Debata
Pjer Burdije
Majkl Volcer
Bernar Anri-Levi
Slavoj
Žižek
Dobrodošli
u
pustinju
realnog
Apsolutna
američka
paranoja:
čovek
koji
živi
u
potrošačkom
raju,
u
idiličnom
kalifornijskom
gradiću,
polagano
počinje
da
sluti
kako
je
svet
u
kojem
živi
samo
prevara,
spektakl
koji
bi
trebalo
da
ga
uveri
da
živi
u
realnom
svetu,
a
u
stvari
svi
oko
njega
samo
su
glumci
i
statisti
u
gigantskom
šou-programu.
Najnoviji
primer
takve
paranoje
je
film
Trumanov
šou
(1998)
režisera
Pitera
Vira.
U
njemu
Džim
Keri
igra
službenika
koji
počinje
da
otkriva
istinu
kako
je
on,
zapravo,
junak
televizijskog
šou
programa
koji
se
emituje
24
časa
dnevno:
njegov
grad
se
nalazi
na
gigantskoj
poljani
u
studiju,
a
kamere
ga
neprestano
prate.
Kao
prethodnike
tog
filma
treba
pomenuti
pre
svega
Filipa
K.
Dika
i
njegov
roman
Vreme
ispalo
iz
zgloba
(1959);
u
tom
romanu,
junak
svoj
skromni
život
provodi
u
idiličnom
kalifornijskom
gradiću
krajem
pedesetih
godina
i
polako
otkriva
da
je
čitav
grad
jedna
velika
prevara
koja
je
inscenirama
samo
zato
da
bi
on
bio
zadovoljan.
Prikrivena
tema
oba
filma
svodi
se
na
to
da
je
poznokapitalistički
kalifornijski
potrošački
raj
nerelan
i
nesupstancijalan
upravo
u
svojoj
hiperrealnosti.
Dakle,
ne
radi
se
samo
o
tome
da
Holivud
inscenira
privid
realnog
života
kojem
je
oduzeta
težina
tela
i
snaga
tela
–
u
poznokapitalističkom
potrošačkom
društvu
sam
"realni
socijalni
život"
dobija
osobine
inscenirane
prevare
pošto
se
naši
realni
susedi
ponašaju
kao
glumci
i
statisti.
Apsolutna
istina
kapitalističkog,
utilitarističkog
i
obezduhovljenog
univerzuma
je
obeztelovljenje
samog
"realnog
života",
njegovo
pretvaranje
u
sablasni
šou.
Kristofer
Išervud
irealnost
američke
svakodenvice
opisuje
na
primeru
sobe
u
motelu:
"Američko
moteli
su
nestvarni!
(...)
Oni
su
svesno
napravljeni
tako
da
budu
nestvarni.
(...)
Evropljani
nas
mrze
zato
što
smo
se
povukli
u
život
u
reklamama,
kao
što
pustinjaci
odlaze
u
pećine
da
bi
mogli
da
razmišljaju".
Fantazija
o
katastrofi
Uspeh
filma
Matriks
(1999),
braće
Vahovski,
doveo
je
ovu
logiku
do
vrhunca.
Materijalna
stvarnost,
o
kojoj
svi
imamo
iskustva
i
koju
vidimo
oko
sebe,
zapravo
je
virtuelna,
generirana
i
koordinirana
od
strane
gigantskog
megakompjutera
na
koji
smo
svi
priključeni;
kada
se
junak
probudi
u
"stvarnoj
stvarnosti"
on
vidi
deprimirajući
predeo
pun
izgorelih
ruševina
–
ostatke
Čikaga
posle
globalnog
rata.
Morfeus,
vođa
otpora,
pozdravlja
ga
ironičnim
rečima:
"Dobrodošao
u
pustinju
realnog".
Nije
li
se
u
NJujorku
11.
septembra
dogodilo
nešto
slično?
Građani
tog
grada
su
videli
"pustinju
realnog"
–
a
mi,
koje
je
Holivud
iskvario,
mogli
smo,
gledajući
snimke
tornjeva
u
plamenu,
da
mislimo
samo
na
najuzbudljivije
scene
velikih
filmova
katastrofe.
Kada
neko
kaže
da
su
napadi
bili
potpuno
neočekivani
šok,
trebalo
bi
da
se
setimo
druge
karakteristične
katastrofe
s
početka
XX
veka,
katastrofe
broda
"Titanik";
i
to
je
bio
šok,
mada
su
ideološkim
predstavama
fantazije
pripremile
teren
za
katastrofu
–
"Titanik"
bio
simbol
moći
industrijske
civilizacije
XIX
veka.
Zar
ne
važi
to
i
za
ove
napade?
Ne
samo
da
su
nas
mediji
neumorno
bombardovali
svojim
upozorenjima
na
opasnost
od
teroristizma,
već
je
ta
opasnost
očigledno
bila
libidinozna
–
setite
se
samo
filmova
na
tu
temu,
od
Bekstva
iz
Njujorka
do
Dana
nezavisnosti.
Zato
se
često
naglašava
veza
između
tih
napada
i
holivudskih
filmova
katastrofe:
nezamislivi
događaji
se
događaju,
a
već
su
bili
predmet
fantazije,
tako
da
se
sad
Amerika
na
neki
način
susrela
sa
onim
o
čemu
je
fantazirala,
i
to
je
bilo
najveće
iznenađenje.
I
upravo
sada,
kada
imamo
posla
sa
tvrdom
realnošću
katastrofe,
trebalo
bi
da
se
prisetimo
ideoloških
i
fantazmatskih
koordinata
koje
određuju
način
na
koji
je
opažamo.
Ako
je
rušenje
tornjeva
Svetskog
trgovinskog
centra
uopšte
simbolično,
onda
je
manje
simbolično
prema
staromodnoj
predstavi
"centra
finansijskog
kapitalizma",
a
više
po
tome
što
su
oba
tornja
bila
centri
virtuelnog
kapitalizma,
finansijskih
spekulacija
koje
su
odvojene
od
sfere
materijalne
proizvodnje.
Stravična
silina
udara
može
se
objasniti
samo
s
obzirom
na
granicu
koja
danas
odvaja
digitalizovani
Prvi
svet
od
"pustinje
realnog"
u
Trećem
svetu.
Svest
da
živimo
u
izolovanom,
artificijelnom
univerzumu,
stvara
predstavu
da
nam
neko
koban
stalno
preti
potpunim
uništenjem.
Nije
li
onda
Osama
bin
Laden,
koji
je
navodno
mozak
tih
operacija,
ne
samo
pravi
živi
parnjak
Ernsta
Stavra
Blofelda,
megazločinca
iz
više
filmova
o
Džejmsu
Bondu,
čiji
je
cilj
uništenje
sveta?
Trebalo
bi
da
se
prisetimo
sledećeg:
proces
proizvodnje
u
svom
njegovom
intenzitetu
možemo
videti
samo
kada
Džejms
Bond
dođe
na
mesto
na
kojem
se
zaista
radi
(pakuje
se
droga,
gradi
raketa
koje
treba
da
uništi
Njujork...),
a
to
je
mestu
na
kojem
boravi
zločinac.
Zatim
superzločinac
zarobi
Džejmsa
Bonda
i
provodi
ga
kroz
svoju
ilegalnu
fabriku
–
nije
li
na
tom
mestu
Holivud
najbliži
realsocijalističkim,
ponosom
ispunjenim
prikazima
fabričke
proizvodnje?
Pritom
je
zarobljavanje
Bonda,
naravno,
u
funkciji
toga
da
on
te
proizvodne
pogone
digne
u
vazduh
i
nama
gledaocima
dozvoli
da
se
vratimo
svakodnevnoj
prividnoj
egzistenciji
u
svetu
u
kojem
"radnička
klasa
nestaje".
Ne
bi
li
se
moglo
reći
da
je
sila,
koja
je
uperena
protiv
spoljašnjosti
koja
preti,
sada,
kada
su
eksplodirali
tornjevi
Trgovinskog
centra,
udarila
unazad,
u
našem
pravcu?
Amerikanci
misle
da
sigurna
sfera
u
kojoj
oni
žive
predstavlja
svet
koji
je
izložen
pretnji
terorističkih
napada
koji
dolaze
spolja
–
od
napadača
koji
bezobzirno
žrtvuju
sami
sebe:
intelektualno
zaostalih
kukavica,
primitivnih
varvara.
Svaki
put
kada
se
nađemo
nasuprot
onome
spolja,
koje
je
jedno
takvo
potpuno
zlo,
trebalo
bi
da
skupimo
hrabrosti
da
se
prisetimo
Hegelove
lekcije
i
da
u
onome
što
je
čisto
spoljašnje
prepoznamo
destilovanu
verziju
samog
našeg
bića.
Tokom
proteklih
pet
decenija
(relativno)
blagostanje
i
mir
"civilizovanog"
Zapada
plaćeno
je
izvozom
bezobzirnog
nasilja
i
razaranja
u
"varvarskoj"
spoljašnosti.
To
je
dugačka
priča
koja
traje
od
osvajanja
Amerike
do
krvoprolića
u
Kongu.
Koliko
god
to
zvučalo
jezivo
ili
ravnodušno,
ne
smemo
zaboraviti
da
je
napad
zaista
imao
veće
simboličke,
nego
realne
posledice:
u
Africi
svakoga
dana
od
side
umre
više
ljudi
nego
što
je
poginulo
u
tornjevima
Svetskog
centra;
smrt
tih
ljudi
mogla
bi
da
se
spreči
relativno
skromnim
finansijskim
sredstvima.
Ako
biste
terorističkom
napadu
u
Njujorku
dodali
i
još
kojih
desetak
snajpera
koji
na
prolaznike
pucaju
ne
birajući
žrtve,
onda
biste
dobili
sliku
Sarajeva
od
pre
deset
godina.
Tek
kada
smo
na
televiziji
videli
srušene
tornjeve
mogli
smo
da
uočimo
koliko
su
falš
reality-shows:
i
kada
žele
da
budu
"prave",
to
su
emisije
u
kojima
ljudi
glume
–
oni
prosto
glume
sami
sebe.
Uobičajena
opaska
u
romanima
("Ličnosti
u
ovom
romanu
su
izmišljene")
važi
i
za
učesnike
reality-soaps:
u
njima
posmatramo
fiktivne
likove,
čak
i
kada
sebe
glume
kao
realne.
Naravno
da
se
taj
"povratak
realnosti"
može
izvrtati
na
različite
načine:
konzervativci
već
pričaju
da
nas
ranjivim
čini
naša
otvorenost
–
zato
bismo
morali
da
žrtvujemo
neke
od
sloboda
koje
su
neprijatelji
slobode
"zloupotrebili".
Tu
logiku
treba
odbaciti.
Zar
nisu
naše
"otvorene"
države
Prvog
sveta
upravo
države
sa
najjačom
kontrolom
u
čitavoj
istoriji
ljudskog
roda?
U
Velikoj
Britaniji
video
kamerama
se
nadgledaju
svi
javni
prostori,
od
autobusa
do
tržnih
centara.
Udar
realnosti
U
skladu
s
tim,
komentatori
s
desnice
odmah
su
objavili
da
je
završen
američki
"odmor
od
istorije"
–
udar
realnosti
je
razorio
toranj
liberalnog
stava.
Sada
smo
primorani
da
uzvratimo,
da
se
pozabavimo
realnim
neprijateljem
u
realnom
svetu.
Međutim:
kome
da
uzvratimo?
Kakvo
god
bilo
uzvraćanje,
ono
nikada
neće
pogoditi
pravi
cilj,
nikada
nas
neće
potpuno
zadovoljiti.
Odmah
se
vidi
šta
je
smešno
u
napadu
Amerike
na
Avganistan:
kada
najveća
svetska
sila
uništava
jednu
od
najsiromašnijih
zemalja
na
svetu,
u
čijim
se
golim
brdima
seljaci
bore
da
prežive
–
nije
li
to
elementarni
primer
iživljavanja
bespomoćnog?
Avganistan
je
idealan
cilj:
zemlja
koje
je
i
tako
već
sva
u
ruševinama
i
prašini,
koju
su
u
prethodnih
dvadeset
godina
ratovi
već
više
puta
razorili.
Da
li
je
Avganistan
izabran
na
osnovu
ekonomskih
razmišljanja?
Nije
li
to
najbolji
potez
–
bes
iskaliti
na
zemlji
koja
nikoga
ne
zanima
i
u
kojoj
nema
šta
da
se
uništi?
Nažalost,
izbor
Avganistana
podseća
na
anegdotu
o
ludaku
koji
svoj
ključ
traži
pod
svetlom
ulične
svetiljke;
na
pitanje
zašto
tu
traži
ključ
kada
ga
je
izgubio
u
tamnom
ćošku,
on
odgovara:
"Zato
što
se
na
jakom
svetlu
mnogo
bolje
vidi!"
Ko
popušta
pod
pritiskom
da
sada
nešto
preduzme
i
da
uzvrati,
taj
previđa
pravu
dimenziju
onoga
što
se
dogodilo
11.
septembra.
Uzvratni
udarac
bi
trebalo
da
nas
uljuljka
u
izvesnosti
da
se
ništa
nije
zaista
promenilo.
Ali,
prava
dugoročna
pretnja
su
naredne
akcije
masovnog
terorizma
–
akcije
koje
će
biti
manje
spektakularne,
ali
mnogo
strašnije.
Mislim
na
biološki
rat,
upotrebu
smrtonosnog
gasa,
mogućnost
genetskog
terorizma
(pravljenje
gasova
koji
škode
samo
ljudima
sa
određenim
tipom
gena).
Umesto
da
brzo
reagujemo,
trebalo
bi
da
sebi
postavimo
sledeće
pitanje:
šta
će
reč
"rat"
značiti
u
XXI
veku,
kada
više
ne
bude
ni
država
ni
zločinačkih
bandi
koje
se
mogu
identifikovati?
U
ideji
o
"sukobu
civilizacija",
na
koju
se
ovde
nadovezujemo,
ima
neke
istine.
Setite
se
samo
iznenađenja
prosečnog
Amerikanca:
"Kako
je
moguće
da
ti
ljudi
preziru
vlastiti
život?"
Nije
li
druga
strana
tog
iznenađenja
tužna
činjenica
da
je
nama,
koji
dolazimo
iz
zemalja
Prvog
sveta,
sve
teže
da
zamislimo
stvar
za
koju
bismo
dali
život?
Kada
je
posle
napada
talibanski
ministar
spoljnih
poslova
rekao
da
"oseća
bol
američke
dece",
nije
li
on
time
potvrdio
hegemonsku
pretenziju
te
fraze,
tipične
za
Bila
Klintona?
Nije
li
danas
provalija
između
Prvog
i
Trećeg
sveta
sve
više
uzak
greben
jedne
opreke:
s
jedne
strane
dugačak
i
ispunjen
život
put
materijalih
i
kulturnih
bogatstava,
a
s
druge
strane
predavanje
vlastitog
života
nekoj
transcendentnoj
stvari?
Ali,
predstava
"sukoba
kultura"
ipak
je
pogrešna.
Ono
što
danas
vidimo
jeste
sukob
unutar
svake
od
civilizacija.
Dovoljno
je
samo
baciti
pogled
na
uporednu
istoriju
islama
i
hrišćanstva
i
videćemo
da
u
pogledu
"ljudskih
prava"
islam
stoji
bolje
od
hrišćanstva.
Proteklih
vekova
islam
je,
nema
sumnje,
prema
drugim
religijama
bio
tolerantniji
nego
hrišćanstvo.
Ne
smemo
zaboraviti
da
su
nam
u
srednjem
veku
upravo
Arapi
otvorili
put
do
našeg
grčkog
nasleđa.
Ne
želeći
nimalo
da
opravdavam
stravičnu
stvar
koja
je
učinjena
u
Njujorku,
moram
reći
da
činjenice
jasno
ukazuju
na
to
da
mi
ovde
nemamo
posla
s
glavnom
osobinom
islama
"kao
takvog",
već
sa
proizvodom
modernih
sociopolitičkih
uslova.
Ne
treba
da
zaboravimo
ni
to
da
fanatizam
postoji
i
duboko
u
srcu
SAD.
Preko
dva
miliona
desničarsko
populističkih
"fundamentalista",
koje
legitimiše
(po
njihovom
mišljenju)
hrišćanstvo,
praktikuju
vlastiti
terorizam.
Šta
treba
da
mislimo
o
tome
što
Džeri
Falvel
i
Pet
Robertson
atentate
u
Njujorku
vide
kao
božje
znamenje
kojima
on
kažnjava
grešni
život
Amerikanaca?
Sada,
u
danima
neposredno
posle
napada,
kao
da
prolazimo
kroz
neponovljiv
period
između
traumatskih
događaja
i
njihovog
simboličkog
dejstva
(onaj
kratki
trenutak
posle
velike
posekotine
i
pre
nego
što
nas
sustigne
bol)
i
još
je
otvoreno
pitanje
kakav
će
simbol
postati
ovi
događaji
i
za
koje
postupke
bi
trebalo
da
budu
opravdanje.
Već
su
vidljivi
prvi
loši
znaci,
recimo,
naglo
je
vaskrsao
stari
hladnoratovski
pojam
"slobodnog
sveta":
bitka
se
vodi
između
"slobodnog
sveta"
i
sila
mraka.
Ali
onda
se
postavlja
sledeće
pitanje:
ko
pripada
neslobodnom
svetu?
Da
li
su,
na
primer,
Kina
ili
Egipt,
deo
slobodnog
sveta?
Poruka
je,
naravno,
da
je
obnovljena
stara
podela
između
demokratskih
zemalja
Zapada
i
svih
drugih.
Dan
posle
napada
javile
su
mi
se
novina
koje
su
od
mene
tražile
dugačak
tekst
o
Lenjinu:
odlučeno
je
da
se
objavljivanje
tog
teksta
odloži.
Najava
nove
"zabrane
rada",
koja
bi
mogla
da
bude
mnogo
snažnija
i
raširenija
nego
u
Nemačkoj
sedamdesetih
godina?
Ovih
dana
se
često
čuje
rečenica
da
se
vodi
bitka
za
demokratiju
–
što
je
tačno,
ali
ne
baš
u
onom
smislu
u
kojem
se
ta
rečenica
obično
razume.
Moji
prijatelji
levičari
su
mi
već
pisali
da
u
bi
u
ovim
teškim
vremenima
bilo
dobro
da
budemo
suzdržani
u
svojim
težnjama.
Ali
umesto
da
glavu
uvučemo
među
ramena,
sada
treba
pokazati
da
levica
ume
bolje
analizira
–
u
suprotnom,
unapred
prihvata
da
ju
je
politički
i
etički
porazilo
herojstvo
sasvim
normalnih
ljudi
(kao
što
su
putnici
koji
su
–
što
je
primer
racionalnog
etičkog
delovanja
–
savladali
kidnapera
i
avion
srušili
ranije
nego
što
su
otmičari
planirali:
kada
je
čovek
osuđen
na
skoru
smrt,
on
treba
da
skupi
dovoljno
snage
da
umre
tako
da
spreči
smrt
drugih).
A
šta
je
stavom
koji
odasvud
odjekuje:
"Posle
11.
septembra
više
ništa
neće
biti
kao
pre"?
Karakteristično
je
da
se
ova
rečenica
nikada
ne
određuje
preciznije
–
ona
je
samo
prazan
gest
kojim
se
hoće
reći
nešto
"duboko",
a
da
se
pritom
ne
zna
šta
bi
to
bilo.
Zato
bi
naša
prva
reakcija
trebalo
da
bude:
zaista?
Nije
li
pre
jedina
stvar
koja
se
promenila
zapravo
to
da
je
Amerika
primorana
da
primi
na
znanje
svet
čiji
je
ona
deo?
S
druge
strane,
takve
promene
opažanja
nikada
nisu
bez
posledica
pošto
su
takve
vrste,
kako
mi
vidimo
svoj
položaj,
da
određuju
način
našeg
postupanja.
Setimo
se
procesa
raspada
političkih
režima,
recimo
komunističkih
režima
u
Istočnoj
Evropi
devedesetih
godina:
u
jednom
trenutku
ljudi
su
iznenada
postali
svesni
da
je
igra
gotova
i
da
su
komunisti
izgubili.
Prekid
je
bio
čisto
simbolički,
"u
stvarnosti"
se
nije
ništa
promenilo,
a
ipak
je
od
tog
trenutka
konačni
pad
režima
bio
samo
još
pitanje
dana.
Šta
bi
bilo
da
se
11.
septembra
zaista
dogodilo
nešto
što
bi
se
s
tim
moglo
uporediti?
Još
uvek
ne
znamo
kakve
će
posledice
ovaj
događaj
imati
na
ideologiju,
politiku
i
rat,
ali
jedno
je
jasno:
SAD,
koje
su
sebe
do
sada
posmatrala
kao
ostrvo
koje
je
izuzeto
iz
nasilja
ove
vrste,
sada
su
neposredno
pogođene.
Alternativa,
dakle,
glasi:
Amerikanci
će
ili
odlučiti
da
svoju
"sferu"
još
bolje
učvrste,
ili
će
ući
u
rizik
da
iz
nje
izađu.
Amerika
će
ili
ostati
na
duboko
nemoralnom
stavu
"Zašto
da
se
to
nama
događa?
Ovde
se
takve
stvari
ne
događaju!"
i
još
ga
pojačati,
što
će
dovesti
do
još
veće
agresivnosti
u
odnosu
na
preteću
spoljašnost,
ukratko,
do
paranoidnog
ponašanja;
ili
će
Amerika
konačno
reskirati
da
napravi
korak
kroz
fantazmatsku
zavesu
koja
je
deli
od
spoljašnjeg
sveta,
prihvatiće
da
je
prispela
u
realan
svet
i
napraviće
mnogo
zakasnelih
korak
od
"Ovako
nešto
ovde
ne
sme
da
se
dogodi!"
do
"Ovako
nešto
nigde
ne
sme
da
se
dogodi!"
To
je
prava
pouka
ovih
napada:
bićemo
sigurni
da
se
ovde
ovako
nešto
nikada
više
neće
dogoditi
samo
ukoliko
sprečimo
da
se
igde
drugde
to
dogodi.
Američki
"odmor
od
istorije"
je
bila
prevara.
Američki
mir
je
kupljen
katastrofama
na
drugim
mestima.
Ovih
dana
je
uobičajeno
da
se
nevinim
pogledom
posmatra
neizrecivo
zlo
koje
je
prodrlo
od
spolja
–
ali
i
u
odnosu
na
taj
nevini
pogled
trebalo
bi
da
smognemo
snage
i
primenimo
čuveni
Hegelov
diktum:
zlo
je
i
u
nevinom
pogledu
koji
svuda
oko
sebe
vidi
zlo.
Tokom
izborne
kampanje
predsednik
Buš
je
rekao
da
je
Isus
Hrist
najvažnija
osoba
u
njegovom
životu.
Sada
ima
jedinstvenu
šansu
da
dokaže
da
je
ozbiljno
mislio:
za
njega,
kao
i
za
sve
Amerikance,
"voli
bližnjeg
svog"
danas
znači
"voli
muslimane",
ili
ne
znači
baš
ništa.
Slavoj
Žižek,
viši
istraživač
Instituta
za
sociologiju
Univerziteta
u
Ljubljani
i
gostujući
profesor
na
Kolumbiji,
Prinstonu,
Novoj
školi
za
socijalna
istraživanja
u
Njujorku
i
Univerzitetu
Mičigen.
Kritičar
kulture
i
filozof,
poznat
po
povezivanju
Žaka
Lakana
sa
novim
načinom
posmatranja
savremene
kulture.
Objavio
između
ostalog:
The
Invisible
Reminder,
The
Sublime
Object
of
Ideology,
The
Metastases
of
Enjoyment,
Looking
Awry:
Jacques
Lacan
through
Popular
Culture,
The
Plague
of
Fantasies,
The
Ticklish
Subject.
Prevela:
Aleksandra
Kostić
gore
Feral
Tribune,
27.
08.
2002.
SLOVENSKI
FILOZOF
SVJETSKOGA
GLASA
EKSKLUZIVNO
ZA
FERAL
ANALIZIRA
KAKO
SU
SJEDINJENE
DRŽAVE
POTROŠILE
MORALNI
UGLED
ŽRTVE
NAPADA
OD
11.
RUJNA
2001.
GODINA
PROPUŠTENIH
PRILIKA
Krajnje
žrtve
mjera
koje
su
donesene
u
ime
"borbe
protiv
terora"
jesu
-
sami
Amerikanci.
Vlada
SAD-a
je
ta
koja
djelotvorno
manipulira
dogadajima
od
11.
rujna,
kako
bi
bolje
provela
vlastitu
politiku.
Nije
svijet
ono
što
se
zadnjih
mjeseci
uspješno
mijenja,
vec
je
to
politicki
smjer
SAD-a.
Jednostavna
mentalna
vježba:
Zamislite
samo
gdje
bi
predsjednik
Bush
bio
bez
11.
rujna?
Slavoj
Žižek
Na
veliko
nezadovoljstvo
mnogih
ljevicara,
SAD
su
ipak
imale
odredeni
moralni
ugled
nakon
1990.:
pobjeda
u
hladnom
ratu
je
takoder
bila
i
moralna
pobjeda
-
barem
u
tome
što
je
razotkrila
bijedu
i
unutarnju
korupciju
komunistickih
režima.
Dan
11.
rujna
2001.
dodatno
je
pridonio
tom
moralnom
ugledu:
SAD
su
se
po
prvi
puta
našle
u
ulozi
žrtve,
podnoseci
ogromne
ljudske
patnje
koje
se
mogu
usporediti
s
ljudskim
katastrofama
u
zemljama
Treceg
svijeta.
Godinu
dana
kasnije
taj
moralni
ugled
je
potrošen
-
kako
li
je
došlo
do
tog
gubitka
koji
je
daleko
više
uznemirujuci
od
pada
Dow
Jonesa
tijekom
tog
istog
perioda?
Možda
jedan
od
velikih
dogadaja
pop
kulture
2002.
godine,
premijera
"Ratova
zvijezda
-
Klonovi
napadaju",
ukazuje
na
odgovor.
U
jednom
intervjuu
povodom
premjere
svoga
filma,
George
Lucas
je
objasnio
njegovu
središnju
temu:
"Kako
se
Republika
preobrazila
u
Imperij?
To
se
podudara
sa:
kako
se
Anakin
preobrazio
u
Darth
Vadera?
Kako
dobar
covjek
postane
loš,
i
kako
od
demokracije
postane
diktatura?
Nije
stvar
u
tome
što
je
Imperij
osvojio
Republiku,
vec
to
da
Imperij
jest
Republika.
(...)
Jednog
su
se
dana
princeza
Leia
i
njezini
prijatelji
probudili
i
rekli:
'Ovo
više
nije
Republika,
ovo
je
Imperij.
Mi
smo
loši
momci.'"
U
tome
leži
opasnost
kojoj
se
SAD
izvrgava
u
svojem
"ratu
protiv
terora",
opasnost
koju
je
G.
K.
Chesterton
(koji
je
postavio
osnovnu
mrtvu
tocku
za
kriticare
religije)
prije
jednog
stoljeca
jasno
predvidio:
"Ljudi
koji
se
upuštaju
u
borbu
protiv
Crkve
u
ime
slobode
i
humanosti,
završavaju
s
odbacivanjem
slobode
i
humanosti
samo
da
bi
mogli
uci
u
borbu
s
Crkvom.
(...)
Svjetovnjaci
nisu
upropaštavali
svete
stvari,
ali
su
upropaštavali
svjetovne
stvari,
ako
im
to
predstavlja
ikakvu
utjehu."
Zar
to
isto
ne
vrijedi
i
za
same
zagovornike
vjere?
Koliko
li
se
fanaticnih
branitelja
vjere
upustilo
u
divljacke
napade
na
suvremene
svjetovne
kulture,
a
završili
su
sa
napuštanjem
bilo
kakvog
smislenog
vjerskog
iskustva?
Na
slican
se
nacin
mnoštvo
liberalnih
ratnika
toliko
žarko
želi
suprotstaviti
antidemokratskom
fundamentalizmu,
da
ce
na
kraju
odbaciti
samu
slobodu
i
demokraciju
kako
bi
se
mogli
suprotstaviti
teroru.
Imaju
toliku
strast
za
dokazivanjem
kako
je
nekršcanski
fundamentalizam
glavna
prijetnja
slobodi,
da
su
spremni
vratiti
se
na
stav
da
nam
je
potrebno
ograniciti
naša
vlastita
prava
ovdje
i
sada,
u
našim
navodno
kršcanskim
društvima.
Ako
su
"teroristi"
spremni
uništiti
ovaj
svijet
radi
ljubavi
prema
nekom
drugom,
naši
ratnici
protiv
terora
spremni
su
uništiti
svoj
vlastiti
demokratski
svijet
iz
mržnje
prema
onom
drugom,
muslimanskom.
Neki
od
njih
toliko
vole
ljudski
dignitet
da
su
spremni
legalizirati
mucenje
-
krajnju
degradaciju
ljudskog
digniteta
-
kako
bi
ga
obranili.
Citav
niz
nedavnih
inicijativa
ukazuje
na
taj
put:
od
nepristajanja
SAD-a
na
uspostavu
Stalnoga
kaznenog
suda
u
Haagu
do
politickih
inicijativa
poput
Operacije
TIPS
i
debate
o
potrebi
legalizacije
mucenja.
Nažalost,
SAD
nisu
usamljene
u
ovim
nastojanjima.
Nedavno
je
jedna
zlokobna
odluka
Europske
Unije
umalo
prošla
nezamijeceno:
plan
da
se
uspostavi
paneuropska
pogranicna
policija,
koja
bi
osigurala
izolaciju
teritorija
Unije
i
na
taj
nacin
sprijecila
ulazak
imigranata.
Ono
što
se
nalazi
u
srži
tih
mjera
zaštite
jednostavna
je
svijest
da
se
sadašnji
model
kapitalistickog
prosperiteta
ne
može
pretvoriti
u
univerzalni
model
-
to
stajalište
je
brutalnom
iskrenošcu
izrekao
George
Kennan,
prije
više
od
pola
stoljeca:
"Imamo
50
posto
svjetskog
bogatstva,
ali
samo
6,3
posto
njegovog
stanovništva.
U
toj
situaciji
naš
pravi
posao
u
nadolazecem
vremenu
(...)
je
da
održimo
taj
položaj
nejednakosti.
Da
bi
u
tome
uspjeli
moramo
zaboraviti
na
bilo
kakvu
sentimentalnost,
(...)
trebali
bismo
prestati
razmišljati
o
ljudskim
pravima,
podizanju
životnog
standarda
i
demokratizaciji."
A
žalosna
je
cinjenica
da
u
pogledu
ove
svjesnosti
postoji
pritajeni
pakt
izmedu
Kapitala
i
(štogod
da
je
od
toga
ostalo)
radnickih
klasa
-
ako
išta,
radnicke
klase
su
postale
osjetljivije
za
zaštitu
svojih
privilegija
nego
što
su
to
velike
korporacije.
Nakon
toliko
slavljenog
pada
Berlinskog
zida,
dolazi
do
pojave
novog
zida:
Zida
koji
dijeli
one
koje
su
pokriveni
kišobranom
Ljudskih
Prava,
i
onih
iskljucenih
iz
tog
zaštitnog
pokrova.
Što
je
pak
s
frazom
koja
posvuda
odjekuje:
"Ništa
više
nece
biti
isto
nakon
11.
rujna!"?
Znacajno
je
da
ta
fraza
nigdje
nije
pojašnjena
-
to
je
ostala
samo
isprazna
gesta
kojom
kao
da
je
bilo
kazano
nešto
"duboko",
a
bez
da
znamo
što
zapravo
želimo
reci.
Stoga
bi
prva
naša
reakcija
na
nju
trebala
biti:
Doista?
A
što
ako
se,
tocnije
receno,
11.
RUJNA
NIJE
DOGODILO
NIŠTA
EPOHALNO?
Što
ako
se
-
kako
ogromno
ispoljavanje
americkog
patriotizma
pokazuje
-
razarajuce
iskustvo
11.
rujna
iskoristilo
kao
sredstvo
koje
je
omogucilo
dominantnoj
ideologiji
da
se
"vrati
na
pocetak",
da
ponovo
utvrdi
svoju
premisu
protiv
antiglobalista
i
ostalih
kritickih
iskušenja?
Usprkos
tome,
možda
bi
se
ipak
trebala
pobliže
objasniti
ova
izjava:
11.
rujna
Sjedinjene
su
Države
dobile
jedinstvenu
priliku
da
shvate
kakav
je
svijet
ciji
su
oni
dio.
MOGLE
SU
iskoristiti
tu
priliku
-
ali
nisu,
a
umjesto
toga
radije
su
odabrale
da
ponovo
uspostave
svoje
tradicionalne
ideološke
obaveze:
dosta
je
bilo
s
odgovornošcu
i
osjecajem
krivnje
prema
osiromašenima
u
Trecem
svijetu,
MI
smo
sada
žrtve!
U
klasicnom
pitanju
iz
hollywoodske
screwball
komedije,
djevojka
pita
svoga
decka:
"Želiš
li
se
sa
mnom
vjencati?"
-
"Ne!"
-
"Prestani
izbjegavati
pitanje!
Daj
mi
izravan
odgovor!"
Osnovna
logika
koja
se
ispod
svega
toga
krije,
na
izvjestan
je
nacin
tocna:
jedini
prihvatljivi
izravan
odgovor
za
djevojku
jest
"Da!",
tako
da
se
sve
drugo,
ukljucivši
i
izravan
"Ne!"
racuna
kao
zaobilaženje.
Ova
temeljna
logika,
logika
je
prinudnog
izbora:
slobodni
ste
donijeti
odluku
pod
uvjetom
da
donesete
onu
ispravnu.
Zar
se
svecenik
ne
bi
pouzdao
u
isti
paradoks
tijekom
diskusije
sa
skepticnim
laikom:
"Vjerujete
li
u
Boga?"
-
"Ne."
-
"Prestanite
izbjegavati
temu!
Dajte
mi
izravan
odgovor!"
I
opet,
svecenik
ce
jedinim
izravnim
odgovorom
smatrati
potvrdu
vjerovanja
u
Boga:
daleko
od
stajališta
sa
simetricnim
jasnim
stavom,
poricanje
vjerovanja
od
strane
ateista
pokušaj
je
izbjegavanja
teme
božanskog
susreta.
Nije
li
isto
i
danas
s
izborom
"demokracija
ili
fundamentalizam"?
Nije
li
tocno
da
u
okvirima
ovog
izbora
naprosto
nije
moguce
odabrati
"fundamentalizam"?
Problematicno
u
nacinu
ovog
izbora
nije
"fundamentalizam"
vec
naprotiv
sama
demokracija:
demokracija
koja
nam
se
nudi
-
ona
Novog
svjetskog
poretka
-
kao
jedina
alternativa
fundamentalizmu.
A
što
je
sa
samim
Amerikancima?
Doveden
sam
u
iskušenje
da
se
prisjetim
rijeci
vode
talibana,
Mullah
Mohammada
Omara,
tijekom
njegova
obracanja
americkom
narodu
25.
rujna
2001.
godine:
"Prihvacate
sve
što
vam
vaša
vlada
kaže,
bilo
da
je
istina
ili
laž.
(...)
Zar
ne
mislite
svojim
glavama?
(...)
Bit
ce
vam
bolje
da
koristite
vlastiti
razum
i
prosudbe."
Iako
su
ove
izjave
nesumnjivo
cinicna
manipulacija
(jer
što
je,
na
primjer,
bilo
s
davanjem
prava
na
korištenje
vlastitog
razuma
i
prosudbi
samim
Afganistancima?),
jesu
li
one
neprimjerene
kada
ih
se
uzme
doslovno?
Ovo
nam
vježbanje
razuma
i
prosudivanja
pokazuje
da
su
krajnje
žrtve
mjera
koje
su
donesene
u
ime
"borbe
protiv
terora"
-
sami
Amerikanci.
Vlada
SAD-a
je
ta
koja
djelotvorno
manipulira
dogadajima
od
11.
rujna,
kako
bi
bolje
provela
vlastitu
politiku.
Nije
svijet
ono
što
se
zadnjih
mjeseci
uspješno
mijenja,
vec
je
to
politicki
smjer
SAD-a.
Jednostavna
mentalna
vježba:
Zamislite
samo
gdje
bi
predsjednik
Bush
bio
bez
11.
rujna?
hronika
vesti (arhiva)