Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KULTURNA POLITIKA

Fenomeni pop kulture

   

 

Miša Đurković

CRTANI FILMOVI KAO SAVREMENE IDEOLOŠKE BAJKE

 

 

Klasične bajke su počinjale na sledeći način: “U nekom dalekom carstvu živeo je kralj sa tri sina, od kojih je jedan bio lenj, drugi glup, a treći pametan...” Ono što nas zanima jeste kako smo došli dotle da savremena bajka kojom se ovde bavimo počinje na sledeći način: “U podvodnom kraljevstvu živeo je Don Lito (kralj-mafijaš), i imao dva sina – jedan je bio strejt a drugi je bio ped ... Pardon, gej !” Ono što je posebno zanimljivo je da je uprkos ovako drastično promenjenim akterima, veliki deo zapleta i strukture klasičnih bajki ostao sačuvan kao osnova na kojoj se stvara nova društvena i vizuelna nadgradnja, plastično iskazana na video-ekranima. Naime u naše savremeno, vizuelno doba crtani filmovi su preuzeli funkciju klasičnih bajki koje su u neka “davna pradavna vremena” pričale majke i bake.

            Nasuprot ranijim shvatanjima prema kojima su bajke predstavljale neke izvorne priče koje potiču iz davnih vremena, i u kojima se čuvao i reprodukovao izvorni, nepromenjivi arhetipski obrazac mišljenja, ponašanja i delanja, savremena istraživanja su pokazala da bajke imaju svoju uočljivu istoriju. One često predstavljaju priče koje su nesumnjivo prerađena iskustva određenih naroda. Kao takve one su se u svakoj generaciji stalno do-pričavale, u njih su unošeni elementi savremenog iskustva, prerađivane su u skladu sa novim vrednostima, idejama, temama i ubeđenjima aktuelnih generacija. Ovo je izvanredno pokazano čak   i na primeru braće Grim. Iako se verovalo da su oni samo zabeležili priče koje su opisivale suštinski iskonski karakter nemačkog naroda, Mariaja Tatar je otkrila da su oni zapravo fundamentalno preradili nasleđene priče o Snežani i sedam patuljaka, Pepeljugi i Hanselu i Gretel (Ivici i Marici) i da su ih zapisali tako da odgovaraju duhu i vremenu devetnaestovekovne nemačke dece kojoj su prenosili tada aktuelni sistem vrednosti.

            Ono što su Grimovi bili u 19-om, Volt Dizni je postao u 20-om veku, ali na još višem nivou, budući da su priroda vizuelnih medija i opšta američka dominacija učinili da njegove bajke prihvate deca u celom svetu. Njegovo ime je s pravom ostalo sinonim za sam crtani film, jer se slobodno može reći da je on stvorio žanr dugometražnog crtanog filma. Ovo se desilo u doba krize tridesetih godina kada su i veliki majstori komedije poput Čaplina ili Kitona bili prinuđeni da sa kratkih vinjeta pređu na dugometražne, celovečernje filmove, da bi privukli publiku i finansijski opstali. Crtani filmovi su zahvaljujući Dizniju postali bajke koje se vizuelno izlažu i stižu do miliona gledalaca. Televizija, a kasnije video-kasete, diskovi, DVD-jevi su pojačali ovu mogućnost omogućavajući individualno posedovanje i višekratno uživanje u crtaćima. Savremena deca odrastaju gledajući kasete, DVX-ove i DVD-e, iznova i iznova uživajući u istim crtanim bajkama, identifikujući se sa istim herojima.

            Dizni je nasledio Grimove i u pogledu transformacije bajki u skladu sa idejama, vrednostima i dominantnim temama svoga vremena. Istraživači su primetili da je Dizni ostao glavni tumač i konzervator zapadne kulture i vrednosti u prošlom veku, sa verovatno najdubljim uticajem na ukupnu popularnu imaginaciju. Među klasične vrednosti koje je promovisao spadaju privrženost agrarnim vrednostima i demokratskom patriotizmu, vera u individualizam i radnu etiku koja stoji iza američkog sna, naglašavanje vrednosti kuće i lojalnosti porodici. Možda najbolji primer prerade predstavlja Snežana i sedam patuljaka u kojoj je Dizni u doba krize radikalno afirmisao radnu etiku: patuljci pevaju kako „zvižde dok rade“, kako kopaju zato što tako vole, kako „nije trik i stvarno se brzo može obogatiti samo ako kopaš, kopaš i kopaš“, ili „haj-ho, haj-ho, na rad sad idemo mi“.

