hronika
vesti (arhiva)
Zbog
ovog
intervjua,
koji
je
u
poslednji
trenutak
iz
nedeljnog
izdanja
tog
lista
za
25.
avgust
2002.
izbacio
zamenik
glodura
Dnevnika,
smenjen
je
urednik
Milorad
Lazovic
(vidi
opsirniji
clanak
u
Politici,
31.
avgust
2002,
str
A6).
Intervju
je
ocenjen
kao
"antidjindjicevski".
Intervju
sa
Slobodanom
Antonicem
Koliko
najnoviji
obrt
u
izradi
Ustavne
povelje
moze
da
utice
na
ishod
predsednickih
izbora?
Cini
se
da
su
obe
republicke
vlade,
bez
obzira
sto
im
se
osporava
legitimitet,
ovde
nastupile
kao
spasioci
postupka
koji
je
ocigledno
zapao
u
corskokak,
pokazavsi
tako
ko
kosi
a
ko
vodu
nosi.
Obe
vlade
zapravo
su
dosada
samo
kocile
i
potkopavale
postupak
izrade
Ustavne
povelje.
Crnogorska
vlada
je
želela
da
legalizuje
politicki
plen
zadobijen
za
vreme
Miloševica
-
fakticku
nezavisnost
Crne
Gore.
Srpska
vlada
je
pak
želela
da
citava
stvar
ne
uspe
kako
se
njen
glavni
politicki
takmac,
Vojislav
Koštunica,
ne
bi
mogao
pohvaliti
da
ume
da
završava
politicke
poslove.
I
sada,
kada
su
svi
u
zemlji,
a
što
je
najgore
i
u
Evropi,
postali
nervozni
zbog
zastoja,
pojavljuju
se
spasioci
-
te
iste
politicke
oligarhije
zbog
kojih
dogovor
do
sada
nije
mogao
da
bude
postignut.
Iako
se
detalji
nagodbe
Đindic-Đukanovic
još
uvek
ne
znaju,
vec
sada
je
jasno
da
ova
nagodba
može
biti
samo
na
uštrb
savezne
države
i
saveznog
predsednika.
Licno
zbog
toga
ne
žalim,
ali
žalim
što
se
jedan
tako
važan
politicki
posao
kao
što
je
stvaranje
državne
zajednice
sveo
na
jeftine
markentiške
trikove
namenjene
domacoj
i
stranoj
javnosti.
Kako
ocenjujete
ambijent
u
kojima
ce
biti
odrzani
izbori
29.
septembra?
Razlikuje
li
se
taj
ambijent
od
onih
koji
su
pratili
prethodne
izborne
cikluse?
Bojim
se
da
su
ovi
izbori
slicni
prethodnim
ne
samo
po
istovetnom
izbornom
sistemu
vec
i
po
istovetnom
zamajavanju
biraca.
Jedan
predsednicki
kandidat,
gospodin
Labus,
obecava
biracima
da
ce,
postane
li
predsednik,
sprovesti
duboke
ekonomske
reforme,
koje
podrazumevaju
"otvaranje
novih
radnih
mesta,
formiranje
novih
preduzeca,
oživljavanje
stanogradnje,
modernizaciju
celokupne
infrastrukture,
popravljanje
stanja
u
zdravstvu,
modernizovanje
obrazovnog
sistema…".
Ali,
da
bi
on,
kao
predsednik
republike,
tako
nešto
mogao
da
uradi,
najpre
bi
trebalo
da
izvrši
državni
udar!
Naime,
po
našem
ustavu,
celokupna
oblast
ekonomije,
zdravstva
i
obrazovanja
nalazi
se
u
iskljucivoj
nadležnosti
vlade
i
premijera.
Predsednik
tu
nema
nikakva
ovlašcenja,
i
njegove
ingerencije
su
potpuno
u
drugim
oblastima:
on
predlaže
sudije
Ustavnog
suda,
potpisuje
zakone,
predlaže
manadatara
i
dodeljuje
ordenje.
Ako
bi
gospodin
Labus
želeo
da
sprovede
svoj
predizborni
program,
on
bi
to
mogao
samo
ako
bi
preuzeo
poslove
Vlade,
a
to
nikako
ne
bi
mogao
bez
državnog
udara.
Isto
tako,
jedan
drugi
kandidat,
Vuk
Draškovic,
obecava
da
ce,
cim
postane
predsednik,
raspustiti
skupštinu.
Ali,
predsednik
nema
takva
ovlašcenja,
i
takav
akt,
bez
premapotpisa
premijera,
bio
bi
ravan
državnom
udaru.
Sve
je
to
krajnje
neozbiljno
i
štetno.
Neozbiljno
je
jer
biracima
obecavate
da
cete
prekršiti
Ustav
na
koga
se
kao
predsednik
zaklinjete
i
koga
morate
da
branite.
A
štetno
je
jer
se
gradani
sluduju
lažnim
obecanjima
a
citav
demokratski
proces
izvrgava
ruglu.
Ocekujete
li
da
ce
predstavnici
DOS-a
na
drzavnim
funkcijama,
bez
obzira
na
svoja
javna
zaklinjanja,
odoleti
iskusenju
stavljanja
u
sluzbu
svog
favorita,
Labusa?
Mogu
li
mediji,
pogotovo
oni
bliski
vlasti,
odeleti
iskusenju
navijanja?
Mi
smo
vec
sada
svedoci
jedne
nepoštene
kampanje
sa
jasnim
favoritom
glavnih
medija
i
nosilaca
moci.
Iza
gospodina
Labusa
su
stali
gotovo
svi
koji
imaju
vlast
i
novac
u
Srbiji,
to
je
tako
ocigledno.
Da
li
je
slucajno
da
na
televiziji
Bogoljuba
Karica
gospodin
Labus
u
utorak
ceo
sat
odgovara
na
snishodljiva
pitanja
novinara,
kao
u
nekoj
pozorišnoj
predstavi?
I
da
onda
vec
sutradan
premijer
Đindic
ima
intervju
u
kome,
fakticki,
sam
sebi
postavlja
pitanja
i
daje
odgovore?
Ali,
mi
smo
društvo
u
kome
vlada
opšte
potcenjivanje
javnosti,
ja
bih
rekao
cak
elementarne
inteligencije
drugih
ljudi.
Evo,
nedavno
je
premijer,
povodom
500
dana
vlade,
objavio
da
je
ispunio
svoje
predizborno
obecanje
i
postigao
da
se
sa
jednom
prosecnom
platom
može
kupiti
potrošacka
korpa.
Ali,
znate
li
kako
je
to
postignuto?
Tako
što
je
uvedena
kategorija
"minimalne
potrošacke
korpe"
koja
je
za
oko
trecinu
manja
od
uobicajene!
Jednostavno,
potrošacka
korpa
je
smanjena,
premijer
je
održao
obecanje
i
sve
je
sjajno.
Samo,
to
proizvodenje
iluzija
ima
svoju
granicu,
ljude
možete
jedno
vreme
da
zavaravate,
ali
u
sudaru
sa
stvarnošcu
vaš
virtuelni
svet
ce
se
raspasti.
To
je
doživeo
Miloševic
2000.
godine,
to
ce
jedne
godine
doživeti
i
sadašnji
iluzionisti.
Ocekivanja
pokazuju
da
ce
predsednik
Srbije
biti
izabran
tek
u
drugom
krugu.
Izmedju
koja
dva
kandidata
ocekujete
direktan
duel?
Svima
je
jasno
da
ako
se
Koštunica
kandiduje,
on
ce
se
sa
Labusom
naci
u
drugom
krugu.
Ko
ce
iz
tog
duela
izaci
kao
pobednik
nije
izvesno.
