Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Hronika spec 1. - 7. feb

nazad na Hroniku 1. - 7. feb.

 

 

Slovenija: Deceniju nakon medunarodnog priznavanja

Hrvatska: Deceniju nakon medunarodnog priznanja

 

Reporter, 30. jan.

Slovenija: Deceniju nakon medunarodnog priznavanja

Tude hocemo, svoje ne damo

Za razliku od vecine istocnoevropskih zemalja koje su zapadu prodale skoro celokupnu industriju, Slovenija se odlucila za sasvim drugaciju politiku.

Da bi ušla u Evropsku uniju, morace da tu politiku promeni Olga Brezovar (Ljubljana) Jubilej priznanja Rebublike Slovenije od strane medunarodne zajednice nije ni približno obeležen kao što je to ucinjeno u Hrvatskoj. Svoju desetogodišnjicu, Slovenci su proslavili 25. juna jer je na taj dan 1991. slovenacka skupština na osnovu plebiscitarne odluke za samostalnost usvojila Deklaraciju o nezavisnosti i na taj nacin postavila temelj buduce države. Letos su tom prilikom priredene brojne priredbe, a na centralnom prijemu u Piranu bili su i ministri spoljnih poslova s pocetka devedesetih: Đani de Mikelis (Italija), Hans Ditrih Genšer (Nemacka) i Alojz Mok (Austrija). Jednoglasno: Tim povodom je i Genšer (poznat po odlucnom zalaganju za što ranije priznavanje ove dve države), održao govor u kome je cestitao Sloveniji na brzom i uspešnom razvoju tokom ovog perioda. U svom prošlonedeljnom intervjuu Mladini ovaj bivši politicar izjavio je da "su u to vreme Slovenija i Hrvatska bile ravnopravne u ocima evropske zajednice, te da razlike u pogledu odluke o priznavanju jedne i druge države nije bilo. Zbog toga je 16. decembra 1991. došlo do istovremenog priznavanja obe države (odnosno 15. januara 1992. kada je ono pocelo i zvanicno da važi)". U tom intervjuu je još dodao da "je avgusta 1991. njemu bilo posve jasno da treba poštovati zahteve slovenackog i hrvatskog naroda za samostalnom državom, ali su se pri tome morala poštovati nacela Helsinške konvencije, postojece granice i pravo da narod u obe države samostalno o tome odluci". Iako je tada unutar evropske zajednice ova odluka donesena posle mnogo diplomatskih i drugih napora i velikog broja dvostranih razgovora i zajednickih rasprava ministara inostranih poslova zemalja clanica, na kraju je, po njegovim recima, najvažnije da je odluka o priznavanju donesena jednoglasno. Po mišljenju mnogih, najveci uspesi Slovenije za ovih deset godina ostvareni su na polju ekonomije i spoljne politike. Pokušaj da se ocuva vecina velikih proizvodnih giganata iz perioda bivše Jugoslavije bio je dosta hrabar, ali kako se sada pokazuje i uspešan potez. Za razliku od vecine drugih istocnoevropskih zemalja u tranziciji koje su zapadu prodale skoro celokupnu svoju industriju, Slovenija se odlucila za sasvim drugaciju politiku. Tako je savetu eksperata iz sveta (na celu sa Džefrijem Saksom koji je po otcepljenju predložio prodaju vecine državnog kapitala), tadašnji vrh odgovorio, narodskim jezikom receno, "ovo može, ovo može do pola, a ovo nikako ne može". Tada su to svi smatrali ludim rizikom, ali danas vidimo da su i Krka, i Lek, i Petrol i dve velike Pivovarne (Laško i Union), a da ne govorimo o Gorenju, Elanu, Alpini firme koje su kompletno u slovenackom vlasništvu i posluju samo u pozitivnom saldu. Naravno svaka od njih je imala svoje uspone i padove, pa je tako Elan u jednom momentu cak potpuno propao i bio prodat, ali se ubrzo posle toga vratio u slovenacke ruke i ovih dana planira da kupi hrvatsku tekstilnu fabriku Trio iz Obrovca. Bitka za imovinu: Jedna od trenutno najvecih nesuglasica Slovenije sa EU je upravo ta prevelika "nacionalna orijentacija" slovenackih preduzeca. Najaktuelnija bitka se vodi izmedu belgijskog Interbrua i slovenacke Pivovarne Laško oko deonica industrije piva Union koje na prvom mestu nije ni trebalo prodavati, jer je pomenuta fabrika jedno od uspešnijih slovenackih preduzeca. Nacionalno orijentisane politicke snage u Sloveniji su, naravno, za kompletno ocuvanje ovog giganta u slovenackom vlasništvu, dok je vladajuca stranka za evropeizaciju, pa samim tim i prodaju deonica pomenutoj belgijskoj pivari koja je pre nekog vremena otkupila i Nikšicku pivaru. U bankarstvu je, kada govorimo o privatizaciji, slicna situacija. Vecina banaka jako dobro posluje, ali ulazak u Uniju uslovljava njihovu internacionalizaciju, za cim inace sa poslovne strane ne bi bilo nikakve potrebe. Oko toga se na bankarskoj sceni i u vladi Slovenije lome koplja poslednjih meseci, ali ce po svoj prilici nacionalni interes i ovog puta morati da ustupi mesto ulasku stranog kapitala i u najvece slovenacke banke kao što su Nova kreditna banka Maribor i Nova ljubljanska banka, naslednica nekadašnje Ljubljanske banke. Zbog svega toga su mišljenja da li se treba uhvatiti u kolo sa razvijenim svetom po svaku cenu i da li je ulazak u EU neophodan i pozitivan za Sloveniju, veoma podeljena. Ipak 70 odsto stanovništva je i dalje naklonjeno Evropi, i to prevashodno mlada populacija izmedu dvadeset i trideset godina. Stariji su, medutim, nepoverljiviji prema integraciji, a zanimljivo je i to da cak 10 odsto više muških ispitanika podržava težnje ka Uniji (kod muškaraca je ovaj procenat 71,7, a kod žena 62,7 odsto). Što se stranacke podeljenosti tice, pristalice dve najjace stranke, vodece LDS i Janšine SDS, ogromnom su vecinom za Uniju, dok su pristalice stranaka nacionalog opredeljenja uzdržane. Odnosi sa NATO-om Situacija sa ulaskom u NATO nešto je drugacija nego sa ulaskom u Evropsku uniju, što nije ni cudno s obzirom na ogromna ulaganja koja cekaju državu, pa samim tim kroz porez i njene gradane, da bi vojnu opremu dovela na visoke standarde NATO-a. Samo je 56 odsto stanovništva po poslednjim anketama za, 30 odsto protiv, a ostali su neopredeljeni. Istraživanja su pokazala da je 1997, pre sastanka u Madridu na kome Slovenija nije bila pozvana da pristupi Savezu, NATO imao mnogo veci procenat pristalica. Tako se i sada ocekuje da ce se na referendumu nakon poziva od strane NATO-a vecina gradana ipak izjasniti za ulazak. Sloveniji pak predstoji da u tu svrhu kompletno obnovi svoje oružane snage i da vojsku kompletno transformiše u profesionalnu, umesto sadašnjeg obaveznog služenja vojnog roka.

Hrvatska: Deceniju nakon medunarodnog priznanja

Zapadni prsten ispod hrvatskoga nosa

Po nekim cvrstim procenama, Zagreb za Ljubljanom politicki i ekonomski kasni najmanje 15 godina. Ekonomski govoreci, tamo gde su Slovenci danas, Hrvati mogu biti tek 2017! A gde su tek Srbija i Bosna i Hercegovina....

Drago Pilsel (Zagreb)

Ono što Hrvatsku, deset godina nakon njenog medunarodnog priznanja najviša oznacava, jeste kolonizacija njene privrede. Uoci dolaska izaslanstva Medunarodnog monetarnog fonda u Zagreb radi rasprave o starom i novom stand-by sporazumu, ona ovih dana stoji pred kobnim izazovima "završne faze". Nece to MMF-u biti prvi put da na slabo vidljiv i posredan, ali presudan nacin odlucuje o tome tko ce upravljati hrvatskim ekonomskim potencijalima. Neobicna je cinjenica, kako podsjeca Ivo Jakovljevic, kolumnista rijeckog Novog lista i vodeci novinski kriticar Racanove ekonomske politike, da je, i u sklopu jugoslavenske, i hrvatska ekonomija najdinamicnije stope rasta BDP-a i najviše stope investicija ostvarivala u godinama nakon što je tadašnja Titova vlast svoje "ne" rekla i Maršalovom planu sa Zapada i Staljinovim rezolucijama s Istoka. Još neobicnija je cinjenica da su i stope rasta bruto-proizvoda i stope investicija opadale s jacanjem hrvatske suradnje s MMF-om, pa kriza u Hrvatskoj dostiže povijesnu kulminaciju unazad dvije-tri godine, za kojih se ta suradnja, prema službenim procjenama, granici sa savršenstvom. MMF je sponzor što jeftinijeg prodora zapadnih banaka na širi europski jugoistok. Hrvatska vlast je, kao i u doba HDZ-a, nastavila rasprodavati gotovo cijeli bankarski potencijal i visoko precjenjivati tecaj kune (preko kojeg gotovo sve uvozno je postalo znatno jeftinijim od domaceg, cime se razara proizvodnja i povecava nezaposlenost), i postavila je temelje za dugorocnu kolonizaciju zemlje. Da bi plan bio realiziran, još je potrebno za male novce prodati Croatia osiguranje, INU, Hrvatsku elektroprivredu, Jadranski naftovod i ono što je preostalo od turistickog biserja. Na kolenima pred MMF-om: Od maja 1998. do januara 2002. broj nezaposlenih u Hrvatskoj povecan je s 272.000 na gotovo 400.000, dok su ukupne devizne rezerve povecane sa 4,6 na cak 8,6 milijardi dolara i pretežno deponirane vani, u bankama Europske unije. Uspije li MMF nametnuti Racanu nove uvjete, a sve o tome govori, pokazat ce se da su hrvatski gradani uzalud racunali i na nacionalisticku i na reformisticku opciju te da se šutke moraju prikloniti svevlasti svojih novih zapadnih gospodara. Dok ovo citate, izaslanstvo MMF-a analizira sa hrvatskom vladom i Hrvatskom narodnom bankom ispunjavanje obaveza važeceg ugovora (koji istece u maju), kao i sadržaj novog za narednu godinu i pol dana, do predvidenog kraja mandata sadašnje vlade. Premijer Racan i guverner HNB-a Željko Rohatinski (sve se glasnije govori o njegovoj ostavci) na velikoj su kušnji. Na najnovije kritike i otvorene ucjene MMF-a, Hrvatska ce morati ili pokleknuti, ili žestoko uzvratiti, ali sa cime? Posljedicno ce, i u prvom i u drugom slucaju, najvjerojatnije - barem tako misli vecina ekonomista koje smo konzultirali - i izvršna i monetarna vlast dospjeti pred ostavke, smjene ili nove, prijevremene parlamentarne izbore predvidene za iducu jesen. Trenutno su za MMF najspornije stvari vladino otezanje sa smanjivanjem zaposlenih u vojsci i policiji za novih 10.000 nezaposlenih, i namjera da se, proracunskim novcem i prihodima od privatizacije, poticu izgradnja autoceste Zagreb-Split i zapošljavanje najmanje 36.000 osoba u nizu projekata od nacionalne važnosti, kao što je vladin program "Iz fakulteta na posao". Protiveci se tim projektima, MMF se zalaže za novu Hrvatsku koja ce imati minimalnu vojsku i policiju, koja ce snažnije poticati regionalne a ne nacionalne projekte infrastrukture i zapošljavanja, koja ce imati razumijevanje za kaos u Srbiji, kako bi kroz potpunu normalizaciju svih veza s istocnim susjedima, pomogla stranim bankama i megakompanijama da što prije preuzmu srbijanske ostatke ostataka i tako bude zaokružena regionalna gospodarska i bankarska mreža na prostoru izmedu Sutle, Dunava, Crnog mora i Jadrana. Da bi i vlada i HNB, kažu naši sugovornici, u tom pokeru sa MMF-om dobili koju jaku kartu u ruke, trebali bi tražiti snagu u dosad marginaliziranom parlamentu. Vlada vec dva mjeseca ima gotov koncept novog razvoja zemlje, ali o njemu nije otvorila raspravu u Saboru. Vlada namjerava dovršiti privatizaciju svega vrijednog u državnom portfeliju, ali o krajnjim posljedicama i ciljevima te skoro samoubilacke strategije nije nikad zatražila mišljenje Sabora. Uostalom, i HDZ je potkraj 90-ih pokrenuo totalnu rasprodaju bankarskog sustava strancima, a da o tome nije tražio mišljenje parlamenta. Mic po mic u integracije: Što se tice hrvatske vanjske politike i opceg stanja u zemlji, rigidna i nedemokratska vlast HDZ-a cvrsto je držala kontrolu nad svim segmentima društva. Društvene vrijednosti, uobicajene za demokratske i civilizirane, bile su proskribirane, što je najviše kocilo ulazak Republike Hrvatske u medunarodne institucije i definiralo bivšu vlast u Zagrebu kao nepoželjnog clana svjetske zajednice. Tek je poraz HDZ-a na parlamentarnim izborima u januaru 2000. pokrenuo zamrznute procese. Hrvatska je kao prvi znak povjerenja ukljucena u NATO-ov program Partnerstvo za mir. Uslijedilo je clanstvo u Svjetsku trgovinsku organizaciju (NjTO) ali Hrvatska je svoj prvi pravi korak evropske integracije ucinila tek 29. oktobra 2001. kad je premijer Racan potpisao Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU, što joj omogucava da 2003. možda podnese molbu za prijem u clanstvo EU, što ce Sloveniji biti omoguceno gotovo sa sigurnošcu do kraja 2004. No nema nikakvih pokazatelja da bi vlast u Hrvatskoj u preostale dvije godine mandata, ukoliko se mirno i dode to toga kraja, uspjelo približiti se slovenskom standardu sa današnjim skoro 9.500 dolara BDP-a po glavi stanovnika (Hrvatska ima 4.200 dolara). Najkrace receno, Zagreb za Ljubljanom politicki i ekonomski kasni najmanje 15 godina. To znaci da tamo gdje su danas Slovenci, Hrvati bi mogli viti tek 2017! Huškaci: Ni mediji se nisu u posljednjih deset godina uspjeli emancipirati od politike. Najvažnija medijska kuca u zemlji, HRT, ponovno je za nadzornika dobila Mirka Galica, poslušnika Tudmanove i Racanove politike, ali se upravo dogodio važan pomak koji bi mogao znaciti nadu u bolju, europskiju medijsku buducnost. Kao glavna urednica HTV-a je izabrana mlada naucnica Jasna Ulaga-Valic, eticarka koja upravo doktorira na djelima Vaclava Havela i koja ne pripada kriminalo-korupcionaško-politickim klanovima Hrvatske televizije na kojoj su još aktivni i jaki medijski huškaci Tudmanove propagandne mašinerije. Franjo Tudman je bio stvorio klimu nesnošljivosti prema civilnim inicijativama i sve ih je odredom tretirao kao unutarnje neprijatelje. Danas toga više nema ali su nevladine organizacije osiromašene i prepuštene vladajucem mediokritetu. Politicka je podobnost vidljiva na svakom koraku. Konacno, odnos vladajuce politike prema manjinskim pravima i nakon smjene vlast doživljava ozbiljne kritike medunarodne zajednice. Hrvatsku je napustilo oko 300.000 Srba. Od toga se, po službenim evidencijama, vratilo oko 90.000 osoba, no broj onih povratnika koji zaista žele ostati je znatno manji. Mnoga ubojstva srpskih civila i paljevina njihovih domova 1995. ostala su trajnom mrljom na licu Hrvatske a vlast i dalje komplicira u procesu povratka imovine Srbima. Hrvatska je, još uvijek, jedna mala sredina prepuna provincijskih opsesija i puno, neopisivo mnogo pravne nesigurnosti.

hronika vesti (arhiva)

 

Copyright by NSPM