Ostali
tekstovi
debate
Imanuel
Valerštajn
ORAO
SLECE
PRINUDNO
Opcije
predsednika
Buša
su
krajnje
ogranicene
i
ne
treba
sumnjati
da
ce
Sjedinjene
Države
nastaviti
da
nazaduju
kao
odlucujuca
sila
u
svetskim
okvirima
tokom
sledece
dekade;
pravo
pitanje
nije
da
li
se
hegemonija
Sjedinjenih
Država
topi,
vec
da
li
ce
SAD
naci
nacina
da
odstupe
dostojanstveno,
sa
najmanje
štete
za
svet
i
za
sebe.
Sjedinjene
Države
u
opadanju?
Malo
ljudi
bi
se
danas
saglasilo
sa
ovom
tvrdnjom.
Saglasni
su
jedino
jastrebovi
u
SAD,
koji
se
bucno
zalažu
za
politiku
kojom
bi
se
preokrenuo
ovaj
proces.
Uverenje
da
je
kraj
americke
hegemonije
uveliko
otpoceo
ne
potice
od
ranjivosti
koja
je
postala
svima
vidljiva
11.
septembra
2001.
Kao
globalna
sila,
Sjedinjene
Države
zapravo
slabe
još
od
sedamdesetih
godina,
a
americki
odgovor
na
teroristicke
napade
samo
je
ubrzao
ovo
slabljenje.
Da
bi
se
razumelo
zašto
je
takozvani
Pax
Americana
na
izmaku,
potrebno
je
razmotriti
geopolitiku
20.
veka,
a
narocito
okolnosti
koje
su
obeležile
poslednje
tri
decenije
stoleca.
To
razmatranje
vodi
jednostavnom
i
neizbežnom
zakljucku:
ekonomski,
politicki
i
vojni
cinioci
koji
su
doprineli
americkoj
hegemoniji
isti
su
oni
cinioci
koji
ce
neminovno
dovesti
do
opadanja
SAD.
Uspon
SAD
do
globalne
hegemonije
bio
je
dug
proces
koji
je
u
pravom
smislu
zapoceo
svetskom
recesijom
1873.
godine.
U
to
vreme
SAD
i
Nemacka
pocele
su
da
zadobijaju
sve
veci
deo
planetarnog
tržišta,
uglavnom
na
racun
postojano
nazadujuce
britanske
ekonomije.
Obe
ove
države
u
to
vreme
upravo
su
ostvarile
stabilnu
politicku
osnovu
-
Sjedinjene
Države
uspešno
prevazišavši
gradanski
rat
a
Nemacka
ujedinivši
se
nakon
poraza
Francuske
u
Francusko-pruskom
ratu.
Od
1873.
do
1914,
Sjedinjene
Države
i
Nemacka
postale
su
najznacajniji
proizvodaci
u
pojedinim
važnim
sektorima:
SAD
u
industriji
celika
i
automobila
a
Nemacka
u
hemijskoj
industriji.
Istorijski
udžbenici
beleže
da
je
Prvi
svetski
rat
izbio
1914.
a
završio
se
1918,
a
da
je
Drugi
svetski
rat
trajao
od
1939.
do
1945.
Ipak,
bilo
bi
ispravnije
shvatiti
ih
kao
jedan,
kontinuirani
"tridesetogodišnji
rat"
izmedu
SAD
i
Nemacke,
sa
primirjima
i
lokalnim
konfliktima
u
meduvremenu.
Takmicenje
za
hegemonisticko
naslede
zadobilo
je
ideološku
crtu
1933,
kada
su
u
Nemackoj
na
vlast
došli
nacisti
i
zapoceli
pohod
sa
ciljem
da
transcendiraju
celokupan
globalni
sistem,
zahtevajuci
ne
samo
hegemoniju
unutar
datog
sistema
vec
neku
vrstu
planetarne
imperije
(valja
se
prisetiti
nacistickog
slogana
-
"hiljadugodišnje
carstvo").
Na
drugoj
strani,
SAD
su
preuzele
ulogu
zastupnika
centristickog
svetskog
liberalizma
i
stupile
u
strateški
savez
sa
Sovjetskim
Savezom,
što
je
omogucilo
poraz
Nemacke
i
njenih
saveznika.
Drugi
svetski
rat
okoncan
je
velikim
uništenjima
infrastrukture
i
ljudskim
gubicima
u
citavoj
Evroaziji,
od
Atlantskog
okeana
do
Pacifika,
kojih
gotovo
nijedna
zemlja
nije
bila
poštedena.
Jedina
znacajna
svetska
industrijska
sila
koja
je
iz
svega
izašla
neoštecena,
vec
štaviše
uveliko
ojacana
sa
ekonomske
tacke
gledišta,
bile
su
Sjedinjene
Države,
koje
su
se
ubrzo
zdale
da
konsoliduju
svoju
poziciju.
Ali
aspirirajuci
hegemon
suocio
se
sa
izvesnim
prakticnim
politickim
preprekama.
Tokom
rata,
saveznicke
sile
dogovorile
su
se
o
osnivanju
Ujedinjenih
nacija,
sacinjenih
prvenstveno
od
zemalja
koje
su
bile
u
koaliciji
protiv
sila
Osovine.
Kriticna
crta
ove
organizacije
bio
je
Savet
bezbednosti,
jedina
struktura
koja
je
mogla
da
odobri
upotrebu
sile.
Buduci
da
je
Poveljom
UN
omoguceno
pravo
veta
za
pet
zemalja,
ukljucujuci
SAD
i
Sovjetski
Savez,
ispostavilo
se
da
je
Savet
u
praksi
prilicno
neefikasan.
Stoga,
ono
što
je
odredilo
geopoliticka
ogranicenja
u
drugoj
polovini
20.
veka
nisu
bile
Ujedinjene
nacije,
osnovane
aprila
1945,
vec
sastanak
Ruzvelta,
Cercila
i
Staljina
na
Jalti,
dva
meseca
ranije.
Formalni
ugovori
na
Jalti
bili
su
manje
važni
od
neformalnih,
precutnih
sporazuma,
koji
se
mogu
razabrati
jedino
na
osnovu
ponašanja
SAD
i
Sovjetskog
Saveza
u
godinama
koje
su
usledile.
Kada
se,
8.
maja
1945,
okoncao
rat
u
Evropi,
sovjetske
i
zapadne
(to
jest
americke,
britanske
i
francuske)
trupe
bile
su
locirane
na
odredenim
mestima,
u
osnovi
-
duž
linije
u
središtu
Evrope
koja
je
docnije
nazvana
linijom
Odra-Nisa.
Uz
izvesne
manje
ispravke,
te
trupe
su
ostale
na
tim
lokacijama.
Gledajuci
se
preko
nišana,
obe
strane
su
se
u
Jalti
saglasile
da
tamo
mogu
ostati
i
da
nijedna
strana
nece
upotrebiti
silu
da
bi
potisnula
drugu.
Precutni
dogovor
odnosio
se
isto
tako
i
na
Aziju,
što
se
može
videti
iz
americke
okupacije
Japana
i
podele
Koreje.
Sa
politickog
aspekta,
Jalta
je
dakle
predstavaljala
sporazum
o
statusu
kvo
u
kome
je
Sovjetski
Savez
kontrolisao
oko
jedne
trecine
sveta,
a
Sjedinjene
Države
ostatak.
Vašington
se
osim
toga
suocavao
sa
ozbiljnijim
vojnim
izazovima.
Sovjetski
Savez
posedovao
je
najvece
kopnene
snage
na
svetu,
dok
je
vlada
SAD
bila
pod
unutrašnjim
pritiskom
da
smanji
svoju
armiju,
narocito
kroz
ukidanje
regrutacije.
Sjedinjene
Države
stoga
su
odlucile
da
postignu
vojnu
premoc
ne
putem
kopnenih
snaga
vec
kroz
monopol
na
nuklearno
oružje
(uz
vazduhoplovstvo
sposobno
da
ga
upotrebi).
Ovaj
monopol
uskoro
je
anuliran:
do
1949.
godine
i
Sovjetski
Savez
je
razvio
nuklearno
oružje.
Od
tada,
politika
SAD
se
svodila
na
pokušaje
da
se
spreci
dostupnost
nuklearnog
(kao
i
hemijskog
i
biološkog)
naoružanja
drugim
silama
-
napor
za
koji
se,
u
21.
veku,
cini
da
nije
bio
preterano
plodonosan.
Do
1991.
godine,
Sjedinjene
Države
i
Sovjetski
Savez
koegzistirali
su
u
"ravnoteži
straha"
hladnog
rata.
Ovaj
status
kvo
bio
je
na
ozbiljnom
ispitu
svega
tri
puta:
za
vreme
blokade
Berlina
1948-49,
za
vreme
Korejskog
rata
1950-53.
i
za
vreme
kubanske
krize
1962.
godine.
U
svakom
od
ovih
slucajeva
rezultat
je
bio
ponovno
uspostavljanje
statusa
kvo.
Štaviše,
valja
primetiti
da
su,
svaki
put
kad
je
Sovjetski
Savez
doživljavao
znacajniju
politicku
krizu
u
satelitskim
režimima
(Istocna
Nemacka
1953,
Madarska
1956,
Cehoslovacka
1968.
i
Poljska
1981.),
Sjedinjene
Države
preduzimale
jedva
nešto
više
od
propagandnih
akcija,
dopuštajuci
Sovjetskom
Savezu
da
postupi
uveliko
onako
kako
je
smatrao
za
shodno.
Naravno,
ova
pasivnost
nije
se
odnosila
na
ekonomsku
arenu.
Sjedinjene
Države
iskoristile
su
hladnoratovsku
atmosferu
da
bi
pokrenule
ekonomsku
reformu
masovnih
razmera,
najpre
u
Zapadnoj
Evropi
a
zatim
i
u
Japanu
(kao
i
u
Južnoj
Koreji
i
na
Tajvanu).
Razlog
je
bio
ocigledan:
u
cemu
je
smisao
tako
naglašene
proizvodne
superiornosti
ako
ostatak
sveta
ne
može
da
postigne
odgovarajucu
tražnju?
Nadalje,
ekonomska
obnova
omogucila
je
da
se
stvore
klijentisticke
obligacije
kod
država
koje
dobijaju
pomoc
SAD;
ove
obaveze
podstakle
su
rešenost
da
se
pristupi
vojnoj
alijansi
i,
što
je
još
važnije,
da
se
prihvati
politicka
potcinjenost.
Napokon,
ne
smeju
se
potceniti
ideološke
i
kulturološke
komponente
americke
hegemonije.
Period
neposredno
posle
1945.
verovatno
je
bio
istorijski
zenit
popularnosti
komunisticke
ideologije.
Danas
se
lako
zaboravlja
da
su
komunisticke
partije
dobijale
veliki
broj
glasova
na
slobodnim
izborima
u
zemljama
kao
što
su
Belgija,
Francuska,
Italija,
Cehoslovacka
i
Finska,
da
se
ne
pominje
velika
podrška
komunistickim
partijama
u
Aziji,
u
Vijetnamu,
Indiji
i
Japanu,
kao
i
u
Južnoj
Americi.
Kao
odgovor
na
to,
Sjedinjene
Države
su
pokrenule
masovnu
antikomunisticku
ideološku
ofanzivu.
Iz
današnje
perspektive,
cini
se
da
je
ova
akcija
bila
umnogome
uspešna:
Vašington
je
osigurao
sebi
ulogu
lidera
"slobodnog
sveta",
barem
u
onoj
meri
efektno
kao
što
je
Sovjetski
Savez
efektno
osigurao
poziciju
lidera
"progresivnog"
i
"antiimperijalistickog"
tabora.
Uspeh
Sjedinjenih
Država
kao
hegemonisticke
sile
u
posleratnom
razdoblju
stvorio
je
i
uslove
za
prestanak
ove
hegemonije.
Taj
proces
može
se
razabrati
kroz
cetiri
simbola:
rat
u
Vijetnamu,
revolucije
iz
godine
1968,
pad
Berlinskog
zida
1989.
i
teroristicki
napadi
septembra
2001.
Svaki
od
ovih
simbola
nadovezivao
se
na
prethodni,
kulminirajuci
situacijom
u
kojoj
se
SAD
sada
nalaze
-
kao
usamljena
supersila
kojoj
nedostaje
istinska
moc,
svetski
lider
koga
niko
ne
sledi
i
malo
ko
poštuje,
zemlja
koja
se
opasno
zaglibljuje
u
globalnom
haosu
koga
ne
može
da
kontroliše.
Šta
je
predstavaljao
Vijetnamski
rat?
Na
prvom
mestu,
bio
je
to
pokušaj
vijetnamskog
naroda
da
okonca
kolonijalnu
vladavinu
i
uspostavi
sopstvenu
državu.
Vijetnamci
su
se
borili
protiv
Francuza,
Japanaca
i
Amerikanaca,
i
na
kraju
su
pobedili
-
dostignuce
koje
zaslužuje
respekt.
U
geopolitickom
smislu,
ovaj
rat
je
predstavljao
odbacivanje
statusa
kvo
uspostavljenog
na
Jalti,
i
to
od
strane
naroda
koji
je
spadao
u
takozvani
Treci
svet.
Vijetnam
je
postao
mocan
simbol
zbog
toga
što
je
Vašington
bio
dovoljno
nepromišljen
da
u
borbi
upotrebi
pune
vojne
kapacitete,
i
da
na
kraju
ipak
izgubi.
Istina,
SAD
nisu
upotrebile
nuklearno
oružje
(rešenje
koje
su
pojedine
kratkovide
grupacije
sa
desnice
odavno
predlagale),
no
takva
solucija
uzdrmala
bi
dogovore
sa
Jalte
i
lako
dovela
do
nuklearnog
holokausta
-
ishod
koji
Sjedinjene
Države
jednostavno
nisu
mogle
da
rizikuju.
No
Vijetnam
nije
bio
samo
vojni
poraz
i
mrlja
na
prestižu
SAD.
Rat
je
zadao
snažan
udarac
sposobnosti
Sjedinjenih
Država
da
ostanu
dominantna
ekonomska
sila.
Konflikt
je
bio
izuzetno
skup
i
manje-više
je
iscrpeo
zlatne
rezerve
SAD
koje
su
bile
više
nego
izdašne
posle
1945.
Štaviše,
SAD
su
zapale
u
ove
troškove
upravo
u
vreme
kada
su
Zapadna
Evropa
i
Japan
doživeli
znacajan
ekonomski
uzlet.
Ove
okolnosti
okoncale
su
americku
nedostižnost
u
globalnoj
ekonomiji.
Od
kasnih
šezdesetih,
clanovi
ove
trijade
bili
su
gotovo
podjednaki
po
ekonomskoj
snazi;
svaki
od
njih
bio
je
uspešniji
od
drugih
u
pojedinim
razdobljima,
no
niko
nije
izmakao
predaleko.
Kada
je
1968.
u
svetu
izbilo
revolucionarno
vrenje,
podrška
Vijetnamcima
predstavljala
je
jednu
od
glavnih
retorickih
komponenti.
Ali
"šezdesetosmaši"
nisu
samo
osudivali
americku
hegemoniju.
Oni
su
osudivali
sovjetsko
saucesništvo
sa
Sjedinjenim
Državama,
osudivali
su
Jaltu,
preuzimajuci
ili
prilagodavajuci
jezik
kineskih
"kulturnih
revolucionara"
koji
su
svet
delili
na
dva
tabora
-
na
dve
supersile
i
ostatak
sveta.
Optužbe
na
racun
sovjetskog
saucesništva
logicno
su
dovele
do
optužbi
na
racun
onih
snaga
koje
su
bile
blisko
povezane
sa
Sovjetskim
Savezom,
što
je
u
najvecem
broju
slucajeva
znacilo
optužbe
na
racun
tradicionalnih
komunistickih
partija.
Ali
revolucionari
iz
1968.
okrenuli
su
se
isto
tako
i
protiv
drugih
komponenti
stare
levice
-
protiv
nacionalnih
oslobodilackih
pokreta
u
Trecem
svetu,
socijaldemokratskih
pokreta
u
Zapadnoj
Evropi,
demokrata
"NJu
dila"
u
Sjedinjenim
Državama,
optužujuci
ih
takode
za
saucesništvo
sa
onim
što
su
revolucionari
nazivali
"imperijalizmom
Sjedinjenih
Država".
Napad
na
sovjetsko
saucesništvo
sa
Vašingtonom
i
napad
na
staru
levicu
dodatno
su
oslabili
legitimitet
sporazuma
sa
Jalte
na
kojima
su
Sjedinjene
Države
zasnivale
svetski
poredak.
Ti
napadi
uzdrmali
su
i
poziciju
centristickog
liberalizma
kao
jedine
legitimne
globalne
ideologije.
Neposredne
politicke
posledice
revolucija
iz
1968.
bile
su
minimalne,
no
geopoliticke
i
intelektualne
reperkusije
bile
su
ogromne
i
neporecive.
Centristicki
liberalizam
pao
je
sa
trona
na
kome
se
nalazio
od
evropskih
revolucija
iz
1848.
godine
i
koji
je
omogucavao
da
se
pod
njegovim
okriljem
privremeno
utabore
kako
konzervativci
tako
i
radikali.
Ove
ideologije
ponovo
su
osvanule
na
sceni,
otvarajuci
citav
niz
izbora.
Konzervativci
su
ponovo
postali
konzervativci,
a
radikali
-
radikali.
Centristicki
liberali
nisu
išcezli,
ali
su
svedeni
na
meru.
Pri
svemu
tome,
zvanicna
ideološka
pozicija
SAD
-
antifašisticka,
antikomunisticka
i
antikolonijalisticka
-
pocela
je
da
biva
neuverljiva
za
sve
veci
deo
svetskog
stanovništva.
Pocetak
globalne
ekonomske
stagnacije
sedamdesetih
godina
imao
je
dve
važne
posledice
za
moc
Sjedinjenih
Država.
Najpre,
stagnacija
je
uzrokovala
kolaps
"developmentalizma"
-
ideje
da
svaka
nacija
može
da
postane
ekonomski
uspešna
ukoliko
država
preduzme
odgovarajuce
korake,
što
je
bio
osnovni
ideološki
stav
pokreta
stare
levice
koji
su
tada
bili
na
vlasti.
Jedan
za
drugim,
ovi
režimi
su
se
suocavali
sa
unutrašnjim
neredima,
opadajucim
životnim
standardima,
povecanom
zaduženošcu
prema
medunarodnim
finansijskim
institucijama
i
erozijom
kredibiliteta.
Ono
što
se
šezdesetih
godina
cinilo
kao
uspešno
americko
rukovodenje
dekolonizacijom
Treceg
sveta
(minimiziranje
sukobljavanja
i
maksimiziranje
mirnog
prenosa
vlasti
na
režime
koji
su
bili
developmentalisticki
ali
ne
i
revolucionarni)
preraslo
je
u
dezintegrisanje
poretka,
tinjajuca
nezadovoljstva
i
nekanalisana
radikalna
raspoloženja.
Kada
su
Sjedinjene
Države
pokušale
da
intervenišu,
doživljavale
su
neuspeh.
Predsednik
Ronald
Regan
je
1983.
poslao
trupe
u
Liban
da
uspostave
red,
i
te
trupe
su
na
posletku
bile
prisiljene
da
se
povuku.
To
je
kompenzovano
invazijom
na
Grenadu,
zemlju
bez
armije.
Predsednik
Džordž
H.
V.
Buš
je
preduzeo
invaziju
na
Panamu,
još
jednu
zemlju
bez
armije.
Ali
nakon
što
je
intervenisao
u
Somaliji
da
uspostavi
red,
Sjedinjene
Države
su
bile
prisiljene
da
se
povuku,
na
prilicno
ponižavajuci
nacin.
Buduci
da
je
bilo
malo
toga
što
je
vlada
SAD
mogla
da
ucini
kako
bi
zaustavila
opadanje
hegemonije,
ona
je
odlucila
da
ignoriše
ovaj
trend
-
politika
koja
je
preovladivala
od
povlacenja
iz
Vijetnama
do
11.
septembra
2001.
U
isto
vreme,
pravi
konzervativci
poceli
su
da
zadobijaju
kontrolu
nad
kljucnim
državnim
i
medudržavnim
institucijama.
Neoliberarnu
ofanzivu
osamdesetih
godina
obeležili
su
režimi
Regana
i
Tacerove,
kao
i
pojavljivanje
Medunarodnog
monetarnog
fonda
kao
kljucnog
cinioca
na
svetskoj
sceni.
Kao
što
su
nekad
(tokom
više
od
jednog
stoleca)
konzervativne
snage
pokušavale
da
se
prikažu
kao
mudriji
liberali,
sada
su
centristicki
liberali
bili
prisiljeni
da
tvrde
kako
su
oni
zapravo
efikasniji
konzervativci.
Konzervativni
programi
su
bili
jasni.
Na
unutrašnjem
planu,
pokušali
su
da
ostvare
politiku
koja
bi
smanjila
cenu
rada,
minimalizovala
ekološka
ogranicenja
za
proizvodace
i
smanjila
socijalne
obaveze
države.
Uspeh
je
bio
prilicno
skroman;
stoga
su
se
konzervativci
živo
okrenuli
medunarodnoj
sceni.
Samit
Svetskog
ekonomskog
foruma
u
Davosu
okupio
je
na
jednom
mestu
elitu
i
medije,
Medunarodni
monetarni
fond
osnovao
je
klub
za
ministre
finansija
i
bankare
centralnih
banaka,
a
Sjedinjene
Države
prionule
su
na
stvaranje
Svetske
trgovinske
organizacije
da
bi
podstakle
slobodne
trgovinske
tokove
preko
granica.
I
dok
Sjedinjene
Države
nisu
bile
na
oprezu,
Sovjetski
Savez
se
raspadao.
Naravno,
Ronald
Regan
nazivao
je
Sovjetski
Savez
"imperijom
zla"
i
upotrebljavao
bombastican
recnik
pozivajuci
na
rušenje
Berlinskog
zida,
ali
Sjedinjene
Države
u
osnovi
nisu
ozbiljno
mislile,
i
u
svakom
slucaju
nisu
bile
odgovorne
za
raspad
SSSR.
U
suštini,
Sovjetski
Savez
i
njegova
istocnoevropska
imperijalna
zona
raspali
su
se
zbog
sveopšteg
razocarenja
starom
levicom
u
kombinaciji
sa
pokušajima
sovjetskog
lidera
Mihaila
Gorbacova
da
spase
svoj
režim
likvidirajuci
Jaltu
i
uspostavljajuci
unutrašnju
liberalizaciju
(perestrojka
plus
glasnost).
Gorbacov
je
uspeo
u
likvidaciji
Jalte
ali
ne
i
u
spasavanju
Sovjetskog
Saveza
(iako
mu
je,
uzgred
receno,
to
gotovo
pošlo
za
rukom).
Sjedinjene
Države
bile
su
iznenadene
i
zacudene
iznenadnim
kolapsom,
u
nedoumici
kako
da
se
nose
sa
posledicama.
Kolaps
komunizma
oznacio
je
konacno
i
kolaps
liberalizma,
ukidajuci
jedino
preostalo
ideološko
opravdanje
americke
hegemonije,
opravdanje
precutno
podržavano
od
strane
najžešceg
ideološkog
protivnika
liberalizma.
Ovaj
gubitak
legitimiteta
doveo
je
direktno
do
iracke
invazije
na
Kuvajt,
koju
se
iracki
lider
Sadam
Husein
nikada
ne
bi
usudio
da
preduzme
da
su
sporazumi
sa
Jalte
ostali
na
snazi.
Americki
angažman
u
Zalivskom
ratu
doveo
je
do
primirja
na
u
osnovi
istim
pocetnim
pozicijama.
No
može
li
hegemonisticka
sila
da
se
zadovolji
remijem
u
ratu
sa
osrednjom
regionalnom
silom?
Sadam
je
pokazao
da
se
može
zametnuti
borba
sa
Sjedinjenim
Državama
i
sa
tim
izaci
na
kraj.
Cak
i
više
nego
poraz
u
Vijetnamu,
Sadamov
izazov
razljutio
je
americku
desnicu,
narocito
one
koji
su
poznati
kao
jastrebovi,
što
objašnjava
žestinu
njihove
sadašnje
težnje
da
napadnu
Irak
i
unište
njegov
režim.
Izmedu
Zalivskog
rata
i
11.
septembra,
dva
glavna
poprišta
svetskih
sukoba
bili
su
Balkan
i
Bliski
Istok.
Sjedinjene
Države
imale
su
kljucnu
diplomatsku
ulogu
u
oba
regiona.
Iz
sadašnje
perspektive,
koliko
bi
drugaciji
ishod
bio
da
su
SAD
zauzele
potpuno
izolacionisticku
poziciju?
Na
Balkanu,
ekonomski
uspešna
multinacionalna
država
(Jugoslavija)
se
raspala,
u
osnovi
na
svoje
sastavne
delove.
Tokom
deset
godina,
gotovo
sve
novonastale
države
bile
su
angažovane
u
procesu
etnifikacije,
sprovodeci
brutalno
nasilje,
posvemašnja
ugrožavanja
ljudskih
prava
i
prave
ratove.
Spoljna
intervencija
-
u
kojoj
su
se
SAD
najviše
istakle
-
donela
je
primirje
i
okoncala
najotvorenije
nasilje,
ali
ova
intervencija
nipošto
nije
zaustavila
etnifikaciju,
koja
je
naposletku
zadobila
odreden
legitimitet.
Da
li
bi
se
ovi
konflikti
završili
drugacije
bez
americkog
angažovanja?
Nasilje
je
moglo
potrajati
duže,
ali
rezultati
u
osnovi
ne
bi
bili
previše
razliciti.
Slika
je
još
sumornija
na
Bliskom
Istoku,
gde
je
americko
angažovanje
bilo
dublje
a
njegovi
neuspesi
još
spektakularniji.
Kako
na
Balkanu
tako
i
na
Bliskom
Istoku,
Sjedinjene
Države
nisu
uspele
efikasno
da
sprovedu
svoj
hegemonisticki
uticaj,
ne
zbog
nedostatka
volje
ili
truda,
vec
zbog
nedostatka
stvarne
moci.
Zatim
je
došao
11.
septembar
-
šok
i
reakcija.
Pod
vatrom
zakonodavaca,
CIA
sada
tvrdi
kako
je
upozorila
Bušovu
administraciju
na
moguce
pretnje.
Ali
uprkos
obaveštajnoj
ekspertizi
i
usredsredenju
na
Al
Kaidu,
ona
nije
mogla
da
predvidi
(i
da
stoga
spreci)
izvodenje
teroristickih
napada.
Ili
bar
tako
tvrdi
direktor
Agencije
Džordž
Tenet.
Ovo
priznanje
teško
da
može
da
uteši
americku
vladu
ili
narod.
Šta
god
tvrdili
istoricari,
napadi
od
11.
septembra
predstavljali
su
težak
izazov
americkoj
moci.
Osobe
koje
su
izvršile
te
napade
nisu
predstavljale
znacajnu
vojnu
silu.
To
nije
bila
državna
sila,
vec
grupa
sa
visokim
stepenom
odlucnosti,
sa
nešto
novca
i
družinom
vernih
sledbenika,
i
sa
jakim
uporištem
u
jednoj
slaboj
državi.
Ukratko,
sa
vojne
tacke
gledišta,
oni
nisu
predstavljali
ništa;
pa
ipak
im
je
uspelo
da
izvedu
težak
napad
na
americku
teritoriju.
Džordž
V.
Buš
je
došao
na
vlast
vrlo
kritican
prema
nacinu
na
koji
se
Klintonova
administracija
odnosila
prema
spoljnopolitickim
pitanjima.
Buš
i
njegovi
savetnici
nisu
priznavali
-
ali
su
svakako
bili
svesni
-
da
je
Klintonov
put
bio
put
svakog
americkog
predsednika
od
vremena
Džeralda
Forda,
ukljucujuci
i
onaj
Ronalda
Regana
i
Džordža
H.
V.
Buša.
To
je
bio
cak
i
put
sadašnje
Bušove
administracije
pre
11.
septembra.
Nakon
teroristickih
napada,
Buš
je
promenio
kurs,
objavljujuci
rat
terorizmu,
uveravajuci
americki
narod
da
je
"ishod
izvestan"
i
objavljujuci
svetu
da
je
"ili
sa
nama
ili
protiv
nas".
Dugo
sputavani
cak
i
od
najkonzervativnijih
administracija,
jastrebovi
su
docekali
da
konacno
dominiraju
americkom
politikom.
NJihova
pozicija
je
jasna:
Sjedinjene
Države
poseduju
neprevazidenu
vojnu
silu,
i
uprkos
tome
što
bezbrojni
strani
lideri
smatraju
kako
bi
bilo
lakomisleno
da
Vašington
sada
napinje
svoje
militaristicke
mišice,
ovi
lideri
ne
mogu
i
nece
uciniti
ništa
ako
Sjedinjene
Države
jednostavnu
nametnu
svoju
volju
drugima.
Jastrebovi
veruju
kako
SAD
treba
da
deluju
kao
imperijalna
sila
iz
dva
razloga:
najpre,
SAD
su
sposobne
da
to
cine,
a
kao
drugo
-
ako
Vašington
ne
upotrebi
svoju
snagu,
Sjedinjene
Države
ce
postati
potpuno
marginalizovane.
Stav
jastrebova
danas
se
ispoljava
trojako:
vojnim
napadom
na
Avganistan,
de
fakto
podrškom
izraelskim
pokušajima
da
likvidiraju
palestinsku
vlast,
i
invazijom
na
Irak,
koja
je
po
svemu
sudeci
u
fazi
pripreme.
Manje
od
godinu
dana
posle
11.
septembra,
verovatno
je
isuviše
rano
za
procene
šta
ce
se
takvom
strategijom
postici.
Do
sada,
ovaj
pristup
je
doveo
do
svrgavanja
Talibana
u
Avganistanu
(bez
potpunog
onesposobljavanja
Al
Kaide
i
njenog
najužeg
vodstva),
velikih
razaranja
u
Palestini
(bez
postizanja
da
palestinski
lider
Jaser
Arafat
postane
"irelevantan",
kao
što
je
tvrdio
izraelski
premijer
Ariel
Šaron)
i
snažnog
protivljenja
americkih
saveznika
iz
Evrope
i
sa
Bliskog
Istoka
planovima
za
invaziju
na
Irak.
Nedavne
dogadaje
jastrebovi
"citaju"
na
taj
nacin
što
naglašavaju
da
je
opozicija
akcijama
Sjedinjenih
Država,
iako
ozbiljna,
uglavnom
ostala
verbalna.
Ne
cini
se
da
su
Zapadna
Evropa,
Rusija,
Kina
i
Saudijska
Arabija
spremne
da
ozbiljno
poremete
odnose
sa
SAD.
Drugim
recima,
jastrebovi
veruju
kako
je
Vašington
vec
uveliko
izašao
na
kraj
sa
ovim
problemom.
Jastrebovi
pretpostavljaju
da
ce
se
slicno
desiti
i
kada
SAD
stvarno
napadnu
Irak,
kao
i
nakon
toga,
kad
Sjedinjene
Države
budu
nametale
svoj
autoritet
drugde
u
svetu,
bilo
to
u
Iranu,
Severnoj
Koreji,
Kolumbiji,
ili
možda
u
Indoneziji.
Ironicno
je
što
se
"citanje"
jastrebova
poklapa
sa
"citanjem"
internacionalne
levice,
koja
je
podigla
buku
oko
americke
politike
-
poglavito
zbog
toga
što
se
pribojava
da
bi
ona
mogla
biti
uveliko
uspešna.
Ali
interpretacija
jastrebova
je
pogrešna
i
samo
ce
doprineti
propadanju
Sjedinjenih
Država,
preobražavajuci
postupno
odstupanje
u
mnogo
ubrzaniji
i
turbulentniji
pad.
Preciznije
receno,
pristup
jastrebova
nece
uspeti
usled
vojnih,
ekonomskih
i
ideoloških
razloga.
Nesumnjivo
je
da
vojni
faktor
ostaje
najjaca
karta
za
SAD.
Zapravo,
to
je
i
jedina
karta.
Sjedinjene
Države
danas
poseduju
najimpresivniji
vojni
aparat
na
svetu.
A
ako
je
verovati
tvrdnjama
o
novim,
do
sada
neisprobanim
vojnim
tehnologijama,
vojna
premoc
SAD
u
odnosu
na
ostatak
sveta
je
danas
znatno
veca
nego
što
je
bila
pre
deset
godina.
No
znaci
li
to
da
SAD
mogu
da
izvrše
invaziju
na
Irak,
potpuno
ga
poraze
i
tamo
uspostave
prijateljski,
stabilan
režim?
Malo
verovatno.
Valja
imati
na
umu
da
je
od
tri
ozbiljna
rata
koja
je
americka
armija
vodila
od
1945.
godine
(Koreja,
Vijetnam
i
Zalivski
rat),
jedan
završen
porazom
a
preostala
dva
povlacenjima,
što
i
nije
preterano
slavan
ishod.
Vojska
Sadama
Huseina
nije
vojska
Talibana,
i
njegova
unutrašnja
kontrola
nad
vojskom
je
mnogo
koherentnija.
Americka
invazija
bi
svakako
morala
da
angažuje
ozbiljne
kopnene
snage,
koje
bi
morale
da
se
pod
borbom
probiju
do
Bagdada
i
vrlo
verovatno
pretrpe
znacajne
gubitke.
Saudijska
Arabija
je
vec
obznanila
kako
ne
želi
da
posluži
kao
odskocna
daska
za
takve
operacije.
Da
li
bi
pomogli
Turska
i
Kuvajt?
Verovatno,
ako
Vašington
upotrebi
sve
svoje
adute.
Istovremeno,
može
se
ocekivati
da
Sadam
upotrebi
sva
raspoloživa
oružja,
a
upravo
je
vlada
SAD
ona
koja
neprestano
nagada
o
tome
koliko
bi
gadna
takva
oružja
mogla
biti.
SAD
mogu
da
zavrnu
ruke
režimima
u
regionu,
ali
raspoloženje
naroda
pokazuje
da
se
cela
ova
akcija
doživljava
kao
nešto
što
odražava
duboko
antiarapsko
raspoloženje
u
Sjedinjenim
Državama.
Može
li
se
u
takvom
sukobu
pobediti?
Britanski
generalštab
je
vec
jasno
obavestio
premijera
Tonija
Blera
kako
ne
veruje
u
to.
Osim
toga,
uvek
je
tu
i
pitanje
"drugih
frontova".
Nakon
Zalivskog
rata,
vojska
SAD
se
pripremala
za
mogucnost
simultanog
vodenja
dva
regionalna
rata.
Posle
izvesnog
vremena,
Pentagon
je
diskretno
odbacio
ovu
ideju
kao
neprakticnu
i
skupu.
No
ko
može
biti
siguran
da
nijedan
potencijalni
neprijatelj
SAD
nece
napasti
u
trenutku
kad
se
Sjedinjene
Države
nadu
zaglibljene
u
Iraku?
Valja
imati
na
umu
i
pitanje
rasprostranjene
tolerancije
u
SAD
prema
ne-pobedama.
Amerikanci
laviraju
izmedu
patriotskog
žara
koji
je
davao
podršku
svim
"ratnim"
predsednicima
i
duboke
težnje
za
izolacionizmom.
Od
1945.
godine,
patriotizam
je
uzmicao
kad
god
su
se
povecavali
ljudski
gubici.
Zašto
bi
se
današnja
reakcija
razlikovala?
Cak
i
ako
su
jastrebovi
(koji
su
gotovo
svi
od
reda
civili)
ravnodušni
prema
javnom
mnenju,
generali
americke
vojske,
opeceni
ratom
u
Vijetnamu,
to
sigurno
nisu.
Šta
je
sa
ekonomskim
aspektom?
Tokom
osamdesetih,
bezbrojni
americki
analiticari
postali
su
histericni
zbog
japanskog
ekonomskog
cuda.
Ohladili
su
se
tokom
devedesetih,
s
obzirom
na
poznate
japanske
finansijske
poteškoce.
Nakon
što
su
prenaglašavale
koliko
brzo
Japan
odmice,
vlasti
u
SAD
danas
izgleda
da
su
uverene
kako
je
Japan
u
prilicnom
zaostatku.
Cini
se
da
je
Vašington
ovih
dana
spremniji
da
japanskim
politicarima
drži
lekcije
o
tome
šta
oni
treba
da
rade.
Ovaj
trijumfalizam
teško
da
ima
opravdanje.
Konacno,
tu
je
i
ideološka
sfera.
U
ovom
trenutku
postoje
indicije
da
je
ekonomija
SAD
relativno
slaba,
pogotovo
s
obzirom
na
dodatne
vojne
izdatke
povezane
sa
strategijom
jastrebova.
Štaviše,
Vašington
ostaje
politicki
izolovan;
doslovce
niko
(osim
Izraela)
ne
misli
da
stanovište
jastrebova
ima
smisla
i
da
ga
vredi
ohrabrivati.
Druge
države
se
ustrucavaju
ili
ne
žele
da
neposredno
podrže
Vašington,
a
cak
i
njihovo
oklevanje
pogada
SAD.
Pa
i
pored
toga
se
odgovor
SAD
svodi
manje-više
na
arogantno
zveckanje
oružjem.
Arogancija
ima
svoje
loše
strane.
Iskorištavanje
aduta
znaci
ostavljanje
manje
aduta
za
narednu
priliku,
a
prisilno
pristajanje
rada
neprijateljstvo.
Tokom
poslednjih
dve
stotine
godina,
SAD
su
stekle
prilicnu
kolicinu
ideološkog
kredita.
No
ovih
dana
SAD
taj
kredit
troše
cak
i
brže
nego
što
su
trošile
zlatne
rezerve
tokom
šezdesetih.
Tokom
narednih
deset
godina
Sjedinjenim
Državama
se
nude
dve
mogucnosti.
One
mogu
slediti
put
jastrebova,
sa
negativnim
konsekvencama
za
sve,
a
narocito
za
same
SAD.
Ili
bi
mogle
uvideti
da
su
negativne
strane
isuviše
velike.
Simon
Tizdal
iz
"Gardijana"
je
nedavno
primetio
da,
cak
i
ako
se
zanemari
medunarodno
javno
mnenje,
"SAD
nisu
u
stanju
da
vode
uspešan
rat
u
Iraku
a
da
sebi
ne
nanesu
ogromnu
štetu,
barem
kad
je
rec
o
njihovim
ekonomskim
interesima
i
izvorima
energije.
Uloga
predsednika
Buša
se
svela
na
to
da
govori
žestoko
i
deluje
nesposobno".
A
ako
Sjedinjene
Države
i
pored
svega
napadnu
Irak
i
potom
budu
prisiljene
da
se
povuku,
sve
ce
delovati
još
više
nesposobno.
Opcije
koje
su
na
raspolaganju
predsedniku
Bušu
su
izuzetno
ogranicene,
i
ne
treba
previše
sumnjati
da
ce
SAD
nastaviti
da
nazaduju
kao
odlucujuca
sila
u
svetskim
okvirima
tokom
sledece
dekade.
Pravo
pitanje
nije
da
li
se
hegemonija
Sjedinjenih
Država
topi,
vec
da
li
ce
SAD
naci
nacina
da
odstupe
dostojanstveno,
sa
najmanje
štete
za
svet
i
za
sebe.
Beleška
o
piscu:
Imaneul
Valerštajn
(Immanuel
Wallerstein
1930),
sociolog,
istraživac
na
Univerzitetu
Jel
(SAD),
predsednik
Medunarodnog
društva
za
sociologiju
od
1994.
do
1998.
godine.
Pored
ostalog,
autor
je
knjiga
"Rasa,
nacija,
klasa;
dvosmisleni
identiteti"
("Verso",
London
1991),
"Posle
liberalizma"
("Nju
pres",
Njujork
1995),
"Utopistika;
istorijski
izbori
21.
stoleca"
("Nju
pres",
Njujork
1998)
i
"Kraj
sveta
kakvog
poznajemo;
društvena
nauka
u
21.
veku"
(Univerzitetska
štampa
Minesote,
Mineapolis
1999).
Esej
"Orao
slece
prinudno"
objavljen
je
u
americkom
casopisu
"Forin
polisi",
u
broju
za
jul
-
avgust
2002.
godine.
Tekst
preveo
Aleksandar
Bjelogrlic