Do
pre
mesec
dana
sva
istraživanja
javnog
mnenja
davala
su
znacajnu
prednost
Koštunici,
a
onda
je
usledila
ona
furiozna
kampanja
povodom
"afere
Pavkovic".
Zahvaljujuci
toj
kampanji
Koštunicin
rejting
je
srozan,
i
sada
ce
njegov
duel
sa
Labusom
biti
mnogo
neizvesniji.
Samo,
ne
bih
se
iznenadio
ako
Koštunicu
do
drugog
kruga
ne
ceka
još
neka
afera.
Recimo,
nedavno
je
jedna
dnevna
novina
objavila
da,
navodno,
vec
postoji
nekakav
Koštunicin
"seksualni
dosije",
sve
sa
snimcima
odgovarajucih
cinova
(!?).
Bog
ce
ga
znati
koliko
u
svemu
tome
ima
istine,
ali
još
jedna
velika
afera
dovela
bi
do
poraza
Koštunice
na
predsednickim
izborima
i
do
kraja
"bitke
za
Srbiju",
kako
je
to
nedavno,
u
intervjuu
Špiglu,
lepo
objasnio
premijer.
A
sasvim
je
jasno
ko
ce
biti
pobednik.
Koliko
moze
biti
znacajna
uloga
agencija
za
istrazivanje
javnog
mnjenja
u
njegovom
formiranju.
Objektivnost
u
njihovom
radu,
cesto
se
dovodi(la)
u
sumnju?
Bojim
se
da
se
istraživanja
javnog
mnenja
isuviše
cesto
prezentuju
na
nacin
koji
ih
ne
razlikuje
mnogo
od
pukog
politickog
marketinga.
Recimo,
u
izveštaju
sa
prezentacije
jednog
istraživanja
doslovce
se
kaže:
"Demokratska
stranka
je
najviše
rangirana
kao
partija
koja
može
zemlju
da
izvede
iz
socio-ekonomske
krize
jer
je
medu
gradanima
poznata
kao
stranka
koja
sprovodi
reforme
i
ubrzava
proces
tranzicije,
a
i
sacinjavaju
je
kvalitetni
strucnjaci,
narocito
iz
oblasti
ekonomije".
A
u
tom
istom
izveštaju
se
za
glavnog
konkurenta
DS-a,
za
Demokratsku
stranku
Srbije,
kaže
ovo:
"biraci
DSS-a
vezuju
se
u
velikoj
meri
za
njenog
lidera
Vojislava
Koštunicu
što
govori
o
kontinuitetu
autoritarnog
mentaliteta
kod
naših
biraca".
Od
toga
pa
do
najprizemnije
politicke
propagande
vama
nedostaje
još
samo
recenica:
"I
zato,
ako
necete
da
bude
autritarac,
glasajte
za
jedinu
stranku
koja
zemlju
može
da
izvede
iz
socio-ekonomske
krize
-
za
Demokratsku
stranku!"
Sa
druge
strane,
pak,
imate
istraživace
javnog
mnenja
koji
predstavljaju
svoja
istraživanja
uporedo
sa
otvorenim
licnim
navijanjem
za
pojedine
politicke
opcije.
Tako
je
jedan
moj
kolega,
inace
direktor
poznate
istraživacke
agencije,
nedavno
izjavio
da
bi
"pobeda
Koštunice
(na
predsednickim
izborima)
znacila
propast
reformi".
Samo
dva
dana
ranije,
on
je
sedeo
u
Medijacentru
i
predstavljao
istraživanje
o
kome
su
novine
izvestile
pod
sledecim
naslovom:
"Labus
popularniji
od
Koštunice
20:18".
Pri
tome,
cak
ni
taj
zakljucak
nije
sledio
iz
samog
istraživanja
jer
je
anketno
pitanje
glasilo:
"Koga
biste
voleli
da
vidite
na
mestu
predsednika
Srbije?".
Imate
mnogo
ljudi
koji
misle
da
Koštunica
dobro
radi
posao
predsednika
SRJ
i
da
bi
on
na
tom
mestu
trebalo
da
ostane.
Prirodno
je
da
oni
na
takvo
pitanje
nece
odgovoriti
sa
-
"Koštunica",
ali
ako
bi
se
Koštunica
ipak
kandidovao,
takvi
biraci
bi
za
njega
svakako
glasali.
Dakle,
cak
i
interpretacija
rezultata
istraživanja
je
nekorektna,
a
nisam
siguran
da
neko
sa
navedenom
politickom
ostrašcenošcu
uopšte
i
može
lege
artis
da
projektuje
i
sprovodi
objektivna
istraživanja.
Da
li
u
kontekstu
poslednje
odluke
Glavnog
odbora
SPS
procenjujete
da
je
u
toj
stranci
zapocet
proces
distanciranja
od
Milosevica?
Koliko
okretanje
ledja
predsedniku
koji
i
dalje
uziva
velike
simpatije
u
zemlji
moze
biti
kontraproduktivno
za
stranku
na
predstojecim
izborima?
Mislim
da
su
oni
napravili
veliku
grešku
odbijajuci
da
slede
Miloševica.
S
obzirom
da
ce
jedan
deo,
ionako
sve
malobrojnijih
SPS
biraca
da
glasa
za
Šešelja
a
drugi
za
Ivkovica,
Bata
Živojinovic
rizikuje
da
ne
skupi
ni
stotinak
hiljada
glasova.
Tako
ce
se
belodano
videti
sva
beda
onoga
što
je
ostalo
od
nekadašnje
grdosije
-
SPS-a.
Imam
utisak
da
odbijanjem
Miloševiceve
preporuke
ta
stranka
možda
prestaje
da
bude
znacajniji
politicki
cinilac.
Opozicija
upozorava
na
sasvim
izvesne
izborne
manipulacije
i
kradje?
Moze
li
vlast
da
odoli
jos
jednom
specijalitetu
iz
Milosevicevog
izbornog
instrumentarijuma?
Tacno
je
da
u
Srbiji
više
nema
Miloševica,
tog
izbornog
demona
koji
je
bezobzirno
potkradao
izbore
i
Srbiju
dovodio
do
ivice
gradanskog
rata.
Ali,
Miloševicev
sistem
je
ostao.
Vecina
strucnjaka
se
slaže
da
ni
danas
kandidat
koji
nije
u
stanju
da
sa
svojim
ljudima
pokrije
bar
80%
birackih
mesta
nema
izgleda
na
pobedu.
Podseticu
da
je
opozicija,
koja
je
1992.
godine
podržavala
Panica,
uspela
da
kontroliše
svega
50%
birackih
mesta.
Zato
je
Panic,
koji
je
po
svim
sondažama
javnog
mnenja
bio
ravnopravan
takmac,
i
izgubio
od
Miloševica
sa
milion
glasova
razlike.
Danas,
prema
nekim
procenama,
DSS
može
da
pokrije
upravo
toliko
birackih
mesta
kao
nekada
opozicija
-
50%.
Sa
Republickom
izbornom
komisijom,
koju
je
imenovala
Đindiceva
krnja
Skupština
i
u
kojoj
su
se
našli
uglavnom
anonimni
pravnici,
izborna
krada
je
ostala
lako
izvediva
opcija.
Zašto
mi
se,
medutim,
cini
da
do
izborne
krade
ovoga
puta
nece
doci?
Do
nje
nece
doci
ne
stoga
što
je
izborni
sistem
promenjen
-
ta
on
je
ostao
u
dlaku
isti
kao
u
doba
Miloševica.
Do
nje
nece
doci
ne
ni
zato
što
je
vladajuca
elita
postala
casnija
-
ta
zar
nisu
do
sada
dovoljno
puta
pokazali
svoje
pravo
lice
glasajuci
iz
Soluna,
rugajuci
se
sopstvenom
poslovniku,
oduzimajuci
poslanicke
mandate
i
izbacujuci
politicke
suparnike
iz
parlamenta?
Do
izborne
krade
valjda
nece
doci
samo
zato
što
ovo
za
njih
nisu
odlucujuci
izbori
-
i
ako
ih
izgube
ostace
na
vlasti.
Ne
moraju
da
rizikuju
da
budu
uhvaceni
sa
prstima
u
pekmezu
pa
da
ih
razgnevljeni
gradani
gone
ulicama,
mogu
slobodno
da
šetaju
OEBS-ove
posmatrace
i
demonstriraju
"privrženost
evropskim
izbornim
standardima"
jer
sve
to
ih
zasada
direktno
ništa
ne
košta.
Intervju
sa
Djordjem
Vukadinovicem
Nedeljni
Dnevnik
.
Đorde
Vukadinovic
mr
Đorde
Vukadinovic
U
protekloj
deceniji
mnogi
naši
intelektualci
su
svojim
politickim
angažovanjem,
unoseci
moralni
i
intelektualni
autoritet,
postali
promotori
bivšeg
režima
Slobodana
Miloševica.
Da
li
su
srpski
intelektualci
zaslužni
za
trajanje
tog
režima,
njegov
uspon
i
pad
i
gde
su
oni
danas,
pitanje
je
koje
smo
postavili
mr
Đordu
Vukadinovicu,
politickom
filozofu.
-
Dobar
deo
srpske
inteligencije
je
krajem
osamdesetih
godina
zaista
u
Miloševicu
prepoznao
olicenje
spasitelja,
a
što
je
interesantno
i
paradoksalno
u
njega
su
velike
nade
investirali
kako
nacionalno
tako
i
oni
boljševicko-socijalisticki
nastrojeni
intelektualci.
Tako
su
u
jednom
trenutku
u
istom
stroju
bili
i
Dobrica
Cosic
i
Vasilije
Krestic,
s
jedne,
kao
i,
sa
druge
strane,
Ljubomir
Tadic,
Mihailo
Markovic.
Neki
su
mislili
da
ce
on
konacno
uspeti
da
uspostavi
principe
"istinskog
socijalizma",
drugi
da
ce
konacno
zaokružiti
i
rešiti
srpsko
nacionalno
pitanje,
a
bilo
je
dosta
i
onih
koji
su
naprosto
racunali
da
ce
uz
podršku
novoj
vlasti
rešiti
neke
svoje
egistencijalne
probleme.
Vreme
je
pokazalo
šta
je
to
i
kako
Miloševic
ucinio.
A
ucinio
je
to
da
Srbi
završe
kako
su
završili,
a
za
socijalizam
je
ucinio
to
da
se
bojim
da
je
leva
ideja
na
ovim
prostorima
pokopana
za
duža
vremena,
što
naravno
nije
dobro
i
nece
doneti
ništa
dobro
Srbiji.
Razume
se
da
je
tome
dosta
doprinelo
i
prethodno
decenijsko
simuliranje
"socijalistickog
samoupavljanja"
pod
"rukom
partije
i
pod
srcem
Tita",
ali
je
tek
zahvaljujuci
Miloševicu
ideja
socijalizma
postala
omražena
na
ovim
prostorima.
No,
bez
jedne
demokratske
i
moderne
levice
ova
tranzicija
i
svi
procesi
u
koje
ulazimo
i
koji
nas
cekaju
bice
invalidniji,
jednostraniji
i,
zapravo,
bolniji.
Oko
nacionalnog
programa
-
jasno
je
kako
je
to
Miloševic
završio
i
šta
je
ucinio
od
srpskog
pitanja.
Da
li
se
sada
tome
treba
radovati
što
je
od
pocetka
nakaradno
i
anahrono
postavljena
srpska
nacionalna
ideja
prošla
tako
kako
je
prošla?
Razumem
-
a
delimicno
i
spadam
-
medju
one
koji
bi
veruju
da
imaju
pravo
na
bar
malo
likovanja
i
osecaju
ono
gorko
zadovoljstvo
"proroka"
suocenih
sa
ispunjenjem
svojih
crnih
prorocanstava.
No,
kao
što
mislim
da
nije
moguce
moderno
društvo
bez
moderne
i
jake
levice,
isto
tako
mislim
da
nije
dugorocno
moguc
opstanak
jedne
politicke
zajednice
u
kojoj
ne
preovladjuje
jedan
zdrav
patriotski
stav.
Kao
što
to
-
pogotovo
na
Balkanu
-
obicno
biva,
prethodna
politika
je
sa
prljavom
vodom
izbacila
i
dete,
tako
da
je
došlo
do
totalne
devalvacije
i
same
ideje
patriotizma.
Kao
da
je,
recimo,
pogotovo
u
Novom
Sadu,
postalo
skaradno
svako
pominjanje
nacije,
Srbije
i
srpstva.
Mi
možemo
to
shvatiti
ovako
ili
onako,
ali
to
je
princip
koji
danas
vlada
medijskom
i
intelektualnom
scenom.
Kao
da
su
svi
u
Srbiji
preko
noci
postali
"gradjanski
liberali",
"kosmopoliti"
i
"multikulturalisti",
što
je,
dabome,
obicna
farsa,
kao
što
je,
najcešce,
farsicno
bilo
dojucerašnje
srbovanje
ili
negdašnje
samoupravljanje.
Po
obicaju,
ide
se
iz
krajnosti
u
krajnost,
što
je
razumljiva
ali
ne
i
mudra
reakcija,
a
pogotovo
je
neprimerena
intelektualacima.
Odricanje
od
svog
nacionalnog
identiteta,
nacionalne
svesti
i
nacionalnog
interesa
danas
nam
se
predstavlja
kao
vrhunac
progresivnosti,
modernosti
i
demokraticnosti,
jer,
tobože,
danas-sutra
svi
idemo
u
Evropu
i
globalni
poredak
a
tamo
nacije
i
granice
više
ne
igraju
nikakvu
ulogu
pred
planetarnim
"protokom
roba,
kapitala,
ljudi
i
ideja".
Zadatak
intelektualaca
sastoji
se,
pored
ostalog,
upravo
u
propitivanju
i
problematizovanju
ovakvih
i
slicnih
globalistickih
samorazumljivosti
i
"opštih
mesta",
baš
kao
što
je
juce
bio
u
demaskiranju
nacionalnog
autizma
i
lažnih
nacionalnih
konsenzusa.
(Uostalom,
da
li
ste
gledali
kako
se
širom
planete
itekako
emotivno
i
"nacionalisticki"
prate
utakmice
svetskog
fudbalskog
prvenstva,
ili
kako
Španija
ovih
dana
brani
onih
par
stotina
kvadratnih
metara
stenja?)
I
plašim
se,
da
kao
što
su,
generalno
gledano,
srpski
intelektualci
zakazali
juce
(tj.
krajem
80-tih),
tako
zakazuju
i
danas.
Da
li
je
na
sceni
pranje
prošlosti?
Ima
tu
svakako
i
pranja
prošlosti
i
neciste
savesti,
ali
problem
je
što
se
jedan
takav
stav
apstraktnog
i
besmislenog
zatiranja
nacionalne
svesti,
gde
se
svaki
nacionalni
osecaj
doživljava
kao
nešto
skaradno,
samo
stvara
pretpostavke
za
neko
buduce,
ekstremno
skretanje
klatna
u
drugu
stranu,
kada
ce
taj
represirani
nacionalni
osecaj
ponovo
buknuti
na
isti
ili
slican
nacin
kao
što
je
eskalirao
krajem
osamdesetih
godina.
Zato
je
mnogo
bolje
pokušati
razdvojiti
-
a
to
je
posao
medija,
javnih
poslanika,
odgovornih
politicara
i
intelektualaca
-
i
afirmisati
taj
zdravi
i
poželjni
patriotizam
od
nacionalizma
i
šovinizma.
Nije
rešenje
u
totalnom
poništavanju
svake
nacionalne
pripadnosti,
što,
pre
svega
nije
moguce,
a
mislim
da
nije
ni
poželjno,
kako
sa
stanovišta
vecinske,
tako
i
manjinskih
etnickih
zajednica.
U
Vojvodini
se
zna
i
uvek
se
znalo
da
se,
bez
idealizovanja,
ceni
svoje
i
poštuje
tude.
To
nije
mit,
vec
normalna
i
moguca
stvar,
koja,
naravno,
nije
pala
s
neba
i
koju
je
neophodno
negovati
da
ne
bi
isparila.
A
to
je
opet
istorijska
posledica
mudrog
kompromisa
koji
je
ovde
konacno
uspostavljen
tokom
vekova
zajednickog
života
i
raznih
pokušaja
naizmenicne
marginalizacije
jednih
ili
drugih.
Možda
bi
takav
nekakav
model
mogao
biti
matrica
i
putokaz
nacina
rešavanja
problema
i
nacionalnog
pitanja
u
citavoj
Srbiji.
Ne
moramo
baš
svi
biti
"jedno"
i
braca
-
dovoljno
je
da
budemo
dobre
komšije.
U
Bosni,
recimo,
tog
spontanog
i
"odozdo"
gradjenog
multikulturalizma
nije
bilo.
Oni
su,
bar
po
gradovima,
pevali
i
izgleda
verovali:
"Cela
Juga
jedna
avlija",
a
kada
su
najednom
(razume
se,
uz
pomoc
"nacionalnih"
medija,
politicara
i
intelektualaca)
"otkrili"
da
su
razliciti,
nisu
postojali
ni
institucionalni
ni
psihološki
mehanizmi
koji
bi
sprecili
da
novootkriveni
"drugi"
preraste
u
neprijatelja
i
apsolutnu
drugost:
"ustašu",
"baliju",
"cetnika".
Da
li
su
se
srpski
intelektualci
sada
sklonili
sa
scene?
-
Deo
intelektualaca
koji
je
bio
naklonjen
Miloševicu,
a
tu
je,
nemojmo
se
zavaravati,
bilo
i
krupnih
intelektualnih
figura,
danas
je
ozbiljno
kompromitovan
i
što
svojom
što
tudjom
voljom
sklonjen
sa
javne
pozornice.
S
druge
strane,
oni
koji
su
svih
ovih
godina
bili
javno
angažovani
u
opozicionoj
borbi
(u
okviru
nekadašnjeg
DEPOS-a,
Koalicije
Zajedno
i
sl.)
u
velikoj
su
meri
umorni
i
razocarani
pravcem
kojim
su
krenule
stvari
u
postmiloševicevskoj
Srbiji.
Dakle,
jedni
su
kompromitovani,
drugi
rezignirani,
a
treci
možda
mišljenja
da
su
oni
dali
svoj
doprinos
demokratiji
i
da
je
sada
vreme
da
se
politika
prepusti
politicarima.
Intelektualci
se
tako
povlace
nazad
u
svoje
kule
od
slonovace,
ili
u
neke
svoje
sinekure
i
privilegije
koje
su
izborili
ovim
promenama.
U
svakom
slucaju,
tacno
je
da
imamo
jednu
oseku
intelektualnog
angažovanja,
što
nikako
nije
dobro,
ali
ne
zato
što
su
oni
Bogom
dani
da
predvode
narod,
glume
"oceve
nacije",
ili
preuzimaju
odgovornost
za
ono
što
je
posao
politicke
elite.
Oni
treba
da
analiziraju
alternative,
ne
da
odlucuju
izmedu
alternativa,
što
je
posao
politicara
i
oni
koji
politicare
biraju,
nego
da
prosto
analiziraju
šta
je
to
što
se
dobija
ili
gubi,
da
sabiraju
pozitivne
i
negativne
strane
nekog
izbora,
bez
opredeljenja
za
jednu
ili
drugu
stranu.
Intelektualci
su
10-15
godina
bili
i
previše
u
dnevnopolitickoj
borbi
a
sada
su
se
iz
nje
masovno
povukli,
a
ni
jedno
nije
drugo
nije
dobro
rešenje.
Ucestvovanje
u
javnim
debatama
je
njihova
obaveza
i
zadatak.
Dugorocno
gledano,
pasivizacija
intelektualne
elite
i
njeno
izolovanje
od
društva
nije
dobro
ni
za
društvo
niti
za
elitu.
Naš
e-mail:
redakcija@dnevnik.co.yu
Politika,
31
avgust.
PREVIRANJA
U
NOVOSADSKOM
"DNEVNIKU"
Urednik
smenjen
zbog
neobjavljenog
teksta
Novi
Sad,
30.
avgusta
Najavljeni
socijalni
štrajk
zaposlenih
u
novosadskom
"Dnevniku"
ostace
u
senci
politickih
i
drugih
previranja
u
najstarijem
vojvodanskom
dnevniku.
Veliku
pažnju
izazvala
je,
naime,
smena
urednika
nedeljnog
broja
Miladina
Lazovica.
Odlukom
nekih
politickih
krugova,
Lazovic
je
ocenjen
kao
nepouzdan,
pogotovu
u
vreme
predizborne
predsednicke
kampanje,
i
nedavno
je
prekomandovan
u
sportsku
rubriku.
Zanimljivo
je
da
je
Lazovic
smenjen
zbog
teksta
o
predstojecim
predsednickim
izborima,
koji
je
nameravao,
a
nije
objavio,
u
kojem
je,
kako
je
ocenjeno,
data
prednost
Vojislavu
Koštunici.
Lazovic
je,
podsetimo,
bio
jedan
od
osnivaca
Demokratske
stranke
i
Demokratske
stranke
Srbije.
Zbog
partijske
zastave
koju
je
9.
marta
1991.
godine
izneo
i
okacio
na
balkon
Narodnog
pozorišta
u
Beogradu
dobio
je
nadimak
"barjaktar".
Pored
nadimka
dobio
je
i
dobre
batine
u
policijskoj
stanici
Savski
venac.
Kasnije
su
on
i
Zoran
Đindic
bili
osnivaci
i
prvi
urednici
dnevnika
"Demokratija".
U
meduvremenu,
v.
d.
glavnog
i
odgovornog
urednika
Petar
Petrovic
i
direktorka
ove
medijske
kuce,
poslovno
su
u
inostranstvu,
a
njihova
odluka
o
smeni
koju
su
obelodanili
uoci
polaska
na
put
je
neprikosnovena.
Pokrajinski
sekretar
za
informisanje
Rafail
Ruskovski
je
o
smeni
saznao
od
novinara
i,
kako
rece,
ne
može
da
je
komentariše,
pošto
se
radi
o
doajenu
slobodnog
novinarstva
u
Vojvodini.
-
Medijsku
satanizaciju
i
proganjanje
politickih
neistomišljenika
koje
po
Vojvodini
sprovode
stegonoše
Nenada
Canka
i
ranije
smo
nagoveštavali.
Smenu
Miladina
Lazovica,
rodonacelnika
posleratne
demokratije
u
Srbiji,
zbog
neobjavljenog
teksta,
posmatramo
kroz
dioptriju
Lige
socijaldemokrata
Vojvodine
-
izjavio
je
za
"Politiku"
Rada
Marinkov,
jedan
od
vojvodanskih
lidera
Demokratske
stranke
Srbije.
M.
Laketic
hronika
vesti (arhiva)