanstvo, ali i lako gube prijatelji, zdravlje i životne prilike. Kao što je bio beskompromisan u kritici srpskog nacionalizma, ratnohuškačkog novinarstva i domaćeg političkog autizma, nije se libio ni da svetske političke faktore proziva zbog nedoslednosti i dvostrukih standarda na štetu srpskih interesa, da bombardovanje Srbije nazove ratnim zločinom, kritički progovori o nesposobnosti srpske opozicije 90-tih godina i korumpiranosti domaće NGO elite. Kao što je napadao glupost Brozovih i Miloševićevih političkih komesara, isto tako nije prezao ni od kritike onih dosovskih i evropskih, kao i njihove medijske klijentele. U tom pogledu njegov životni put pomalo podseća na sudbinu Lasla Sekelja, takođe jednog prerano otišlog usamljenika i dragocenog mrguda srpske politike. I baš kao i on, poslednjih je godina u svom intelektualnom tumaranju po urvinama srpske političke scene nabasao na “Novu srpsku političku misao” i, na našu radost, u njenim principima i akterima prepoznao nešto od sopstvenih intelektualnih i političkih stremljenja i demokratskih iluzija. Bez imalo preterivanja i patetike mogu reći da tu poznu saradnju i tu predhumnu bliskost sa ovim “mladim saradnicima” smatramo najvećim komplimentom i, ujedno, najvećom obavezom u budućem delovanju Nove srpske političke misli.         

Djordje Vukadinović

 

 

 

 

 

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM