hronika vesti (arhiva)

Feral Tribjun, 20. nov. 2001.

Viktor Ivancic

TEORIJA I PRAKSA MEDIJSKE MANIPULACIJE 

DRUŠTVO MRTVIH VJESNIKA

 Je li Božidara Kneževica, prije nego što je tragicno izgubio život, trebalo žaliti ili ubiti? Odgovor ovisi o tome jeste li citali vecernje ili jutarnje izdanje Vjesnika od 2. studenog 2001. godine 

Prema vecernjem izdanju Vjesnika od 2. studenog Kneževica je trebalo žaliti kao žrtvu bezocne medijske tjeralice - uratka Pavla Vranjicana, prikazanog dan ranije u dvorani KIC-a u Zagrebu - gdje se na najperfidniji nacin, korištenjem "dokumenata" iz arhiva obavještajne službe, blati i difamira autor "Oluje nad Krajinom".

Prema jutarnjem izdanju Vjesnika od 2. studenog, Kneževica je trebalo mrziti kao prokletog izdajnika, jer je u profesionalno korektnom dokumentarnom filmu - uratku Pavla Vranjicana, prikazanog dan ranije u dvorani KIC-a u Zagrebu - dokazano da je autor "Oluje nad Krajinom" tijekom rata "fizicki i opredjeljenjem bio na strani pobunjenih Srba".

Dva oprecna stava jednog te istog Vjesnika - da je Božidar Kneževic žrtva podmukle medijske tjeralice, odnosno da je on mrski neprijatelj cija je prljava djelatnost napokon raskrinkana - specificna su po tome što ih je potpisao jedan te isti novinar: Željko Garmaz. Štoviše, dva suprotstavljena stajališta jednog te istog Željka Garmaza objavljena su pod jednim te istim naslovom: "Vranjican: morao sam reagirati na Kneževicev film". Još više: radi se de facto o jednom te istom tekstu, koji nas u vecernjem izdanju lista upozorava da je Božidar Kneževic izložen nevidenoj hajci i medijskom progonu (autor: Željko Garmaz), a u jutarnjem izdanju porucuje da je isti Kneževic izdajnicko dubre koje distribuira "velikosrpske propagandne poruke" (autor: Željko Garmaz).

U tom su smislu prilagodeni nadnaslovi. Vecernje izdanje Vjesnika: "'Amarcord 1991.-2001.' - filmski odgovor ili tjeralica za autorom 'Oluje nad Krajinom'?" Jutarnje izdanje Vjesnika: "'Amarcord 1991.-2001.' - filmski odgovor na 'Oluju nad Krajinom'". Tako je moguca "tjeralica" pretocena u kategorican "filmski odgovor". Podnaslov je ostao zamalo isti, osim što je u jutarnjem izdanju dodano da je "Kneževic rat proveo na strani pobunjenih Srba"!

Dogodilo se dakle to da je izvorni Garmazov izvještaj, objavljen u vecernjem izdanju lista, netko od unezvijerenih urednika - pretpostavimo da je to Krešimir Fijacko, glavni urednik Vjesnika, premda bismo mogli spomenuti i Zorana Vodopiju, Fijackova zamjenika i urednika rubrike "Hrvatska", u kojoj je tekst i otisnut - tako temeljito preinacio da bi prosjecan citatelj Vjesnika mogao samo nemocno zakolutati ocima. Medutim, takvog prosjecnog citatelja zapravo nema, jer prosjecan citatelj ne kupuje i vecernje i jutarnje izdanje Vjesnika. On uglavnom kupuje samo jutarnje izdanje, pošto se ono vecernje, u znatno manjoj nakladi, odašilje u udaljene krajeve.

S time je i racunao unezvijereni urednik - pretpostavimo da je to Krešimir Fijacko, editor-in-chief, premda bismo mogli spomenuti i njegova zamjenika Vodopiju - kada se upustio u hrabru inovaciju. Inovacija je sadržana u tome što urednikove "naknadne intervencije" - koje ce potpuno preokrenuti smisao izvornoga izvještaja - nisu obavljene nad "sirovim rukopisom", koji tek cirkulira u redakcijskoj proceduri, nego nad objavljenim tekstom, koji je ucinjen dostupnim dijelu citalacke publike, pa za taj ljupki primjer staljinisticke prakse raspolažemo svim potrebnim materijalnim tragovima. Ocito, unezvijereni je urednik - pretpostavimo da je to Krešimir Fijacko - izvještaj o tome kako je Božidar Kneževic izložen organiziranoj harangi i javnome lincu smatrao toliko skarednim da nije htio zatvoriti oci i pustiti da perje odleti kroz prozor (kad je, naime, tekst vec objavljen), vec je odlucio intervenirati, smjeran u svojoj domoljubno-uredivackoj postojanosti, makar i po cijenu da bude otkriven. Nadajuci se da nece.

Ovdje je važno napomenuti kako prilog u jutarnjem izdanju Vjesnika zauzima isti prostor kao i onaj u vecernjem, pa dakle razlog intervencije nije u kracenju tekst kako bi se u novine ubacila neka friška vijest: dapace, nauštrb nešto kraceg teksta povecana je fotografija Pavla Vranjicana. Razlog je, prema tome, iskljucivo politicko-ideološke naravi.

Pa kad vec pred sobom imamo tako blistav primjer medijske manipulacije, potpuno na tragu najsvjetlijih staljinistickih tradicija, pogledajmo kako je naš unezvijereni urednik - pretpostavimo da je to Krešimir Fijacko - tehnicki obavio taj velicanstveni pothvat, kao pouku neupucenim citateljima ili mladim studentima novinarstva, nekim buducim Garmazima, koji ce ucinak povampirene ideološke propagande valjda tek osjetiti na vlastitim rukopisima. Ako to dozvole.

Odmah nakon uvodne recenice izvještaja, u kojoj konstatira da je dokumentarni film Božidara Kneževica dobio svojevrsni "nastavak", Željko Garmaz ispisuje pasus:

"Medutim, umjesto da se u 'Amarcordu 1991.-2001.', uratku Pavla Vranjicana, prikazanom u srijedu u dvorani KIC-a u Zagrebu, pokaže 'neka druga strana price o ratnim zlocinima' - to se moglo ocekivati, buduci da se film najavljivao kao 'odgovor na Oluju nad Krajinom' - ucinak je bitno drukciji. 'Amarcord 1991.-2001.' ostat ce upamcen kao tjeralica za nekim covjekom, u ovome slucaju - Božidarom Kneževicem!"

Pretpostavljeni urednik Krešimir Fijacko ovaj uvodni pasus uklanja iz teksta, u cijelosti, ostavljajuci tek konstataciju da je "Oluja nad Krajinom" dobila "nastavak". Kakvim ce "Amarcord 1991.-2001." "ostati upamcen", to citaoce jutarnjeg izdanja ne zanima: nikakva "tjeralica", a narocito ne tjeralica za Božidarom Kneževicem! Delete!

Garmaz zatim opisuje sadržaj filma, ocito posvecenog primitivnom difamiranju Kneževica i njegova nekadašnjeg rada za Yutel, citira Vranjicanova obrazloženja vlastite domoljubne misije, te pritom konstatira:

"Vranjican, medutim, u filmu nije odgovorio na neka pitanja, kao što je ono otkud mu video-kasete iz 'Yutelova' arhiva, pogotovo što je vec godinama javna tajna da su one završile u jednoj obavještajnoj službi. Osim toga, Božidar Kneževic, s kojim smo razgovarali telefonski, tvrdi da filmski materijali koji su prikazani u 'Amarcordu...', vec godinama nikome nisu bili dostupni, a prema njegovim spoznajama, bili su pohranjeni u institutu 'kojemu je na celu Ante Beljo'."

Pretpostavljeni urednik Fijacko taj pasus takoder u cijelosti uklanja iz teksta. Špijunsko-denuncijantska pozadina Vranjicanova "dokumentarca" tako je potpuno eliminirana iz optjecaja. Kakve javne tajne i obavještajne službe, molit cemo, kakav razgovor s Božidarom Kneževicem, i to telefonski, a tek Ante Beljo i njegov institut, suluda konstrukcija, kakav vražji seljo-Beljo?! Napolje s tim! Delete! Delete!

Dobro, nema više "tjeralice", nema više "obavještajnih službi" od kojih su dobivene videokasete, nema više ni natruha sumnji da je Pavle Vranjican bivši špijun iako je to javna tajna, nema više selje-Belje i njegova instituta - je li to dovoljno?

Nije, naravno da nije. Citateljima treba jasnija crno-bijela slika. Najkreativnije intervencije pretpostavljenog urednika Fijacka nisu sadržane u kracenju Garmazova teksta, vec u njegovu - nadopisivanju. Tu se tek vidi koliko je naš urednik velik, integralan i ispravno hrvatski orijentiran.

Željko Garmaz, na primjer, piše kako Vranjican "gledatelje obavještava o 'stvarnim namjerama' tadašnjeg 'Yutelova' novinara", i tu završava recenicu, naime stavlja tocku, ali urednik Fijacko ne misli da ondje treba doci tocka, vec da recenicu treba produžiti, pa se tako - u jutarnjem izdanju Vjesnika - "gledatelje obavještava o 'stvarnim namjerama' tadašnjeg 'Yutelova' novinara, koji je ratne godine proveo s pobunjenim Srbima, opravdavajuci njihovu pobunu" (!).

Tog druženja s pobunjenim Srbima i opravdavanja njihove pobune u Garmazovu izvornom izvještaju nema, ali urednik Fijacko marno ispravlja taj nedostatak. Zatim slicne nedostatke ispravlja na brojnim drugim mjestima.

Novinar Željko Garmaz piše:

"Tvrdi se, primjerice, da Kneževic nije objavljivao radikalne izjave Srba protiv Hrvata, a da je objavljivao 'mirnodopske' izjave vojnika JNA." Tocka.

Urednik Krešimir Fijacko nadopisuje:

"Tvrdi se, primjerice, da Kneževic nije objavljivao radikalne izjave Srba protiv Hrvata, a da je objavljivao 'miroljubive' izjave vojnika JNA i velikosrpske propagandne poruke." (!)

Novinar Željko Garmaz piše:

"Po rijecima Pavla Vranjicana, 'Kneževic se ne može sada pojavljivati kao borac za ljudska prava i biti metaforom demokracije, jer je to uvreda novinarstvu.'" Tocka.

Urednik Fijacko nadopisuje:

"Po rijecima Pavla Vranjicana, 'Kneževic se ne može sada pojavljivati kao borac za ljudska prava i biti metaforom demokracije, jer je to uvreda novinarstvu', buduci da je fizicki i opredjeljenjem bio na strani pobunjenih Srba." (!)

Tim je ingenioznim urednickim metodama novinarski izvještaj o sramotnoj javnoj tjeralici za Božidarom Kneževicem preinacen u otvorenu potporu hajci, u nastavak harange, s optužbom da je prokazani "fizicki i opredjeljenjem bio na strani pobunjenih Srba", te da je "opravdavao njihovu pobunu". Zato što pretpostavljeni urednik Fijacko to pouzdano zna, za razliku od novinara koji je prikupljao podatke i izvještavao s lica mjesta. Zbog svoje besramnosti, primjer zaslužuje da bude uvršten u udžbenike novinarstva, i to uz odgovarajuce faksimile, kako buduci studenti ne bi pomislili da je cijela prica izmišljena u edukativne svrhe.

Što je bilo poslije? Poslije je Božidar Kneževic poginuo u prometnoj nesreci. Hajka je privremeno stornirana, dok zemlja nad pokojnikom malko ne otvrdne. Pavle Vranjican sklonio se u neku od SIS-ovskih izbi. OTV je odgodio emitiranje njegova "dokumentarca". Krešimir Fijacko šuti i bdije s debelim flomasterom u desnici, eda mu ubuduce ne bi promakao kakav "protuhrvatski" tekst u vecernje izdanje lista koji ureduje. Ali šuti, bogme, i Željko Garmaz. On se, eto, nije javno ogradio od nasilja nad vlastitim rukopisom, pristajuci da se, pod budnom urednickom paskom, od zaštitnika Božidara Kneževica preobrati u njegova progonitelja. Bože moj, pa to je samo potpis! To je samo takozvani autorski integritet! To je samo naš domaci polivalentni autor, namaz od Garmaza, hodajuci dokaz da novinarski zanat u hrvatskim prilikama podrazumijeva kruh sa barem sedam kora i tekst sa barem dva suprotstavljena stava.

A što je bilo prije? Prije je Krešimir Fijacko takoder bio glavni urednik Vjesnika, u vrijeme Tudmanove diktature, kada su tjeralice za "domacim izdajnicima" u tome listu bile svakodnevna pojava, pa mu je redovito serviranje namaza od Garmaza spadalo u opis radnoga mjesta. Zatim je napravio dramsku pauzu od nekoliko godina, radeci za "list velikog formata" kao dopisnik iz New Yorka, kažu za masne novce, da bi ga napokon Racanova vlada - koja je vlasnik i glavni financijer Vjesnika - kao svoju akviziciju postavila na glavnourednicku dužnost. Vlada je takoder usula 20 milijuna proracunskih maraka u kolabirani Vjesnik i sada se može potvrditi da je to dobro uloženi novac: ona placa Fijacka - i to sredstvima poreznih obveznika - da raspisuje javne potjernice i pristojne gradane proglašava izdajnickim monstrumima. Déja vu!

Naravno da ce u Banskim dvorima na ovaj slucaj netko energicno slegnuti ramenima. Pa nisu oni tu da ureduju novine! Oni su tu zato da ih izdašno sponzoriraju i biraju glavne urednike. A ako ce se te novine baviti beskrupuloznim manipulacijama, ako ce sijati nacionalisticku histeriju i proizvoditi državne neprijatelje, molim, oni to nisu cinili, ali - ...jebiga... - netko valjda i to mora raditi. Za Fijacka su, recimo, takovi pothvati oduvijek predstavljali cijenu slave. Za Kneževica je to bila cijena glave.

A Banski dvori? U Banskim dvorima i inace kasno svice. Službeno saopcenje glasi: izabrali ste nas u vecernjem, citajte nas u jutarnjem izdanju.

 hronika vesti (arhiva)