DANAS:
(28.01.03.)
Kondoliza
Rajs
Da
li
je
Sadam
Husein
konacno
odlucio
da
se
dobrovoljno
razoruza
Lazni
izvestaj
za
kupovinu
vremena
Sada
kad
je
proslo
jedanaest
nedelja
od
jednoglasnog
donosenja
Rezolucije
Saveta
bezbednosti
Ujedinjenih
nacija,
u
kojoj
se
od
Iraka
jos
jednom
zahteva
da
otkrije
i
ukine
sve
svoje
nuklearne,
hemijske
i
bioloske
programe
naoruzanja,
sasvim
je
na
mestu
zapitati
se:
"Da
li
je
Sadam
Husein
najzad
odlucio
da
se
dobrovoljno
razoruza?"
Nazalost,
odgovor
je
jasno
i
glasno
"ne".
Kako
izvrsiti
operaciju
dobrovoljnog
razoruzanja
nije
nikakva
misterija.
Drzave
koje
odluce
da
se
dobrovoljno
razoruzaju
omogucavaju
pristup
inspektorima
do
skladista
oruzja
i
svih
pogona
u
kojima
se
ono
proizvodi,
odgovaraju
na
pitanja
cak
i
pre
nego
sto
ih
inspektori
o
necem
pitaju,
javno
i
cesto
iznose
nameru
da
se
razoruzaju
i
podsticu
svoje
gradjane
na
saradnju.
Iz
primera
Juzne
Afrike,
Ukrajine
i
Kazahstana
celom
svetu
je
poznato
kako
izgleda
kada
se
neka
vlada
odluci
da
se
na
kooperativan
nacin
odrekne
oruzja
za
masovno
unistavanje.
Najvazniji
zajednicki
elementi
ovog
procesa
su:
spremnost
politickog
vodjstva
drzave
da
izvrsi
razoruzanje,
inicijative
unutar
zemlje
da
se
uniste
programi
naoruzanja
i
potpuna
saradnja
i
transparentnost
rada.
Godine
1989.
Juzna
Afrika
donela
je
strategijsku
odluku
da
unisti
svoj
tajni
program
nuklearnog
naoruzanja.
Tom
prilikom,
unisten
je
arsenal
sedam
vrsta
oruzja,
a
kasnije
je
ceo
proces
podvrgnut
rigoroznoj
kontroli
strucnjaka
Medjunarodne
agencije
za
atomsku
energiju.
Inspektorima
ove
organizacije
omogucen
je
neometan
pristup
svim
nuklearnim
postrojenjima
(bilo
da
su
jos
radila
ili
bila
ugasena),
kao
i
kontakt
s
ljudima
koji
su
u
tim
postrojenjima
radili.
Osim
toga,
inspektorima
je
stavljena
na
uvid
dokumentacija
koja
je,
na
primer,
sadrzala
detaljan
plan
dnevnog
procesa
rada
u
postrojenjima
za
proizvodnju
obogacenog
uranijuma,
ili
detalje
konstruisanja
i
demontiranja
pojedinih
oruzja.
Ukrajina
i
Kazahstan
saradjivali
su
na
slican
nacin
kada
su
odlucili
da
se
otarase
nuklearnog
oruzja,
interkontinentalnih
balistickih
raketa
i
teskih
bombardera
koje
su
nasledili
od
Sovjetskog
Saveza.
Uz
znacajnu
pomoc
Sjedinjenih
Drzava,
koju
su
obe
zemlje
toplo
prihvatile,
razoruzanje
je
sprovedeno
na
propisan,
otvoren
i
brz
nacin.
Nuklearne
glave
vracene
su
Rusiji.
Silosi
s
raketama
i
teski
bombarderi
unisteni
su
ili
demontirani.
Jednom
prilikom
to
je
ucinjeno
na
ceremonijalan
nacin
uz
prisustvo
americkog
i
ruskog
ministra
odbrane.
A
jednom
je
Kazahstan
prijavio
da
poseduje
tonu
visoko
obogacenog
uranijuma
i
zamolio
Sjedinjene
Drzave
da
ga
uklone
da
ovaj
ne
bi
upao
u
pogresne
ruke.
Ponasanje
Iraka
dijametralno
se
razlikuje
od
ovih
primera
saradnje.
Umesto
da
se
cvrsto
opredele
za
razoruzanje,
najvisi
organi
vlasti
u
Iraku
cvrsto
su
reseni
da
oruzje
sacuvaju
i
sakriju,
a
celu
tu
akciju
vode
Sadam
Husein
i
njegov
sin
Kusaj
koji
kontrolise
Specijalnu
bezbednosnu
organizaciju
ciji
je
zadatak
da
obavlja
akciju
sakrivanja
oruzja
u
Iraku.
Umesto
da
inicira
razoruzanje
na
domacem
terenu,
Irak
ima
institucije
ciji
je
jedini
zadatak
da
ometaju
rad
inspektora.
I
umesto
da
pruzi
punu
saradnju
i
transparentnost,
Irak
Ujedinjenim
nacijama
podnosi
lazni
izvestaj
koji
se
sastoji
od
12.200
strana
samih
lazi.
Na
primer,
izvestaj
ne
prijavljuje,
niti
objasnjava
zasto
je
Irak
nabavljao
uranijum
iz
inostranstva,
zasto
je
proizvodio
specijalno
gorivo
za
balisticke
rakete,
za
koje
kaze
da
ih
ne
poseduje.
Osim
toga,
u
izvestaju
postoje
izostavljeni
delovi
koje
su
strucnjaci
Ujedinjenih
nacija
ranije
uocili,
a
odnose
se
na
neobjasnjeno
prisustvo
dve
tone
sirovina
potrebnih
za
proizvodnju
vise
hiljada
galona
antraksa
i
ostalog
bioloskog
oruzja.
U
svom
izvestaju
Irak
cak
pribegava
besramnom
plagijatorstvu,
jer
doslovno
citira
citave
pasuse
iz
izvestaja
Ujedinjenih
nacija
(uz
male
ispravke
da
bi
se
izbacili
delovi
u
kojima
se
Irak
kritikuje)
i
to
prezentuje
kao
originalni
tekst.
Umesto
da
pruza
informacije,
izvestaj
skriva
istinu
i
unosi
konfuziju
da
se
ne
bi
dobila
prava
slika
o
arsenalu
koji
Irak
poseduje.
Izvestaj
odrazava
nepostenje
irackog
rezima,
po
kome
je
vec
odavno
poznat,
i
predstavlja
flagrantno
krsenje
Rezolucije
1441
Saveta
bezbednosti
Ujedinjenih
nacija,
kojom
je
utvrdjen
sadasnji
program
rada
inspekcije.
Za
razliku
od
drugih
drzava
koje
su
izvrsile
dobrovoljno
razoruzanje,
Irak
suprotno
onom
sto
propisuje
Rezolucija
1441
ne
dozvoljava
"neposredan,
neometen
i
neogranicen
pristup"
postrojenjima
i
ljudima
koji
se
bave
programom
naoruzanja
u
Iraku.
Kao
sto
je
pokazala
inspekcija
u
kuci
jednog
irackog
naucnika
nuklearca,
a
i
prema
potvrdama
iz
drugih
izvora,
zna
se
da
se
materijal
i
dokumenti
jos
premestaju
s
mesta
na
mesto
u
nekoj
vrsti
farsicne
igre
skrivalica.
Iracke
vlasti
blokirale
su
slobodno
i
neograniceno
vazdusno
izvidjanje.
Lista
s
imenima
ljudi
koji
ucestvuju
u
programu
proizvodnje
oruzja
za
masovno
unistavanje,
cije
su
dostavljanje
Ujedinjene
nacije
zatrazile
od
Iraka,
zavrsava
se
imenima
ljudi
koji
su
na
tome
radili
1991,
iako
su
Ujedinjene
nacije
ustanovile
da
se
s
tim
programima
nastavilo
i
posle
te
godine.
Inspektori
su
mogli
da
obavljaju
razgovore
s
naucnicima
i
drugim
licima
zaposlenim
u
proizvodnji
oruzja
samo
uz
budno
prisustvo
agenata
Sadamovog
rezima.
S
obzirom
na
poznatu
dvolicnost
tog
rezima,
najnovija
obecanja
Iraka
da
ce
se
stvari
popraviti
treba
posmatrati
kao
pokusaj
da
se
kupi
vreme.
Narocito
zabrinjava
otkrice
12
bojevih
glava
hemijskog
oruzja
koje
su
inspektori
pronasli
prosle
nedelje,
a
koje
nisu
bile
uvrscene
u
izvestaj
predat
Ujedinjenim
nacijama.
Ranije
je
Irak
ove
bojeve
glave
punio
smrtonosnim
nervnim
agensom
sarinom,
otrovom
kojim
su
japanski
teroristi
1995.
u
tokijskoj
podzemnoj
zeleznici
ubili
dvanaestoro
i
ozledili
hiljade
ljudi.
Prema
oceni
bivseg
glavnog
inspektora
Ujedinjenih
nacija
Ricarda
Batlera,
Iracani
bi
mogli
da
usmrte
odjednom
milion
ljudi
ako
bi
bojevu
glavu
veceg
kapaciteta
napunili
otrovom
VX
(koji
je
jos
smrtonosniji
od
nervnog
otrova)
i
lansirali
je
na
neki
veci
grad.
Izmedju
ostalog,
Irak
inspektorima
Ujedinjenih
nacija
nije
dostavio
dokumentaciju
kojom
potvrdjuje
da
je
unistio
zalihe
bojnog
otrova
VX.
Ostaje
mnogo
otvorenih
pitanja
u
vezi
sa
nuklearnim,
hemijskim
i
bioloskim
programom
i
arsenalom
naoruzanja
u
Iraku.
Irak
je
duzan
da
odgovori
na
ta
pitanja.
Medjutim,
Irak
to
ocigledno
ne
cini.
Svojim
postupcima,
ali
i
necinjenjem,
Irak
dokazuje
da
nije
drzava
koja
je
spremna
da
se
razoruza
vec
drzava
koja
nesto
krije.
Irak
jos
gleda
na
inspekciju
kao
na
neku
igru.
Trebalo
bi
da
bude
svestan
da
mu
vreme
istice.
Autorka
je
savetnica
za
nacionalnu
bezbednost
u
vladi
predsednika
Dzordza
Busa
i
ovaj
njen
clanak
objavljen
je
u
najuglednijim
listovima
u
svetu;
Danas
je
jedini
list
u
Jugoslaviji
koji
je
dobio
dozvolu
da
objavi
ovaj
tekst
BLIC:
(28.01.03.)
Otvoreno
pismo
bivšeg
komandanta
„Crvenih
beretki“
Jadna
je
zemlja
kad
Cume
rešava
tajne
BEOGRAD
-
Redakciji
„Blica“
juce
je,
posle
niza
optužbi
koje
je
poslednjih
dana
na
njegov
racun
izrekao
Ljubiša
Buha
Cume,
dostavljeno
pismo
bivšeg
komandanta
„Crvenih
beretki“
Milorada
Lukovica
Legije.
Pismo
objavljujemo
u
celini:
-
Odbrojavaju
nam
poslednje
dane,
igrajuci
se
sa
našim
sudbinama,
kao
uostalom
vascelog
naroda.
Gaze
poslednja
uporišta
nacionalnog
ponosa
i
dostojanstva,
pri
cemu
ljagaju
iskrene
patriote
želeci
da
ih
podvedu
pod
sopstvene
kriterijume
ponašanja
i
vladanja.
A,
koji
su
ispod
i
najnižih
normi
podaništva,
pa
i
sopstvenog
nipodaštavanja.
Prihvatili
smo
besplatnu
ulaznicu
za
svet
5.
oktobra
2000.
godine
i
ucinili
da
taj
put
prode
bez
prolivanja
srpske
krvi.
Verovali
smo
da
je
taj
demokratski
globalni
svet
sa
nama
i
mi
s
njima.
I
kada
smo
tokom
bombardovanja
branili
cast
i
dostojanstvo
svoga
naroda,
kao
vojnici
i
iskrene
patriote,
kada
su
nam
se
u
secanja
urezivale
slike
poginulih,
devojcice
cije
je
snove
raznela
bomba...
Pa
i
sada,
iako
smo
gorko
otrežnjeni
-
postupcima
i
ponašanjima
onih
koji
nas
danas
vode
u
taj
isti
svet.
Pristigli
na
iskrenoj,
spontanoj
narodnoj
volji,
ucinili
su
i
cine
sve
da
dokažu
i
pokažu
kako
im
do
te
volje
nije
nimalo
stalo.
Umesto
da
se
8.
oktobra
2000.
godine
presaberu
i
jasno
svima
kažu
kolika
je
cena
našeg
prikljucenja
modernim
svetskim
integracijama,
brojana
u
ljudskim
glavama
koje
se
moraju
prineti
Haškom
tribunalu
-
okrenuli
su
se
svojim
sitnim
politickim
interesima
i
medusobnim
trvenjima,
odslikavajuci
na
najgori
moguci
nacin
svoju
pravu
cud.
A,
onda
je
proradio
srpski
inat
cije
se
granice
ne
mogu
izmeriti,
niti
zaustaviti.
I
njihovim
dojucerašnjim
svetskim
mentorima
bilo
je
odmah
jasno,
da
umesto
ravnopravnih
politickih
partnera
imaju
pred
sobom
politicke
podanike
koji
stalno
pomeraju
i
iznalaze
nove
nivoe
snishodljivosti.
Zar
da
im
lekciju
iz
patriotizma
sa
temom
Hag
drže
hrvatski
politicari
o
tome
kako
ipak
postoje
granice
politickih
kompromisa
i
narodnog
dostojanstva?
Obezvredivanje
i
omalovažavanje
sopstvene
države
kao
da
nema
kraja...
Zaklete
demokrate,
svetski
reformisti,
pune
dve
godine
drže
za
predsednika
coveka
svrgnutog
režima,
politicku
marionetu
koju
su
na
kraju
„kargom“
istovarili
u
Hagu.
Kažu,
smenjen
je
direktor
BIA,
jer
nije
hteo
da
hapsi
Šljivancanina
i
druge
optužene
za
ratne
zlocine...
Pitam
se,
šta
bi
bilo
da
ih
je
uhapsio?
Da
li
bi
mu
možda
dali
orden
ili
bi
ga
ostavili
da
o
njemu
sudi
narod
i
istorija...
Pricaju
o
mafiji,
kriminalu,
o
nesposobnosti
policije...
Nije
policija
kriva
i
nije
tacno
da
je
nesposobna,
vec
je
ispolitizovano
rukovodstvo
kojem
je
mera
politicki
interes,
a
ne
profesionalna
obaveza.
Kakva
mafija,
nekoliko
raštrkanih
bandi...
Sve
bi
se
dovelo
u
red
veoma
brzo,
samo
da
postoji
interes
i
volja
pojedinaca.
Jadna
li
je
zemlja
i
policija
u
njoj
ako
joj
slucajeve
treba
da
rešava
Ljubiša
Buha,
zvani
Cume,
svojim
svedocenjima.
Još
je
tužnija
cinjenica
da
se
takvima
služe
da
ljagaju
i
ruše
druge,
one
kojima
je
i
te
kako
stalo
do
ove
zemlje
i
ovoga
naroda
i
koji
su
to
nebrojeno
puta
pokazali
i
dokazali.
Ne
mogu
a
da
ne
pomislim
kako
je
ipak
sve
to
delo
istih
ljudi,
onih
kojima
ništa
nije
sveto
i
kojima
ni
do
cega
što
je
srpsko
-
nije
stalo!
Pa
ni
do
onih
koji
su
krvarili
i
cija
su
mrtva
tela
razvlacena
duž
ratišta
i
od
kojih
je
ostalo
samo
skromno
secanje
na
izbledeloj
fotografiji
u
spomen-sobi
naših
heroja
u
Kuli.
Ako
necete
i
ne
želite
da
poštujete
bivše,
pa
ni
sadašnje
komandante,
poštujte
bar
mrtve!
Niko,
pa
ni
istorija,
to
vam
nece
oprostiti.
Još
manje
oni
kojima
se
apsolutno
nepotrebno
na
ovaj
nacin
dodvoravate.
Treba
da
znate,
svaki
narod
poštuje
svoje
vojnike.
Jer,
oni
su
vojnici
u
službi
otadžbine
i
samo
to
hoce
i
da
budu.
Valjda
i
zbog
toga
meni
danas
ne
daju
da
budem
to
što
jesam.
Ali,
zato
hoce
da
budem
ono
što
nisam,
da
sam
radio
-
ono
što
nisam
radio.
Baš
u
tome
je
problem:
jer
oni
rade
ono
što
ne
treba
da
rade,
a
pricaju
ono
što
ne
misle.
Znaci
-
lažu
nas.
Zbog
toga,
mera
mog
života
je
velicina
nacionalnog
dostojanstva
i
patriotizma
koji
nosim
u
sebi,
a
ne
kolicina
podaništva
i
snshodljivosti
koju
pokazujem
prema
drugima.
Posebno
prema
onima
bez
kojih
ne
možemo,
niti
hocemo.
Ali
na
pravi
nacin.
Bolje
cemo
se
razumeti
i
više
ce
nas
i
oni
poštovati.
Svet
nam
se
smejao,
nisu
mogli
cudom
da
se
nacude
kako
taj
cuveni
reformski
kurs
trpi
„miloševicevca“
na
celu
Srbije?
Ali,
trebalo
im
je
za
licna
potkusurivanja,
koja
svi
mi
svakoga
dana
i
uživo
gledamo
i
slušamo.
Spletkarenja,
ogovaranja,
skupštinsko-poslanicke
interesne
prebacivke
u
kojima
više
nikome
živom
nije
jasno,
pa
izgleda
ni
njima
samima,
s
kim
su
u
koaliciji,
za
koga
jesu
a
za
koga
nisu...
Politika
revanšizma
i
osvete,
svak’
protiv
svakoga,
njen
je
osnovni
moto.
Kao
da
istorija
od
njih
pocinje...
Za
kratko
vreme,
mnogo
kratko,
zaboravili
su
sve.
Krcme
poslednje
kredite
narodne
volje
u
kojima
ima
mesta
samo
za
njih
same.
Narod,
i
ma
ko
drugi,
izgleda
da
im
više
nije
potreban.
Ni
za
izbore,
jer
izgleda
ni
njih
više
nece
biti.
Veruju,
ni
nas,
jer
im
je
toliko
stalo
da
nas
se
po
svaku
cenu
i
na
bilo
koji
nacin
reše...
Milorad
Lukovic
Legija
BLICNEWS:
(22.01.03.)
Đilas:
Đindic
ima
sve
više
vlasti,
a
sve
manje
autoriteta
i
popularnosti
To
sa
Natašom
Micic
izaziva
vecu
krizu
nego
što
ljudi
osecaju,
gledajuci
njeno
simpaticno
lice.
Ljudi
misle
-
bili
smo
bez
predsednika
i
do
sada.
Ja
sam
se
okliznuo
i
mogao
sam
da
slomim
ruku.
Da
sam
slomio
ruku,
imao
bih
gips
tri
nedelje,
ali
bih
funkcionisao.
Zamislite
da
neko
kaže:
funkcionisao
si
i
bez
ruke,
odseci
je
Autor:
Marko
R.
Petrovic
Ime
i
prezime:
Aleksa
Đilas
Roden:
1953.
u
Beogradu
Porodica:
Supruga
Olgica,
deca
Nikola
(8),
Marija
(6)
Jelo:
Domaca
kuhinja,
mada
volim
i
azijske
-
indijsku,
kinesku,
tajlandsku
i
japanski
sušiu
Restoran:
Retko
idem
u
restorane.
Recimo,
„Vidin
kapija“
Knjiga:
U
mladosti
sam
najviše
voleo
Albera
Kamija.
Volim
narodne
pesme,
roman
„Carobni
breg“
Film:
Špijunsko-akcioni
filmovi,
ali
moraju
da
budu
inteligentno
napravljeni
Šta
ne
propušta
na
TV:
Malo
gledam
televiziju
Moto:
Ljubav
sve
pobeduje
Aleksa
Đilas,
istoricar
i
politicki
analiticar,
kaže
da
spada
u
grupu
ljudi
koju
preterano
ne
zanima
pisanje
Ustavne
povelje,
kao
ni
rasprava
o
buducnosti
zajednice
Srbije
i
Crne
Gore,
ali
priznaje
da
je
uprkos
tome
procitao
skoro
sve
tekstove
koji
su
o
ovoj
temi
objavljivani
u
novinama.
Pretpostavlja,
takode,
da
je
jedini
koji
je
to
uradio,
ali
priznaje
i
da
celokupnu
situaciju
ne
shvata
baš
najbolje.
-
Pre
nekoliko
decenija
su
vodeci
evropski
izdavaci
razgovarali
o
tome
koje
su
najdosadnije
novine
u
Evropi.
U
najužem
izboru
našla
se
Pravda,
što
nije
uopšte
iznenadujuce,
i
Osservatore
romano,
službeni
glas
Katolicke
crkve.
U
meduvremenu,
Pravda
je
propala,
i
dobro
je
što
je
tako,
a
Osservatore
romano,
kažu
mi,
i
nisu
tako
loše
novine.
Medutim,
da
se
rasprava
o
Ustavnoj
povelji
vodila
u
to
vreme,
siguran
sam
da
bi
im,
po
dosadi,
bila
ozbiljan
rival.
Ako
hocete
da
imate
demokratiju,
morate
da
imate
transparentnost,
ali
i
razumljivost.
Kod
Povelje
je,
medutim,
postignut
visok
stepen
nejasnoce,
tako
da
i
ljudi
koji
se
time
bave
moraju
da
se
muce
da
bi
shvatili.
Na
kraju,
shvate
da
ipak
nisu
shvatili,
ili
pomisle
da
su
shvatili,
pa
se
sledeci
dan
nešto
dogodi
što
im
pokazuje
da
nije
to
tako.
Medutim,
koga
mi
zavaravamo?
Naša
unutrašnja
politika
kroji
se
negde
drugde,
u
EU
i
u
Americi
-
kaže
Đilas
za
Blic
News.
Pre
ce
biti
u
Americi.
-
To
je
bilo
do
sada,
a
sada
više
u
EU.
Mislim
da
je
Amerika
izgubila
interes
za
ovo
podrucje.
Evropa
nece
da
se
stvaraju
nove
državice.
Širak
kaže
da,
po
njegovom
mišljenju,
EU
ne
bi
priznala
Crnu
Goru.
To
nije
isto
kao
da
vam
gospoda
Nikolija,
koja
nama
donosi
sir,
kaže:
„Po
mom
mišljenju
EU
itd“.
Ako
bismo
u
Srbiji
imali
referendum
za
otcepljenje,
ne
mogu
da
zamislim
da
bi
Srbijanci
glasali
da
se
otcepe
od
Crne
Gore.
Ne
znam
šta
bi
moralo
da
se
desi
da
ovde
bude
vecina
za
to.
Drugo,
EU
ne
da
Srbiji
da
se
otcepi.
Ne
samo
da
ne
da
Srbiji
da
napravi
veliku
Srbiju,
nego
cak
sada
i
kada
bi
htela
da
se
smanji,
ne
može
ni
to.
S
druge
strane,
u
Crnoj
Gori
je
Đukanovic
najveca
politicka
snaga,
izmedu
ostalog
i
zato
što
su
njegovi
protivnici
vrlo
slabi,
kao
licnosti,
kao
politicari.
Dalje,
on
ima
podršku
manjina.
Medutim,
Đukanovic
ne
pobeduje
sa
dovoljnom
vecinom
da
bi
mogao
da
bude
siguran
da
bi
na
referendumu
pobedio.
Ako
bi
na
referendumu
pobedio
sa
malom
vecinom,
ogroman
broj
Crnogoraca
ne
bi
priznao
taj
referendum
za
legitiman.
Mislite
li
da
bi
to
podelilo
samu
Crnu
Goru?
-
To
bi
moglo
da
izazove
izvesne,
cak
oružane
sukobe,
uzevši
u
obzir
da
je
to
i
teritorijalno
podeljeno.
Recimo,
celo
Cetinje
je
za
otcepljenje,
ali
severni
deo
Crne
Gore
je
bez
izuzetka
za
zajednicu.
Moglo
bi
se
desiti
da
oni
uopšte
ne
priznaju
vlast
Podgorice.
Na
primer,
ako
Podgorica
zatvori
granicu,
oni
nece
da
poštuju
tu
granicu.
To
je
vrlo
rizicna
strategija
koja
bi
mogla
da
uspe
kada
bi
iza
nje
bili
EU
i,
posebno,
Amerika.
Medutim,
spoljna
sila
je
rekla
-
necemo
dalje
menjanje
granica
na
Balkanu,
dalje
usitnjavanje
Balkana.
Da
li
mislite
da
ce
Đukanovic
pokušati
da
iskoristi
tri
naredne
godine
za
pribavljanje
te
nekakve
saglasnosti?
-
Da
bi
pridobio
tu
saglasnost,
on
bi
morao
da
pokaže
da
je
to
jedna
ekonomska
jedinica
koja
može
sama
sebe
da
izdržava.
Mislim
da
to
ne
može.
Crna
Gora
je
malo
tržište.
Đukanovic
je
jedini
iz
vladajuce
garniture
s
pocetka
90-ih
godina
koji
je
i
dalje
na
vlasti.
-
To
je
najautoritarnija
licnost
na
ovom
podrucju,
ali
ne
bih
rekao
da
je
diktator.
Secate
se
one
price
srpske
opozicije
kako
Miloševic
ima
sto
hiljada
policajaca.
Ja
sam
to
verovao.
Izgledalo
mi
je
logicno
-
ima
Kosovo,
pa
boji
se
ovoga
i
onoga.
Sada
se
Duško
Mihajlovic
mrtav-hladan
pojavi,
kao
da
kaže
od
sada
cu
nositi
tamnoplave
umesto
svetloplave
košulje,
i
kaže
-
ima
20
hiljada
policajaca
i
taj
broj
treba
povecati.
Medutim,
najveci
broj
policajaca
po
glavi
stanovnika
sigurno
ima
Crna
Gora.
Mislite,
dakle,
da
je
otcepljenje
nemoguce?
-
Da,
i
zbog
unutrašnjih
i
zbog
spoljnih
faktora.
Istovremeno,
izuzetno
je
teško
napraviti
efikasnu
zajednicku
državu.
Ne
znam
koje
je
rešenje.
A
ako
bi
se
Crna
Gora
otcepila,
ne
bi
li
to
zapalilo
region?
-
Ne
bi
zapalilo
cak
ni
Srbiju
i
Crnu
Goru.
Bio
bi
veliki
broj
incidenata.
Ne
potcenjujem
nijednu
ljudsku
žrtvu,
ali
ništa
slicno
onome
što
se
dogadalo
u
Hrvatskoj,
u
Bosni,
na
Kosovu,
ne
može
da
se
dogodi.
Pogledajte
ko
u
Srbiji
preti
Crnoj
Gori?
Najgori
što
prete
su
ovi
tipa
Batica
-
mi
cemo
od
vas
da
se
otcepimo,
a
necete
dobiti
te
vile
i
stanove.
Prvo,
toga
je
mnogo
manje
nego
što
Batic
prica,
a
drugo,
baš
me
briga
za
vile
i
stanove.
Nekoga
je
briga,
ocigledno.
-
Mi
govorimo
o
zemlji
u
kojoj
je
stotine
hiljada
ljudi
proterano,
gde
je
desetine
i
stotine
hiljada
ljudi
ubijeno,
strašne
stvari
su
se
dogadale,
bombe
su
padale.
Ništa
približno
tako
loše
nece
se
više
dogadati.
Kada
kažemo
da
je
situacija
teška,
treba
gledati
realno.
Znate,
onaj
vic
-
Amerikanka
na
koledžu
piše
roditeljima
pismo:
„Dragi
roditelji,
nisam
vam
dugo
pisala,
a
to
je
zbog
sledeceg
-
moj
verenik
i
ja
vozili
smo
se
kolima
i
doživeli
smo
tešku
saobracajnu
nesrecu.
On
je
povreden,
a
ja
sam
ostala
paralizovana.
Kada
su
mi
davali
transfuziju,
greškom
su
mi
ubrizgali
krv
zaraženu
sidom“.
A
na
drugoj
strani,
nastavlja:
„Sve
ovo
se
nije
dogodilo,
ali
pala
sam
na
ispitima.
Samo
sam
htela
da
to
što
sam
pala
na
ispitima
gledate
u
pravom
svetlu
u
odnosu
na
to
šta
je
moglo
da
se
dogodi“.
Sigurno
da
nije
dobro
da
nemamo
sredenu
državu.
Ali,
period
haosa,
raskola,
krvavih
sukoba
je
prošao.
Đindic
kaže
da
je
sada
pravo
vreme
za
rešenje
kosovskog
problema.
Da
li
je
pravo
vreme?
-
To
su
pitanja
koja
se
ne
mogu
odmah
rešiti
u
smislu
da
svako
bude
zadovoljan.
Ja
sam
bio
pristalica
podele
Kosova
još
odavno.
Nisam
imao
nekakav
plan.
Sigurno
nisam
bio
za
to
da
Albanci
budu
saterani
u
planine,
a
da
sve
što
je
plodno
i
sve
gradove
zadrže
Srbi.
Kada
sam
to
zamišljao,
medunarodni
faktor
nije
bio
protiv
nas.
Mi
smo
uvek
popuštali
kada
smo
slabi,
a
napadali
kada
smo
jaki.
Medutim,
ako
popuštaš
kada
si
slab,
uvek
više
izgubiš
nego
što
bi
izgubio
da
si
popuštao
kada
si
bio
jak.
Tu
mislite
na
one
srpske
pobede
u
ratovima
i
gubitke
u
miru?
-
Ne.
Na
primer,
zašto
nismo
prihvatili
Plan
Z4
u
Hrvatskoj?
Iskreno,
neka
me
Srbi
razapnu
na
krst,
ja
bih
im
manje
dao.
Imali
su
svoju
valutu,
najneverovatniji
stepen
autonomije,
a
to
su
oni
odbacili.
Secam
se
razgovora
sa
tim
knindžama
-
nije
nama
cilj
samo
da
zaštitimo
Srbe,
vec
da
presecemo
vezu
Hrvatske
i
Dalmacije
i
onemogucimo
za
sva
vremena
spajanje
bilo
kakve
funkcionišuce
hrvatske
države.
Pa
da
li
su
Hrvati
baš
tako
jadni
da
to
prihvate?
Onda
se
završilo
bežanijom,
haosom.
Slicno
je
i
sa
Kosovom.
Najveca
tragedija
za
Srbe
nije
to
što
Albanci
hoce
da
se
otcepe.
Najveca
tragedija
bi
bila
kada
bi
oni
odbijali
da
se
otcepe,
kada
bi
želeli
da
budu
sa
Srbima
i
Srbijom,
jer
mi
ne
možemo
njih
da
izdržavamo.
Mislite
da
bi
Albanci
pristali
na
podelu
Kosova?
-
Verujem
da
bi.
Ekstrateritorijalnost
glavnih
istorijskih
i
crkvenih
spomenika
na
albanskoj
teritoriji
bi
morala
da
postoji,
i
oni
bi
bili
za
duže
vreme
pod
zaštitom
medunarodnih
snaga.
Albance
bi
to,
verovatno,
jedno
vreme
nerviralo
i
postojala
bi
tendencija
da
se
to
prvom
prilikom
poruši,
da
ne
ostane
traga
srpskoj
kulturi
i
istoriji.
Medutim,
kroz
izvesno
vreme,
kada
bi
se
situacija
smirila,
njima
bi
se
to
isplatilo,
jer
bi
dolazili
turisti
da
to
gledaju.
Otvorio
bi
covek
motel
pored
Gracanice,
i
tu
bi
dolazili
autobusi
s
ekskurzijama,
i
to
bi
on
naplacivao.
Govorite
o
preteranom
angažovanju
stranaca
u
unutrašnjoj
politici
Srbije.
Nedavno
ste
imali
polemiku
i
sa
britanskim
ambasadorom
Carlsom
Krofordom.
-
Glavni
krivci
smo
mi.
Ja
sam
prevashodno
kritikovao
našu
politiku.
Rekao
sam
da
nas
naša
politika
dovodi
u
situaciju
da
može
da
dode
ministar
spoljnih
poslova
i
da
prica
ono
o
cemu
ne
bi
smeo
da
govori
u
vlastitoj
zemlji.
Kada
bi
kao
ministar
spoljnih
poslova
poceo
da
postavlja
neka
pitanja,
pitali
bi
ga
-
šta
je,
postoji
ovde
ministar
unutrašnjih
poslova,
to
nije
tvoj
resor...
Da
ne
govorim
o
arogantnom
tonu
koji
nervira
itd.
Mislim
da
najveca
slabost
naše
spoljne
politike
nije
to
što,
možda,
Svilanovic
nije
dovoljno
pametan
i
cvrst,
nego
je
to
unutrašnja
politika.
Kako
to
objašnjavate?
-
U
zemlji
je
haos.
Koje
su
glavne
institucije
da
bismo
imali
bolju
spoljnu
politiku?
Može
da
zvuci
glupo,
ali
to
su
Ministarstvo
pravde
i
Ministarstvo
policije.
Ako
imate
iznutra
sredenu
državu,
gde
funkcionišu
policija
i
sudstvo,
to
daje
državi
ugled
i
stabilnost.
Nijedna
država
u
istoriji
nije
vodila
uspešnu
spoljnu
politiku
ako
je
bila
iznutra
slaba.
To
izaziva
pritiske
Zapada,
koji
su
sve
veci.
Tu
se
svako
nade
da
o
svemu
može
da
prica,
da
odlucuje,
što
mu
nikada
ne
bi
palo
na
pamet
da
je
to
na
neki
nacin
sredeno
i
da
ima
autoriteta.
Izgradnja
politickih
ustanova
ne
ide
dobro.
To
je
opšti
kontekst
vlade
koja
nije
jedinstvena,
nemanja
zajednickih
politickih
ciljeva,
nefunkcionisanja
parlamenta,
cela
ova
kriza
oko
izbora
predsednika...
Imamo
v.d.
predsednika.
-
Mislim
da
je
to
sa
Natašom
Micic
mnogo
veca
tragedija.
Dobro,
prejaka
je
rec
„tragedija“,
ali
izaziva
mnogo
vecu
krizu
nego
što
to
ljudi
osecaju
gledajuci
simpaticno,
nasmejano
lice
Nataše
Micic.
Ljudi
misle
-
bili
smo
bez
predsednika
do
sada,
pa
možemo
i
dalje.
Ja
sam
se
juce
okliznuo
i
mogao
sam
da
slomim
ruku.
Da
sam
slomio
ruku,
imao
bih
gips
tri
nedelje
i
funkcionisao
bih
verovatno
i
bez
ruke.
Zamislite
sada
da
mi
neko
kaže
-
ti
si
funkcionisao
tri
nedelje
bez
ruke,
odseci
je,
svejedno,
možeš
i
sa
jednom
rukom.
Ponovo
imamo
predsednika
koji
je
izabran
gotovo
na
prevaru,
tipicno
našim
muvanjem
sa
zakonima,
s
institucijama.
Kako
je
ona
uopšte
postala
predsednik
parlamenta?
To
je
vrlo
problematicno,
dok
su
poslanici
udaljeni,
pa
je
Maršicanin
dao
ostavku,
pa
ona
sama
za
sebe
glasala.
Sada
postaje
predsednik,
pa
se
ne
zna
kada
treba
da
budu
novi
izbori.
Nece
da
ukinu
Zakon
o
izboru
predsednika,
koji
ocigledno
parališe
institucije.
Od
jedne
vrlo
važne
institucije
pravi
se
cirkus.
Kome
to
odgovara?
-
Monarhistima
i
Đindicu.
Medutim,
to
strahovitu
štetu
nama
nanosi.
Zamislite,
neko
preduzece
na
Zapadu
treba
da
investira
u
neku
zemlju,
recimo
u
Ameriku.
Njih
interesuje
da
je
to
stabilna
država,
da
je
stabilna
valuta,
da
policija
nije
korumpirana,
da
sudovi
obavljaju
poslove.
Kapitalista
ne
voli
rizik.
Mi
smo
sada
zemlja
koja
sebi
ne
može
da
izabere
predsednika.
Na
šta
to
lici?
Ne
zvuci
baš
kao
dobra
preporuka
za
investicije.
-
Naravno.
Kada
govorimo
o
policiji
-
ona
ne
samo
što
ne
rešava
slucajeve
koje
je
obecala
da
ce
rešiti,
nego
se
i
nove
stvari
dešavaju.
Na
primer,
ovo
u
Zemunu.
To
je
tako
profesionalno
uradeno.
Možda
su
to
bivši
policajci,
a
možda
su
i
sadašnji.
Znate
ono,
preko
dana
na
posao,
a
uvece
honorarno.
Kažu,
kako
da
ukinemo
kriminal?
Prvo
ukinite
policiju.
Šalim
se,
naravno,
ali
to
je
cak
iznad
organizovanog
kriminala.
To
su
privatne
vojske.
Kada
sam
bio
u
vojsci,
u
biblioteci
smo
imali
prirucnik
za
diverzantska
dejstva.
Na
primer,
kako
se
uništavaju
velike
mašine.
Dobro,
ako
imate
atomsku
bombu
nije
problem,
ali
ako
ne
znate
gde
tacno
da
stavite
koju
kolicinu
eksploziva,
kako
to
sve
da
povežete,
necete
ništa
uraditi.
Ekonomski
gubici
od
toga
su
neverovatni.
Ne
mogu
da
vam
to
izrazim
u
brojkama,
ali
mislim
da
su
ti
gubici
neuporedivo
veci
od
novca
koji
ce
nama
možda
Amerika
da
dâ.
Kolika
je
to
svota?
-
Ne
postoji
nijedan
argument
zbog
cega
bi
zapadne
države
nama
dale
veliku
pomoc.
Ona
ce
biti
ili
mala
ili
vrlo
mala.
Americki
Kongres
ce
dati
50
ili
80
miliona
dolara.
Šta
je
to?
Za
nas
dvojicu
bi
to
bilo
dobro
da
dobijemo,
ali
koje
su
to
pare?
Glavni
uzrok
naše
ekonomske
propasti
nisu
greške
u
ekonomiji.
Nismo
mi
osiromašili
zato
što
naši
privrednici
nisu
valjali
nego
iz
politickih
razloga.
Prema
tome,
i
oporavak
je
prevashodno
politicki.
U
osnovi
svega
su
stabilne
politicke
institucije.
Ali
vi
ovde
imate,
recimo,
Đindica
koji
pokušava
da
prigrabi
što
više
vlasti
za
sebe.
Kada
god
govorim
o
Đindicu,
uvek
govorim
-
naivno
lukavstvo
Đindicevo.
Zašto?
-
On
pravi
strašne
greške
sa
vlastite
tacke
gledišta.
Pretpostavljam
da,
kao
profesionalni
politicar,
nije
stavio
sebi
neki
rok
do
koga
hoce
da
bude
na
vlasti.
To
narocito
ne
zameram.
Medutim,
njemu
bi
bilo
mnogo
bolje
da
u
teškom
periodu
krize
deli
odgovornost.
Sa
Koštunicom?
-
I
sa
Koštunicom.
Da
mnogo
više
eksponira
druge
politicare,
da
bude
u
dobrim
odnosima
sa
politicarima
koji
imaju
autoritet,
da
bude
ono
što
je
bio
na
pocetku,
koordinator
DOS,
da
malo
manipuliše,
da
malo
gura
jednog
pa
drugog.
A
on
ide
na
kancelarski
sistem.
Medutim,
to
je
nešto
više
od
kancelarskog
sistema,
gde
bi
parlament
bio
neefikasan.
Kancelarski
sistem
uvek
ima
parlament
koji
je
na
drugoj
strani.
S
druge
strane,
postoji
nominalni
predsednik,
koji
nije
za
potcenjivanje.
Miciceva,
medutim,
nije
nikakva
autohtona
licnost
koja
ima
poverenje
naroda,
autoritet.
Ne
govorim
to
zato
što
je
žena
i
što
je
mlada,
nego
što
nije
nicim
to
„zaradila“.
To
je
bio
sticaj
okolnosti,
ali
ima
i
elemenata
prevare.
Da
li
Đindic
ima
neku
alternativu?
-
On
ima
sve
više
vlasti,
a
sve
manje
popularnosti
i
sve
manje
autoriteta.
Njega
ne
ceni
ni
elita.
On
bi
mogao
da
kaže
-
nisam
popularan
u
narodu,
ali
pametni
ljudi,
sudije,
privrednici,
elita
novinarstva,
poznati
intelektualci
su
na
mojoj
strani.
To
je
jedna
moguca
vrsta
politike.
To
je
ono
što
je
govorio
Jovan
Ristic
u
XIX
veku
-
ne
želim
popularitet
nego
autoritet.
Medutim,
on
nema
ni
popularnost
ni
autoritet,
a
ima
sve
više
i
više
vlasti.
Za
svaku
krizu
i
neuspeh,
njega
ce
kriviti.
On
može
da
kaže
-
nece
biti
neuspeha,
uspecu,
ali
je
mala
verovatnoca
da
cemo
mi
sada
krenuti
u
fantastican
preporod.
Drugi
nacin
za
njega
da
se
održi
na
vlasti
jeste
da
bude
diktator.
To
je,
medutim,
nemoguce.
Javno
mnjenje
ovde
to
ne
bi
prihvatilo.
Bilo
bi
demonstracija.
Štampa
bi
se
pobunila.
Evropa
ne
bi
dala.
Ali
Đindic
je
kritikovao
Koštunicu
da
on
ne
želi
podelu
odgovornosti,
baš
kada
je
bila
u
pitanju
saradnja
sa
Hagom.
-
Zašto
nije
promenio
Zakon
o
izboru
predsednika?
Koštunica
bi
bio
predsednik
Srbije
i
morao
bi
ili
da
se
suprotstavi
ili
da
deli
odgovornost.
To
su
sve
paradoksi
naše
politike.
Nemamo
nijednu
ozbiljnu
politicku
partiju
levo
od
centra.
Ne
mislim
na
ideološku
levicu.
Ušli
smo
u
vrlo
tešku
ekonomsku
krizu.
Najveci
problem
je
beda,
a
nemamo
nijednu
partiju
koja
se
direktno
time
bavi.
Svako
nešto
kaže
o
tome,
ali
nikome
to
nije
centralno
pitanje.
Zašto
nema
levice?
-
Levica
je
bila
u
rukama
komunista,
pa
su
komunisti
postali
Miloševicevi
pseudosocijalisti.
Gubljenje
vlasti
i
sudenje
Miloševicu
bili
su
preveliki
udar.
Levica
nije
uspela
da
se
artikuliše,
da
se
oporavi.
Imate
neke
pseudoleve
partije,
ali
toliko
male.
Recimo,
Koracevi
socijaldemokrati.
On
je
od
nekakvog
socijaldemokrate
postao
-
sve
što
Đindic
kaže,
sve
je
istina.
Ocigledno,
tu
nisu
bila
nekakva
cvrsta
uverenja.
Kritikujete
Đindica.
A
šta
zamerate
Koštunici?
-
Sa
mnogim
stvarima
se
kod
njega
ne
slažem
i
ne
bih
glasao
za
njega.
Medutim,
to
je
covek
sa
najvecom
podrškom
vec
duže
vreme
u
narodu.
To
nije
beznacajna
stvar
ako
hocemo
da
gradimo
demokratiju.
Najzaslužnija
licnost
za
poraz
Miloševica
je
sam
Miloševic,
bez
dvoumljenja.
Druga
najznacajnija
licnost
je
ipak
Koštunica.
Takav
covek
sada
nema
nikakvu
vlast,
sem
nekakvu
indirektnu
kontrolu
nad
Vojskom,
što
je
opet
neka
institucija
u
raspadanju.
On
je
uguran
u
poziciju
da
bude
u
opoziciji.
Prema
tome,
Đindiceva
kritika
je
nelegitimna.
Đindic
jeste
inteligentan
politicar,
ali
da
je
politicar
koji
se
trudi
da
vidi
dalje
u
buducnost,
trebalo
bi
da
omoguci
da
Koštunica
postane
predsednik
i
onda
bi
bilo
dvovlašce.
On
bi
kao
operativac,
kao
brži,
kao
energicniji,
operativnu
dnevnu
vlast
imao
u
svojim
rukama.
Imao
bi
istovremeno
autoritet
Koštunice
koji
bi
ga
pokrivao
po
mnogim
stvarima
i
odbijao
mnoge
njegove
kriticare,
prinudio
bi
Koštunicu
da
deli
odgovornost.
Koliko
je
Koštunica
sam
kriv
što
se
našao
u
toj
poziciji?
-
Ne
možete
u
današnje
vreme
da
se
bavite
politikom
ako
nemate
dobro
organizovanu
masovnu
politicku
partiju.
Imam
utisak
da
je
Đindiceva
partija
mnogo
bolje
organizovana.
Cudno
je
kako
Koštunica
sa
svojom
popularnošcu
i
na
talasu
trijumfa
coveka
koji
je
pobedio
Miloševica
nije
uspeo
više
da
ucini.
Cak
je
i
na
izborima
za
parlament
na
listicima
pisalo
DOS
i
u
zagradi
Vojislav
Koštunica.
Da
je
on
tako
sporedna
licnost,
ne
bi
oni
to
stavljali.
On
je
veoma
bitan,
a
potpuno
je
besmisleno
da
on
ima
manju
vlast
od
Vladana
Batica
ili
Dušana
Mihajlovica.
Ko
bi
glasao
za
Mihajlovica?
Kakva
je
to
uopšte
partija?
Da
ne
govorimo
o
tome
da
je
on
bio
šef
Udbe
u
Valjevu,
da
je
njegova
kompanija
ekstraprofiter,
da
je
sa
Vukovim
glasovima
„pretrcao“
Miloševicu.
Možda
je
problem
njegova
neoperativnost.
-
To
je
dobar
izraz.
Mi
smo
u
situaciji
gde
je
kompromis
u
stvari
rešenje.
Kompromis
je
rešenje
i
za
unutrašnje
probleme.
Najlogicniji
je
sistem
u
kome
bi
bili
Koštunica,
Đindic
i
Labus.
Oni
treba
prirodno
da
saraduju.
Razlike
medu
njima
nisu
tako
velike.
Da
li
ih
oni
sami
prave
vecim
nego
što
jesu?
-
To
je
opet
problem.
Stavljate
licni
interes
iznad
partijskog,
a
partijski
iznad
nacionalnog
i
državnog.
To
su
ipak
neodgovorni
politicari.
Mislim
da
je
Koštunica
covek
koji
je
to
manje
radio
od
drugih.
Ali
se
ne
vide
efekti.
-
Zamislite
ove
izbore
-
da
je
Koštunici
bio
suprotstavljen
Miloševic.
Sevali
bi
gromovi
iz
Brisela
i
Vašingtona
po
Srbiji,
da
je
za
ceo
zapadni
svet
legitimni
predsednik
Srbije
Vojislav
Koštunica,
da
oni
uopšte
ne
priznaju
taj
zakon
koji
nigde
u
svetu
ne
postoji.
Medutim
sada
je
njih
baš
briga,
a
cak
im
je
i
simpatican
Đindic,
jer
im
se
cini
da
ce
pre
da
popušta
oko
Haga
i
oko
svega.
Vidite
li
u
skorijoj
buducnosti
nekakve
izbore?
-
Ne
znam
dovoljno
da
bih
to
mogao
da
predvidim.
U
svakom
slucaju,
ako
hocemo
demokratiju
-
što
više
izbora,
to
bolje.
Ne
smemo
se
plašiti
izbora.
Ako
izbori
ne
uspeju,
novi
izbori.
Ako
ne
uspeju
ni
novi,
promeni
zakon
tako
da
izbori
uspeju.
Ne
znamo
cak
ni
kakav
predsednicki
sistem
hocemo?
Neka
smo
i
kao
polumonarhija.
Vidim
da
princ
prima
ambasadore.
Ko
to
placa?
Kaže
-
prestolonaslednik.
Nema
prestola.
Naslednik
kog
prestola?
Ovo
je
republika.
Možda
se
nada,
u
nekom
buducem
vremenu?
-
Neka
se
nada,
to
je
sasvim
u
redu.
Možete
vi
da
se
nadate
da
cete
biti
kineski
car
ili
ja
ruski.
I
odluka
o
davanju
Karadordevicima
prava
na
korišcenje
Belog
dvora
je
donesena
uredbom,
bez
referenduma,
bez
parlamentarne
debate.
Vladanje
uredbama
je,
sa
stanovišta
parlamentarizma
i
prava,
problematicno.
Đindic
gradi
kancelarski
sistem,
na
svoju
nesrecu,
parališuci
predsednicki
sistem
i
istovremeno
marginalizujuci
parlament
i
u
okviru
ministarstava
gradeci
neka
svoja
podministarstva.
Od
Nenada
Milica,
zamenika
Mihajlovica,
pokušava
da
napravi
nešto
što
ne
postoji.
Istovremeno,
ne
vidite
nikakve
rezultate.
Tajna
srpskog
oporavka
bice
u
dobroj
i
sredenoj
politici.
Najveca
prepreka
da
do
toga
dode
je
Đindic.
Mislim
da
sebi
pravi
strahovitu
štetu.
Trebalo
bi
da
smanjuje
svoju
vlast,
a
da
povecava
ulogu
nekakvog
koordinatora,
coveka
koji
postavi
dve
jake
licnosti
izmedu
kojih
je
rivalstvo,
pa
ih
on
miri.
Tu
bi
imao
mnogo
vecu
buducnost.
Kakvu
mu
buducnost
predvidate?
-
Đindic
je
u
lošoj
situaciji,
da
ima
sve
više
vlasti,
a
sve
manje
autoriteta
i
popularnosti.
Jedino
može
da
se
spase
ako
bi
uspesi
reformi
bili
fenomenalni.
Na
primer,
za
nekoliko
godina
ovde
bude
kao
posleratno
„privredno
cudo“
u
Nemackoj,
pa
da
se
kaže
-
jeste,
Đinda
je
bio
kvaran,
jeste
zavrtao
ruke,
ali
vidi
kako
živimo.
Medutim,
to
se
nece
dogoditi,
niti
ce
on
nekakve
spektakularne
uspehe
postici
s
ove
nacionalne
tacke
gledišta,
da
se,
recimo,
ujedini
RS
sa
Srbijom.
Moj
sin
predsednik
Za
razliku
od
nas
Srba
koji
ne
možemo
da
sredimo
biracke
spiskove,
ne
možemo
da
izaberemo
predsednika
i
uopšte
smo
bruka
i
haos,
Osnovna
škola
„Drinka
Pavlovic“,
u
koju
ide
moj
sin,
ima
sredene
biracke
spiskove
i
Nikola
je
izabran
za
predsednika
razreda.
Rekao
sam
mu
da
nije
predsednik
samo
da
se
šepuri
nego
da
mora
nešto
i
da
radi,
da
osmisli.
On
mi
kaže
-
oni
ne
mogu
mene
da
smene
do
sledece
godine,
a
ja
kažem
-
evo
ga
Zoran
Đindic.
Pravi
profesionalac
s
osam
godina.
BLIC:
(18.01.03.)G17
plus
je
kao
nova
mlada
u
selu,
tako
da
ce
oba
pola
(vlast
i
DSS)
pokušati
da
pridobiju
ovako
znacajnu
politicku
partiju
Vladimir
Goati:
DOS
ne
može
doneti
ustav
Pojavu
stranke
G17
plus
na
politickoj
sceni
Srbije
trebalo
bi
oceniti
kao
ulazak
u
politicku
arenu
jednog
ozbiljnog
politickog
aktera.
Pri
tome,
G17
plus
je
samo
nova
politicka
stranka,
ali
ne
i
politicka
snaga,
s
velikim
šansama
da
se
na
ozbiljan
nacin
umeša
u
politicku
borbu,
izjavio
je
juce
u
razgovoru
za
„Blic“
Vladimir
Goati,
profesor
iz
Instituta
društvenih
nauka.
-
Veliko
je
pitanje
kojoj
strani
ce
se
od
dva
demokratska
pola
u
Srbiji
prikljuciti
G17
plus
posle
sledecih
izbora.
Stožer
jednog
evropsko
demokratskog
pola
je
DS,
znaci
pol
koji
je
na
vlasti,
a
stožer
drugog
nacionalno
demokratskog
pola
je
DSS,
koji
je
u
opoziciji.
Treci
pol
cine
antisistemske
partije
koje
teže
restauraciji
starog
režima.
Na
koju
stranu
ce
otici
G17
plus
s
prilicno
velikim
procentom
glasova
mnogo
ce
uticati
na
odnose
izmedu
tih
polova.
Kom
polu
je
trenutno
bliži
G17
plus?
-
Teško
je
to
sad
proceniti.
Tu
ne
igra
ulogu
i
nece
igrati
samo
nekakva
programska
distanca,
vec
ce
ta
blizina
pre
svega
zavisiti
od
toga
koliko
lideri
saraduju.
Ako
bi
se
radilo
samo
o
programskim
nacelima,
tu
je
sigurno
manja
distanca
izmedu
G17
plus
i
pola
koji
je
trenutno
na
vlasti,
ali
mnoge
druge
kalkulacije
i
elementi
uticace
na
to
kom
polu
ce
se
prikljuciti
G17
plus.
Upravo
u
toj
neizvesnosti
kom
polu
ce
se
prikloniti
je
i
snaga
i
šansa
G17
plus.
Ta
stranka
je
kao
nova
mlada
u
selu,
tako
da
ocekujem
da
ce
oba
pola
pokušati
da
pridobiju
tako
znacajnu
politicku
partiju.
To
je
novi
igrac
na
politickoj
sceni
i
uvek
je
bolje
da
imate
tog
važnog
igraca
uz
sebe,
a
ne
protiv
sebe.
Pretpostavljam
da
cemo
neku
vrstu
konkurencije
oko
naklonosti
G17
plus
imati
u
mesecima
koji
dolaze.
U
prvi
mah
bile
su
procene
da
ce
G17
plus
uzeti
uglavnom
birace
DS,
ali
istraživanja
pokazuju
da
ce
pridobiti
i
glasace
DSS.
-
G17
ce
privuci
jedan
broj
ljudi
koji
je
prilicno
razocaran
brzinom
promena
i
reformi
posle
petog
oktobra.
Postoje
tzv.
pozitivni
apstinenti,
ljudi
koji
su
bili
nezadovoljni
ponudom
politickih
stranaka
i
nisu
hteli
da
troše
vreme
odlazeci
na
biracka
mesta.
Veliki
broj
ljudi,
narocito
mladih,
koji
veruje
da
je
moguce
drugacije
i
bolje,
bice
glavna
snaga
G17
plus.
Ta
stranka
vec
sada
ima
podršku
deset
odsto
birackog
tela,
ali
ta
snaga
može
vremenom
da
se
menja.
G17
nema
potrebe
za
„kišobranom“,
jer
ce
od
iskorišcavanja
rezervoara
„pozitivnih
apstinenata“
zavisiti
jacanje
te
stranke.
Smatram
da
ce
to
biti
dovoljno
da
ude
u
krug
tri
ili
cetiri
najjace
partije.
Nekako,
istovremeno
s
formiranjem
stranke
G17
plus
poceli
su
otvoreni
sukobi
izmedu
Zorana
Đindica
i
Mladana
Dinkica.
Ocekujete
li
dalju
satanizaciju
G17
plus
od
strane
DS?
-
G17
nije
rado
viden
kao
novi
gost
na
zabavi.
Niko
ne
želi
konkurenta
na
ogranicenoj
politickoj
trpezi.
Ali,
ne
vidim
tu
razlike
izmedu
DS
i
DSS
i
svih
drugih
stranaka,
jer
je
G17
velika
potencijalna
pretnja.
Kada
bi
danas
bili
izbori,
ko
bi
po
vašoj
proceni
ušao
u
parlament?
-
To
je
hipoteticko
pitanje.
Izborni
zakon
je
izuzetno
loš,
najlošiji
u
regionu
jugoistocne
Evrope.
Posebno
tu
napominjem
problem
birackih
spiskova,
kao
deo
izbornog
procesa,
koji
nije
na
zadovoljavajuci
nacin
rešen.
Sporan
je
i
visoki
cenzus
od
pet
odsto,
koji
onemogucuva
stranke
nacionalnih
manjina
da
preskoce
taj
prag
i
udu
u
parlament.
Srbija
to
ne
sme
sebi
da
dozvoli.
Smatram
da
ima
dobrih
razloga
da
se
cak
ide
na
cenzus
od
dva
odsto.
U
tom
slucaju,
stvar
bi
po
pitanju
ulaska
u
parlament
bila
drugacija,
a
trenutno
nemam
dovoljno
argumenata
da
protivrecim
poslednjim
istraživanjima,
koja
pokazuju
da
bi
u
parlament
mogli
da
udu
DSS,
DS,
SRS
i
G17
plus.
Kako
vidite
rešenje
krize
predsednickih
izbora
u
Srbiji?
-
Izbori
moraju
biti
raspisani
po
sadašnjem
Ustavu
i
Izbornom
zakonu.
Predsednica
Skupštine
mora
kontaktirati
i
uzeti
u
obzir
stavove
šefova
parlamentarnih
grupa,
jer
nema
nikakve
svrhe
da
desetine
miliona
evra
odlaze,
ukoliko
imamo
niz
repriznih
zbivanja
gde
se
organizuju
i
propadaju
izbori.
Ona
do
osmog
februara
mora
da
donese
odluku,
ali
pitanje
kada
ce
ti
izbori
da
se
održe
je
pitanje
politicke
odluke
i
politickog
dogovora.
Bio
bih
srecan
kada
bi
konsenzus
politickih
aktera
bio
da
predsednica
Skupštine
raspiše
izbore.
Neki
ocenjuju
da
bi
trebalo
sacekati
novi
ustav
Srbije,
po
kome
bi
predsednika
birao
parlament.
-
Mislim
da
zakon
kaže
da
je
obavezna
da
raspiše
izbore.
Promena
Ustava
ne
može
biti
prepreka
da
se
ne
poštuju
zakoni
i
sadašnji
Ustav.
Šta
je
uslov
da
predsednicki
izbori
uspeju?
-
Uslov
je
da
su
takmaci
na
izborima
u
stanju
da
pridobiju
birace
i
da
predizborna
borba
bude
više
od
kritike
protivnika.
Predsednicki
kandidat
mora
da
integriše
ideje
oba
demokratska
pola
i
bude
zajednicki
prihvatljiv
kandidat
za
oba
demokratska
pola.
Nije
moguce
izbrisati
gumicom
milion
glasova,
koliko
je
na
izborima
dobio
Miroljub
Labus.
Dakle,
jedino
ako
kandidat
dobije
podršku
izvornog
DOS,
imace
šansu
da
pobedi
na
izborima
i
postigne
taj
zakonski
minimum
koji
ima
svoj
rezon,
jer
daje
predsedniku
republike
legitimitet.
Ocekujete
li
da
do
kraja
godine
bude
donet
novi
ustav
Srbije?
-
Ja
sam
sumnjicav.
Ustav
na
ustavom
predviden
nacin
prakticno
nije
moguce
promeniti,
poštujuci
sve
odredbe
za
promenu
ustava.
To
je
jako
teško,
skoro
nemoguce.
Sumnjam
da
politicki
akteri
mogu
da
se
dogovore
o
zajednickom
predlogu
ustava
koji
bi
dobio
podršku
dve
trecine
parlamenta,
jer
ako
bi
se
to
i
postiglo,
mislim
da
je
ovaj
uslov
da
to
podrži
polovina
birackog
tela
na
referendumu
neostvariv.
Promene
ustava
su,
dakle,
moguce
jedino
na
neustavan
nacin,
što
nije
na
vidiku.
Da
ce
li
novi
ustav
biti
donet
za
vreme
mandata
DOS?
-
Veliki
sam
skeptik.
Ocekujete
li
vanredne
izbore
u
2003.
godini?
-
Vrlo
je
teško
ocekivati
izbore
2003.
godine.
Vaše
pitanje
je
da
li
ocekujem
da
Vlada
izgubi
skupštinsku
vecinu.
To
je
vrlo
moguce.
Nisu
na
vidiku,
ali
ne
mogu
da
se
iskljuce,
jer
u
tom
pogledu
predvidanja
lice
na
politicku
meteorolgiju.
U
DOS-minus
ili
preostalom
DOS
svaka
od
malih
stranaka
može
povlacenjem
svoje
podrške
da
opoziciji
obezbedi
126
poslanika
za
obaranje
Vlade
i
eto
izbora.
Ne
vidim
situaciju
koja
ce
da
vodi
ka
tim
vanrednim
izborima,
ali
za
24
sata
u
toj
politickoj
meteorologiji
se
stvari
menjaju.
Kako
komentarišete
poslednja
zbivanja
u
SPS?
-
Dešavanja
u
SPS
su
dramaticna.
Stožer
tog
antisistemskog
pola
do
skoro
je
bio
SPS,
ali
ta
partija
je
ušla
u
proces
nezadržive
erozije,
tako
da
je
sada
stožer
tog
pola
postala
SRS,
narociti
njen
lider
Šešelj
posle
podrške
Miloševica
na
izborima.
Veliki
broj
ljudi
iz
SPS
posle
ovog
rascepa
polako
ce
ici
ka
drugim
politickim
opcijama.
Taj
socijaldemokratski
prostor
zbog
kasne
reforme
SPS
preuzimaju
manje
partije,
a
cini
mi
se
i
DS
ima
velike
aspiracije
da
ude
na
taj
prostor.
Ima
li
Slobodan
Miloševic
još
uvek
uticaja
na
SPS?
-
Ima
ogroman
uticaj.
Njegova
harizma
nije
potrošena
i
smatram
da
je
rukovodstvo
partije
toga
svesno.
Miloševic
ima
14
do
15
odsto
vecu
podršku
nego
SPS.
Da
li
ste
pristupili
stranci
G17
plus?
-
Ne.
Ostao
sam
samo
clan
nevladine
organizacije
„Ekspertska
mreža“.
Cetvrta
Jugoslavija
ima
šansu
-
Kod
nas
postoji
fatalisticko
uverenje
da
je
ovako
formirana
zajednicka
država
Srbije
i
Crne
Gore
osudena
na
neuspeh.
Ja
sam
protiv
tog
fatalizma.
Cesto
se
mogu
cuti
ocene
da
ono
što
je
krivo
rodeno
život
ne
ispravi.
Ali,
nije
to
tacno.
Ne
treba
zaboraviti
da
je
Ustav
Japana
pisan
na
americkom
bojnom
brodu,
a
danas
niko
taj
ustav
ne
dovodi
u
pitanje.
Slicna
je
stvar
sa
Ustavnim
zakonom
Nemacke.
Ako
bude
želje
da
se
u
zajednickom
interesu
radi,
cetvrta
Jugoslavija
ima
šansu.
Ako
obicni
ljudi
osete
bolji
život,
politicari
u
obe
republike
ce
se
boriti
za
ocuvanje
te
države.
Ne
bih
apriori
proricao
i
unapred
kukao
o
sudbini
nove
države.
U
Centru
za
liberalno-demokratske
studije
predstavljen
januarski
broj
Prizme
Promeniti
Ustav
Srbije
bez
uplitanja
sa
strane
Beograd
-
Promena
Ustava
Srbije
je
nasusna
potreba
i
treba
je
izvesti
u
najskorije
vreme,
ali
bez
uplitanja
sa
strane
i
na
brzu
ruku,
a
stvari
treba
postaviti
okvirno,
fleksibilno,
otvoreno,
posebno
oko
stepena
autonomije,
dopustajuci
vecu
slobodu
izbora.
Ovo
su
porucili
Slobodan
Samardzic
i
Ilija
Vujacic
na
jucerasnjoj
konferenciji
za
novinare
Centra
za
liberalno-demokratske
studije,
predstavljajuci
januarski
broj
politickog
mesecnika
Prizma,
koji
je
specifican
po
tome
sto
je
ceo
posvecen
Ustavu
Srbije
i
ciji
je
prvi
autor
predsednik
Jugoslavije
Vojislav
Kostunica.
Po
Samardzicevoj
oceni,
rok
od
sest
meseci
je
prekratak
za
usaglasavanje
ustava
republika
sa
Ustavnom
poveljom,
jer
ce
biti
tesko
usaglasiti
razlike
koje
postoje
u
projektima
novog
ustava
koje
su
izradili
Beogradski
centar
za
ljudska
prava,
Demokratska
stranka
Srbije,
novosadski
Forum
iuris
i
profesor
Pavle
Nikolic.
Donosenje
novog
ustava
Srbije
nuzno
je,
jer
su
mnoga
resenja
prevazidjena
i
neprimenjiva.
Izmedju
ostalog,
kako
je
naveo
Samardzic,
nije
predvidjeno
kako
izabrati
predsednika
Republike
u
slucaju
da
izbori,
zbog
strogog
cenzusa,
ne
uspeju.
To
daje
povoda
za
brojna
proizvoljna
tumacenja,
mahom
prema
politickim
interesima,
rekao
je
Samardzic.
