Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Debata - Tema 3: Svet nakon 11. septembra

Ostali tekstovi debate

Imanuel Valerštajn

ORAO SLECE PRINUDNO

Opcije predsednika Buša su krajnje ogranicene i ne treba sumnjati da ce Sjedinjene Države nastaviti da nazaduju kao odlucujuca sila u svetskim okvirima tokom sledece dekade; pravo pitanje nije da li se hegemonija Sjedinjenih Država topi, vec da li ce SAD naci nacina da odstupe dostojanstveno, sa najmanje štete za svet i za sebe.

Sjedinjene Države u opadanju? Malo ljudi bi se danas saglasilo sa ovom tvrdnjom. Saglasni su jedino jastrebovi u SAD, koji se bucno zalažu za politiku kojom bi se preokrenuo ovaj proces. Uverenje da je kraj americke hegemonije uveliko otpoceo ne potice od ranjivosti koja je postala svima vidljiva 11. septembra 2001. Kao globalna sila, Sjedinjene Države zapravo slabe još od sedamdesetih godina, a americki odgovor na teroristicke napade samo je ubrzao ovo slabljenje. Da bi se razumelo zašto je takozvani Pax Americana na izmaku, potrebno je razmotriti geopolitiku 20. veka, a narocito okolnosti koje su obeležile poslednje tri decenije stoleca. To razmatranje vodi jednostavnom i neizbežnom zakljucku: ekonomski, politicki i vojni cinioci koji su doprineli americkoj hegemoniji isti su oni cinioci koji ce neminovno dovesti do opadanja SAD.

Uspon SAD do globalne hegemonije bio je dug proces koji je u pravom smislu zapoceo svetskom recesijom 1873. godine. U to vreme SAD i Nemacka pocele su da zadobijaju sve veci deo planetarnog tržišta, uglavnom na racun postojano nazadujuce britanske ekonomije. Obe ove države u to vreme upravo su ostvarile stabilnu politicku osnovu - Sjedinjene Države uspešno prevazišavši gradanski rat a Nemacka ujedinivši se nakon poraza Francuske u Francusko-pruskom ratu. Od 1873. do 1914, Sjedinjene Države i Nemacka postale su najznacajniji proizvodaci u pojedinim važnim sektorima: SAD u industriji celika i automobila a Nemacka u hemijskoj industriji. Istorijski udžbenici beleže da je Prvi svetski rat izbio 1914. a završio se 1918, a da je Drugi svetski rat trajao od 1939. do 1945. Ipak, bilo bi ispravnije shvatiti ih kao jedan, kontinuirani "tridesetogodišnji rat" izmedu SAD i Nemacke, sa primirjima i lokalnim konfliktima u meduvremenu. Takmicenje za hegemonisticko naslede zadobilo je ideološku crtu 1933, kada su u Nemackoj na vlast došli nacisti i zapoceli pohod sa ciljem da transcendiraju celokupan globalni sistem, zahtevajuci ne samo hegemoniju unutar datog sistema vec neku vrstu planetarne imperije (valja se prisetiti nacistickog slogana - "hiljadugodišnje carstvo"). Na drugoj strani, SAD su preuzele ulogu zastupnika centristickog svetskog liberalizma i stupile u strateški savez sa Sovjetskim Savezom, što je omogucilo poraz Nemacke i njenih saveznika.

Drugi svetski rat okoncan je velikim uništenjima infrastrukture i ljudskim gubicima u citavoj Evroaziji, od Atlantskog okeana do Pacifika, kojih gotovo nijedna zemlja nije bila poštedena. Jedina znacajna svetska industrijska sila koja je iz svega izašla neoštecena, vec štaviše uveliko ojacana sa ekonomske tacke gledišta, bile su Sjedinjene Države, koje su se ubrzo zdale da konsoliduju svoju poziciju.

Ali aspirirajuci hegemon suocio se sa izvesnim prakticnim politickim preprekama. Tokom rata, saveznicke sile dogovorile su se o osnivanju Ujedinjenih nacija, sacinjenih prvenstveno od zemalja koje su bile u koaliciji protiv sila Osovine. Kriticna crta ove organizacije bio je Savet bezbednosti, jedina struktura koja je mogla da odobri upotrebu sile. Buduci da je Poveljom UN omoguceno pravo veta za pet zemalja, ukljucujuci SAD i Sovjetski Savez, ispostavilo se da je Savet u praksi prilicno neefikasan. Stoga, ono što je odredilo geopoliticka ogranicenja u drugoj polovini 20. veka nisu bile Ujedinjene nacije, osnovane aprila 1945, vec sastanak Ruzvelta, Cercila i Staljina na Jalti, dva meseca ranije.

Formalni ugovori na Jalti bili su manje važni od neformalnih, precutnih sporazuma, koji se mogu razabrati jedino na osnovu ponašanja SAD i Sovjetskog Saveza u godinama koje su usledile. Kada se, 8. maja 1945, okoncao rat u Evropi, sovjetske i zapadne (to jest americke, britanske i francuske) trupe bile su locirane na odredenim mestima, u osnovi - duž linije u središtu Evrope koja je docnije nazvana linijom Odra-Nisa. Uz izvesne manje ispravke, te trupe su ostale na tim lokacijama. Gledajuci se preko nišana, obe strane su se u Jalti saglasile da tamo mogu ostati i da nijedna strana nece upotrebiti silu da bi potisnula drugu. Precutni dogovor odnosio se isto tako i na Aziju, što se može videti iz americke okupacije Japana i podele Koreje. Sa politickog aspekta, Jalta je dakle predstavaljala sporazum o statusu kvo u kome je Sovjetski Savez kontrolisao oko jedne trecine sveta, a Sjedinjene Države ostatak.

Vašington se osim toga suocavao sa ozbiljnijim vojnim izazovima. Sovjetski Savez posedovao je najvece kopnene snage na svetu, dok je vlada SAD bila pod unutrašnjim pritiskom da smanji svoju armiju, narocito kroz ukidanje regrutacije. Sjedinjene Države stoga su odlucile da postignu vojnu premoc ne putem kopnenih snaga vec kroz monopol na nuklearno oružje (uz vazduhoplovstvo sposobno da ga upotrebi). Ovaj monopol uskoro je anuliran: do 1949. godine i Sovjetski Savez je razvio nuklearno oružje. Od tada, politika SAD se svodila na pokušaje da se spreci dostupnost nuklearnog (kao i hemijskog i biološkog) naoružanja drugim silama - napor za koji se, u 21. veku, cini da nije bio preterano plodonosan.

Do 1991. godine, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez koegzistirali su u "ravnoteži straha" hladnog rata. Ovaj status kvo bio je na ozbiljnom ispitu svega tri puta: za vreme blokade Berlina 1948-49, za vreme Korejskog rata 1950-53. i za vreme kubanske krize 1962. godine. U svakom od ovih slucajeva rezultat je bio ponovno uspostavljanje statusa kvo. Štaviše, valja primetiti da su, svaki put kad je Sovjetski Savez doživljavao znacajniju politicku krizu u satelitskim režimima (Istocna Nemacka 1953, Madarska 1956, Cehoslovacka 1968. i Poljska 1981.), Sjedinjene Države preduzimale jedva nešto više od propagandnih akcija, dopuštajuci Sovjetskom Savezu da postupi uveliko onako kako je smatrao za shodno.

Naravno, ova pasivnost nije se odnosila na ekonomsku arenu. Sjedinjene Države iskoristile su hladnoratovsku atmosferu da bi pokrenule ekonomsku reformu masovnih razmera, najpre u Zapadnoj Evropi a zatim i u Japanu (kao i u Južnoj Koreji i na Tajvanu). Razlog je bio ocigledan: u cemu je smisao tako naglašene proizvodne superiornosti ako ostatak sveta ne može da postigne odgovarajucu tražnju? Nadalje, ekonomska obnova omogucila je da se stvore klijentisticke obligacije kod država koje dobijaju pomoc SAD; ove obaveze podstakle su rešenost da se pristupi vojnoj alijansi i, što je još važnije, da se prihvati politicka potcinjenost.

Napokon, ne smeju se potceniti ideološke i kulturološke komponente americke hegemonije. Period neposredno posle 1945. verovatno je bio istorijski zenit popularnosti komunisticke ideologije. Danas se lako zaboravlja da su komunisticke partije dobijale veliki broj glasova na slobodnim izborima u zemljama kao što su Belgija, Francuska, Italija, Cehoslovacka i Finska, da se ne pominje velika podrška komunistickim partijama u Aziji, u Vijetnamu, Indiji i Japanu, kao i u Južnoj Americi. Kao odgovor na to, Sjedinjene Države su pokrenule masovnu antikomunisticku ideološku ofanzivu. Iz današnje perspektive, cini se da je ova akcija bila umnogome uspešna: Vašington je osigurao sebi ulogu lidera "slobodnog sveta", barem u onoj meri efektno kao što je Sovjetski Savez efektno osigurao poziciju lidera "progresivnog" i "antiimperijalistickog" tabora.

Uspeh Sjedinjenih Država kao hegemonisticke sile u posleratnom razdoblju stvorio je i uslove za prestanak ove hegemonije. Taj proces može se razabrati kroz cetiri simbola: rat u Vijetnamu, revolucije iz godine 1968, pad Berlinskog zida 1989. i teroristicki napadi septembra 2001. Svaki od ovih simbola nadovezivao se na prethodni, kulminirajuci situacijom u kojoj se SAD sada nalaze - kao usamljena supersila kojoj nedostaje istinska moc, svetski lider koga niko ne sledi i malo ko poštuje, zemlja koja se opasno zaglibljuje u globalnom haosu koga ne može da kontroliše.

Šta je predstavaljao Vijetnamski rat? Na prvom mestu, bio je to pokušaj vijetnamskog naroda da okonca kolonijalnu vladavinu i uspostavi sopstvenu državu. Vijetnamci su se borili protiv Francuza, Japanaca i Amerikanaca, i na kraju su pobedili - dostignuce koje zaslužuje respekt. U geopolitickom smislu, ovaj rat je predstavljao odbacivanje statusa kvo uspostavljenog na Jalti, i to od strane naroda koji je spadao u takozvani Treci svet. Vijetnam je postao mocan simbol zbog toga što je Vašington bio dovoljno nepromišljen da u borbi upotrebi pune vojne kapacitete, i da na kraju ipak izgubi. Istina, SAD nisu upotrebile nuklearno oružje (rešenje koje su pojedine kratkovide grupacije sa desnice odavno predlagale), no takva solucija uzdrmala bi dogovore sa Jalte i lako dovela do nuklearnog holokausta - ishod koji Sjedinjene Države jednostavno nisu mogle da rizikuju.

No Vijetnam nije bio samo vojni poraz i mrlja na prestižu SAD. Rat je zadao snažan udarac sposobnosti Sjedinjenih Država da ostanu dominantna ekonomska sila. Konflikt je bio izuzetno skup i manje-više je iscrpeo zlatne rezerve SAD koje su bile više nego izdašne posle 1945. Štaviše, SAD su zapale u ove troškove upravo u vreme kada su Zapadna Evropa i Japan doživeli znacajan ekonomski uzlet. Ove okolnosti okoncale su americku nedostižnost u globalnoj ekonomiji. Od kasnih šezdesetih, clanovi ove trijade bili su gotovo podjednaki po ekonomskoj snazi; svaki od njih bio je uspešniji od drugih u pojedinim razdobljima, no niko nije izmakao predaleko.

Kada je 1968. u svetu izbilo revolucionarno vrenje, podrška Vijetnamcima predstavljala je jednu od glavnih retorickih komponenti. Ali "šezdesetosmaši" nisu samo osudivali americku hegemoniju. Oni su osudivali sovjetsko saucesništvo sa Sjedinjenim Državama, osudivali su Jaltu, preuzimajuci ili prilagodavajuci jezik kineskih "kulturnih revolucionara" koji su svet delili na dva tabora - na dve supersile i ostatak sveta.

Optužbe na racun sovjetskog saucesništva logicno su dovele do optužbi na racun onih snaga koje su bile blisko povezane sa Sovjetskim Savezom, što je u najvecem broju slucajeva znacilo optužbe na racun tradicionalnih komunistickih partija. Ali revolucionari iz 1968. okrenuli su se isto tako i protiv drugih komponenti stare levice - protiv nacionalnih oslobodilackih pokreta u Trecem svetu, socijaldemokratskih pokreta u Zapadnoj Evropi, demokrata "NJu dila" u Sjedinjenim Državama, optužujuci ih takode za saucesništvo sa onim što su revolucionari nazivali "imperijalizmom Sjedinjenih Država".

Napad na sovjetsko saucesništvo sa Vašingtonom i napad na staru levicu dodatno su oslabili legitimitet sporazuma sa Jalte na kojima su Sjedinjene Države zasnivale svetski poredak. Ti napadi uzdrmali su i poziciju centristickog liberalizma kao jedine legitimne globalne ideologije. Neposredne politicke posledice revolucija iz 1968. bile su minimalne, no geopoliticke i intelektualne reperkusije bile su ogromne i neporecive. Centristicki liberalizam pao je sa trona na kome se nalazio od evropskih revolucija iz 1848. godine i koji je omogucavao da se pod njegovim okriljem privremeno utabore kako konzervativci tako i radikali. Ove ideologije ponovo su osvanule na sceni, otvarajuci citav niz izbora. Konzervativci su ponovo postali konzervativci, a radikali - radikali. Centristicki liberali nisu išcezli, ali su svedeni na meru. Pri svemu tome, zvanicna ideološka pozicija SAD - antifašisticka, antikomunisticka i antikolonijalisticka - pocela je da biva neuverljiva za sve veci deo svetskog stanovništva.

Pocetak globalne ekonomske stagnacije sedamdesetih godina imao je dve važne posledice za moc Sjedinjenih Država. Najpre, stagnacija je uzrokovala kolaps "developmentalizma" - ideje da svaka nacija može da postane ekonomski uspešna ukoliko država preduzme odgovarajuce korake, što je bio osnovni ideološki stav pokreta stare levice koji su tada bili na vlasti. Jedan za drugim, ovi režimi su se suocavali sa unutrašnjim neredima, opadajucim životnim standardima, povecanom zaduženošcu prema medunarodnim finansijskim institucijama i erozijom kredibiliteta. Ono što se šezdesetih godina cinilo kao uspešno americko rukovodenje dekolonizacijom Treceg sveta (minimiziranje sukobljavanja i maksimiziranje mirnog prenosa vlasti na režime koji su bili developmentalisticki ali ne i revolucionarni) preraslo je u dezintegrisanje poretka, tinjajuca nezadovoljstva i nekanalisana radikalna raspoloženja. Kada su Sjedinjene Države pokušale da intervenišu, doživljavale su neuspeh. Predsednik Ronald Regan je 1983. poslao trupe u Liban da uspostave red, i te trupe su na posletku bile prisiljene da se povuku. To je kompenzovano invazijom na Grenadu, zemlju bez armije. Predsednik Džordž H. V. Buš je preduzeo invaziju na Panamu, još jednu zemlju bez armije. Ali nakon što je intervenisao u Somaliji da uspostavi red, Sjedinjene Države su bile prisiljene da se povuku, na prilicno ponižavajuci nacin. Buduci da je bilo malo toga što je vlada SAD mogla da ucini kako bi zaustavila opadanje hegemonije, ona je odlucila da ignoriše ovaj trend - politika koja je preovladivala od povlacenja iz Vijetnama do 11. septembra 2001.

U isto vreme, pravi konzervativci poceli su da zadobijaju kontrolu nad kljucnim državnim i medudržavnim institucijama. Neoliberarnu ofanzivu osamdesetih godina obeležili su režimi Regana i Tacerove, kao i pojavljivanje Medunarodnog monetarnog fonda kao kljucnog cinioca na svetskoj sceni. Kao što su nekad (tokom više od jednog stoleca) konzervativne snage pokušavale da se prikažu kao mudriji liberali, sada su centristicki liberali bili prisiljeni da tvrde kako su oni zapravo efikasniji konzervativci. Konzervativni programi su bili jasni. Na unutrašnjem planu, pokušali su da ostvare politiku koja bi smanjila cenu rada, minimalizovala ekološka ogranicenja za proizvodace i smanjila socijalne obaveze države. Uspeh je bio prilicno skroman; stoga su se konzervativci živo okrenuli medunarodnoj sceni. Samit Svetskog ekonomskog foruma u Davosu okupio je na jednom mestu elitu i medije, Medunarodni monetarni fond osnovao je klub za ministre finansija i bankare centralnih banaka, a Sjedinjene Države prionule su na stvaranje Svetske trgovinske organizacije da bi podstakle slobodne trgovinske tokove preko granica.

I dok Sjedinjene Države nisu bile na oprezu, Sovjetski Savez se raspadao. Naravno, Ronald Regan nazivao je Sovjetski Savez "imperijom zla" i upotrebljavao bombastican recnik pozivajuci na rušenje Berlinskog zida, ali Sjedinjene Države u osnovi nisu ozbiljno mislile, i u svakom slucaju nisu bile odgovorne za raspad SSSR. U suštini, Sovjetski Savez i njegova istocnoevropska imperijalna zona raspali su se zbog sveopšteg razocarenja starom levicom u kombinaciji sa pokušajima sovjetskog lidera Mihaila Gorbacova da spase svoj režim likvidirajuci Jaltu i uspostavljajuci unutrašnju liberalizaciju (perestrojka plus glasnost). Gorbacov je uspeo u likvidaciji Jalte ali ne i u spasavanju Sovjetskog Saveza (iako mu je, uzgred receno, to gotovo pošlo za rukom).

Sjedinjene Države bile su iznenadene i zacudene iznenadnim kolapsom, u nedoumici kako da se nose sa posledicama. Kolaps komunizma oznacio je konacno i kolaps liberalizma, ukidajuci jedino preostalo ideološko opravdanje americke hegemonije, opravdanje precutno podržavano od strane najžešceg ideološkog protivnika liberalizma. Ovaj gubitak legitimiteta doveo je direktno do iracke invazije na Kuvajt, koju se iracki lider Sadam Husein nikada ne bi usudio da preduzme da su sporazumi sa Jalte ostali na snazi. Americki angažman u Zalivskom ratu doveo je do primirja na u osnovi istim pocetnim pozicijama. No može li hegemonisticka sila da se zadovolji remijem u ratu sa osrednjom regionalnom silom? Sadam je pokazao da se može zametnuti borba sa Sjedinjenim Državama i sa tim izaci na kraj. Cak i više nego poraz u Vijetnamu, Sadamov izazov razljutio je americku desnicu, narocito one koji su poznati kao jastrebovi, što objašnjava žestinu njihove sadašnje težnje da napadnu Irak i unište njegov režim.

Izmedu Zalivskog rata i 11. septembra, dva glavna poprišta svetskih sukoba bili su Balkan i Bliski Istok. Sjedinjene Države imale su kljucnu diplomatsku ulogu u oba regiona. Iz sadašnje perspektive, koliko bi drugaciji ishod bio da su SAD zauzele potpuno izolacionisticku poziciju? Na Balkanu, ekonomski uspešna multinacionalna država (Jugoslavija) se raspala, u osnovi na svoje sastavne delove. Tokom deset godina, gotovo sve novonastale države bile su angažovane u procesu etnifikacije, sprovodeci brutalno nasilje, posvemašnja ugrožavanja ljudskih prava i prave ratove. Spoljna intervencija - u kojoj su se SAD najviše istakle - donela je primirje i okoncala najotvorenije nasilje, ali ova intervencija nipošto nije zaustavila etnifikaciju, koja je naposletku zadobila odreden legitimitet. Da li bi se ovi konflikti završili drugacije bez americkog angažovanja? Nasilje je moglo potrajati duže, ali rezultati u osnovi ne bi bili previše razliciti. Slika je još sumornija na Bliskom Istoku, gde je americko angažovanje bilo dublje a njegovi neuspesi još spektakularniji. Kako na Balkanu tako i na Bliskom Istoku, Sjedinjene Države nisu uspele efikasno da sprovedu svoj hegemonisticki uticaj, ne zbog nedostatka volje ili truda, vec zbog nedostatka stvarne moci.

Zatim je došao 11. septembar - šok i reakcija. Pod vatrom zakonodavaca, CIA sada tvrdi kako je upozorila Bušovu administraciju na moguce pretnje. Ali uprkos obaveštajnoj ekspertizi i usredsredenju na Al Kaidu, ona nije mogla da predvidi (i da stoga spreci) izvodenje teroristickih napada. Ili bar tako tvrdi direktor Agencije Džordž Tenet. Ovo priznanje teško da može da uteši americku vladu ili narod. Šta god tvrdili istoricari, napadi od 11. septembra predstavljali su težak izazov americkoj moci. Osobe koje su izvršile te napade nisu predstavljale znacajnu vojnu silu. To nije bila državna sila, vec grupa sa visokim stepenom odlucnosti, sa nešto novca i družinom vernih sledbenika, i sa jakim uporištem u jednoj slaboj državi. Ukratko, sa vojne tacke gledišta, oni nisu predstavljali ništa; pa ipak im je uspelo da izvedu težak napad na americku teritoriju.

Džordž V. Buš je došao na vlast vrlo kritican prema nacinu na koji se Klintonova administracija odnosila prema spoljnopolitickim pitanjima. Buš i njegovi savetnici nisu priznavali - ali su svakako bili svesni - da je Klintonov put bio put svakog americkog predsednika od vremena Džeralda Forda, ukljucujuci i onaj Ronalda Regana i Džordža H. V. Buša. To je bio cak i put sadašnje Bušove administracije pre 11. septembra.

Nakon teroristickih napada, Buš je promenio kurs, objavljujuci rat terorizmu, uveravajuci americki narod da je "ishod izvestan" i objavljujuci svetu da je "ili sa nama ili protiv nas". Dugo sputavani cak i od najkonzervativnijih administracija, jastrebovi su docekali da konacno dominiraju americkom politikom. NJihova pozicija je jasna: Sjedinjene Države poseduju neprevazidenu vojnu silu, i uprkos tome što bezbrojni strani lideri smatraju kako bi bilo lakomisleno da Vašington sada napinje svoje militaristicke mišice, ovi lideri ne mogu i nece uciniti ništa ako Sjedinjene Države jednostavnu nametnu svoju volju drugima. Jastrebovi veruju kako SAD treba da deluju kao imperijalna sila iz dva razloga: najpre, SAD su sposobne da to cine, a kao drugo - ako Vašington ne upotrebi svoju snagu, Sjedinjene Države ce postati potpuno marginalizovane.

Stav jastrebova danas se ispoljava trojako: vojnim napadom na Avganistan, de fakto podrškom izraelskim pokušajima da likvidiraju palestinsku vlast, i invazijom na Irak, koja je po svemu sudeci u fazi pripreme. Manje od godinu dana posle 11. septembra, verovatno je isuviše rano za procene šta ce se takvom strategijom postici. Do sada, ovaj pristup je doveo do svrgavanja Talibana u Avganistanu (bez potpunog onesposobljavanja Al Kaide i njenog najužeg vodstva), velikih razaranja u Palestini (bez postizanja da palestinski lider Jaser Arafat postane "irelevantan", kao što je tvrdio izraelski premijer Ariel Šaron) i snažnog protivljenja americkih saveznika iz Evrope i sa Bliskog Istoka planovima za invaziju na Irak.

Nedavne dogadaje jastrebovi "citaju" na taj nacin što naglašavaju da je opozicija akcijama Sjedinjenih Država, iako ozbiljna, uglavnom ostala verbalna. Ne cini se da su Zapadna Evropa, Rusija, Kina i Saudijska Arabija spremne da ozbiljno poremete odnose sa SAD. Drugim recima, jastrebovi veruju kako je Vašington vec uveliko izašao na kraj sa ovim problemom. Jastrebovi pretpostavljaju da ce se slicno desiti i kada SAD stvarno napadnu Irak, kao i nakon toga, kad Sjedinjene Države budu nametale svoj autoritet drugde u svetu, bilo to u Iranu, Severnoj Koreji, Kolumbiji, ili možda u Indoneziji. Ironicno je što se "citanje" jastrebova poklapa sa "citanjem" internacionalne levice, koja je podigla buku oko americke politike - poglavito zbog toga što se pribojava da bi ona mogla biti uveliko uspešna.

Ali interpretacija jastrebova je pogrešna i samo ce doprineti propadanju Sjedinjenih Država, preobražavajuci postupno odstupanje u mnogo ubrzaniji i turbulentniji pad. Preciznije receno, pristup jastrebova nece uspeti usled vojnih, ekonomskih i ideoloških razloga.

Nesumnjivo je da vojni faktor ostaje najjaca karta za SAD. Zapravo, to je i jedina karta. Sjedinjene Države danas poseduju najimpresivniji vojni aparat na svetu. A ako je verovati tvrdnjama o novim, do sada neisprobanim vojnim tehnologijama, vojna premoc SAD u odnosu na ostatak sveta je danas znatno veca nego što je bila pre deset godina. No znaci li to da SAD mogu da izvrše invaziju na Irak, potpuno ga poraze i tamo uspostave prijateljski, stabilan režim? Malo verovatno. Valja imati na umu da je od tri ozbiljna rata koja je americka armija vodila od 1945. godine (Koreja, Vijetnam i Zalivski rat), jedan završen porazom a preostala dva povlacenjima, što i nije preterano slavan ishod.

Vojska Sadama Huseina nije vojska Talibana, i njegova unutrašnja kontrola nad vojskom je mnogo koherentnija. Americka invazija bi svakako morala da angažuje ozbiljne kopnene snage, koje bi morale da se pod borbom probiju do Bagdada i vrlo verovatno pretrpe znacajne gubitke. Saudijska Arabija je vec obznanila kako ne želi da posluži kao odskocna daska za takve operacije. Da li bi pomogli Turska i Kuvajt? Verovatno, ako Vašington upotrebi sve svoje adute. Istovremeno, može se ocekivati da Sadam upotrebi sva raspoloživa oružja, a upravo je vlada SAD ona koja neprestano nagada o tome koliko bi gadna takva oružja mogla biti. SAD mogu da zavrnu ruke režimima u regionu, ali raspoloženje naroda pokazuje da se cela ova akcija doživljava kao nešto što odražava duboko antiarapsko raspoloženje u Sjedinjenim Državama. Može li se u takvom sukobu pobediti? Britanski generalštab je vec jasno obavestio premijera Tonija Blera kako ne veruje u to.

Osim toga, uvek je tu i pitanje "drugih frontova". Nakon Zalivskog rata, vojska SAD se pripremala za mogucnost simultanog vodenja dva regionalna rata. Posle izvesnog vremena, Pentagon je diskretno odbacio ovu ideju kao neprakticnu i skupu. No ko može biti siguran da nijedan potencijalni neprijatelj SAD nece napasti u trenutku kad se Sjedinjene Države nadu zaglibljene u Iraku?

Valja imati na umu i pitanje rasprostranjene tolerancije u SAD prema ne-pobedama. Amerikanci laviraju izmedu patriotskog žara koji je davao podršku svim "ratnim" predsednicima i duboke težnje za izolacionizmom. Od 1945. godine, patriotizam je uzmicao kad god su se povecavali ljudski gubici. Zašto bi se današnja reakcija razlikovala? Cak i ako su jastrebovi (koji su gotovo svi od reda civili) ravnodušni prema javnom mnenju, generali americke vojske, opeceni ratom u Vijetnamu, to sigurno nisu.

Šta je sa ekonomskim aspektom? Tokom osamdesetih, bezbrojni americki analiticari postali su histericni zbog japanskog ekonomskog cuda. Ohladili su se tokom devedesetih, s obzirom na poznate japanske finansijske poteškoce. Nakon što su prenaglašavale koliko brzo Japan odmice, vlasti u SAD danas izgleda da su uverene kako je Japan u prilicnom zaostatku. Cini se da je Vašington ovih dana spremniji da japanskim politicarima drži lekcije o tome šta oni treba da rade. Ovaj trijumfalizam teško da ima opravdanje.

Konacno, tu je i ideološka sfera. U ovom trenutku postoje indicije da je ekonomija SAD relativno slaba, pogotovo s obzirom na dodatne vojne izdatke povezane sa strategijom jastrebova. Štaviše, Vašington ostaje politicki izolovan; doslovce niko (osim Izraela) ne misli da stanovište jastrebova ima smisla i da ga vredi ohrabrivati. Druge države se ustrucavaju ili ne žele da neposredno podrže Vašington, a cak i njihovo oklevanje pogada SAD.

Pa i pored toga se odgovor SAD svodi manje-više na arogantno zveckanje oružjem. Arogancija ima svoje loše strane. Iskorištavanje aduta znaci ostavljanje manje aduta za narednu priliku, a prisilno pristajanje rada neprijateljstvo. Tokom poslednjih dve stotine godina, SAD su stekle prilicnu kolicinu ideološkog kredita. No ovih dana SAD taj kredit troše cak i brže nego što su trošile zlatne rezerve tokom šezdesetih.

Tokom narednih deset godina Sjedinjenim Državama se nude dve mogucnosti. One mogu slediti put jastrebova, sa negativnim konsekvencama za sve, a narocito za same SAD. Ili bi mogle uvideti da su negativne strane isuviše velike. Simon Tizdal iz "Gardijana" je nedavno primetio da, cak i ako se zanemari medunarodno javno mnenje, "SAD nisu u stanju da vode uspešan rat u Iraku a da sebi ne nanesu ogromnu štetu, barem kad je rec o njihovim ekonomskim interesima i izvorima energije. Uloga predsednika Buša se svela na to da govori žestoko i deluje nesposobno". A ako Sjedinjene Države i pored svega napadnu Irak i potom budu prisiljene da se povuku, sve ce delovati još više nesposobno.

Opcije koje su na raspolaganju predsedniku Bušu su izuzetno ogranicene, i ne treba previše sumnjati da ce SAD nastaviti da nazaduju kao odlucujuca sila u svetskim okvirima tokom sledece dekade. Pravo pitanje nije da li se hegemonija Sjedinjenih Država topi, vec da li ce SAD naci nacina da odstupe dostojanstveno, sa najmanje štete za svet i za sebe.

Beleška o piscu:

Imaneul Valerštajn (Immanuel Wallerstein 1930), sociolog, istraživac na Univerzitetu Jel (SAD), predsednik Medunarodnog društva za sociologiju od 1994. do 1998. godine. Pored ostalog, autor je knjiga "Rasa, nacija, klasa; dvosmisleni identiteti" ("Verso", London 1991), "Posle liberalizma" ("Nju pres", Njujork 1995), "Utopistika; istorijski izbori 21. stoleca" ("Nju pres", Njujork 1998) i "Kraj sveta kakvog poznajemo; društvena nauka u 21. veku" (Univerzitetska štampa Minesote, Mineapolis 1999). Esej "Orao slece prinudno" objavljen je u americkom casopisu "Forin polisi", u broju za jul - avgust 2002. godine.

Tekst preveo Aleksandar Bjelogrlic

 

Copyright by NSPM