            Većina ovih vrednosti dominirala je u Americi tokom čitavog Diznijevog života, sve do smrti 1966-e. On je umro neposredno pred „cvetno ludilo“ 1968. koje je označilo početak radikalnog obrta u američkom sistemu vrednosti i nagrizanje upravo onih klasičnih, konzervativnih vrednosti koje je Dizni propagirao čitavog svog života. Izuzetnoje zanimljivo pratiti kako se sistem politički korektnog promenio od njegovog vremena do doba 90-ih. Početak 90-ih predstavlja period radikalnog obrta koji se vidi čak i u filmovima same Dizni kompanije. Dok je Arijel u Maloj sireni (89.)još uvek klasična princeza koja želi da se uda, već Bel (91) iz Lepotice i zveri predstavlja aktivnu, emancipovanu devojku privrženu stvarnim životnim vrednostima. Aladin je kao pokušaj obrade stare muslimanske priče predstavljao pokušaj iskoračenja iz zapadnog kulturnog kruga, a najluđi korak u pokušaju implementacije političke korektnosti tog doba predstavljale su muze crnkinje iz Herkula!

            Naravno, u međuvremenu su crtani film kao zahvalan medij prepoznali i kritičari mejnstrima i razni pobunjenici, tako da su devedesete donele čitav podžanr subverzivnog, ponekad anarhistički intoniranog crtanog filma za odrasle, u kome je politička korektnost radikalno ismevana na vrlo brutalan način. Saut park i Simpsonovi predstavljaju svakako najvažnije primere ove tendencije koja se razvija nasuprot mejnstrimu bioskopske crtane produkcije, koja je danas znatno proširena u odnosu na nekadašnji Diznijev monopol. U poslednjih par godina kao najozbiljniji izdvojio se studio Drimvorks, koji briljantno koristi mogućnosti kompjuterske animacije. Ovaj studio je međutim revolucionaran i po vrednostima koje na majstorski način promoviše, pomerajući granice prihvatljivog i politički korektnog. U prvom i drugom nastavku Šreka radikalno je promovisana estetika ružnog. Razbijen je obrazac pretvaranja žabe u princa, time što princeza Fiona nakon očekivanog poljupca sama trajno preuzme svoj ružniji lik. Umesto da na kraju priče oboje budu lepi, ovde oboje (p)ostaju ružni, ali istovremeno duhoviti, dobri, iskreni i hrabri. Šrek 2 je obeležio 2004. sa zarađenih oko 450 miliona dolara čime je daleko iza sebe ostavio sve bioskopske hitove.

Iz istog ovog studija je stigao i Šark-tejl, (Priča o ajkulama) ili Veliki ubica ajkula kako je kod nas preveden. Ovaj film je istinski revolucionaran jer je ubedljivo najdalje otišao u pomeranju granica dozvoljenog i prihvatljivog, što se može ispričati u jednoj bajci namenjenoj deci. Ovaj film predstavlja sintezu razvoja polit. korektnog i generalnog dešavanja na sceni popularne kulture i stvarnog žviota u Americi u poslednjih desetak godina. Stoga treba u najkraćim crtama pokazati kako izgleda aktuelna ideologija i kako se ona prenosi na ekran i preko njega deci, kao najvažniji izvor imaginacije i obrazovanja.

            U ovoj bajci postoji nekoliko najvažnijih narativnih slojeva. Generalno najbitnija je osnovna priča o odnosu sveta dominantnih „belih“ ajkula i potčinjenog šarolikog, životnijeg i difuznog sveta ostalih riba. Zapravo se radi o metafori same savremene Amerike i čitav film je pokušaj davanja (utopijskog) odgovora na Hantingtonov problem postavljen u članku Hispanski izazov, gde je ovaj autor svoju teoriju o sukobu kultura preneo na polje samih SAD i predvideo etničko i kulturalno cepanje Amerike na nekoliko sukobljenih i nepomirljivih kultura. Ajkule su naravno metafora za dominantnu belu Ameriku sastavljenu o d klasičnih protestantskih WASP-ovaca i italijanskih mafijaša, kao simbola bukvalne dominacije. Nasuprot njima stoje mnogobrojne ostale riblje vrste koje direktno predstavljaju ostale pripadnike američkog stanovništva, koji i bukvalno žive ispod niova na kome žive ajkule pa je izraz potkultura ovde i bukvalno upotrebljiv. Stvarni život u tom svetu počinje kada se ajkule povuku – ostali izlaze iz svojih skloništa i život najednom počinje da buja dok Zigi Marli i Šon Pol pevaju Bob Marlijevu „Everything will be allright“. Neverovatan spektar boja, zvukova, jezičkih dijalekata i modnih detalja stoji jasno nasuprot uniformisanih crno-belih ajkula. Važno je uočiti i stalnu proliferaciju između samih potkultura, kao kada glavni junak crnac Oskar repuje na pomenutu rege temu.

            Iako je i ranije bilo pokušaja postepenog uvođenja pre svega drugačijih, potkulturnih muzičkih izraza u crtane (npr. džeza u Knjizi o džungli ili latino ritmova u filmu o Ze Karaoki), Šark tejl predstavlja pravu revoluciju u smislu da su po prvi put muzičke i etničke potkulture zauzele daleko najveći deo prostora. Nikada ranije nije bilo zamislivo da jedan od dva glavna junaka bude crnac, Oskar koji i liči na briljantnog Vil Smita koji mu pozajmljuje glas, i koji stalno beži od dve rasta hobotnice.. Ovo je naprosto logičan rezultat onoga što se u američkoj popularnoj kulturi dešava u poslednjih desetak godina: muzički žanrovi nebelih zajednica, kao što su hip-hop, r'n'b, rege, latino, te njihovi kros-overi preplavili su liste i oduvali bele izvođače. Negde u aprilu 2004. prvi put se desilo da na glavnoj listi Bilborda među prvih deset ne bude nijedan beli izvođač. Bijonse, Šon Pol, Neli, Džej Lo, Džej Zi...postavljaju standarde i suvereno vladaju listama.

            Drugi važan segment prodora potkultura koje polako postaju dominantna tendencija jeste postavljen kroz slučaj drugog glavnog junaka Lenija. Leni je do zla boga duhovit, simpatičan i nežan sin glavne mafijaške ajkule Don Lita ( koga naravno glumi De Niro, sa sve čuvenim mladežom i još čuvenijim slengom italo-američkih kontroverznih biznismena), koji je naprosto „drugačiji“. Ta njegova drugačijost se ogleda u tome što on ne želi da jede druge ribe, što nije nasilan i što voli da se šminka i oblači drugačije od crno-belih ajkula. Njegova velika tajna je da je vegetarijanac koji pokazuje sklonosti ka travestiji, šarenim detaljima i bogatstvu potkulturnog života. Prevedeno na čak i deci vrlo razumljiv jezik, Leni je naprosto gej koji zna da je takav ali zna i da je to sramota za njegovog oca. Ovo je najveća revolucija koja je dosada napravljena u crtaćima jer osim što je prvi put jedan glavni junak crnac, po prvi put je drugi glavni junak gej. Do pre samo petnaestak godina tako nešto bi bilo nezamislivo, a danas je   u invaziji gej kulture postalo gotovo normalno. Već čitavu deceniju nas kroz najpopularnije serije navikavaju na normalnost prisustva gej populacije sa njenim karakterističnim imidžom i vrednostima u javnom prostoru – setimo se Vila iz Vil i Grejs ili Entonija i Staforda iz Seks i grad serijala, tako da je pojava Lenija potpuno logična ekstrapolacija istog trenda na moderne bajke koje tako od malih nogu navikavaju decu na prihvatanje „drugačijosti“.

            Leni ima dva klasična „otkrivanja“ (u slengu coming out ): prvi put kada u poverljivom razgovoru priznaje Oskaru da je vegetarijanac i drugi put kada koristi okrilje potkulturnog konteksta da se našminka i preobuče u vesele boje, stavljajući klasičnu gej maramu i transvestirajući se u delfina. On tada bukvalno „izlazi“ iza zavese uz karakteristično ta-daaaa, otkrivajući bez stida svoju pravu prirodu. Coming out je verovatno najznačajniji izraz u gej-kulturi i predstavlja generalnu tendenciju njihove borbe u devedesetim za slobodu prezentiranja svog gej identiteta u javnoj sferi.

            Zanimljivo je da se ova revolucija u sistemu vrednosti i prezentaciji junaka i kultura u crtanim filmovima odigrava na osnovi klasičnog zapleta starih bajki. Imamo neprihvaćenog sina koji odlazi, proživljava avanture i na kraju se vraća kući; u Oskaru imamo klasičan lik   pomoćnika kakav je Prop opisao u strukturi klasičnih bajki itd. Imamo međutim i elemente novih holivudskih bajki kao što je raspolućenost Oskara između jednostavne, ali iskrene Endži (Rene Zelveger) i prepredene, novcu sklone vamp Lole (ko drugi nego Andželina Žoli) i njegovu dijalektiku kretanja od društvenog dna, uspona preko prevare do novca, medijske popularnosti, i raspusnih žena, da bi sve to prepoznao kao lažni sjaj ispod kog ostaju prave vrednosti. Konačno, i Šark-tejl kao pre svega bajka zadržava hepi-end ideologiju, utopiju sveopšteg izmirenja kada na kraju najpre otac prihvata sina onakvog kakav jeste (kao nekada Blejk Stivena u Dinastiji), a tendencija koju Leni započinje repujući i obrćući reči kao što to čine pripadnici potkultura kulminira u opštem izmirenju ajkula sa drugima: sve ajkule počinju da se oblače u šarene krpice, da se šminkaju, nose kajle, i priključuju se sveopštoj žurci sa drugima dok Kristina Agilera i Misi Eliot zajedno pevaju obradu disko hita Car wash.. Čak i Don Lito kaže „We're cool!“

Bajka dakle kao forma nastavlja da živi, ali se sistem vrednosti koji promoviše i posebno način prezentacije veoma promenio. Upravo kao i svet u kome živimo.

 

           

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM