Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Debata

hronika vesti (arhiva)

Ostali tekstovi debate

Dr Srbobran Brankovic, politicki analiticar

Špijunska afera kao katalizator krize 

Hapšenje potpredsednika Vlade Srbije, osnovane sumnje da se bavio špijunažom, potonja ostavka i prava eksplozija već tinjajuće krize, surovo realistički su odslikali stvarno stanje naše politike. Kao da smo se ponovo vratili u drugu polovinu devedesetih: narod nezadovoljan, vlast loša, opozicija još gora, a uzajamna netrpeljivost na relaciji vlast : opozicija i federalna vlast : republička vlast - beskrajna.

Prema istraživanjima Galupa za Jugoslaviju sprovedenim početkom marta, svega 11 posto žitelja Srbije ocenjuje svoju materijalnu situaciju kao dobru, 40 posto je ocenjuje kao podnošljivu, 37% kao lošu, a 11 posto kao neizdržljivu. Skoro pola naše populacije, dakle, živi loše. Optimizam je znatno opao, što je jedan od pouzdanih indikatora krize vlasti: u decembru prošle godine još uvek je svaki drugi građanin verovao da će se njegova finansijska situacija poboljšati kroz godinu dana; danas u to veruje svaki treći.

Duboki su razlozi ovako žalosnog stanja naše politike i zemlje. Pre svega to je nizak kvalitet političkih elita. Na vlasti su ljudi čiji je osnovni motiv borba za što veću moć. Pri tom taj motiv nije sputan ni elementarnim osećajem odgovornosti za sudbinu zemlje. Kad toga nema, nema ni strateške vizije niti je može biti – sve se svodi na nečije pritiske i na nečije reakcije: Hag traži izručenja, oni se migolje, kad ih priteraju uza zid – popuštaju. Prosvetni radnici, poljoprivrednici, rudari, železničari štrajkuju – vlast se opire pa potom popušta. Poverenje pada – reakcija je mesec dana kampanje da se popravi imidž. Šta u međuvremenu stoji dok kampanja ide suvišno je i pominjati.

Oklevanje, zaokupljenost sobom i vlašću, odsustvo vizije i inicjative, to je politika koja nužno vodi u krizu. Da li bi, na primer, bilo špijunske afere da je Predsednik sada već bivše SRJ inicirao i sproveo temeljnu reformu sistema odbrane? Šta ga je sprečilo da to učini i zašto to nije učinio? O tim stvarima se ne sme ni pitati. Voj(i)na tajna! Da li je možda razlog oklevanja taj što su nekom potrebne usluge baš ovakvog “KOS-a”? A da su te reforme sprovedene, da je ovaj sistem uređen na način demokratskih zemalja, da su potom na prava mesta postavljeni pravi ljudi, ko bi mogao da napravi aferu od hapšenja čoveka uhvaćenog u špijunaži, ako je ono, razume se, izvedeno po zakonu? Ovako izgleda da je vrh najjače stranke napravio jednu simbiozu sa onim podzemnim strukturama moći u vojsci, sastavljenim pre svega od ljudi koji imaju nečistu savest, te se plaše haških optužnica ali i od onih koji iz ideoloških razloga sanjaju povratak u devedesete, ili možda još dalje.

Stvari su ovde davno prestale da se posmatraju u političkoj, dakle, načelnoj ravni. Sve je postalo gola borba za moć: skloniti njegovog čoveka, postaviti svog - to je jedina formula naše politike. I, sasvim makijavelistički, sva su sredstva dopuštena. “Srbija” će tako, ukoliko »njihov« čovek ne ode, obustaviti finansiranje vojske! Nije li to upravo manir političara starog režima - da o parama poreskih obveznika govore i da sa njima postupaju kao da su njihova lična svojina? Zar Srbija nema zakonsku obavezu da iz budžeta izdvaja sredstva za finansiranje VJ, zar je premijer iznad zakona, zar je, na kraju krajeva, reč uopšte o budžetu Srbije, nije li u pitanju budžet savezne države nad kojim republička vlada nema nikakve nadležnosti?

Odsustvo kredibilne opozicije je svakako drugi važan razlog ovakvog stanja stvari. Kad bi postojao neko ko bi imao dovoljan ugled da može da agregira i usmeri veliko nezadovoljstvo ljudi, vlast bi morala da misli o tom nezadovoljstvu, a ne o sebi samoj.

Ali nije sva krivica ni na vlasti ni na opoziciji. Vlast ne deluje u socijalnom vakuumu - ona osvaja prostor koji joj se prepusti. Upravo zato što se politikom bave oni koji poseduju natprosečnu volju za moć, njima nasuprot mora da stoji razvijeno građansko društvo koje počiva na jakim i nezavisnim medijima, na sindikatima koji su pouzdani saveznik radnih slojeva, na moćnom nevladinom sektoru, na intelektualnoj eliti u kojoj deluju snažni individualci – oni koji se ne svrstavaju i koji ne beže u mišje rupe na prvi preteći podignuti prst. A kod nas je baš u toj sferi društva, pod snažnom gravitacionom silom dve sukobljene strukture moći, nastupilo veliko prestrojavanje, bolje reći svrstavanje. Eksperti su odustali od stručnih argumenata i počeli da ponavljaju refrene svojih političkih šefova, savetnici savetuju ono što političari žele da čuju, mnogi mediji bojažljivo slede kurs nezameranja, nezavisni intelektualci imaju svoje favorite među lošim političarima i kao da im je prosto nelagodno da kritikuju one koje su do juče podržavali; kao da ne vide da to više nisu isti ljudi, da ih je vlast promenila. Čast izuzecima.

Kad već pravimo paralelu sa devedesetima, treba reći da je krajem te decenije upravo ovaj sektor društva odigrao herojsku ulogu tako što je izvršio snažan pritisak na iste one ljude koji su sada na vlasti. Taj pritisak ih je prenuo i uozbiljio. Nije li vreme da se ponovo mobiliše taj vitalni deo društva i da se pomenuti pritisak obnovi? Dolaze izbori, ako se sve prepusti zajapurenim političarima, sam Bog zna na šta će njihova sadašnja borba izaći. Tri sata tajno snimljenog materijala su uzdrmala državu, a neki izvori kažu da samo u toj produkciji ima čitavih 100 snimljenih sati. Šta je sa drugom stranom? Budemo li samo navijači, izborna kampanja će nadmašiti sve ono što smo do sada videli. Biće to festival dokumentarnog filma sa dva glavna favorita: KOS i DB. Ali politička zbivanja će imati sve samo ne festivalski karakter. Ponavljam, ako su tri sata uzdrmala državu, ono što sledi može da je sasvim razori.

U odsustvu uređenog političkog prostora, ozbiljnih i skrupuloznih političkih aktera, mora se ponovo izvršiti mobilizacija onih delova građanskog društva koji imaju veći osećaj odgovornosti od političara. Ne sme im se dopustiti da pređu prag koji je prešao Milošević, da naprave onaj odsudni korak posle koga se gubi osećaj realnosti i sve izgleda dopušteno – i bezočna laž i vulgarna, ničim neprikrivena krađa, i nasilje nad protivnicima. A doslovno jedan korak ih deli od toga.

 

 

 

Autor je direktor Medium Index – Gallup Yugoslavia

 

hronika vesti (arhiva)

 

Copyright by NSPM