Vujacic
je
ukazao
i
na
sadasnja
ustavna
ogranicenja
koja
sprecavaju
donosenje
pojedinih
zakona,
kao
sto
je
bio
slucaj
sa
Zakonom
o
lokalnoj
samoupravi.
Po
njegovoj
oceni,
teritorijalna
organizacija
vlasti
jedno
je
od
najkontroverznijih
pitanja
koje
moze
da
izazove
velika
sporenja
sve
do
blokade
konsenzusa.
Problem
moze
nastati
i
u
sporovima
oko
Sandzaka,
potvrdio
je
Vujacic,
odgovarajuci
novinarima.
Svi
predlozi
za
novi
ustav
predvidjaju
decentralizaciju,
ravnotezu
vlasti,
ali
zapostavljaju
ekonomske
racionalnosti,
cime
se
ne
smanjuje
obim
drzavne
regulative,
ukazao
je
Vujacic.
Status
Kosova
u
rukama
drugih
igraca
Na
pitanje
kako
doneti
ustav,
a
ne
spomenuti
Kosovo,
Samardzic
je
odgovorio
da
je
za
Kosovo
resenje
koje
su
dali
predlagaci
Povelje
-
ono
se
samo
spominje.
Svako
prejudiciranje
statusa
Kosova
je
vruca
tema
i
ne
treba
ga
posebno
isticati,
jer
to
je
u
rukama
nekih
drugih
igraca.
Ono
bi
u
predlozima
svakako
uzivalo
status
najvise
autonomije,
rekao
je
Samardzic.
GLAS
JAVNOSTI:
(12.01.03.)
Politicki
analiticar
-
novo
popularno
zanimanje
Tumaci
naše
stvarnosti
U
poslednjih
godinu
dana
na
našoj
politickoj
sceni
upadljivo
se
medu
najprisutnija
medijska
zanimanja
nametnulo
novo
-
politicki
analiticar
(Đilas,
Gligorov,
Antonic,
Pribicevic,
Kresovic,
Pavlovic,
Cvetkovic,
Vukadinovic,
Vukomanovic,
Goati
itd.).
Medutim,
postavlja
se
pitanje
da
li
ovo
zanimanje
opravdano
zaslužuje
ovoliku
medijsku
pažnju,
jer
nema
dana
a
da
se
na
politickim
stranama
naših
listova
ili
na
ekranima
mnogobrojnih
televizija
ne
pojavi
neko
od
politickih
analiticara
sa
svojim
komentarima
našeg
politickog
života.
Ako
podemo
od
cinjenice
da
politicka
analiza
predstavlja
pojedinacno
vrednovanje
javnih
stvari
onda
nije
ni
cudo
što
su
se
posle
srpske
"oktobarske
revolucije"
2000.
godine,
naglo
pojavila
razna
tumacenja
naše
politicke
zbilje,
kojih
iskreno
receno,
nije
bilu
u
takvom
obimu,
niti
takvog
kvaliteta
u
Miloševicevoj
eri,
kao
danas.
Javne
stvari
postale
su
javnije
nego
ikada,
mada
su
se,
u
suštini,
vlast
i
moc
ponovo
koncentrisale
u
rukama
jednog
uskog
broja
ljudi,
cak
se
može
reci
jednog
politicara.
U
situaciji
kada
na
jednoj
strani
imamo
predsednika
Vlade
Srbije
sa
velikom
koncentracijom
moci
i
vlasti
kog
podupire"uže
kadrovsko
telo"
sastavljeno
od
lidera
preostalog
DOS-a,
a
na
drugoj
strani
prilicno
nehomogenu
staru
i
novu
opoziciju
koje
zajedno
sve
više
lice
na
jalovu
politicku
snagu,
teško
je
govoriti
o
nepristrasnim
vrednosnim
sudovima
politickih
analiticara.
U
takvoj
situaciji
mogu
postojati
samo
bolja
i
lošija
vrednovanja
koja
analiticari
kreiraju
na
osnovu
dva
izvora:
vrednovanja
vladara
i
vrednovanja
podanika.
Da
bi
se
pristrasnost
analiticara
svela
na
minimum,
analiticari
moraju
da
koriste
empirijska
istraživanja.
Najcešce
korišceni
podaci
dobijeni
su
istraživanjima
vezanim
za
analizu
sadržaja
i
ispitivanjem
javnog
mnjenja.
Analizom
sadržaja
analiticari
dolaze
do
stavova
politicke
elite
(vladara)
a
ispitivanjem
javnog
mnjenja
do
stavova
gradana
(podanika).
Pristrasnost
naših
analiticara
je
ocigledna
baš
u
toj
sferi
odnosa
prema
vlasti
i
opoziciji
i
ukupnom
odnosu
gradana
prema
politickom
životu
u
Srbiji.
Analiticari
se
opredeljuju
na
osnovu
svojih
stecenih
i
stabilnih
stavova
koji
otkrivaju
polarizaciju
a
sadrže
pozitivan
ili
negativan
intenzitet
uskladen
sa
njihovim
argumentima.
Jedni
su
više
okrenuti
aktuelnoj
vlasti,
drugi
opoziciji,
a
treci
u
prvi
plan
stavljaju
gradane
(birace).
Argument,
kao
uskladen
sistem
stavova,
daje
kvalitet
svake
analize.
Ako
su
argumenti
izgradeni
sa
najpotpunijim
sistemom
stavova,
cine
jedinstvenu
filozofiju
politike
a
u
krajnjem
slucaju
i
života.
Što
su
analize
tacnije
i
sveobuhvatnije
predstavljaju
vredniju
osnovu
za
predvidanja,
finale
svake
naucne
pa
i
politicke
analize.
Prvi
je
da
što
svestranije
i
što
tacnije
opiše
predmet
ili
pojavu
koju
analizira,
zatim
da
ceo
problem
temeljnije
objasni
a
na
kraju
da
što
tacnije
predvidi
promene
i
razvitak
pojave
koju
analizira.
Površnost
medija
Najveci
problem
naših
analiticara
predstavlja
aktuelnost
i
raznovrsnost
domacih
dogadanja
tako
da
mediji
pribegavaju
površnom
i
kratkom
citiranju
izrecenih
vrednosnih
stavova,
što
ne
daje
potpunu
sliku
analiziranih
stanja
i
dovodi
u
pitanje
kredibilitet
analiticara
a
i
samog
medija.
Atraktivno
zanimanje
Sve
u
svemu,
imamo
jedno
novo
atraktivno
zanimanje,
koje
je
dovelo
u
sam
vrh
popularnosti
pojedince
kojima
sam
profesionalni
rad
nije
omeden
prostorom
politicke
analize
i
koji
nadograduju
svoje
profesionalno
umece
popularnošcu
koju
nudi
politicka
analiza.
Medutim,
pravu
meru
vrednosti
politickih
analiticara
imacemo
tek
kada
im
ovo
zanimanje
postane
i
iskljucivi
izvor
prihoda.
Kada
je
u
pitanju
celovita
životna
filozofija
iz
koje
su
proisticale
najbolje
analize
stvarnosti,
mora
se
pomenuti
Lav
Nikolajevic
Tolstoj,
pisac
epohalnog
"Rata
i
mira".
Mnoge
umne
glave
stavljaju
ga
na
prvo
mesto
najsveobuhvatnijih
analiticara.
Kada
su
u
pitanju
naši
prostori
i
sadašnjost
treba
pomenuti
izvrsnog
pomenicara
-
analiticara
Aleksu
Đilasa,
koji
je
tokom
decembra
2002.
na
vrhunski
nacin
duelisao
putem
otvorenih
pisama
sa
britanskim
ambasadorom
Krofordom,
dajuci
mu
do
znanja
da
analiza
pre
svega
podrazumeva
objektivnost
a
ne
otvorenu
licnu
pristrasnost.
Takode
bih
pomenuo
i
Gligorova,
redovnog
kulumnistu
"Ekonomista",
koji
je
u
par
navrata
briljantno
opisano
našu
stvarnost
i
na
osnovu
tog
opisa
dao
preciznu
prognozu
daljih
dogadanja.
Kada
su
u
pitanju
prognoze
dogadaja
koji
ce
obeležiti
naš
politicki
život
tokom
2003.
godine,
svi
analiticari
se
uglavnom
slažu
da
ce
to
biti
godina
u
kojoj
nam
je,
pre
svega,
potrebna
politicka
stabilnost
i
institucionalna
uredenost
države,
jer
su
to
neophodni
preduslovi
za
napredak.
Đorde
Vukadinovic
ocekuje
tešku
2003.
ali
joj
daje
epitet
godine
raspleta.
Dušan
Pavlovic
ocekuje
da
ce
se
razbuktati
problemi
na
relaciji
politicka
elita
-
državne
institucije.
A
rezultat
tog
sukoba
zavisi,
pre
svega,
od
želje
i
spremnosti
aktuelne
vlasti
da
uradi
ono
što
nije
uradila
2002.
godine,
da
rašcisti
sa
Miloševicevim
režimom.
Ognjen
Pribicevic
smatra
da
ce
se
glavni
sukob
odigrati
oko
politicke
organizacije
G
17
plus
i
Demokratske
stranke
a
da
DSS
mora
da
pokaže
mnogo
vecu
odlucnost
u
borbi
protiv
Vlade
Srbije,
jer
bi
oklevanje
DSS-u
i
Koštunici
donelo
pad
rejtinga
u
birackom
telu
Srbije.
Vinko
Đuric
BLIC:
(06.01.03.)
Srbobran
Brankovic,
u
autorskom
tekstu
za
„Blic“,
analizira
previranja
na
politickoj
sceni
Srbije
Reforme
-
prva
žrtva
politike
Proteklu
godinu
u
našoj
politici
obeležila
je
dramaticna
eskalacija
sukoba
dve
najjace
frakcije
u
koaliciji
koja
je
pobedila
Miloševica.
U
zavisnosti
od
procene
koji
brod
se
više
naginjao,
mnogi
sitni
igraci
ne
samo
iz
sfere
politike
pokušavali
su
da
preplivaju
na
drugu
stranu,
ili
bar
da
napuste
onoga
ko
im
je
izgledao
kao
brodolomnik.
Posle
istupanja
G17
plus
iz
ostatka
DOS
prednost
grupacije
oko
DSS
se
još
više
uvecala,
a
umesto
razarajuceg
sukoba
jedan
na
jedan,
demokratski
deo
politickog
prostora
pocinje
da
bude
policentrican.
Optimisticka
interpretacija
toga
je
da
ce
ova
promena
povecati
izglede
za
kompromis.
Suprotno
stanovište
ukazuje
da
nasuprot
fragmentaciji
demokratskog
bloka
dolazi
do
ukrupnjavanja
onog
promiloševicevskog.
Tranzicija
-
od
krize
do
katastrofe
Jedna
od
prvih
žrtava
ovog
dubokog
politickog
sukoba
bile
su
reforme.
Vlada
Srbije
je
u
prvom
delu
svog
mandata
ispoljila
nesumnjivu
hrabrost
i
doslednost
u
njihovom
sprovodenju,
ali
bi
se
reklo
da
je
njena
politika,
narocito
u
protekloj
godini
bila
polovicna
i
jednostrana.
Izgleda
da
su
vremenom
njen
glavni
cilj
sve
manje
bile
reforme
a
sve
više
obracun
sa
politickim
protivnikom.
U
takvoj
politickoj
situaciji
reforme
su
ostale
ogranicene
samo
na
oštrim
restriktivnim
merama
kao
što
su
suzbijanje
sive
ekonomije,
nametanje
poreske
discipline,
sredivanje
bankarskog
sistema,
sve
to
praceno
neminovnim
propadanjem
neuspešnih
preduzeca
i
otpuštanjem
viška
radnika,
kao
i
cvrstim
stavom
prema
zaposlenima
koji
su
od
Vlade
tražili
povecanje
plata.
Tome
se
nema
šta
prigovoriti,
ali
je
cinjenica
da
su
izostale
dve
krupne
stvari
koje
su
i
ucinile
reforme
nepodnošljivim
za
vecinu
stanovništva:
1)
dubok
i
nepomirljiv
politicki
konflikt
(u
kome
je
prednjacio
jedan
deo
Vlade)
obeshrabrio
je
i
gotovo
zaustavio
strane
investicije,
2)
zaokupljena
borbom
za
skupštinsku
vecinu
Vlada
se
nije
postarala
da
donese
i
sprovodi
program
podsticanja
privatnog
preduzetništva.
Zajednicko
za
obe
tacke
je
da
je
za
neizbežne
žrtve
reformi
izostala
bilo
kakva
alternativa.
Privatizacija
je
tako
postala
jedini
nacin
da
se
dode
do
kakvih-takvih
svežih
para.
Ali
jasno
je
da
se
u
uslovima
velike
politicke
nestabilnosti
i
sama
privatizacija
ne
sprovodi
na
željeni
nacin:
ona,
naime,
ide
mnogo
sporije
a
preduzeca
se
prodaju
po
znatno
nižoj
ceni
nego
što
bi
to
bio
slucaj
u
normalnim
okolnostima.
„Izlaz“
se
nalazi
u
tome
da
se
sredstva
od
prodaje
firmi
slivaju
u
budžet
i
velikim
delom
završavaju
u
potrošnji.
Prosto
je
neverovatno
da
ceo
taj
poduhvat
prolazi
gotovo
bez
ozbiljnijih
javnih
osporavanja.
Zbog
ovako
žalosnog
stanja
reformskog
projekta
sve
više
se
operiše
zastrašujucom
procenom
od
citavih
milion
ljudi
koji
bi
vec
ove
godine
mogli
ostati
bez
posla.
U
uslovima
kad
krhka
privatna
inicijativa
nije
u
mogucnosti
da
prihvati
tu
armiju
gladnih,
nikakav
socijalni
program
nece
moci
da
spreci
izraze
njihovog
nezadovoljstva
(neka
samo
kao
ilustracija
posluži
podatak
da
je
spremnost
na
ulicne
proteste
registrovana
u
decembarskom
istraživanju
2002.
bila
veca
nego
ona
u
vreme
pada
Miloševica).
Prošlogodišnji
izbori
jasno
su
pokazali
kako
socijalno
nezadovoljstvo
brzo
prelazi
u
politicki
radikalizam,
cak
i
kad
taj
radikalizam
personifikuju
licnosti
starog
režima.
Iscrpljujuc
politicki
sukob
i
opšti
zastoj
do
koga
on
dovodi
dace
dodatne
šanse
demagozima
koji
nude
brza,
jednostavna
i
pogubna
rešenja.
Na
toj
tacki
bi
sadašnja
kriza
mogla
da
preraste
u
katastrofu.
Optimizam
u
takvim
okolnostima
je
samo
sinonim
za
lakovernost.
Svako
ko
misli
dobro
sebi
i
svojoj
zemlji
ima
mnogo
razloga
da
se
zapita
šta
bi
valjalo
ciniti
da
se
katastrofa
izbegne.
Corsokak
kao
sudbina
Pre
svakog
razmišljanja
o
mogucim
izlazima
moralo
bi
da
se
odgovori
na
pocetno
pitanje:
zašto
smo
se
ponovo
našli
u
corsokaku?
Vecina
politicara
na
Balkanu
su
u
stalnoj
komicnoj
zabludi
o
svojoj
istorijskoj
misiji.
Cim
podlegnu
takvoj
zabludi
–
a
za
to
im
ne
treba
mnogo
vremena,
dovoljno
je
da
dodu
na
vlast
-
oni
brže-bolje
izvode
zakljucak
da
su
zbog
te
umišljene
mesijanske
misije
povlašceni
u
odnosu
na
druge,
da
zaslužuju
više
vlasti
nego
što
im
je
podrškom
biraca
odmereno
i
krecu
da
taj
višak
prigrabe.
Urodeni
manjak
odgovornosti
za
javni
interes,
nesposobnost
strateškog
mišljenja,
usredsredenost
iskljucivo
na
politicku
taktiku
i
makijavelisticki
prezir
prema
pitanjima
morala
–
jasno
je
da
ovakvi
atributi
krase
politicare
starog
kova
koji
su
u
ozbiljnom
sukobu
sa
demokratskim
nacelima.
Osnovni
problem
vecine
naših
politicara
je
iskljucivost
i
konfliktno
poimanje
demokratije
po
kome
cilj
politicke
borbe
nije
kompromis,
ili
takmicenje
u
dobrim
idejama,
vec
je
cilj
uništenje
protivnika
i
težnja
ka
uspostavljanju
apsolutne
vlasti.
U
teoriji
igara
ovakav
koncept
se
naziva
igrom
sa
nultim
ishodom:
postoji
jedan
kvantum
društvenih
vrednosti
o
ciju
raspodelu
se
socijalni
i
politicki
akteri
bore
i
ono
što
jedan
dobije,
drugi
mora
da
izgubi.
U
prosperitetnim
društvima
se
vodi
politika
koja
teži
uvecavanju
tog
kvantuma
društvenih
vrednosti,
tako
da
su
u
principu
svi,
ili
bar
vecina
socijalnih
subjekata
na
dobitku;
razume
se,
neko
na
vecem,
drugi
na
manjem,
što
zavisi
od
rada,
sposobnosti,
imaginacije.
Drugi
razlog
krize
je,
krajnje
eufemisticki
kazano,
problematicna
poslovna
elita.
Ako
se
izuzmu
preduzeca
u
društvenoj
svojini,
koja
ce
pre
ili
kasnije
biti
privatizovana,
onda
se
može
reci
da
srpskom
ekonomijom
dominiraju
privatnici
iz
Miloševicevog
doba,
vulgarni
nouveau
riches,
koji
su
svoj
kapital
i
profit
sticali
prevashodno
zahvaljujuci
politickim
privilegijama,
monopolistickom
položaju,
korupciji.
Oskudno
je
razvijen
i
nema
skoro
nikakav
uticaj
sloj
a)
biznismena
koji
svoj
profit
zaraduju
vlastitom
inventivnošcu
i
trudom
i
b)
sloj
menadžera
koji
umeju
da
se
takmice
u
ambijentu
regularne
tržišne
utakmice,
bez
potkupljivanja
sudije.
Bez
njih,
medutim,
onih
milion
ocajnika
koji
ce
u
predstojecim
mesecima
ili
godinama
izgubiti
kakav-takav
posao,
nece
imati
nikakve
šanse
da
opstane.
Treci
razlog
ovog
zastoja
iz
koga
se
ne
nazire
izlaz
je
ništa
manje
slab
kvalitet
intelektualne
elite.
Veliki
njen
deo
i
dalje
je
u
mreži
neproduktivne
i
opasne
ideologije
nacionalizma
i
on
objektivno
nije
u
stanju
da
razmišlja
u
kategorijama
dvadeset
prvog
veka.
Manja
ali
prilicno
uticajna
grupacija
intelektualaca
su
posustali
levicari
stare
garde
koji
teško
mogu
da
se
oslobode
svog
negativistickog
pristupa
i
decenijama
nagomilavanog
razocaranja
i
cinizma.
Za
ozbiljnu
politiku
su
potrebni
intelektualci
koji
pozitivno
razmišljaju
o
problemima
i
rešenjima.
Jedan
stari
filozof
je
tvrdio
da
covek
poseduje
culo
nezavisnosti
koje
nije
biološke
prirode
i
nije
dato
svima,
ali
je
za
intelektualce
neophodno.
Ono
se
sastoji
u
sposobnosti
i
hrabrosti
da
se
jedna
licnost
otrgne
od
vladajuceg
poretka
stvari
i
da
zamisli
i
koncipira
drugaciji.
Jedan
broj
mladih
intelektualaca
je
posle
svrgavanja
Miloševica
brzo
i
lako
apsorbovan
u
razne
vladine
i
nevladine
strukture
i,
tako
disciplinovan,
postao
je
sterilan
i
nesposoban,
ocajno
invalidan
baš
u
onom
culu
nezavisnosti.
Zato
bi
se
moglo
reci
da
je
gro
naše
intelektualne
elite
nedorastao
problemima
tranzicije.
U
takvom
okruženju
mediji,
koji
ostaju
poslednja
brana
zdravog
razuma,
nemaju
velike
šanse.
Koliko
god
hteli
da
budemo
kriticni
prema
njima,
moramo
priznati
da
se
oni,
pod
pritiskom
politicara
željnih
apsolutne
dominacije,
a
bez
dovoljne
podrške
inteligencije,
još
i
dobro
drže.
Solana
kao
sudbina
Šta
bi
valjalo
preduzeti
odmah?
Da
bi
se
prevazišao
parališuci
politicki
konflikt,
morala
bi
da
se
pokrene
inicijativa
za
postizanje
bazicnog
konsenzusa
o
kljucnim
politickim
pitanjima.
Kako
se
iz
zacaranog
kruga
teško
može
izaci
bez
podsticaja
spolja,
i
kako
se
ovde
važne
odluke
donose
jedino
uz
pritisak
sa
strane,
ne
bi
bilo
loše
da
ovakav
dogovor
inicira
sam
Havijer
Solana
i
cak
da
mu
ponovo
da
ime
Povelja
(recimo
o
bazicnim
politickim
ciljevima).
Ovim
dogovorom
bi
se
sve
politicke
partije
koje
to
žele
obavezale
da
ce,
bile
u
opoziciji
ili
na
vlasti,
biti
privržene
sledecim
ciljevima:
Nastavak
ekonomskih
reformi
(ukljucujuci
i
privatizaciju)
i
to
takvih
da
se
zemlja
dovede
u
stanje
zrele
tržišne
privrede,
sposobne
da
se
u
perspektivi
ukljuci
u
ekonomski
sistem
Evropske
unije;
Odricanje
od
politickih
revizija
onoga
što
je
do
sada
uradeno
u
privatizaciji
(ovo
je
veoma
važno
jer
bi
umanjilo
osecaj
jeze
koji
strani
investitori
imaju
kad
god
se
u
politickom
govoru
spomene
poništavanje
vec
sklopljenih
aranžmana);
Poštovanje
preuzetih
obaveza
prema
medunarodnoj
zajednici
Rad
na
ukljucivanju
zemlje
u
Savet
Evrope,
„Partnerstvo
za
mir“,
Evropsku
uniju
i
druge
oblike
evroatlantskih
ekonomskih,
politickih
i
vojnih
integracija
Regulisanje
nerešenih
pitanja
sa
susednim
zemljama,
uspostavljanje
politicke
stabilnosti
u
regionu
i
rad
na
ekonomskoj
integraciji
zemalja
zapadnog
Balkana
Donošenje
radikalnog
programa
borbe
protiv
kriminala
i
korupcije;
pomoc
policija
zemalja
EU
bila
bi
jedna
od
neizostavnih
komponenata
tog
programa;
Otklanjanje
(namerno
stvorenih?)
zakonskih
smetnji
za
uspeh
predsednickih
izbora
i
postavljanje
roka
za
donošenje
novog
ustava
Srbije;
izbori
na
svim
nivoima
odmah
po
donošenju
novog
ustava;
Kakav
bi
interes
imale
politicke
stranke
da
prihvate
ovakav
dogovor?
Na
prvi
pogled,
to
bi
donekle
ujednacilo
njihove
politicke
pozicije
i
možda
otežalo
biracima
izbor.
Taj
prigovor,
medutim,
ne
stoji.
Pored
ovih
ciljeva
o
kojima
se
postiže
saglasnost,
postoji
citav
niz
drugih
u
kojima
se
stranke
mogu
razlikovati
do
mile
volje:
konkretna
rešenja
u
novom
ustavu,
stepen
decentralizacije
zemlje,
monetarna,
poreska
politika,
itd.
S
druge
strane,
biraci
manje
glasaju
o
ovako
opštim
ciljevima,
a
više
o
poverenju:
recimo,
ogromna
vecina
biraca
prihvata
privatizaciju
kao
politicki
cilj,
ali
oni
mogu
da
veruju
da
ce
politicka
garnitura
A
taj
cilj
ostvariti
sa
manje
zloupotreba
i
korupcije
nego
garnitura
B,
da
ce
politicka
grupacija
C,
to
uciniti
brže
nego
A
i
B
itd.
Smanjivanje
razlika
se,
dakle,
predlaže
upravo
zato
što
su
one
tolike
da
parališu
politicki
život,
ekonomiju
i
još
mnogo
štošta.
Bazicni
konsenzus
je
nešto
bez
cega
jedna
politicka
zajednica
ne
može
da
opstane
i
to
se
smatra
opštim
mestom
u
politickoj
nauci.
S
druge
strane,
lako
je
videti
da
bi
skoro
svaka
stranka
ili
grupacija
mogla
da
nade
svoj
interes
u
pristupanju
takvom
dogovoru:
1)
Stranke
koje
sada
cine
Vladu
Srbije:
dogovor
bi
doneo
mnogo
povoljniju
klimu
za
nastavak
njihove
politike,
što
bi
valjda
poboljšalo
i
šanse
za
opstanak
Vlade
i
za
bolji
rezultat
na
skupštinskim
izborima;
2)
DSS:
kod
zapadnih
partnera
bi
se
eliminisao
izvesan
strah
ili
pre
neizvesnost
u
slucaju
promene
na
vlasti.
Samim
tim
lakše
i
normalnije
bi
se
moglo
doci
do
vanrednih
skupštinskih
izbora
i
do
redistribucije
politicke
moci
koja
je
sada
raspodeljena
na
štetu
ove
stranke;
3)
Stranke
starog
režima
koje
bi
prihvatile
dogovor
dobile
bi
priliku
da
postanu
legitiman
deo
politickog
sistema
i
da
se,
kao
konstruktivna
opozicija,
bore
za
podršku
onih
biraca
koji
sada
u
njima
vide
samo
relikt
strašne
prošlosti.
Ako
se
zna
kolika
praznina
zjapi
u
levoj
hemisferi
politickog
prostora
i
koliko
je
to
veliki
zabran
potencijalnih
glasova,
ova
prilika
bi,
bar
za
neke
frakcije
SPS,
trebalo
da
bude
dovoljan
razlog
da
pristupe
ovakvom
sporazumu.
Važnije
od
interesa
stranaka
je
pitanje
interesa
zemlje
za
postizanje
dogovora.
Taj
interes
se
ogleda
prevashodno
u
tome
što
bi
ovakav
konsenzus
uneo
ocajnicki
željenu
stabilnost
u
politicki
život
zemlje.
To
bi
svakako
ohrabrilo
one
koji
se
sada
ne
usuduju
da
investiraju
kod
nas,
povecalo
bi
interes
stranaca
za
kupovinu
naših
preduzeca
i
podiglo
cenu
firmi
koje
treba
da
budu
privatizovane.
Domacem
biznisu
bi
takode
laknulo
jer
bi
se
u
manje
napetoj
atmosferi
poslovanje
moglo
lakše
planirati
na
duži
rok.
Konacno,
Vlada
(ko
god
je
formirao)
bila
bi
rasterecena
i
mogla
bi
više
da
se
usredsredi
na
stvarne
reforme.
Gradanin
je
privatnik
Ovaj
konsenzus
je,
medutim,
samo
prvi
korak
ka
oporavku.
Srbija
je
postala
zemlja
siromašnih
i
posustalih
ljudi
i
ona
ima
sve
preduslove
da
nastavi
da
klizi
u
bedu
i
beznade
ukoliko
se
ne
budu
inicirale
neke
promene
na
strateškom
planu.
Za
takve
promene
pomoc
sa
strane
je
neophodna,
a
ona
se
može
ocekivati
jedino
od
najmocniih
zemalja
u
medunarodnoj
zajednici.
One
mogu
imati
najmanje
dva
motiva
za
ovakvo
angažovanje:
1)
konacno
uspostavljanje
stabilnosti
u
ovom
trusnom
podrucju;
2)
redukovanje
troškova
angažovanja
u
regionu
buduci
da
bi
ulaganje
u
pozitivan
program
bilo
mnogo
manje
od
onoga
što
bi
se
potrošilo
na
otklanjanje
posledica
do
kojih
bi
došlo
ukoliko
se
u
Srbiji
i
drugim
zemljama
zapadnog
Balkana
ništa
strateški
ne
bude
promenilo.
Ako
bi
zapadni
politicari
sledili
ovu
logiku,
mislim
da
bi
morali
da
se
usredsrede
na
sledece
strateške
projekte
u
regionu:
1.
Podrška
razvoju
privatnog
biznisa
i
nastajanju
moderne
poslovne
elite;
Ova
podrška
bi
morala
najpre
da
se
ogleda
u
stvaranju
snažnih
fondova
koji
bi
kreditirali
privatna
preduzeca
u
nastajanju.
Valjalo
bi,
takode,
organizovati
stalne
treninge
za
privatnike
i
one
koji
nameravaju
da
pokrenu
vlastiti
biznis,
kao
i
za
menadžere
malih
i
srednjih
privatnih
firmi;
Cilj
bi
bio
uspostavljanje
klase
uspešnih
privatnika
koja
bi
živela
od
svog
rada
i
koja
bi
u
perspektivi
postala
jedan
od
kljucnih
socijalnih
oslonaca
demokratije.
Medutim,
da
bismo
se
suocili
sa
pretecim
problemom
nezaposlenosti
i
siromaštva
i
da
bismo
stvorili
ekonomski
prosperitetno
i
politicki
samosvesno
društvo,
nužna
je
„privatizacija
odozdo“,
široka
i
intenzivna
privatna
inicijativa
koja
ce
vremenom
rezultirati
time
da
u
izvesnom
smislu
svi
postanemo
privatnici:
da
logika
privatnog
biznisa
postane
kljucni
rezon
vecine
ljudi.
Jedino
tako
se
prestaje
biti
podanik
i
postaje
gradanin.
2.
Podrška
u
nastajanju
moderne
politicke
elite;
Princip
kojim
bi
ta
elita
trebalo
da
se
rukovodi
morao
bi
da
bude
kompromis
umesto
sukoba
do
uništenja;
jednostavno,
trebalo
bi
pokrenuti
opsežno
osposobljavanje
politicara
nove
generacije
za
rešavanje
kljucnih
problema
jedne
zajednice:
hiljade
mladih
aktivista
raznih
stranaka,
kao
i
ljudi
koji
nisu
u
strankama
ali
pokazuju
interes
za
politiku,
trebalo
bi
da
budu
obuhvacene
ozbiljnim
treninzima
na
kojima
bi
se
ucili
strateškom
mišljenju
i
planiranju,
ali
i
planiranju
i
sprovodenju
konkretnih
politickih
projekata
i
akcija.
3.
Podrška
u
nastajanju
moderne
intelektualne
elite:
valjalo
bi
kao
u
Madarskoj,
Ceškoj,
Bugarskoj,
otvoriti
ispostave
zapadnih
univerziteta
i
dati
materijalnu
potporu
perspektivnim
studentima
postdiplomskih
i
doktorskih
studija
S
razlogom
se
može
ocekivati
da
bi
ovako
osposobljene
nove
generacije
politicara,
intelektualaca
i
biznismena
bile
superiorne
u
odnosu
na
one
koji
su
sada
na
upravljackim
pozicijama
i
da
bi
postepeno
preuzimale
kljucne
poluge
u
svoje
ruke.
Brzina
kojom
se
ta
smena
generacija
bude
odvijala
bice
brzina
izlaska
iz
krize
i
trajnog
oporavka
naše
zemlje.
Piše:
Srbobran
Brankovic
--------------------------------------------------------------------------------
Šefovi
država
i
vlada,
kraljevi,
ambasadori,
ministri
i
državni
funkcioneri
razmene
svake
godine
na
hiljade
vrednih
poklona
Nije
lako
dati
poklon
politicarima
BEOGRAD
-
Božicni
i
novogodišnji
praznici
su
idealna
prilika
da
se
i
politicarima
uruce
pokloni.
Iako
je
praksa
u
svetu
da
se
državnici
medusobno
daruju
prilikom
susreta,
praznika
ili
u
znak
zahvalnosti
zbog
neke
vrste
pomoci,
u
Srbiji
i
Jugoslaviji
ta
oblast
zakonski
još
nije
regulisana.
Zbog
toga
se
sa
sigurnošcu
ne
može
reci
da
li
i
od
koga
ovdašnji
politicari
primaju
poklone,
niti
koja
je
vrsta
i
vrednost
darova
koje,
svakako,
nekima
od
njih
sleduje
bar
po
službenoj
dužnosti.
Sasvim
je
verovatno
da
medu
potencijalnim
darodavcima,
kako
je
to
donedavno
bio
obicaj,
ima
puno
onih
koji
bi
poklon
urucili
„pažnje
radi“,
naravno
uz
uslov
da
niko
sem
darovanog
to
ne
zna.
U
Srbiji
još
nije
uspeo
pokušaj
da
se
ogranici
mogucnost
da
se
kroz
poklone
zapravo
sakrije
„nešto
drugo“.
Nacrtom
zakona
o
sukobu
interesa
koji
je
izradio
Savet
za
borbu
protiv
korupcije
i
koji
je
upucen
Vladi
Srbije,
bilo
je
predvideno
regulisanje
slucajeva
u
kojima
takozvani
nosioci
javnih
funkcija
dobijaju
poklone.
Naime,
predlogom
je
bilo
predvideno
da
funkcioneri
mogu
da
prime
poklon
u
visini
od
3.000
dinara
od
istog
darodavca,
a
da
ne
moraju
da
ga
prijave.
Svaki
poklon
preko
te
vrednosti
morao
bi
da
se
prijavi,
a
zatim
bi
se
formirala
komisija
koja
bi
razmotrila
da
li
bi
poklon
mogao
da
obezbedi
darodavcu
poseban
uticaj
ili
korist.
Pored
toga,
Savet
za
borbu
protiv
korupcije
je
isticao
i
neophodnost
postojanja
zakonskih
rešenja
o
evidenciji
i
kontroli
imovine
noosilaca
javnih
funkcija,
kao
i
donošenja
Kodeksa
o
ponašanju
državnih
službenika
kojima
bi
ova
materija,
uz
nova
rešenja
o
finansiranju
politickih
stranaka,
bila
podrobnije
regulisana.
Medutim,
sva
ova
rešenja
i
dalje
se
nalaze
u
formi
nacrta
i
razmatraju
se
unutar
ministarstava
u
Vladi
Srbije.
U
svetu
je
ova
oblast
odavno
precizno
regulisana,
jer
šefovi
država
i
vlada,
kraljevi,
ministri
i
državni
funkcioneri
razmene
svake
godine
na
hiljade
poklona.
Ponekad
su
pokloni
prilicno
glomazni,
poput
konja
kojeg
su
alžirske
vlasti
1989.
poklonile
tadašnjem
italijanskom
predsedniku
Francesku
Kosigi;
ponekad
su
dirljivi,
poput
žvakace
gume,
loza
i
Barbike
koje
je
na
poklon
dobio
papa
Jovan
Pavle
II;
nezgodni,
poput
dijamanata
koje
je
bivši
francuski
predsednik
Žiskar
D’Esten
dobio
od
africkog
diktatora
Žan-Bedela
Bokase
(taj
skandal
je
umnogome
doprineo
njegovom
porazu
na
izborima
1981);
ili
korisni,
poput
dve
tone
pirinca
i
2.000
metara
tkanine
koje
je
vijetnamskom
predsedniku
poklonio
kralj
Kambodže.
U
SAD,
Stejt
department
svake
godine
objavljuje
spisak
svih
poklona
koje
su
dobili
clanovi
administracije,
od
predsednika
do
ambasadora,
ukljucujuci
i
njihove
supruge.
Niko
od
njih,
u
stvari,
ne
bi
smeo
da
prihvati
poklon
jer
mu
u
protivnom
preti
kazna
do
pet
godina
zatvora,
pa
je
moguce
da
ce
jednog
dana
svi
ti
predmeti
biti
izneti
na
aukciju,
zajedno
sa
satom
od
10.900
dolara
koji
je
Džordžu
Bušu
poklonio
italijanski
premijer
Silvio
Berluskoni
i
kompakt-diskom
od
15
dolara
koji
je
dobio
od
katarskog
emira.
Medutim,
poklon
mora
da
se
prihvati
ukoliko
bi
njegovo
odbijanje
moglo
da
izazove
diplomatski
incident
i
zato
završava
u
vlasništvu
administracije.
Pokloni
koje
dobija
predsednik
odlaze
u
predsednicku
biblioteku,
u
stalnu
kolekciju
Bele
kuce
koja
danas
obuhvata
preko
42.000
predmeta.
Predsednik
može
da
zadrži
za
sebe
poklone
cija
vrednost
ne
prelazi
259
dolara.
Ukoliko
želi
da
zadrži
i
vrednije,
mora
da
ih
prijavi
poreskim
organima
i
plati
odgovarajuce
takse.
Džimi
Karter
je
za
vreme
svog
mandata
dobio
preko
40.000
poklona,
a
Ronald
Regan
više
od
100.000,
ukljucujuci
i
arapskog
pastuva
koji
je
predat
americkoj
konjici.
A
Džordž
Buš
mladi?
Pošto
svi
znaju
da
obožava
Teksas
njega
zasipaju
sedlima,
kaubojskim
jaknama,
cizmama,
kaiševima
i
mamuzama.
Na
spisku
poklona
koje
je
dobio,
iako
ih
nije
želeo,
nalazi
se
i
70
flaša
vina
-
Buš
mladi,
naime,
vec
15
godina
apstinira
od
alkohola.
Kada
je
rec
o
poklonima,
britanski
politicari
su
u
prilicno
nepovoljnom
položaju
pošto
imaju
stroge
zakone
u
tom
domenu.
Tako
je
Toni
Bler
1997.
bio
jedan
od
malobrojnih
svetskih
lidera
koji
su
na
Samitu
G-8
u
Denveru
morali
da
odbiju
sat
od
15.000
evra
-
poklon
„Roleksa“
ucesnicima
sastanka.
Kraljica
je,
medutim,
u
mnogo
boljem
položaju
pošto
se
pomenuti
zakon
na
nju
ne
odnosi.
Ona
poklone
rado
prihvata
i
voli
da
ih
pokazuje.
Tako
je,
recimo,
prošlog
leta
priredila
izložbu
200
od
1.500
poklona
koje
je
tokom
pola
veka
vladavine
dobila
na
svojim
putovanjima
po
svetu.
Posetioci
su,
izmedu
ostalog,
mogli
da
vide
i
crtež
neprocenjive
vrednosti
koji
je
kraljici
poklonio
Salvador
Dali,
ali
i
prilicno
skromnu
kolekciju
školjki
sa
Sejšelskih
ostrva.
N.M.J.
-
CDC/GB
Odneli
i
dvosede
Bil
i
Hilari
Klinton
su
izazvali
skandal
kada
se
otkrilo
da
su
iz
Bele
kuce
poneli
sa
sobom
desetine
poklona,
ukljucujuci
i
kristalnu
posudu
od
25.000
dolara,
skulpturu
od
38.000
dolara,
dva
dvoseda
vredna
20.000
dolara...
Na
spisku
skandaloznih
poklona
koje
je
primio
Klinton
našli
su
se
i
oni
koje
je
dobio
od
Monike
Levinski,
medu
kojima
su
statua
i
držac
za
hartiju
u
obliku
žabe
i
tanjir
s
natpisom
„Santa
Monika“.
hronika
vesti (arhiva)