Marinko M. Vučinić
Povodom dodele Karićevih nagrada: čekajući onoga koji će reći - NE
Kada u jednom društvu zavlada opšta hipokrizuja onda je to pouzdan znak da su u njemu temeljno razorene osnovne moralne i civilizacijske norme. Tada se gubi svaka granica između moralnih normi i opšte amoralnosti, društvo je uhvaćeno u mrežu anomije, razočaranosti i pogubne apatije. Mi smo sada nemoćni svedoci te razarujuće i sveopšte hipokrizije, tog pogubnog utapanja u svet bez ikakvih društvenih pravila i stabilnih vrednosti.
Najtragičnija posledica ove situacije je sadržana u gubljenju sposobnosti da u društvu razlikujemo i prepoznajemo zlo i dobro, istinu i laž, nepravdu i pravdu, licemerstvo i istinoljubivost. Tako ulazimo u začarani krug moralnog relativizma i sveopšte amoralnosti u kome je sve dozvoljeno i dopušteno. I ovlašni pogled na našu političku i društvenu scenu pruža nam mnoštvo prilika da se neposredno suočimo sa manifestacijama ogoljene i brutalne hipokrizije. Članovi vladajuće koalicije kritikuju vladu i traže odgovornost članova te vlade kojoj oni daju većinsku podršku, dželati traže odgovornost za svoje žrtve, najveći ratni profiteri neprestano govore o njihovoj brizi za naš osiromašni narod dok njihova deca jure po gradu u kolima od nekoliko stotina hiljada evra, političari opšte prakse uvučeni u sumnjive poslove grme protiv korupcije, crkveni velikodostojnici drže najprizemnije političke govore, pisci najbanalnije pseudo-religijske tzv. proze postaju najčitaniji autori, profesori ustavnog prava koji su u vreme starog režima poslušno krojili sve potrebne zakone pišu sada problemske tekstove o sudbini parlamentarizma u Srbiji - sve su to slike našeg društva uhvaćenog u vrtlog razorenih vrednosti i preovlađujućeg moralnog relativizma. Više niko i ne spominje te anahrone i prevaziđene pojmove kao što su stid, sramota, smernost, pouzdanje, poverenje, istina. Mi smo danas društvo u kome ne postoji elementarno osećanje stida i to je najpogubnija posledica moralnog i civivilizacijskog raspada u kome sada živimo.
Dodela nagrade Braće Karić svake godine se javlja kao svojevrsni izraz očigledne hipokrizije i pravi dokaz do kojih granica može ići bahatost i osionost ljudi koji su učestvovali upravo u rastakanju morala srpskog društva. Ona je jedan od oglednih primera za tvrdnju o pogubnom gubljenju osećanja za meru, pristojnost, istinoljubivost i moralnost. Bogoljub Karić daje svake godine ponudu koju teško da je neko u stanju da odbije i on tačno zna da je naše društvo potonulo u kaljugu amoralnosti i nedoslednosti. On nepogrešivo upravo sada bira priliku da pokaže da je u ovom razorenom društvu sve na prodaju i da se tzv. društveni ugled može sticati koristeći neku vrstu otvorenog tržišta, vašarsku licitaciju na kojoj je on glavni gost i dobrotvor. Dodeljivanje ove nagrade tako postaje naveći izazov za onu vrstu javnih radnika, novinara, glumaca i pisaca koji su se upravo u borbi protiv starog režima afirmisali kao zagovornici onih osnovnih moralnih vrednosti koje su bile uništavane u vreme vladavine političke grupacije koju je je aktivno podržavao i sledio Bogoljub Karić. Ne zna se šta je žalosnije i tugaljivije gledati i slušati obrazloženje predsednika žirija, ili slušati poletno i dirljivo zahvaljivanje ovenčanih dobitnika nagrade. Uvek posebnu pažnju izaziva dodeljivanje ove potkupljivačke nagrade dobitnicima iz oblasti novinarstva, izdavačke delatnosti, kulture, književnosti i štampe. Kao po pravilu ovu nagradu za delovanje u medijima dobijaju tzv. nezavisni i slobodnomisleći novinari, oni koji su bili predvodnici u borbi protiv režima S. Miloševića. I ove godine je dobitnik nagrade poznati slobodomni i istinoljubivi istraživač i novinar Miloš Vasić. On je ovu nagradu primio bez ikakvog oklevanja i nedoumica, govoreći kako mu je čast što je postao dični laureat ove nagrade. Evo kako je u jednom dnevnom listu propraćeno dodeljivanje Karićevih priznanja: “Osim članova Pokreta Snaga Srbije ceremoniji nisu prisustvovali predstavnici drugih političkih stranaka. To, ipak nije smetalo Bogoljubu Kariću da sedeći u prvom redu, sija od zadovoljstva dok gleda kako njegovi bivši laureati - Gordana Suša, Bojana Lekić i Dragan Bujošević - njegove pare dodeljuju svom istomišljeniku Milošu Vasiću. Vasić, dobitnik nagrade za novinarstvo i publicistiku, primio je nagradu Karić fondacije, citirajući “jednog jevanđelistu“ koji je rekao da uvek treba da se traga za istinom jer „istina oslobađa“. Tragajući za istinom, Vasić i njegove novine-nedeljnik Vreme do sada su teško optuživali Bogoljuba Karića za malverzacije u Mobtelu. Juče, dok su razmenjivali tople poglede, ni jednom ni drugom“traganje za istinom“ nije smetalo.“
Pravde radi treba reći, da se sva ozlojeđenost ne obruši na nezavisne novinare, da su ovu nagradu primili i mnogi ugledni glumci, profesori i pisci. I oni nisu imali dovoljno snage, ubeđenja i iskrene volje da odbiju ovo „ugledno“ priznanje. Kako onda možemo očekivati da će u društvu biti uspostavljen sistem moralnih vrednosti kada ljudi koji treba da predstavljaju moralne uzore i oličenje intelektualne stamenosti i doslednosti nisu bili spremni da kažu NE i tako obesmisle svo licemerstvo ove nedostojne predstave dodeljivanja Karićevih priznanja. Svaki moralni preporod počiva na odbijanju i doslednosti, zato i čekamo onog ko će reći ne licemerstvu, nedoslednosti, pritvorstvu i hipokriziji.
2 Juni 2005 godine
|