Djordje
Vukadinović
Filozofski
fakultet,
Beograd
Srpski
Rišelje,
Mali
Sloba
ili
Ostap
Bender?
(Prilog
za
političku
biografiju
Zorana
Djindjića)
Za
razliku
od
većine
ovdašnjih
političkih
znalaca,
nemam
praktično
nikakve
veze
sa
glavnim
akterima
ove
priče.
Nisam
sa
njima
drugovao
i
nikada
nisam
bio
član
njihovih
-
niti
bilo
kojih
-
partija.
Ne
vežu
nas
nikakve
zajedničke
uspomene,
dilovi,
niti
animoziteti
iz
mladosti.
Nisam
se
nikada
nalazio
niti
pretendovao
na
neku
od
njihovih
kadrovskih
lista
i,
što
je
najvažnije,
iako
ih
obojicu
smatram
vrlo
sposobnim
(doduše,
na
vrlo
različite
načine),
i
-
pod
odredjenim
uslovima
-
solidnim
izborom
za
Srbiju,
moje
lične
političke
preferencije
nalaze
se
na
drugoj,
odnosno,
trećoj
strani,
koja
na
ovim
prostorima
teško
da
u
skoroj
budućnosti
može
predstavljati
ozbiljnu
političku
snagu.
S
obzirom
na
to,
kao
relativno
upućeni
i
relativno
nepristrasni
posmatrač,
smatram
da
bi
bilo
krajnje
uputno
-
a
i
krajnje
vreme
-
podvrći
javnoj
pažnji
neke
aspekte
političkog
lika
i
dela
moćnog
(i
sve
moćnijeg)
srpskog
Kancelara.
Pri
tom,
njegovo
delovanje
u
vezi
sa
kontroverznim
izručenjem
Miloševića,
koje
zamagljuje
pogled
ostrašćenih
kritičara
i
navijača,
služiće
samo
kao
sekundarno
potkrepljenje
i
ilustracija
pojedinih
konstanti
ovog
političkog
portreta.
Iako
svakako
dosta
toga
sugerišu,
pitanja
koja
se
ovde
pokreću
nemaju
prevashodni
cilj
da
arbitriraju
u
najnovijoj
varijanti
srpskog
»večitog
derbija«
(Karadjordje-Miloš,
Stambolić-Milošević,
Koštunica-Djindjić).
Šta
više,
takvu
vrstu
političko-čaršijske
personalizacije
smatram
važnim
činiocem
naših
vekovnih
političkih
neprilika.
Kritika
upućena
na
jednu
nipošto
ne
implicira
blanko
podršku
i
poverenje
"drugoj"
strani.
Ipak,
sećajući
se
držanja
dobrog
dela
tzv.
kritičke
inteligencije
u
vreme
Osme
sednice
(»Šta
nas
briga«,
»Njihova
stvar«,
»Svejedno
da
li
je
Kurta
ili
Murta«,
»Što
gore
to
bolje«),
mislim
da
niko
misleći
ne
bi
smeo
propustiti
priliku
da
se
oglasi,
bez
obzira
na
uvek
prisutnu
mogućnost
da
se
pogreši
i/ili
da
se
bude
politički
izmanipulisan.
1.
Zoran
Djindjić
je
bio
dobar
student,
talentovan
filozof
i
autor
nekoliko
zapaženih
teorijskih
studija.
Svoju
filozofsku
karijeru
»kritičkog
marksiste«
otpočeo
je
kao
štićenik
»praksisovca«
(i
potonjeg
ideologa
SPS-a)
Mihajla
Markovića,
a
politički
put
više-manje
liberalnog
demokrate
tekao
mu
je
uz
Dragoljuba
Mićunovića,
unutar
nacionalnog
intelektualnog
trusta
okupljenog
oko
Demokratske
stranke.
Djindjić,
razume
se,
nije
ni
prvi
ni
poslednji
predstavnik
svoje
generacije
koji
je
prevalio
put
od
»integralnog
marksizma«
do
Saborne
crkve
i
vrćenja
kolača
po
partijskim
slavama.
Isto
tako,
ni
smaknuće
vlastitog
političkog
mentora,
Dragoljuba
Mićunovića,
nije
neka
retkost
na
ovim
prostorima,
gde
politička
i
svaka
druga
oceubistva
spadaju
u
neku
vrstu
nacionalnog
folklora.
Ista
sudbina,
uprkos
teatralnom
zagrljaju
i
javnom
izmirenju,
zadesila
je
kasnije
i
Djindjićevog
unutarpartijskog
izazivača
Slobodana
Vuksanovića
i
njegove
pristalice.
No,
ni
temeljne
i
višekratne
čistke
prvih
partijskih
ešalona
nipošto
nisu
novost
u
istoriji
srpskog
partijskog
života.
(Doduše,
tako
korenito
eliminisanje
svih
iole
istaknutijih
i
autonomnih
kadrova
retko
je
gde
zabeleženo,
ne
računajući
u
tom
pogledu
svakako
nenadmašnu
istoriju
ruske
komunističke
partije.)
Ono
što
Zorana
Djindjića
ipak
čini
specifičnim
političko-intelektualnim
fenomenom
jeste
činjenica
da
se
njemu
sve
te
stvari
nisu
naprosto
»dogadjale«
nego
ih
je
činio
svesno,
namerno
i
planski.
Još
početkom
devedesetih,
u
jednoj
neobičnoj
kombinaciji
racionalizacije,
samoopravdanja
i
pouke
iz
novovekovne
(Makijavelijeve)
političke
filozofije,
elokventno
je
obznanio
raskid
veze
izmedju
politike
i
morala
i
saopštio
da
onaj
kome
je
stalo
do
morala
može
da
»ide
u
manastir«.
Njegova
potonja
politička
karijera
uveliko
je
izatkana
od
potvrda
ove
mudrosti.
Djindjić
nije
otišao
u
manastir,
ali
jeste
raskrstio
sa
svojom
filozofskom
savešću
i
političkom
prošlošću,
kao
i
svima
iz
svog
okruženja
koji
bi
ga
na
to,
eventualno,
mogli
podsetiti.
Za
svega
nekoliko
godina
Demokratskoj
stranci
je
potpuno
promenjena
krvna
slika,
i
od
jedne
izrazito
intelektualističke
i
gradjanske
partije,
prepune
doktora
nauka
i
univerzitetskih
profesora,
pretvorila
se
u
japi-stranku,
koju
danas
(čast
izuzecima)
oličavaju
ambiciozni
kratko
podšišani
biznismeni
koje
nekad
samo
pravilniji
naglasak
i
bolji
izbor
kravate
razlikuje
od
SPS-ovskih
pandana.
Drastičnost
ove
promene
bila
je
direktno
proporcionalna
dramatičnom
obratu
njenog
lidera,
koji
je
za
relativno
kratko
vreme
opisao
neverovatan
luk
od
drugovanja
sa
Hegelom,
Marksom
i
Habermasom,
preko
srpskih
disidentskih
krugova,
do
kumovskih,
prijateljskih
i
poslovnih
veza
sa
novim
bogatašima,
šefovima
tajne
policije,
duvanskim
»kraljevima«,
automobilskim
dilerima
i
sličnom
bratijom.
2.
Od
izvesnog
vremena,
još
pre
oktobarskog
prevrata,
po
opozicionim
ali
Djindjiću
nenaklonjenim
krugovima
počela
su
da
se
povlače
poredjenja
sa
Miloševićem,
da
bi
nakon
petog
oktobra
te
asocijacije
(»mali
Sloba«)
još
više
dobile
na
intenzitetu.
Ipak,
strahovanja
da
bi
neko
u
današnjoj
Srbiji
mogao
uspostaviti
takvu,
gotovo
totalnu
kontrolu
političkog
prostora
kakvu
je
početkom
90-tih
imao
Milošević,
naprosto
su
neosnovana.
(Ja
se,
recimo,
mnogo
više
pribojavam
albanskog
sindroma:
totalnog
sloma
državnog
poretka,
bezvlašća,
haosa
i
anomije.)
To
medjutim
ne
znači
da
bi
trebalo
prevideti
činjenicu
da
Djindjić
sa
Miloševićem
iz
vremena
njegovog
uspona
ima
nekoliko
politički
ni
malo
bezazlenih
sličnosti.
To
je,
pre
svega,
sklonost
kadriranju,
dramatičnim
noćnim
sastancima
i
sudbinskim
odlukama
koje
čitavu
naciju
(pa
i
planetu)
bacaju
u
stres
i
prikivaju
za
TV
ekrane.
Obojica
su
vrlo
odlučni
i
preduzimljivi
i
obojica
svoj
politički
uspon
temelje
na
imidžu
efikasnih
»rešavača
problema«,
odnosno,
kritici
sporosti
i
političke
neodlučnosti
prethodnika.
Poseduju
(pre)naglašenu
volju
za
moć
i
ostavljaju
utisak
da
su
tome
spremni
žrtvovati
ideje
i
ljude.
Odlični
su
taktičari,
kadrovski
mešetari
i
dribleri
na
malom
prostoru.
Takodje,
tu
je
i
naglašena
»briga
za
medije«
i
jedan
vrlo
elastičan
odnos
prema
vladavini
prava,
ustavnosti
i
zakonitosti.
Sasvim
na
tragu
Brozove
(i
još
starije,
boljševičke)
tradicije
po
kojoj
se
»ne
treba
držati
zakona
kao
pijan
plota«,
ni
Milošević
ni
Djindjić
nisu
previše
skloni
robovanju
pravnoj
formi.
Naprotiv.
Za
obojicu
je
najvažnije
da
se
»obavi
posao«
za
dobrobit
»Naroda«,
»Partije«,
»Budućnosti
naše
dece«…
i
da
se
na
neki
misteriozan
način
ta
dobrobit
uvek
poklopi
sa
interesom
održanja
ili
uvećanja
njihove
vlasti.
Pri
tome
posebno
brine
činjenica
da
se
za
svaki
manevar
ovog
tipa
(za
svako
transinstitucionalno
»preuzimanje
odgovornosti«)
u
javnosti
redovno
pronalazi
kritična
masa,
uključujući
i
značajan
broj
"eksperata",
spremnih
da
stručnim
argumentima
podrže
najrazličitije
oblike
"revolucionarne"
pravde
i
"supstancijalne"
demokratije.
Medjutim,
oni
kojima
u
kolektivnom
pamćenju
još
bubnjaju
parole
novosadskih
jogurt-revolucionara
iz
1987.
i
odjekuje
huk
vox
populi-a
("uhapsite
Vlasija",
"Idite
na
Kosovo"
itd.),
a
da
i
ne
govorimo
o
štektanju
revolucionarne
pravde
po
Srbiji
1944/5,
morali
bi
biti
mnogo
obazriviji
i
uzdržaniji
pred
svakim
decionizmom
i
olakim
pozivanjem
na
"volju
naroda".
Konačno,
ne
treba
zaboraviti
da
se
u
poslednje
vreme,
pa
i
iz
Premijerovih
usta,
opet
mnogo
pominju
reči
kao
»lider«
i
»pravo
liderstvo«,
koje
su
samo
eufemističniji
izraz
za
»vodjstvo«
i
»vodju«.
Uprkos
patetičnom
uzviku
Dušana
Čkrebića
na
Osmoj
sednici,
biće
da
od
toga,
dakle,
od
vodjstva
i
lidera,
Srbija
nikad
nije
dovoljno
umorna.
Izgleda
da
se
u
mnogim
glavama
5.
oktobar
shvata
kao
doslovna
"kontra-revolucija",
tačnije,
»kontra-osma-sednica«
i
prilika
da
sada
"mi"
(sve
uz
podršku
»naroda«)
njima
učinimo
ono
sto
su
"oni"
(sa
istim
tim
narodom)
činili
nama.
Iako
on
lično,
kao
osvedočeni
pragmatičar,
nije
doktrinarno
ostrašćen,
mora
se
reći
da
i
Djindjić
-
slično
mladom
Miloševiću
-
pokazuje
zavidnu
veštinu
manipulacije
tim
kolektivističkim
resentimanom
i
sposobnost
demagoškog
usmeravanja
ove
nediferencirane
pučke
"žedji
za
pravdom".
Ali
najvažnije,
a
s
prethodnim
povezano,
jeste
to
što
ni
jedan
zapravo
nema
nikakvu
profilisanu
političku
strategiju
niti
ideal.
U
tome
jednim
delom
leži
i
tajna
njihovog
političkog
uspeha.
(Na
sličan
način
i
njihove
partije,
sem
praznjikavih
fraza
o
Evropi
i
boljem
životu,
nemaju
nikakvu
jasnu
programsku
niti
ideološku
prepoznatljivost.
To
su
uglavnom
pragmatične
interesne
asocijacije
koje
se,
prema
potrebi,
daju
usmeravati
u
bilo
kom
pravcu.)
Kao
što
je
Milošević
dugo
vremena
uspevao
da
ga
za
svoga
smatraju
i
nacionalisti
i
komunisti
(i
Nikola
Ljubičić,
i
Dobrica
Ćosić,
i
Milan
Panić),
dok
se
u
suštini
svo
vreme
rukovodio
isključivo
principom
lične
vlasti,
menjajući
ideologije
i
saveznike
kao
košulje,
i
Djindjić
pokazuje
sličnu
dozu
ideološke
elastičnosti
i
specifičnog
(balkanskog)
»pragmatizma«.
Prema
potrebi,
integralni
srpski
patriota
karadžićevskog
usmerenja,
koji
na
Palama
uz
vatru
i
pečene
volove
(d)očekuje
NATO
bombardere,
stigao
je
da
se
nametne
kao
najpouzdaniji
oslonac,
ili
bar
najoperativniji
izvršilac
NATO
interesa
na
Balkanu.
Takodje,
iako
dosta
dugo
(u
vreme
dok
je
Vuk
Drašković
derao
grlo
i
opanke
po
srpskim
kasabama)
vrlo
»konstruktivan«
i
»televizičan«
opozicionar,
koji
druguje
sa
Miloševićevim
potpredsednikom
i
šefom
njegove
tajne
policije,
uspeo
je
da
postane
simbol,
lider
i
glavni
rentijer
antimiloševićevske
borbe.
Za
razliku
od,
recimo,
Šešelja
i
Draškovića,
on
nije
odlazio
predaleko
ni
u
približavanju
ni
i
suprotstavljanju
Miloševiću
-
a
kada
je
konačno
ušao
u
beskompromisan
sukob
(delom
i
prinudjen
na
to,
s
obzirom
da
je,
uprkos
Vučelićevom
lobiranju,
Milošević
1997.
izmedju
njega
i
Draškovića
izabrao
ovog
drugog)
nije
se
više
kolebao
ni
osvrtao.
3.
Višegodišnje
izbegavanje
(sopstveno,
i
DS-a)
da
udje
u
ozbiljniji
klinč
sa
režimom,
koji
je
tada
bio
na
vrhuncu
moći,
pravdao
je
rečima
da
»kada
se
već
gubi
utakmica
nije
nevažno
sa
kojim
će
to
biti
rezultatom«.
Tako
će
sve
do
sredine
90-tih,
dok
su
medijski
pogromi
masakrirali
DEPOS,
Panića,
Draškovića
i
ostale,
Djindjić
biti
u
relativnoj
političkoj
zavetrini.
Nesumnjiv
opozicioni
imidž
povratiće
tek
učešćem
u
Koaliciji
»Zajedno«,
i
tek
pošto
su,
posle
Krajine
i
Dejtona,
Miloševićeva
kola
ipak
krenula
niza
stranu.
Čak
i
tada,
u
jeku
protestnih
šetnji
i
krize
nakon
lokalnih
izbora,
Djindjić
se
bez
znanja
partnera
sastao
i
pregovarao
sa
Miloševićem,
koji
će
u
dugim
haškim
noćima
imati
dovoljno
vremena
da
razmišlja
o
posledicama
svoje
tadašnje
(inače,
savršeno
tačne)
procene
da
će
se
"sa
Draškovićem
lakše
izaći
na
kraj".
No,
ni
to
tajno
sastančenje
nije
mu
ozbiljnije
uzeto
za
zlo,
delimice
zahvaljujući
blagonaklonosti
Vesne
Pešić,
koja
mu
je
podarila
deo
svoje
opozicione
aure,
a
delom
stoga
što
je,
usled
nerealnih
predsedničkih
ambicija
-
i
nadrealne
sujete
-
Vuka
Draškovića,
srpska
opozicija
preko
noći
ostala
bez
lidera
(Koštunica,
koji
će
biti
tema
narednog
priloga,
u
to
je
vreme
još
uvek
čamio
u
dubokoj
samoizolaciji).
Djindjić
je,
dakle,
preuzeo
ovo
napušteno
kormilo
i
u
naredne
tri
godine
vodiće
srpski
opozicioni
brod
iz
neuspeha
u
neuspeh
-
sve
do
konačne
pobede.
Ova
naizgled
apsurdna
formulacija
otkriva
nam
možda
ključni
momenat
Miloševićeve
propasti,
odnosno,
Djindjićevog
trijumfa.
Naime,
žalosno
stanje
u
kojem
se
srpska
opozicija
našla
početkom
2000.
a
naročito
ponižavajući
fijasko
koji
su
doživeli
ambiciozno
najavljeni
protesti
Saveza
za
promene,
sa
Djindjićem
na
čelu,
otupeli
su
Miloševićeve
samoodbrambene
instikte
i
podstakli
ga
na
promenu
Ustava
i
raspisivanje
prevremenih
predsedničkih
izbora.
Tako
je,
paradoksalno,
Djindjićeva
"olako
obećana
brzina"
i
pogrešna
procena
s
jeseni
1999.
("ukoliko
Milošević
ne
padne
do
Nove
godine,
podneću
ostavku")
postala
važan
zamajac
potonjeg
opozicionog
uspeha.
Manje-više
sve
ostalo
odradili
su
postkosovska
frustracija,
rastuća
beda,
zapadna
logistika
i
Koštuničine
oči
(može
i
obrnutim
redom).
Pa
ipak,
Djindjić
je
izgleda
i
sebe
i
ostale
u
DOS-u
uspeo
da
ubedi
kako
je
septembarsko-oktobarski
prevrat
prevashodno
rezultat
njegovog
izuzetnog
"menadžmenta"
i
na
konto
toga
u
decembru
forsirano
prigrabio
srpsku
premijersku
fotelju,
a
sa
njom
i
lavovski
deo
ovdašnje
političke,
finansijske
i
medijske
moći.
Sve
to
mu,
doduše,
nije
donelo
harizmu
ni
približnu
onoj
Miloševićevoj,
pa
i
Draškovićevoj
(juče),
ili
Koštuničinoj
(danas),
ali
mu
je
omogućilo
da
preko
noći
politički
vaskrsne
i,
u
principu,
ostane
partner
koji
će,
»za
nuždu
i
nevolju«
(a
nevolja
i
nužda
su
u
Srbiji
redovno
stanje),
biti
prihvatljiv
svima
-
i
svetu
i
nacionalistima,
Koštunici
i
Žarku
Koraću,
podjednako
patrijaršiji
kao
i
Helsinškom
odboru,
navijačima
i
ženama
u
crnom.
Malo
ko
će
ga
stvarno
voleti.
Niko
mu
neće
verovati
-
ali
neće
ni
moći
bez
njega.
I
svakome
će
se
činiti
kao
manje
zlo
i
potencijalni
partner
sa
kojim
je
(za
razliku
od
»onih«
sa
kojima
nema
šta
da
se
razgovara)
uvek
moguće
obaviti
najrazličitije
poslove.
Ambicioznom
srpskom
Rišeljeu
to
je
više
nego
dovoljno,
razume
se,
pod
uslovom
da
je
atmosfera
dovoljno
polarizovana
i
da
uvek
pri
ruci
ima
odgovarajućeg
Luja
-
koji
će,
prema
potrebi,
da
posluži
i
kao
»Pedro«.
Svojevremeno,
u
unutarstranačkim
relacijama
to
je
bio
Mićunović,
danas,
tj.
od
oktobra,
to
bi
trebao
biti
Koštunica,
a
sutra,
prema
potrebi,
možda
i
prestolonaslednik
Aleksandar.
Nije
bitno
ko
je,
glavno
je
da
se
zadovoljava
reprezentativno-paradnom
funkcijom
i
tekuću
operativu
prepušta
svojoj
»desnoj
ruci«.
U
tom
slučaju,
Djindjićeva
lojalnost
naprosto
nema
granice.
Ovih
dana,
na
primer,
gotovo
da
je
dirljiva
njegova
briga
za
Vojislava
Koštunicu,
što
upadljivo
eskalira
svaki
put
nakon
što
Premijer
povuče
neki
od
svojih
hazarderskih
poteza,
koji
najčešće
predstavljaju
nešto
izmedju
»običnog«
kršenja
ustava
(već
zaboravljena
naftna
uredba)
i
mini
državnog
udara
(Miloševićevo
hapšenje
i
izručenje).
»Treba
nam
jak
Koštunica«,
izjaviće
on
neposredno
pošto
je
ovoga
derogirao
i
učinio
smešnim
pred
licem
čitave
planete.
Uopšte,
Djindjić
naglašeno
brine
za
Vojino
radno
mesto,
i
ni
po
koju
cenu
ne
želi
da
bez
saveznog
predsednika
pregovara
sa
Djukanovićem.
Uz
sve
to,
pošto
se
»medjunarodnoj
zajednici«
upravo
preporučio
kao
efikasniji
i
kooperativniji
beogradski
partner,
on
pastirski
odlučno
preseca
višemesečni
čvor
povodom
veronauke
i
pred
vazda
budnim
i
vazda
uslužnim
kamerama
"novog"
RTS-a
smerno
nudi
svoju
malenkost
za
rukovodioca
budućeg
konzorcijuma
koji
će
finansirati
dovršenje
Hrama
Svetog
Save.
4.
I
kako
se
onda
ozbiljno
naljutiti
na
njega,
kritikovati
ga,
ili,
ne
daj
bože,
smeniti
u
parlamentu,
kada
se
sve
preduzeto
čini
sa
najboljom
namerom
»da
se
sačuva
zajednička
država«
(izjava
za
B-92
od
9.
jula),
a
Predsednik,
rastereti
od
odgovornosti
i
muke
odlučivanja
koja
mu,
očito,
teško
pada?
I
kako
onda
Djindjićevu
izjavu
datu
28.
juna
popodne,
neposredno
nakon
sednice
Vlade,
u
kojoj
se
Donatorska
konferencija
eksplicite
navodi
kao
drugi
od
tri
razloga
za
odluku
o
Miloševićevom
izručenju,
sitničavo
porediti
sa
izjavom
datom
Radiju
B-92
iste
večeri
("Ova
odluka
nema
veze
sa
Donatorskom
konferencijom")?
I
zašto
se
pitati
o
tome
da
li
bi
ova
konferencija,
za
koju
su
već
i
Amerikanci
potvrdili
dolazak,
zaista
bila
ugrožena
da
se
Milošević
te
večeri
nije
pojavio
u
Hagu?
("Neće
se
valjda
država
i
DOS
raspasti
zbog
jednog
Miloševića?")
I
čemu
se
čuditi
ekspresnom
popodnevnom
izdanju
Službenog
lista
u
kojem
je
štampan
tekst
odluke,
ili
se
zgražavati
nad
javnim
hvalisanjem
"spremnošću
da
se
udje
u
sukob
sa
vojskom
ako
bi
pokušala
da
se
suprotstavi
izručenju"?
I
najzad,
ukoliko
ništa
od
prethodnog
nije
bilo
razlog
za
sumnju
i
upitanost,
zašto
se
onda
skandalizovati
ako
na
sličan
način,
preko
noći,
nenadano
i
nepripremljeno,
u
školskim
programima
osvane
veronauka?
(Ili
se
iščudjavati
zbog
utiska
da
jedan
predsednik
vlade
mesecima
kao
da
nije
imao
preče
brige
od
toga
da
što
pre
i
po
svaku
cenu
proda
Lafaržu
beočinsku
cementaru?)
U
svim
ovim
slučajevima
na
delu
je
isti
princip,
ista
metodologija
i
isto
neprincipijelno
sakupljanje
političkih
poena
(jednom
prema
spolja,
a
drugi
put
prema
unutra),
samo
što
će
značajan
deo
srpske
postoktobarske
javnosti,
naviknut
na
revolucionarnu
pravdu
i
nesklon
"legalističkim
kerefekama"
u
trenucima
kada
se
»radi
o
budućnosti
naše
dece«,
prvi
set
pitanja
naprosto
ignorisati,
ili
protumačiti
kao
teranje
vode
na
mlin
"poraženih
snaga",
dok
će,
recimo,
ovo
sa
veronaukom
tretirati
kao
"nemili
incident"
ili
čak
samo
kao
»Zokijev
taktički
ustupak
kleronacionalistima«.
Šta
više,
rekli
bismo
da
u
odnosu
prema
Premijeru
deo
nezavisne
i
"gradjanske"
javnosti
nehotice
ponavlja
grešku
koja
je
strukturno
identična
onoj
koju
je
gro
"nacionalnih"
intelektualaca
svjevremeno
načinio
u
odnosu
na
Miloševića.
Naime,
zbog
načelne,
aksiomatski
pretpostavljene
bliskosti
stanovišta
i
ciljeva
spremni
su
da
zažmure
na
krupne
demokratske
deficite,
ili
da
previde
mogućnost
da
se
ono
što
u
jednom
trenutku
deluje
kao
jedinstveni
strateški
cilj
na
kraju
ispostavi
kao
fakultativno
taktičko
sredstvo
u
borbi
za
puko
očuvanje
ili
povećanje
lične
vlasti.
Vrlo
slično
načinu
na
koji
su,
krajem
80-tih,
nacional-liberali
okupljeni
oko
Akademije
reagovali
na
pojavu
Miloševića,
tretirajući
ga
delom
kao
orudje,
a
delom
iskreno
investirajući
u
njega
svoje
političke
nade
i
ambicije,
čini
se
da
su
danas
mnogi
srpski
»gradjanisti«
spremni
da
u
dinamičnom
Premijeru
vide
inkarnaciju
vlastitih
političkih
stremljenja,
ili
bar
njihovu
najučinkovitiju
aproksimaciju
-
što,
recimo,
iz
bezbroj
razloga
Žarko
Korać
nikada
neće
postati.
»Ma,
nek
On
samo
obavi
(prljav)
posao,
a
posle
ćemo
lako«,
rezonovalo
se
pre
desetak
godina
u
krugovima
nacionalnih
stratega,
a
čini
se
da
se
i
danas
slično
rezonuje
po
nekim
lokalnim
štabovima
»svetske
(liberalne)
revolucije«.
Problem
je,
medjutim,
samo
u
tome
(ostavimo
li
moral
trenutno
po
strani)
što
se
taj
»posao«,
svejedno
da
li
nacionalni
ili
gradjanski,
sa
nekim
ličnostima
uopšte
ne
može
obaviti
i
što
neka
sredstva
trajno
kompromituju
i
onemogućuju
svoje
navodne
»ciljeve«.
U
tom
smislu,
pogled
na
ruine
srpskog
državnog
projekta
i
nacionalne
svesti,
mogao
bi
poslužiti
ne
samo
na
zluradost
nego
i
pouku
ovdašnjim
gradjanskim
liberalima,
poborcima
vladavine
prava
i
»kosmopolitske
demokratije«,
spremnim
da
zarad
»višeg
cilja«
gledaju
kroz
prste
na
Djindjićeve
brojne,
demokratski
i
pravno
više
nego
insuficijentne
postupke
i
manire.
A
na
kraju,
od
»višeg
cilja«
obično
ne
ostane
ništa.
I
teorija
i
iskustvo
(konačno,
i
Miloševićev
primer,
njegovo
»ratovanje«,
kao
njegovo
»mirotvorstvo«)
uče
nas
da
iz
niza
protivrečnih,
dnevnopolitički
i
interesno
motivisanih
poteza
može
da
se
izrodi
jedino
haos.
Sve
ako
poslednje
neukusne
igre
oko
Miloševića
od
ovog
u
nekoj
dužoj
perspektivi
i
ne
naprave
novog
Kneza
Lazara
(što
bi
zaista
bilo
previše,
ali
što
uopšte
nije
isključeno),
sasvim
je
sigurno
da
neće
biti
ništa
od
nacionalne
katarze,
nacionalnog
pomirenja
i
sličnih
politički
brzo
nenaplativih
»trica«,
neophodnih
za
ozbiljne
reforme
i
stvarni
demokratski
preobražaj
društva.
Isto
tako,
velika
je
verovatnoća
da
će
se
i
stvar
sa
veronaukom
pretvoriti
u
popriličnu
i
kontraproduktivnu
blamažu,
baš
kao
i
većina
brzopletih
poteza
koji
se
vuku
bez
ikakve
strategije,
osim
sitne
političko-merkantilne
računice.
Upravo
tu
računicu
treba
na
vreme
prepoznati
i
žigosati
-
pri
čemu
je
trenutno
nevažno
da
li
smo
pristalice
ili
protivnici
veronauke
i
Haškog
tribunala.
U
normalnom
društvu
niko
ne
očekuje
da
svi
moraju
biti
politički
istomišljenici,
ali
jeste
neophodno
da
svi,
a
naročito
politički
faktori,
poštuju
proceduru
i
fer
pravila
igre.
Svestan
sam
da
neke
od
ovde
izrečenih
sumnji
mogu
delovati
preterano
i
iskreno
se
nadam
da
će
se
na
kraju
takvim
i
pokazati.
Ali
činjenica
da
u
ovoj
zemlji
nekoga
u
istom
momentu
i
istoj
stvari
podržavaju
kako
udarni
kolumnisti
»Danasa«,
tako
i
zaslužni
nacionalni
radnici
DB-provinijencije,
poput
medijski
»vaskrslog«
Mirka
Jovića
i
naglo
»preobraćenog«
Siniše
Vučinića,
kod
mene
zbilja
izaziva
blagu
jezu.
A
mislim
da
bi
trebalo
i
kod
drugih.
(antrafile)
Djindjić
će
se
verovatno
do
daljnjeg
mudro
držati
uloge
"velikog
vezira"
i
za
sada
disciplinovano
odoleva
prirodnom
iskušenju
da
i
formalno
istakne
svoju
kandidaturu
da
bude
"kalif
umesto
kalifa".
S
obzirom
kako
se
ubrzano
slažu
političke
i
medijske
kockice,
taj
trenutak
više
nije
daleko.
On
vrlo
dobro
zna
da
pre
nego
što
se
odluči
na
takav
korak
mora
još
mnogo
da
poradi
na
svojoj
popularnosti,
koja,
uprkos
vidljivim
naporima
i
ogromnoj
medijskoj
mašineriji,
još
uvek
ne
prelazi
značajnije
onu
koju
u
svima
znanom
stripu
"dobri
Iznogud"
ima
u
odnosu
na
dremljivog
Harun
Al
Rašida.
No,
s
obzirom
da
je
u
Srbiji
potpuno
pervertovan
redosled
elemenata
u
nizu:
popularnost-izbori-vlast,
i
Djindjić
verovatno
računa
da
je
najvažnije
uzeti
ovo
poslednje,
a
da
će
»ljubav«
nakon
toga
doći
sama
od
sebe.
Uostalom,
ako
je
pre
deceniju
i
nešto
jedan
bezbojni
komunistički
aparatčik
po
imenu
Slobodan
Milošević,
prigrabivši
vlast,
uspeo
da
bude
prihvaćen
kao
"novi
Karadjordje",
zašto
i
on,
Djindjić,
makar
na
odredjeno
vreme,
ne
bi
mogao
da
prodje
kao
Miloš
Obrenović?
Ako
ništa
drugo,
barem
je
od
njega
lepši,
čedniji
i
pismeniji.