Home
Komentari
Kulturna politika
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Savremeni Amerika

   

Smilja Stefanović Pregel

Šoping – najpopularniji hobi Amerikanaca

Ovih dana vratila sam se sa puta u Las Vegas. Nisam putovala u grad grehova zbog njegovih u svetu čuvenih kasina, već zbog stručne konvencije koja se tamo održavala. Ali za razliku od drugih na konvenciji, koji su se kockali do kasno u noć, ja sam obilazila robne kuće i butike do zatvaranja. Vegas je poznat po svojim mnogobrojnim blistavim prodavnicama luksuzne garderobe, skupocenog nakita, Ghirardelli čokolade, najbolje na svetu,   te mnogo toga drugog, izloženog za prodaju ovde, a proizvedenog ko zna gde pod nebeskim svodom. Luis Vuitton, Escada, Gucci, Pucci, BCBG, Channel, Versaci, Oscar de la Renta, Fendi, svi su tamo, u čuvenoj ulici Las Vegas Strip. I u svetu znameniti američki departamani kao Saks Fifth Avenue, Macy's, Neiman Marcus, Dillard's nalaze se u poznatom Fashion Show trgovinskom centru za garderobu, u ovoj ulici. Da sam morala da ostanem nedelju dana, koliko konvencija zvanično traje, umesto tri, koliko sam ostala, bankrotirala bih do povratka kući.

Šoping je glavni i opšteprihvaćeni hobi Amerikanaca. Ne postoji ništa što će Amerikanac, bio dete, odrastao čovek ili starac, radije upražnjavati kako bi prekratio vreme. To je kupovina iz čiste zabave, savremena razonoda lišena stvarne neophodnosti, “pastime”. U šoping se ide posle posla da se odmori od stresa, ide se nedeljom posle posete crkvi da se zaboravi na nedeljnu propoved, majke koje ne rade idu u šoping svakodnevno da bi prošetale sa decom, a srednjoškolci to rade kad pobegnu sa časova. Noćne ptice, oni što pate od nesanice i studenti za vreme ispitnog roka u gluvo doba odlaze u prodavnice koje rade 24 sata dnevno da se razonode razgledanjem izložene robe ili da kupe popularnu grickalicu kao što su Pringle Potato Chips, Mix Nuts, Milky Way Bar i drugi popularni “snack”, čega ovde ima zilion vrsta.

U bilo koje doba godine rado se odlazi u kupovinu. Porodice sa decom idu u šoping mahom subotom posle ručka, da se razonode kad je hladno vreme. Sudari se zakazuju u velikim tržnim centrima, ljubavne veze započinju u njihovim restoranima. Za staračke domove, članove privatnih ženskih klubova, crkvene parohije i slično organizuju se ekskurzije i grupni odlasci na molove (Mall) i plaze. Plaze i molovi po gradu i predgrađima, grupisane prodavnice pod krovom ili na otvorenom prostoru, veliki su tržni centri organizovani u skladu sa potrebama američkog potrošačkog društva, posle decenija provedenih u marketinškim ispitivanjima. Ovi tržni centri su gradovi sami po sebi, sa svim onim što je gradu neophodno: ulicama, parkinzima, saobraćajnim znacima, policijom, putokazima, liftovima, pokretnim stepenicama, bioskopima, restoranima, kafeima, poslastičarnicama, umetničkim galerijama, buticima, informacionim kioscima, razglasom, planom za evakuaciju, protivpožarnim sistemom i obezbeđenjem. Najveći američki tržni centar “Mall of the Americas” ima svoj hotel, olimpijski bazen sa trambolinama i klizaliste. Iz čitavog sveta organizuju se ekskurzije turista za posetu ovom najčuvenijem tržnom centru, gde se dolazi u višednevni šoping i provod. Ali broj stranih turista u šopingu u Americi je zanemarujući spram broja kupaca Amerikanaca. Oko američkog kupca se sve vrti i za njega se sve organizuje.

Po mišljenju američkog kupca, sve stvari koje danas mogu da se kupe u Americi su izvanredne i neophodne. Nema života bez tih savremenih američkih izmišljotina, potpuno nepoznatih i nepotrebnih većini ostalog sveta. Mašina za mlevenje ostataka hrane u sudoperu, frižider koji savršeno oblikuje kocke leda, automatski š aloni na prozorima i automatska garažna vrata, fotelje koje na pritisak dugmeta menjaju položaj za sedenje ili masiraju, dečje patike sa   svetlima kao farovima, specijalno oblikovani jastučići za udobnije putovanje avionom – sve su to stvari koje Amerikanac mora da kupi. Nije čudo što većina njih nema vremena da ide u šetnju u park, što ih nema na ulicama manjih gradova i predgrađa:   u šopingu su.

Sve to što im je neophodno za život i što žele da kupe Amerikanci mogu da nađu u prodavnicama na svojim molovima i plazama, preko kataloga koji im se besplatno šalju bez naručivanja, a u   poslednje vreme i preko eBay internet šopinga.

Pored tržnih megacentara u gradu i po predgrađima, na raskrsnicama važnijih saobraćajnica Amerike, kao što je autoput I-75, koji povezuje kanadsku granicu kod Detroita na severu sa Majamijem na jugu, izgrađeno je na hiljade tržnih centara poznatih pod imenom “Outlet Mall”. Autlet čini grupa od stotinak i više prodavnica   koje se otvaraju pod pokroviteljstvom poznatih kreatora i proizvođača popularnih američkih i svetskih marki kao što su Calvin Klein, DKNY, Polo Ralph Loren, Tommy Hilfiger, Escada, Emporium Armani, Ann Klein, Jones New York i drugi. Na ovakvim mestima mogu da se kupe proizvodi ovih slavnih kreatora, sličnog kvaliteta kao u njihovim ekskluzivnim buticima na Petoj aveniji u Njujorku ili Rodeo Drajvu u Los Anđelesu, ali po mnogo povoljnijim cenama. Marke za mase.

Ovi grozdovi radnji, restorana i bioskopskih dvorana sa ogromnim parkiralištima ispred   i prisutnim privatnim obezbeđenjem unutra, i često sa valet parking službom (parkiranje uz pomoć vozača kojeg tržni centar plaća da nečiji auto doveze sa parkinga pred izlaz, da ovaj ne mora da cima pakete), tipična su zamisao američkog komercijalnog duha. Zbog pristupačnosti robe koja mami i izuma pod imenom kreditna kartica, kojim se obezbeđuje stalni priliv nepostojećeg novca, šoping je i najpristupačniji vid zabave prosečnog Amerikanca.

Jedan od pet zaposlenih Amerikanaca radi u delatnosti prodaje, što je dvadeset četiri miliona zaposlenih u prodavnicama, robnim kućama, samoposlugama i diskontima. U ovaj broj nisu uračunati zaposleni u prodaji preko kataloga i interneta. Prošlogodišnja ukupna prodaja potrošnih dobara u Americi bila je u vrednosti od četiri biliona sto milijardi dolara (4.100.000.000.000 $), što je trećina ukupnog američkog nacionalnog proizvoda od dvanaest biliona dolara (12.000.000.000.000 $). Samo za stripove američki tinejdžeri potrošili su prošle godine šezdeset milijardi dolara, devedeset milijardi potrošili su američki roditelji na kupovinu igračaka svojoj deci. I nije čudo što te na ulazu u svaku prodavnicu dočekuje prodavačica ili prodavac sa širokim osmehom na licu i obaveznim pitanjem “How can i help you?”.

U ovoj zemlji glavna krilatica prodajne delatnosti glasi “Kupac je uvek u pravu”. Drugo pravilo je da sve može da se vrati. Što god kupiš, možeš da koristis i onda da promeniš mišljenje. Možeš i da nosiš, da obučeš za doček Nove godine na primer, i posle dočeka da vratiš uz sačuvanu etiketu i račun. Može i bez računa, uz vozačku dozvolu države u kojoj živiš. To što si vratio ide u diskont, gde možeš to isto opet da kupiš, samo za petinu cene, i opet da nosiš, pa opet da vratiš. Rok za vraćanje je trideset dana. U Wall Martu, megaprodavnici iz čuvenog istoimenog lanca sa jeftinim proizvodima kojima se garantuje kvalitet, ne treba ti ni račun, nema ni roka za vraćanje, a može i da bude iz druge prodavnice. Kupac je uvek u pravu. Na kraju krajeva, on je taj koji sve plaća.

U š opingu ne moraš ništa da kupiš. Možeš da gledaš, prevrćeš, pipaš, probaš, proveravaš cene, materijal, marku i na kraju da okreneš leđa i izađeš iz prodavnice. I na izlazu ti pri tom prodavac poželi prijatan dan ili veče. I to opet sa osmehom na licu, kao da to stvarno misli. Razgledanje – browsing – ne samo da se toleriše, već se i aktivno podržava. U američkoj prodajnoj industriji koristi se i moto da je svako potencijalni kupac. Statistike u Americi pokazuju da od deset onih koji razgledaju bar jedan nešto kupi.

Šoping je, dakle, omiljena zabava Amerikanaca. Ali, sudeći po meni i drugim Srbima koje ovde poznajem, šoping je i Srbima omiljena zabava. I to ne samo u Americi. Srbi vole da kupuju i oduvek su to voleli. Naročito garderobu. Šta na sebi nosiš, i koje je marke, veoma je važno. Ko može da zaboravi sedamdesete godine, kad se išlo u Rim po par cipela? Još tada smo svoju budućnost razmenjivali za italijanske kožne tašne. Mi nismo spremali opoziciju, nije nam bila potrebna sve dok smo mogli da putujemo u Trst   po garderobu. I dok su Česi pripremali Vaclava Havela, i u Poljskoj se u tajnosti organizovala Solidarnost, mi smo putovali u Trst u šoping. Kao da neće doći neko drugo sutra, trošili smo dinare zamenjene za lire na majice lažnih marki sa kojih su se posle prvog pranja skidali boja i logo. Nije važno što smo živeli u stanu sa mamom i tatom iako smo već bili godinama u braku i imali decu predškolskog uzrasta. Morali smo da imamo italijanske mokasine. Srpski Vaclav Havel je morao da sačeka.

I danas, pri mojim odlascima u zemlju, prvo pitanje koje mi se obično postavlja jeste to da li znam za neku novu marku. Zašto ne nosim Luis Vuitton i Burberry tašnu, pitaju me, i kad im odgovorim da sada imam drugačije prioritete, niko mi ne veruje. Misle da nemam ukusa.

A eto, i ja volim da “šopujem”, kako ovde naši kažu. Zbog šopinga zamalo da bankrotiram u Las Vegas Stripu. Zbog šopinga nisam imala vremena ni da odem na koncert Eltona Džona, čiju muziku volim i koji ovih dana gostuje u gradu grehova. Morala sam da pronađem sebi te italijanske cipele i tašnu od kože.

 

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM