Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Povodom "Eurosong-a" 2005.

   

 

Saša Gajić

PESMA EVROVIZIJE – JEDNA OSTVARENA (ANTI)UTOPIJA

Kada se   ceo cirkus oko „Eurosonga“ čije je finalno veče održano u Kijevu u subotu 21. maja završio pobedom grčkog predstavnika, a prašina se slegla, svi utisci su se složili u jedan – „Eurosong“ iz godine u godinu postaje sve veća i veća farsa. Tome daju doprinos i   voditelji sa „zamrznutim osmesima“ i lošim akcentima, njihov izveštačen humor,   kič   scenografija, nizak nivo kompozicija, a naročito glasanja po principu «daš-dam» (komšijskoj državi, verskoj ili etničkoj braći – Moldavija Rumuniji, Kipar Grčkoj, Danska Norvrškoj...), ili fanatičnim nadglasavanjem dijaspora i manjina putem SMS poruka (tako se, na primer, oko raspodele «nemačkih» glasova svake godine bije ljuta bitka izmedju srpske, turske i grčke dijaspore). Pojavljivanje nagrđenog demokratskog predsednika Ukrajine Juščenka na dodeli nagrade stvari je podiglo na još viši nivo – sada je ne samo takmičenje, već i državna funkcija postala   farsa, pa je i pitanje zašto se jedan predsednik, obesmišljavajući državničko dostojanstvo, stavlja u ulogu   dela „estradnog protokola“ postalo bespredmetno. Neke države su države samo po tome što su učesnice „Eurosonga“.

Da je „Pesma Evrovizije“ ( Eurosong) odranije imala politički karakter gotovo da ne treba ni dokazivati. Mada ima i slučajeva „nenadanih pobednika“, nekako sa političkom nepogrešivošću pobednici „Eurosonga“ uvek su bile   zemlje u kojima su se dešavale (ili trebale da se dese) krupne političke promene. Setimo se da je Riva i „Rock me baby“ bila idealan povod da se „hrvatska demokracija“ predstavi u „europskom svijetlu“ nasuprot   „barbarizmu'' jugo-komunističke vojske i to   neposredno pre nego što je pocelo pravo „rockanje“, da je Turska bila prošlogodišnji domaćin baš onda kada su ostale evropske drzave trebale da odluče o turskoj budućnosti u EU, da se pobeda Ruslane desila kao uvertira u Ukrajinsku „narandžastu revoluciju“ itd.

PESMA NAS JE ODRŽALA

Manje je poznato da je i   način osnivanja „Pesme Evrovizije“ i njen cilj bio izrazito politički. Osnovana kao programski organ EU za radio-difuziju davne 1953. godine, čiji je idejni otac bio Francuz Marcel Baison, “Pesma Evrovizije” nije bila tek padan tradicionalnom italijanskom San Remu, već bukvalna “vizija buduce Evrope”, odnosno put “kroz pesmu do ujedinjenja” različitih zemalja i nacija u jedinstvenu   Evropsku Uniju. Ta utopijska ideja i danas živi u ovom takmičenju   kao   njena   suština. Može se slobodno reći da je “Pesma Evrovizije” jedna od retkih ostvarenih (anti)utopija,   koja se u skladu sa svojom osnovnom političkom idejom tokom decenije menjala i prilagođavala, kako tehnološkim standardima   tako i političkim potrebama, da bi postala ono što je sada. Na našu sreću, ili na žalost.

Od prvog takmičenja održanog u Luganu u Švajcarskoj 1956. godine, pa do kijevskog, pedesetog   jubilarnog takmičenja održanog pre neki dan, festival se menjao, proširivao se broj i način učešća evropskih država, kao i sama “pravila igre” Na prvom takmičenju bilo je svega sedam zapadnoevropskih učesnika,   da bi njen broj rastao iz godine u godinu. Jugoslavija je 1961. godine bila prva komunistička zemlja učesnik takmičenja, što je bio svojevrsni pečat i potvrda osobenog statusa Titove jugoslavije unutar socijalističkog lagera. Nakon slučaja 1969. godine kada su četiri države bile pobednice jer su imale jednak broj glasova, tražila se nova, povoljnija glasačka forma, svojevrsni novi izborni sistem, od kojih je onaj iz 1975. godine i sada (sa modifikacijama) u upotrebi. Tako se došlo do   sa bodovnog sistema u kome svaka evropska država   daje destorici drugih učesnika bodove od 1 do osam, te 10 i 12 bodova.

Raspadom komunističkog bloka dolazi do svojevrsne inflacije država učesnika “Pesme Evrovizije”, pa se prvo održavaju kvalifikacije, a zatim i glavno takmičenje sa 25 zemlja finalista   (Irska, 1993).   Kratkotrajan kompromis je uspostavljen 2001. godine od kada se postignut dogovor da u finale sledeće godine automatski ulaze 14 prvoplasiranih, dok preostali pauziraju dve godina, s time da su BIG 4 (Engleska, Francuska, Nemačka i Španija) zbog svoj velikog doprinosa razvoju evrovizijske radiodifuzije trebali da budu stalni učesnici.

Ovakav privilegovan “status” velike četvorke   nije dugo potrajao, pa je od prošle godine on ukunut, broj učesnika je proširen na 36 država, a takmičenje je podeljeno na polufinalno i finalno veče. Deset prvoplasiranih polufinalista ide u finale gde se pridružuju prvoj četrnaestorici iz prošlogodišnjeg finala. Druga važna važna novina u Pesmi Evrovizije je tkz. telvoting tj. glasanje država na osnovu SMS glasova njihovog gledališta. Rezulati su se mogli videti u subotu u Kijevu.

MALČICE JE DRUGAČIJE U PRAKSI

U šta se ”ideali jedne evropske vizije” ostvaruju u praksi plastično nam pokazuju i rezultati “Pesme Evrovizije”. Prilikom glasanja vidno je da   dolazi do grupisanja   malih država na jugu i istoku Evrope   u tri klana – mediteranski klan, ex-yu balkanski klan i ex-sovjetski klan čije članice grupišu glasove na jednog od svojih “kandidata”, dok njihova dijaspora u zapadnoevropskim državama pokušava da SMS porukama nadglasa ostale dijaspore koje   glasaju za svoje nacionalnu ili versku braću. Nazire se četvrti, slabašni “skandinavski” klan, koji ipak ne uspeva da bude od velikog uticaja što zbog svoje malobrojnosti, što zbog SMS glasova brojnih dijaspora. Velike države, osnivači takmičenja, bivaju usamljene i marginalizovane. Zauzimajući   samo dno lestvice, oni samo mogu da posmatraju kako se glasovi   dijaspora kojima su (pre)naseljene udružuju sa glasovima “država druge Evrope”,   u čijim se međusobnim “dilovima” dolazi do pobednika.

Male i siromašne države na istoku, koje osim svog nacionalnog digniteta imaju malo šta, tako dobijaju idealnu priliku da nahrane svoj ponos i “naplate istorijske račune”. Iz godine u godinu   dolazi do međusobne isplate zaostalih potraživanja, poravnavanja dugova i novih kredita unutar siromašnog dela “zajedničkog evropskog doma”. U tome im pomažu sunarodnici u naprednim, zapadnim zemljama koji jedno takmičenje doživljavaju kao “odsutnu bitku” u kojoj mogu da putem SMS ižive sve svoje iseljeničke frustracije, ili pak sopstvene nacionalne manjine koje putem SMS-a, glasajući za svoju maticu, mogu da se revenširaju za šikaniranje državi u kojoj žive. Sve u svemu, “Eurosong” i   njegovi rezultati odogovaraju onome kako su Ramsfeld i Čejni želeli da vide EU – kao zajednicu u kojoj siromašna “druga Evropa” preglasava osnivače, a sve u interesu globalne demokratije. Što je najčudnije, stvarnost “Eurosonga” ovoj evro-viziji sa one strane Atlantika kao da daje za pravo.

Prilikom glasanja često dolazi i do “komedija zabune”, pa pojedine dijaspore, čak i države, glasaju za susede, civilizacijske srodnike ili neke navodne “naše”, često i na svoju štetu. Setimo se kako su Rusi i Belorusi platili ceh svog panslavizma i sovjetske zajedničke prošlosti kada su najviše bodova dali Ruslani, koja je dogodine bila jedno od marketinških oruđa u političkoj kampanji protivnoj geopolitičkim interesima ovih država. Ili kako su nesretni (“zauv/j/ek naši) srpski pečalbari širom EU (i biših YU republika) u subotu masovno glasali za “naše” bezimene Podgoričane, ne znajući da su se isti upadljivo trudili (izjave, zastave) da pokažu kako baš i nisu “naši” i ne govore naš, već “maternji” jezik.

SA PESMOM UMESTO JAUKA

Iako se “Evrosong” pretvorio u orcanje siromašnih, njegov ishod, kao i ishod svih istočnoevropskih nacionalizama je ipak “strogo kontrolisan” i u skladu sa generalnim interesima globalne hegemonije, kojoj je, najčešče nesvesno, doprinosio. Ali malim raspevanim “banana-republikama” to nije bitno, sve dok imaju iluziju da su oni ti koji sviraju i pevaju, a cela Evropa igra u njihovom taktu.

Simptomatično je još nešto:   više od dve trećine učesnika, ugledavši se na prve dve prošlogodišnje kompozicije, Ruslaninu i Joksimovićevu, pomislili su (tj. umislili) da ključ njihovog uspeha leži u samim pesmama. I kako to već biva kod onih bez ukusa, ove godine su se bukvalno svi pojavili sa pesmama koje su u sebi sadržavale kombinovanu “formulu uspeha” oba prošlogodišnja favorita. Sveprisutni doboši, varvarska ritmika praćena akrobacijama, i pseudo-etno zvuk navodnih “prastarih evropskih tradicija” imao je tuce klonova. Od tih “originala falsifikata” susedni Hrvati imali su   najočigledniji hibrid, čija je pesma u, izvedbi “njihovog a našeg” Borisa Novokovića, pored svih ovih “postmoderno-retro-etno” fazona bila u tesktualnom delu i parafraza (maliciozniji bi rekli, plagijat) pesme “Jeleni umiru sami” pokojnog Neše Leptira, jednog od retkih autentičnih likova sa   ex-Yu   pop rok scene.

Dobošarenje i skakanje, naravno, nikome nije bilo od pomoći. Pobedila je lepa Helena i međunarodni kapital iza nje, koji je još jednom pokazao ko je pravi gazda i “promislitelj evopske vizije”. Ako nam je neka uteha, ovi promislitelji u “našim, a maternjim” Bezimenim nije videla narednu stepenicu u daljem razvijanju ove vizije. Bar ne za sada.

  

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM