Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Komentari

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Debate - Svet posle 11. septembra

 Preuzeto iz Feral Tribuna od 9 maja 2003.

 

SLAVOJ ŽIŽEK

SVIJET NAKON "OSLOBODILAČKE AKCIJE" SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA U IRAKU

REVOLUCIJA KOJA PEČE

 

Nikakvo oružje za masovno uništavanje nije upotrijebljeno, nema fanatičnih bombaša samoubojica, gotovo nijedan naftni izvor nije zapaljen, nije bilo članova Republikanske garde koji fanatično brane Bagdad. Irak se poput tigra od papira samo urušio pod pritiskom SAD-a. Nije li taj vojni “trijumf” konačni dokaz činjenice da je suprotstavljanje ratu bilo opravdano, da Irak nije bio prijetnja SAD-u?

 

U očekivanju američkog napada na Irak svi smo se pribojavali katastrofičnog rezultata: ekološke katastrofe golemih razmjera, velikih američkih žrtava, novoga žestokog terorističkog napada na Zapad... Tako smo svi, šutke, prihvatili američko gledište. Sada, kad je rat tako brzo završio (poput reprize Zaljevskog rata iz 1991.) i kad se Sadamov režim tako brzo raspao, osjeća se sveopći uzdah olakšanja, čak i među mnogim kritičarima američke politike. Može se pretpostaviti da su Sjedinjene Države namjerno poticale strah od prijeteće katastrofe, računajući na opće olakšanje kad se katastrofa na kraju NE dogodi. Međutim, tek to je najveća opasnost. Trebalo bi skupiti hrabrosti i tvrditi suprotno: možda bi vojni neuspjeh SAD-a bio ono najbolje što se moglo dogoditi, ozbiljna loša vijest koja bi natjerala sve sudionike da ponovno promisle vlastitu poziciju.

U danima i tjednima nakon “trijumfalnog” zaključenja rata mirovni je pokret posve nestao, a države Zapadne Evrope koje su se suprotstavile ratu posramljeno su se povukle i počele upućivati pomirljive

signale SAD-u. Schröder se čak javno ispričao zbog svojih antiameričkih izjava. Taj nemir protivnika rata tužan je znak njihove duboke dezorijentacije: jer tek SADA bi trebali biti zaista zabrinuti. Prihvatili su da je “sve ipak ispalo u redu”, da je Sadamov režim pao bez velikog broja mrtvih i bez velikih katastrofa, poput paljenja naftnih izvora ili primjene oružja za masovno uništavanje; dakle, predali su se i prepustili se najopasnijoj iluziji da je sve ispalo u redu. Oni zapravo plaćaju cijenu suprotstavljanja ratu iz krivih razloga. Svi argumenti kojima se pokušava prikazati kako će američka okupacija naškoditi Iračanima, jednostavno su krivi: obični će Iračani ipak vjerojatno profitirati od poraza Sadamova režima, u pogledu životnog standarda, religijskih i drugih sloboda. Prave žrtve rata nisu Iračani, one su negdje drugdje!

Jesmo li svjesni da su se, barem do sada, sva predviđanja navedena kao opravdanje za rat pokazala netočnima? Nikakvo oružje za masovno uništavanje nije upotrijebljeno, pa čak ni nađeno, nema nikakvih fanatičnih bombaša samoubojica, gotovo nijedan naftni izvor nije zapaljen, nije bilo fanatičnih članova jedinica Republikanske garde koje bi Bagdad branile do kraja i izazvale razaranje grada. Ukratko, Irak se poput tigra od papira samo urušio pod pritiskom SAD-a. Nije li taj vojni “trijumf” konačni dokaz činjenice da je suprotstavljanje ratu bilo opravdano, da Irak nije bio prijetnja SAD-u? Sadamov je režim bio omražena autoritarna država, odgovorna za mnoge zločine, uglavnom prema svojem narodu. Pa ipak, treba primijetiti ključnu činjenicu da za svoj najveći zločin (u odnosu na ljudsku patnju i povrede međunarodnog prava), napad na Iran, Irak ne samo da nije bio kažnjen, nego je čak bio i podržan od SAD-a i većine drugih država.

WTC-ovi neboderi srušeni su 11. rujna 2001. godine. Dvanaest godina ranije, 9. studenog 1989, pao je Berlinski zid. Taj datum najavio je “sretne devedesete”. Ostvario se san Francisa Fukuyame o “kraju povijesti”, u koji je liberalna demokracija, u principu, vjerovala. Potraga je završena, nastup globalne, liberalne svjetske zajednice tu je iza ugla, a prepreke ovom krajnje hollywoodskom happyendu tek su empirijske i nebitne (poput lokalnih džepova otpora ondje gdje vođe nisu još shvatile da im je vrijeme prošlo). U odnosu na to, 11. rujna glavni je simbol kraja clintonovskih sretnih devedesetih i dolazećeg razdoblja u kojem novi zidovi niču posvuda: između Izraela i Zapadne obale, oko Europske Unije, na američko-meksičkoj granici. Prijeti mogućnost nove globalne krize, s ekonomskim kolapsima, ratnim i drugim katastrofama, izvanrednim stanjima... U svojemu nedavno objavljenom članku “Rat nad Irakom” William Kristol i Lawrence F. Kaplan kažu: “Misija počinje u Bagdadu, ali ne završava u njemu. /.../ Nalazimo se na početku nove povijesne ere. /.../ Toliko je pritom jasno da se radi o nečemu većem od samog Iraka. Radi se o nečemu daleko većem od pitanja o budućnosti Srednjeg istoka i rata protiv terorizma. Radi se o tome kakvu ulogu SAD namjeravaju odigrati u 21. stoljeću.” S tim se moramo složiti: zapravo se radi o tome da je na kocki budućnost međunarodne zajednice. Uspostavljaju se nova pravila, određuje se kakav će biti novi svjetski poredak. Ono što se sad događa logični je korak SAD-a nakon nepriznavanja Međunarodnoga suda u Haagu.

Geopolitički tvrdolinijaši vole uspoređivati sadašnje prilike u SAD-u sa stanjem pacijenta na dijalizi: američki “način života” u svim svojim vidovima, uključujući i ideološki, bitno ovisi o minimalnim naftnim rezervama, kojih je samo jednu trećinu moguće osigurati iz vlastitih izvora. SAD su poput pacijenta na dijalizi, čiji opstanak ovisi o dotoku nafte, uglavnom iz izvora koji su pod kontrolom islamskih naroda, neprijateljskih prema američkim vrijednostima i američkoj moći; ukratko, SAD su poput pacijenta čiji aparat za dijalizu nadgleda ludi liječnik koji ga mrzi. Jedini način da se izbjegne stalna prijetnja jest da se izravno preuzme kontrola nad ključnim proizvođačima nafte na Srednjem istoku.

 Jesmo li svjesni toga da se nalazimo usred “meke revolucije” u kojoj se mijenjaju nepisana pravila elementarne međunarodne logike? Svaki stari ljevičar sjeća se Komunističkog manifesta, i Marxova odgovora kritičarima koji su komunistima prigovarali zbog protivljenja obitelji, vlasništvu, itd.: upravo sam kapitalistički poredak sa svojom ekonomskom dinamikom ugrožava tradicionalni obiteljski red (što je još istinitije danas negoli u Marxovo doba) i osiromašuje veliku većinu stanovništva. Istovremeno, nije li točno da demokraciju danas ugrožavaju upravo oni koji se postavljaju kao njezini globalni branitelji? U iskrivljenom retoričkom zaokretu, kad se ratni vođe suoče s brutalnom činjenicom da je njihova politika u neskladu s voljom većine njihova stanovništva, oni, pa čak i ako su inače opsjednuti biračkim tijelom, pronalaze izlaz u otrcanoj mudrosti: “Pravi vođa vodi, a ne slijedi.” Kad političari počnu izravno opravdavati svoje odluke etičkim izrazima, možemo biti sigurni da se etika koristi samo radi prikri vanja mračne, prijeteće perspektive. U sadašnjim izjavama Georgea Busha nalazimo totalnu inflaciju apstraktne etičke retorike (“Ima li svijet hrabrosti djelovati protiv Zla ili nema”?), koja otkriva krajnju ETIČKU bijedu američkog položaja; uloga etike ovdje je samo mistificirajuća, i služi isključivo za kamuflažu pravih političkih interesa (koje nije teško razaznati).

