Igor
Ivanović
ILIJA ČVOROVIĆ – PRVI SRPSKI
ANTIGLOBALISTA «Ko
nije u liku Ilije Čvorovića prepoznao svog oca, taj nije
rastao u tipičnoj srpskoj porodici» - govorio je moj prijatelj
početkom osamdesetih godina. Bilo je to vreme ''hladnog rata''
između Istoka i Zapada i njihove neprestane borbe za politički
i kulturni uticaj svuda po svetu. Podele su zahvatile i nas. Moja
generacija je rasla u ''mekom'' komunizmu i navijala je za liberalni
i dobro dizajnirani Zapad, dok su naši očevi bili okrenuti
ka Istoku. Kasnije se ispostavilo da su to
činili mnogo manje zbog komunizma, a mnogo više zbog tradicionalne
ljubavi ka Rusiji.
Ilija Čvorović dočekuje 5.
oktobar
Svi naši očevi su izgledali i ponašali se
isto. Zdepasti i namršteni, ispod staromodnih brkova, još od detinjstva
na selu negovali su kult ''glave porodice''. Uvek kruti i strogi,
tvrdoglavo su gospodarili kućom. Na poslu su bili sasvim drugačiji
ljudi: mirni ko bubice, vredni i poslušni. Za 35 godina radnog staža
ni jednom nisu zakasnili na posao.
Kada se pojavio ''Balkanski špijun'' i kada
je glavnu ulogu poneo kultni glumac moje generacije Bata Stojković
odmah je postalo jasno da će to biti još jedan od stubava našeg
sazrevanja i prevaspitavanja (uz Tikve i Milutina, Maratonce, Alan
Forda, Kuma 1. i 2, Kafku, Doli Bel, Zvezdin Sever i Duleta, EKV
i Točka, Azru i Čorbu, Nadrealiste i dr). Kroz lik Ilije
Čvorovića videli smo ogromno uveličavajuće staklo
svih zabluda i ideoloških bolesti naših očeva. Smejali smo
se ovoj grotesknoj budaletini čija je paranoja mutirala iz
kolektivnog nesvesnog stanja.
Onda su nekako podmuklo došle devedesete i donele
još veće podele. Rovovi iskopani između generacija koje
su imale različite vrednosne sisteme, postali su i rovovi između
različitih političkih opredeljenja. Nacija se podelila:
za i protiv Miloševića. I sam Dušan Kovačević, koji
je morao da trpi torture Miloševićeve vlasti, razmišljao je
kako bi njegov Ilija Čvorović u to vreme nužno postao
tvrdi SPS-ovac, a brat mu Đura radikal.
Danas smo već nekoliko godina u novom milenijumu.
Vlast je u međuvremenu ''okrenula cajger'': prvo se promenila
- pa onda menjala, tako da su se podele ublažile. Nema više apsolutne
ideološke istine u Srbiji i manihejske podele na ''crno i belo''.
Prošlo je i dosta godina i premnogo događanja, pa je vreme
za pokušaj stavljanja ovog ''živog lika'' u ramove novih tumačenja
i drugačijih gledanja.
Ko je, zapravo, Ilija Čvorović?
Šta je nesporno i opštepoznato kao negativno
u liku Ilije Čvorovića?
Da je staljinista i paranoik, da je pratio i
maltretirao nedužnog čoveka i da je uvrteo sebi u glavu međunarodnu
zaveru koje nema ni u naznakama.
Šta je vrlo verovatno u biografiji Ilije Čvorovića?
Da je seoskog porekla i to najverovatnije iz
Bosne ili Hrvatske gde se kao mladić priklonio partizanima,
prvenstveno zbog odbrane od ustaške kame. Da se u tom ideološkom
pokretu postepeno zaljubio u ideje ''svetske pravde i jednakosti''.
Da je na samom kraju rata poslat na Sremski front kao i većina
srpske omladine, gde je ranjen i jedva uspeo da preživi. Da mu još
rana nije pošteno ni zarasla a da su ga njegovi drugovi uhapsili
i poslali na Goli otok, gde je u paklu izdržao dve godine. Da je
živeo u stalnom strahu od novog hapšenja i pod čestom prismotrom
i da mu dugo vremena ništa nije bilo jasno.
Šta je to ostalo nezapaženo, a pozitivno je
u liku Ilije Čvorovića i zapravo čini temelj ovog
tumačenja?
Prvo, da je on vredan čovek koji je celoga
života tvrdo radio. Sigurno je neuporedivo više dao društvu nego
što mu je to društvo vratilo. Dirinčio je i ćutao disciplinovano
verujući u nužnost individualne žrtve zarad opšteg dobra. U
žučnom razgovoru sa ćerkom njegova žena Danica kaže: ''tvom
ocu je često u životu bilo teško, proživeo je vek kao pas,
bio vređan i ponižavan, crnčio je i radio...''. Ovakav
tip ljudi muku podnosi uspravno, iznutra, noseći ćutke
svoje sudbinsko breme. To su ljudi koji su teško živeli, mučene
duše, generacije ''rođene u plaču i sazrele u muku''.
Na drugom mestu Danica kaže podstanaru: ''25 godina smo proveli
po šupama, podrumima...on je postao srčani bolesnik, a ja zaradila
reumu...onda smo podigli kredit i u dugovima smo do guše...'' Bilo
je to vreme kada je društvo gotovo svakome davalo stan, Ilija spada
u manjinu koja nije imala tu opštu privilegiju. Zaradio je svoj
krov nad glavom pošteno, sa svojih deset prstiju, kao i svaki građanin
savremenog tržišnog sveta. Nikome nikada sigurno nije ostao ništa
dužan.
Drugo, da on spada u one ljude koji o svojoj
bolesti nerado govore, čak se i stide. Tako im je lakše, jer
ne žele nikome da budu na teretu. Radije će i umreti nego postati
nečija mučna obaveza. Koliko je samo naših očeva
otišlo prerano na onaj svet samo zato što su se predugo stideli
da priznaju da su bolesni?!
Zatim, Ilija Čvorović je bez ikakve
sumnje pošten i čestit čovek. To nije alibi njegove sudbine,
to je ideal njegovog života. On sam kaže: '' živeo sam ko pošten
čovek i umreću ko pošten čovek...'' Ovo je suštinska
vrednosna parabola njegovog bivstvovanja na zemlji, koja je u današnje
vreme postala retkost. Ilija Čvorović drži do sopstvenog
ugleda i časti: ''neću da mi se ime provlači po novinama
i da prstom upiru u mene...''. Ovakva spremnost na veliku žrtvu
zarad izbegavanja sopstvene sramote predstavlja kapitalnu, ali nevidljivu
moralnu investiciju. Traži ''celog čoveka celog života'' i
sem lične satisfakcije, zvaničnih priznanja nema. Kakva
suprotnost sa brendiranom filozofijom ''Novog doba'', tim zavodljivim
''carstvom privida'' u kojem vladaju zakoni brzih i površnih medijskih
intervencija.
Dalje, Ilija je nesumnjivo miran i patrijahalan
čovek. Skromnog izgleda, ali osoba koja drži do sebe, uvek
uredan i čist. Konzervativan u najboljem smislu te reči.
Bezrezervno privržen porodici, tip čoveka koji nikada, ni za
živu glavu, ne bi prevario svoju ženu. On sve ''daje u kuću'',
ne ide u kafane i živi za to da iškoluje svoje dete za doktorku.
Njegova žena plače od radosti kada joj ćerka kaže da se
zaposlila, on je krut čovek pa ne pušta suzu, ali mu se srce
topi od miline (''i meni nešto lepo da se desi!''). Poštuje običaje,
vadi sve pare iz novčanika i daje ćerki da počasti
društvo.
Uopšte svi oni ''znaju red'' i izkazuju poštovanje.
Brat Đura dolazi u posetu i nosi pune ruke skromnih poklona,
ljut je što nije ranije pozvan da pomogne Iliji i što ga je ovaj
samo zvao da pomogne snajki (''ovako bar znam...nemam
brata!''). Oni spadaju u one većinske i u javnosti nepravedno
zapostavljene srpske porodice u kojima su odnosi među braćom
čitavog života skladni i više nego solidarni.
Potpuno je vidljivo da Ilija Čvorović
nije koristoljubiv čovek i da za sebe lično ne traži ništa.
''Mene ako se sete za Dan bezbednosti, sete se, ako ne ništa...
to je bila moja dužnost, da jednog čoveka izvedem na pravi
put.'' Ako ovakvo osećanje dužnosti izvadite iz poznatog konteksta
i izvršite njegovu depersonifikaciju, dobićete najopštije i
najcenjenije mesto zapadne heroike - top-temu mnogih filmova, knjiga,
emisija, magazina u kojima skromni čovek svesno postaje dželat,
samim tim i žrtva, zarad zaštite bezbednosti zajednice. To je ona
kultna rečenica iz Skorsezeovog Taksiste: ''neko mora
nešto da učini''. To je trenutak kada obični čovek,
kome je svega preko glave, uzima mač osvete u svoje ruke. U
zapadnoj umetničkoj industriji najčešće takav junak
biva prvo progonjen, a na kraju mu svi priznaju da je bio u pravu.
On tada prolazi kroz apsurdnu katarzu, umesto pomoći čitavom
društvu dovoljno je i saznanje da je pomogao bar jednom jedinom
čoveku.
Jasno je da je Ilija spreman da sve žrtvuje
zarad svoje ideje i da sam bude velika žrtva: ''ja sam u ovaj posao
uložio sve svoje, svoje znanje, pare, iskustvo...''. Na drugom mestu
Danica kaže: ''...sve sam finansira, zadužio se preko pet miliona''.
Kao i svaki fanatik i idealista Ilija Čvorović je hrabar
čovek. On u svojoj iskrivljenoj predstavi vidi problem i ne
beži od njega, ne zadovoljava se odgovorima koje dobija od zvaničnih
institucija i ne smatra da je time on umirio svoju savest i ispunio
svoju dužnost. On prosto ide do kraja. Čak i u tom ludilu morate
mu priznati neke uzvišene stvari: spremnost na samožrtvovanje i
idealizam. U današnjoj civilizaciji koju polako razjeda postmodernističko
mrtvilo nepostojanja ideja i ideala, kovertirana podrška svemu što
je ''in'' i ''urbano'', šansu su dobili neki bledi i površni ljudi.
I zbilja, koliko je u poslednjih dvadesetak godina ispred naši očiju
prošlo takvih mediokriteta koji su nam krojili sudbinu, a koje je
interesovala samo bedna lična promocija, sitna korist i kukavičko
srebroljublje?!
U svom političkom biću Ilija Čvorović
veoma poštuje autoritet države i njene institucije. On je zapravo
''legalista'' i pokorni građanin (''mi smo stabilizaciju prihvatili...'').
U njegovom životu sve se menja kada stigne poziv sa zvaničnog
mesta: ''kad se to policija interesovala za nekog poštenog čoveka...''
Ukoliko čovek voli svoju državu i poštuje njene institucije,
onda su ova shvatanja sasvim opravdana i logična. Na takvom
poimanju građanske svesti i discipline počivaju liberalne
države kojima se mi danas divimo. Da li je problem samo u Iliji
Čvoroviću ili i u našoj hipokriziji? Dajemo za pravo zapadnim
medijima da oblikuju javno mnjenje uprošćavanjem, pa i iskrivljavanjem
slike stvarnosti i time štite interese sopstvene države. A kada
Ilija kaže ''ima ko je u ovoj zemlji zadužen za istinu'', odmah
ga proglasimo paranoikom i fatalistom.
Jasno ja da Ilija Čvorović nije religiozan
čovek u smislu spoznaje. Ali, sa druge strane, njegovo biće
je u osnovi tradicionalističko i satkano od niza osobina iz
hrišćanskog kanona, kao što su skromnost, požrtvovanost, nesebičnost,
vrednoća, smernost, poštenje, disciplina, patrijahalnost...
Jasno je i da su ovo vrednosti na kojima je, između ostalog,
građena evropska civilizacija i na kojima i danas počiva.
Lako je uočljivo da Ilija Čvorović poseduje u svom
karakteru širok spektar osobina za najiskrenije poštovanje i da
je danas malo ljudi sa takvom moralnom arhitekturom. Pa kako je
onda ovaj obični čovek umesto temelja društva odjednom
postao paranoik koji progoni nedužne ljude?
Sve potiče još iz njegove mladosti, tačnije
od dvogodišnje robije. Ovaj nedužni zatvorenik je morao izdržati
golgotu zbog premene kursa jedne politike. Ni krivom ni dužnom,
naneta mu je duboka duševna rana, koja nikada nije zarasla. Ceo
život je živeo sa osećajem gorčine i nepravde. Obeležen
kao krivac (''a na stolu fascikla sa kružićima od kafe... moj
slučaj!'') patio je, stideo se i kajao (''jednom sam robijao
što sam verovao ljudima''), uporno čekajući rehabilitaciju.
Ona nikada nije stigla, kao ni kod stotine hiljada drugih, po raznim
osnovama nepravedno proglašenim krivima, a on se čitavog života
osećao dužan prema državi (''ja sam ovom društvu uvek bio sumnjiv'').
Stideći se negde samog sebe, otišao je korak dalje: iz velikog
straha da ne ode na onaj svet ''dužan i grešan'' rešio je da preuzme
stvar u svoje ruke.
Epilog svi znamo. Kraj je čista tragedija.
Bolno je njegovo ispovedno saznanje: ''Jel` to znači da sam
celog života bio budala? Da sam uvek bio na suprotnoj strani?''
Ilija Čvorović i evro-atlantske
integracije
U međuvremenu mnoge stvari su se promenile
u našim životima. Ilija Čvorović danas zvuči manje
paranoično, ponekad čak i kao slučajni prorok. Tako
je famozna Vinča postala Irak, gde je histerija ''oružja za
masovno uništenje'' dostigla najviše domete apsurda. Ko se poslednji
smeje, najslađe se smeje - kaže naša narodna poslovica. A mi
smo se superiorno podsmevali Iliji Čvoroviću kada je govorio:
''jel` slučajno što je Valensa dobio Nobelovu nagradu i što
je Papa em stranac, em Poljak''?! Možda smo bili naivni ko Danica
i nismo shvatili da ''u svetu špijuna postoji zlatno pravilo: sve
je suprotno od onoga što izgleda da jeste''! Ili nismo na vreme
shvatili da je Ilija Čvorović prvi srpski antiglobalista!
Neke su stvari postale za poštenog čoveka
neshvatljive. Danas je i izdaja postala normalna i prirodna stvar.
Za generaciju naših očeva, kao i za samog Iliju Čvorovića,
to je bila najveća sramota! A posle ''slučaja Perišić''
i onog dela javnosti koji nas je grlato uveravao ''da nema toga
što Oni već ne znaju i što bi Im se zapravo moglo dostaviti'',
izvršena je sramotna zamena teze između moralnog posrnuća
i pukog cenkanja oko cene izdaje. Tačno je da su mnoge stvari
podložne promenama kroz vreme, ali i tu postoji granica: nemoguće
je da laž postane istina, a izdaja normalan posao. Što bi rekla
Danica Čvorović: ''Kad izdaju žene, što ne bi i zemlju?''
Da je Ilija Čvorović preživeo sve
ove godine šta bi danas bilo sa njim? Sigurno bi ostao čovek
autoritarne svesti i sklon bespogovornoj podršci političkom
vođi. Ali, ne bi se suštinski razlikovao od velikog broja članova
i funkcionera stranaka takozvanog demokratskog bloka u njihovom
idolopoklonstvu prema liderima. Ilija Čvorović bi verovatno
bio radikal i ponovo bio prezren od strane takozvane demokratske
i proevropske javnosti. Ponovo bi morao da gleda gomilu neradnika
''sa prave strane'' kako uživaju u privilegijama vlasti – uostalom,
kao i čitavog njegovog života, ma ko da je bio na toj pravoj
strani. Njegova Danica bi ga verno pratila do kraja i u svemu, kao
i sve naše majke.
A ćerka? Možda bi otišla da živi negde daleko
u belom svetu, ona je svoje roditelje već jednom napustila
kada im je bilo najpotrebnije, što ne bi i drugi put? Tamo negde
u tuđini osećala bi teskobu kada misli o Srbiji, možda
i stid. Zato što je upravo ono zbog čega ju je prihvatila Nova
domovina i dala joj ''hleb u ruke'', stekla u ovoj ubogoj zemlji
i na grbači svojih jadnih roditelja.
* * *
Ovo nije samo pokušaj bacanja novog svetla na
jedno od najboljih dela naše dramske književnosti. Ovo je pomalo
i priča o našim očevima za koje smo kasno shvatili koliko
su nam odani i koje smo kasno počeli da uvažavamo. Valjda je
to prirodno: što čovek više stari, to više shvata kako poštuje
ono kod svojih roditelja čemu se nekad podsmevao. Biti običan
čovek, kako smo to nekad samo prezrivo izgovarali dok smo maštali
o budućnosti. Biti običan čovek, možda je to ipak
mnogo više, možda je to zapravo – sam život.
Nemoguće je podržavati Iliju Čvorovića,
teško ga je opravdati, ali je važno razumeti ga. Samo tako ćemo
sprečiti rađanje novih generacija ''Čvorovića''
koji na ovim prostorima, u svako nemirno vreme, niču ''k`o
pečurke posle kiše''. Stavljanje novog skenera na Balkanskog
špijuna ne umanjuje bogatstvo ovog dela. Naprotiv, ono ga samo
uvećava, pokazujući da velika dela to postanu kada istrpe
provere vremena i novih tumačenja. Kada se ovo delo pojavilo
Dejan Mijač je rekao: ''siguran sam da ćemo u srpskoj
dramaturgiji vreme računati pre i posle Balkanskog špijuna''.
Kako god ga računali, učinimo to samo bez ideoloških rovova!
I da završim ko Ilija Čvorović: ''kolko
dugo ovo naše traje?'' |