Postupno ograničavanje demokracije jasno je vidljivo u pokušajima da se “ponovno promisli” sadašnja situacija; kao, jesmo, naravno, za demokraciju i ljudska prava, ali o njima treba “još jednom promisliti”. Serija nedavnih priloga javnoj debati daje jasan smisao pravcu ovog “promišljanja”. U knjizi “Budućnost slobode” Fareed Zakaria, Bushov omiljeni kolumnist, prijetnje slobodi locira u “prevelikoj demokraciji”, tj. u porastu “uskogrudne demokracije, u zemlji i inozemstvu”. On zaključuje da demokracija može “djelovati” samo u ekonomski razvijenim zemljama: ako se zemlje u razvoju “prerano demokratiziraju”, rezultat je populizam koji završava ekonomskom katastrofom i političkim despotizmom. Po tome, ne bi bilo nikakvo čudo što su ekonomski najuspješnije zemlje Trećeg svijeta, Tajvan, Južna Koreja i Čile, punu demokraciju prihvatile tek nakon razdoblja autoritarne vlasti.

 Neposredna poruka Iraku jasna je i nedvojbena: da, SAD bi trebale donijeti demokraciju Iraku, ali ne trebaju je odmah i primijeniti – najprije je potrebno nekoliko godina u kojima bi jedan dobrohotno-autoritarni režim pod dominacijom SAD-a stvarao uvjete za njezino efikasno funkcioniranje... Sad dakle znamo što donošenje demokracije znači: Sjedinjene Države i njihovi “saveznici” postavljaju sebe kao vrhovne arbitre koji odlučuju je li neka zemlja zrela za demokraciju ili nije. Na toj liniji Rumsfeld je u travnju izjavio da Iran ne bi trebao biti “teokracija”, nego tolerantna sekularna država u kojoj će sve religije i etničke skupine imati ista prava kod izbora nove vlasti. Nekoliko dana kasnije i sam Bush rekao je isto: "Ono što bih volio vidjeti, jest vlast u kojoj su crkva i država odvojene." Mogli bismo nadodati: “Bi li se to isto moglo tražiti i od Izraela”? Sljedeći paradoks Zakarijina argumenta pruža nam slučaj Kine. Nije li sukob između Kine i kasnog SSSR-a upravo sukob između autoritarnog režima usmjerenog na stvaranje uvjeta za kapitalistički razvoj i prebrzog pomaka prema demokraciji koji je zatajio? Ne bi li onda Zakaria trebao podržavati zloglasni događaj na trgu Tienanmen?

Što se same Amerike tiče, Zakarijina je dijagnoza da “Amerika sve više prihvaća jednostavni populizam koji vrednuje popularnost i otvorenost kao ključna mjerila legitimnosti. Rezultat je duboki nesrazmjer u američkom sustavu, višak demokracije, ali manjak slobode”. Rješenje je dakle u suprotstavljanju ovom višku, “demokratizaciji demokracije” (ili “deMOREcracy”), davanjem većih ovlasti neutralnim ekspertima odvojenim od demokratskih sukoba, poput nezavisnih središnjih banaka. Takva dijagnoza ne može a da ne izazove podsmijeh: danas, za navodnog “viška demokracije”, SAD i Velika Britanija započele su rat protiv Iraka, i to protiv volje većine svojih građana, da i ne govorimo o međunarodnoj zajednici. Ne svjedočimo li čitavo to vrijeme nametanju ključnih odluka u vezi s globalnom ekonomijom, koje donose “nepristrana” tijela, izuzeta iz demokratske kontrole? Nije li ideja o depolitiziranoj ekonomiji, koju bi vodili stručnjaci, u ovom našem postideološkom svijetu već potpuno prihvaćena kod svih sudionika? Ili, još osnovnije, nije li smiješno žaliti se na “prekomjernu demokratizaciju” u vrijeme kad ključne ekonomske i geopolitičke odluke u pravilu i nisu dio izbornog programa? To što Zakaria traži, stvarnost je već više od tri desetljeća. Ono pak čemu danas svjedočimo, ideološki je raskol između tema koje određuju načine života i oko kojih se vode žestoke rasprave i provociraju opredjeljenja (poput abortusa, homoseksualnih brakova i sl.) i temeljne ekonomske politike koja nam se predstavlja kao depolitizirana domena stručnih odluka. Porast “predemokratiziranosti” (demokratskog overdoza) s “pretjeranom” ili pozitivnom akcijom, “kultura pritužbi”, i zahtjevi za financijskim i drugim odštetama žrtvama čine krajnju frontu, a naličje mu je tiho tkanje ekonomske logike.

Naličje tendencije da se uzvrati višku “deMOREcracy” otvoreno je uklanjanje bilo kojeg međunarodnog tijela koje bi učinkovito kontroliralo vođenje rata. Tu je primjerice članak Kennetha Andersona “Tko posjeduje pravila rata”?, gdje se već u podnaslovu nedvosmisleno ističe: “Rat u Iraku zahtijeva ponovno promišljanje međunarodnih pravila ponašanja. Rezultat može pretpostavljati manje moći na strani neutralnih, dobronamjernih skupina za ljudska prava, a više moći za države vođene čvrstom rukom. To bi bilo dobro.” Glavna primjedba eseja je da se “u posljednjih 20 godina središte gravitacije u stvaranju, tumačenju i oblikovanju ratnih pravila s vojnih struktura vodećih država postupno prebacuje na aktiviste organizacija za ljudska prava”, a ta se tendencija vidi kao neuravnotežena, “nepoštena” prema velikim vojnim silama koje interveniraju u drugim zemljama, i pristrana prema onima napadnutim. Zaključak je jasan: vojne vlasti u “državama čvrste ruke” same trebaju odrediti standarde prema kojima će se procjenjivati njihove akcije. Taj zaključak dobrim je dijelom u skladu s američkim odbijanjem jurisdikcije Haaškog tribunala nad američkim građanima. Zapravo, kako bi rekli u “Gospodaru prstenova”, ili u nekom sličnom neogotičkom epu, novo Mračno doba nadvija se nad čovječanstvo.

Istinske opasnosti su, dakle, dugoročne. U čemu leži najveća opasnost od američke okupacije Iraka? Dosadašnji režim u Iraku bio je krajnje sekularan i nacionalistički, bez dodira s islamskim fundamentalističkim populizmom. Očito je da je Sadam samo površno koketirao sa svearapskim muslimanskim sentimentom. Kao što se iz njegove prošlosti jasno vidi, on je bio pragmatični vladar, koji se bori za moć i mijenja saveznike kako odgovara njegovim interesima: najprije u ratu protiv Irana, da bi se dokopao njihovih izvora nafte, potom protiv Kuvajta, iz istog razloga, navlačeći na sebe svearapsku koaliciju u savezništvu sa SAD-om. Sadam sigurno nije fundamentalist, opsjednut “Velikim Sotonom” i radi sukoba s njim spreman raznijeti svijet. Pa ipak, ono što se zapravo može pojaviti kao rezultat američke okupacije upravo je islamski fundamentalistički antiamerički pokret, izravno povezan s takvim pokretima u drugim arapskim ili muslimanskim zemljama.

Moglo bi se zaključiti da su Amerikanci bili svjesni da Sadamova era i njegov nefundamentalistički režim u Iraku završavaju. Napad na Irak vjerojatno se smatra mnogo radikalnijim preventivnim udarom - ne protiv Sadama, nego protiv glavnog kandidata za Sadamova političkog nasljednika, koji bi se ukazao u pravom islamskom fundamentalističkom režimu. Pa ipak, začarani krug američke intervencije može time postati još složeniji. Opasnost koja slijedi logiku samoostvarenog proročanstva, je da će američka intervencija pridonijeti stvaranju upravo onog čega se Amerika najviše boji: široke, ujedinjene antiameričke islamističke fronte. Ovo je prvi slučaj izravne američke okupacije jedne velike, ključne arapske zemlje. Kako da to kao reakciju ne izazove univerzalnu mržnju? Odmah možemo zamisliti tisuće mladih ljudi koji maštaju o tome da postanu bombaši samoubojice i vladu SAD-a koju to prisiljava na nametanje stanja trajne uzbune.

Pa ipak, ne možemo se oduprijeti i pomalo paranoičnom iskušenju: što ako dužnosnici oko Busha to znaju, i što ako je ta “kolateralna šteta” pravi cilj cijele operacije? Što ako je pravi cilj “rata protiv terora” upravo američko društvo, odnosno discipliniranje ostataka njegovih slobodarskih potencijala?

Dana 5. ožujka 2003. u emisiji vijesti na kanalu NBC Buchanan&Press prikazali su fotografiju nedavno uhićenog Kalida Sheihka Mohameda - trećeg čovjeka al-Qa-ide - lice s brkovima, u zatvorskom odijelu, s vidljivim modricama (naznakama da je već bio mučen?). Dok je Pat Buchanan brzo postavljao pitanje: “Treba li ovog čovjeka, koji zna sva imena i sve detaljne planove o budućim terorističkim napadima na SAD, mučiti da bi ih odao”? Najveći užas bila je zapravo fotografija, na kojoj su detalji već sugerirali odgovor. Nikakvo čudo da je prevladavajući odgovor drugih komentatora i gledatelja bio: “Da!” To može izazvati nostalgiju za dobrim starim vremenima u kolonijalnom ratu u Alžiru, kad je mučenje koje je provodila francuska vojska bilo prljava tajna. Nije li to zapravo bila bliska realizacija onoga što je Orwell zamislio u romanu “1984.”, u prikazu “sastanaka mržnje”, gdje se građanima prikazuju fotografije izdajica na koje ovi trebaju vikati i zviždati im?

No priča se nastavlja: dan kasnije, na kanalu TV Fox, komentator je izjavio da se sa zatvorenikom može postupati kako se hoće, ne samo lišavati ga sna nego lomiti mu prste itd., jer on je “obično ljudsko smeće bez ikakvih prava”. To je prava katastrofa: da su takve izjave danas moguće.

Odveć jednostavno bi bilo tvrditi da se takvim tendencijama treba suprotstaviti principijelnom borbom za ljudska prava: činjenica da je “rat protiv terorizma” ozakonjen kao trud da se osiguraju ljudska prava ljudima koji pate pod fundamentalističkim režimima ne može se odbaciti kao obično licemjerje, nego ona ukazuje na osnovnu dvosmislenost pojma ljudskih prava u našim društvima. Stoga bismo morali biti oprezni, da ne bismo vodili lažne bitke: pitanja poput onoga koliko je zao bio Sadam ili koliko bi rat trebao koštati, navode nas na lažne rasprave. Žarište treba biti na pitanju: koja će vrsta društva ovdje nastati kao rezultat “rata protiv terorizma”? Umjesto rasprava o skrivenim zavjerama, pažnju treba usmjeriti prema onome što se događa, prema promjenama koje se zbivaju ovdje i sada. Jer krajnji rezultat rata bit će promjena u našem političkom poretku.

Prava opasnost može se najbolje vidjeti na primjeru sadašnje uloge populističke desnice u Europi: ona služi da bi se nametnule teme poput strane prijetnje ili potrebe za ograničavanjem broja imigranata, koje potom prešutno preuzimaju ne samo konzervativne stranke nego čak i “socijalističke” vlade. Kad u Francuskoj Le Pena već ne bi bilo, moglo bi se gotovo reći da bi ga trebalo izmisliti: on je savršena osoba, koju treba mrziti, a koju se ujedno može i voljeti mrziti. Mržnja tu jamči širi liberalni “demokratski pakt”, patetičnu identifikaciju s demokratskim vrijednostima tolerancije i poštovanja različitosti. Pa ipak, nakon izricanja uobičajenih uvreda, razljućeni liberali nastavljaju se ponašati poput “Le Pena s ljudskim likom”, radeći iste stvari, ali na “civiliziraniji” način.

Ovdje se zbiva neka vrsta iskrivljene hegelovske “negacije negacije”: u prvoj negaciji, populistička desnica uznemiruje sterilni liberalni konsenzus otvarajući žestoko neslaganje, raspravama o “stranoj prijetnji”; u drugoj negaciji “uglađeni” demokratski centar, u samom svom patetičnom odbijanju populističke desnice, integrira istu poruku na “civilizirani” način. U međuvremenu, čitavo područje “nepisanih pravila”, koja se nalaze u pozadini već se toliko promijenilo da to nitko čak i ne primjećuje, štoviše, svi odahnu što je antidemokratska prijetnja prošla. Prava opasnost od “rata protiv terorizma” je da će se nešto slično dogoditi i s njim: “ekstremisti” poput Johna Ashcrofta bit će odbačeni, ali će njihovo naslijeđe ostati, neprimjetno utkano u nevidljivi etički milje našeg društva. Njihov poraz bit će njihov konačni trijumf: neće više biti potrebni, budući će njihova poruka biti uključena u glavnu struju. A taj poraz istodobno će označiti i poraz same demokracije, njezin postupni prelazak u vlastitu karika turu, njezinu nemoć u suočavanju s desničarskom populističkom prijetnjom.

I na tom je sad mjestu bitno izbjeći “demokratsku” zamku. Mnogi “radikalni” ljevičari prihvaćaju legalističku logiku "transcendentalnog jamstva": oni se prema “demokraciji” odnose kao prema krajnjoj garanciji za one koji su svjesni da nikakve garancije nema. To znači da, budući da se nijedan politički čin ne može temeljiti na nekakvoj transcendentnoj figuri velikog Drugog (“mi smo samo instrumenti više Sile ili Moći”) i budući da svaki takav čin uključuje rizik slučajne odluke, nitko nema pravo nametati svoj izbor drugima - što znači da svaka kolektivna odluka mora biti demokratski legalizirana. Iz te perspektive, demokracija nije toliko garancija pravilnog izbora koliko je vrsta oportunističkog osiguranja od mogućeg neuspjeha: ako stvari krenu krivim tokom, uvijek se može reći da smo svi mi odgovorni... Prema tome, ovaj posljednji izlaz mora se odbaciti; potrebno je potpuno preuzeti rizik. Jedini primjeren stav je onaj koji zagovara Lukacs, u knjizi “Povijest i klasna svijest”: demokratska borba ne bi trebala biti fetišizirana; to je jedan od oblika borbe, dok izbor treba biti određen globalnom strateškom procjenom okolnosti, a ne prividno superiornim stvarnim vrijednostima. Poput lacanovskog analitičara, političar mora izvršiti jedino ona djela koja može odobriti samom sebi, i za koja nema izvanjskih jamstava.

“Demokracija” nije samo "moć ljudi, od ljudi i za ljude", i nije dovoljno samo to tvrditi. U demokraciji volja i interesi (koji se nikako automatski ne podudaraju) velike većine određuju državne odluke. Demokracija - u smislu u kojem se izraz danas rabi - odnosi se, prije svega, na formalni legalizam: njezina minimalna definicija je bezuvjetno poštivanje određene skupine pravila koja jamče da su proturječnosti posve uključene u natjecateljsku igru. "Demokracija" znači da će svaki političar bezuvjetno poštivati rezultate izbora, bez obzira kakve se izborne manipulacije dogode. U tom smislu, američki predsjednički izbori 2000. godine bili su zaista "demokratski": unatoč očitim manipulacijama, i očiglednoj besmislenosti činjenice da nekoliko stotina glasova s Floride odlučuje o tome tko će biti predsjednik, kandidat Demokratske stranke prihvatio je poraz. U tjednima neizvjesnosti nakon izbora Bill Clinton dao je odgovarajući gorki komentar: "Amerikanci su svoje rekli; mi samo ne znamo što." Taj bi komentar trebalo shvatiti ozbiljnije nego što se mislilo: mi to čak ni sad ne znamo - možda zato što uopće nije ni bilo nikakve stvarne poruke. To je smisao u kojem je potrebno raspraviti problematičnost demokracije: zašto bi ljevičari uvijek i bezuvjetno poštovali formalna demokratska "pravila igre"? Zašto ne bi, barem u nekim okolnostima, postavili pitanje legitimnosti rezultata formalne demokratske procedure? Zanimljivo je da postoji barem jedan slučaj u kojem bi sami formalni demokrati (ili barem značajna većina) tolerirali suspendiranje demokracije: što bi se dogodilo kad bi na formalno slobodnim izborima pobijedila antidemokratska stranka s programom ukidanja formalne demokracije? (To se zaista i događalo, između ostalog, i u Alžiru prije nekoliko godina.) U takvom bi slučaju mnogi demokrati priznali da ljudi još nisu dovoljno zreli za demokraciju i da bi se radije odlučili za neku vrstu prosvijećenog despotizma, čiji bi cilj bio odgojiti većinu u prave demokrate. Bitna sastavnica bilo kojeg populizma također je odbijanje formalne demokratske procedure: čak i ako se pravila poštuju, uvijek je jasno da ona političarima ne osiguravaju bitnu legitimnost. Populizam radije priziva izravnu patetičnu vezu između karizmatičnog vodstva i mase, potvrđenu plebiscitima i masovnim okupljanjima.

Čime smo dakle zaslijepljeni kad sanjamo “rat protiv terorizma”? Možda je prvo što ovdje zamjećujemo duboko zadovoljstvo američkih komentatora kad govore kako je nakon 11. rujna antiglobalistički pokret izgubio smisao. Što ako nam to zadovoljstvo kazuje više nego što bi željelo reći? Što ako “rat protiv terorizma” nije toliko odgovor na same terorističke napade koliko na porast antiglobalističkog pokreta, način da ga se ograniči i s njega odvrati pozornost? Što ako je ta “kolateralna šteta” “rata protiv terorizma” zapravo njegov pravi cilj? Moglo bi se reći da se bavimo slučajem koji bi Stephen Jay Gould nazvao (ideološkom) izvanjskom prikladnošću: osobito je važan popratni učinak ili korist u činjenici da se antiglobalistički prosvjed sada također nalazi na listi “terorističkih” pristaša.

Što je, dakle, s evropskim otporom ratu? Svi su se nedavno žalili da je stav Evrope prema SAD-u slab i beznačajan, da je Evropa propustila dokazati se kao autonomni politički faktor. Pa ipak, nije li ta vrlo snažna svijest o propustu sama po sebi pozitivan znak? Nismo li svjedoci činjenice da Evropa jasno uočava potrebu da se dokaže, da nedostatak sigurnosti uočava kao propust? Poučna je ovdje lekcija iz feminizma: prvi korak za žene nije boriti se protiv patrijarhalnog, nego doživjeti svoju situaciju kao nepravednu i ponižavajuću, a svoju pasivnost kao propust da se reagira.

 

hronika vesti (arhiva)

 

Copyright by NSPM