hronika
vesti (arhiva)
Ostali
tekstovi
debate
Dr
Srbobran
Brankovic,
politicki
analiticar
Špijunska
afera
kao
katalizator
krize
Hapšenje
potpredsednika Vlade Srbije, osnovane sumnje da se bavio špijunažom,
potonja ostavka i prava eksplozija već tinjajuće krize,
surovo realistički su odslikali stvarno stanje naše politike.
Kao da smo se ponovo vratili u drugu polovinu devedesetih: narod
nezadovoljan, vlast loša, opozicija još gora, a uzajamna netrpeljivost
na relaciji vlast : opozicija i federalna vlast : republička
vlast - beskrajna.
Prema
istraživanjima
Galupa
za
Jugoslaviju
sprovedenim
početkom
marta,
svega
11
posto
žitelja
Srbije
ocenjuje
svoju
materijalnu
situaciju
kao
dobru,
40
posto
je
ocenjuje
kao
podnošljivu,
37%
kao
lošu,
a
11
posto
kao
neizdržljivu.
Skoro
pola
naše
populacije,
dakle,
živi
loše.
Optimizam
je
znatno
opao,
što
je
jedan
od
pouzdanih
indikatora
krize
vlasti:
u
decembru
prošle
godine
još
uvek
je
svaki
drugi
građanin
verovao
da
će
se
njegova
finansijska
situacija
poboljšati
kroz
godinu
dana;
danas
u
to
veruje
svaki
treći.
Duboki
su
razlozi
ovako
žalosnog
stanja
naše
politike
i
zemlje.
Pre
svega
to
je
nizak
kvalitet
političkih
elita.
Na
vlasti
su
ljudi
čiji
je
osnovni
motiv
borba
za
što
veću
moć.
Pri
tom
taj
motiv
nije
sputan
ni
elementarnim
osećajem
odgovornosti
za
sudbinu
zemlje.
Kad
toga
nema,
nema
ni
strateške
vizije
niti
je
može
biti
–
sve
se
svodi
na
nečije
pritiske
i
na
nečije
reakcije:
Hag
traži
izručenja,
oni
se
migolje,
kad
ih
priteraju
uza
zid
–
popuštaju.
Prosvetni
radnici,
poljoprivrednici,
rudari,
železničari
štrajkuju
–
vlast
se
opire
pa
potom
popušta.
Poverenje
pada
–
reakcija
je
mesec
dana
kampanje
da
se
popravi
imidž.
Šta
u
međuvremenu
stoji
dok
kampanja
ide
suvišno
je
i
pominjati.
Oklevanje,
zaokupljenost
sobom
i
vlašću,
odsustvo
vizije
i
inicjative,
to
je
politika
koja
nužno
vodi
u
krizu.
Da
li
bi,
na
primer,
bilo
špijunske
afere
da
je
Predsednik
sada
već
bivše
SRJ
inicirao
i
sproveo
temeljnu
reformu
sistema
odbrane?
Šta
ga
je
sprečilo
da
to
učini
i
zašto
to
nije
učinio?
O
tim
stvarima
se
ne
sme
ni
pitati.
Voj(i)na
tajna!
Da
li
je
možda
razlog
oklevanja
taj
što
su
nekom
potrebne
usluge
baš
ovakvog
“KOS-a”?
A
da
su
te
reforme
sprovedene,
da
je
ovaj
sistem
uređen
na
način
demokratskih
zemalja,
da
su
potom
na
prava
mesta
postavljeni
pravi
ljudi,
ko
bi
mogao
da
napravi
aferu
od
hapšenja
čoveka
uhvaćenog
u
špijunaži,
ako
je
ono,
razume
se,
izvedeno
po
zakonu?
Ovako
izgleda
da
je
vrh
najjače
stranke
napravio
jednu
simbiozu
sa
onim
podzemnim
strukturama
moći
u
vojsci,
sastavljenim
pre
svega
od
ljudi
koji
imaju
nečistu
savest,
te
se
plaše
haških
optužnica
ali
i
od
onih
koji
iz
ideoloških
razloga
sanjaju
povratak
u
devedesete,
ili
možda
još
dalje.
Stvari
su
ovde
davno
prestale
da
se
posmatraju
u
političkoj,
dakle,
načelnoj
ravni.
Sve
je
postalo
gola
borba
za
moć:
skloniti
njegovog
čoveka,
postaviti
svog
-
to
je
jedina
formula
naše
politike.
I,
sasvim
makijavelistički,
sva
su
sredstva
dopuštena.
“Srbija”
će
tako,
ukoliko
»njihov«
čovek
ne
ode,
obustaviti
finansiranje
vojske!
Nije
li
to
upravo
manir
političara
starog
režima
-
da
o
parama
poreskih
obveznika
govore
i
da
sa
njima
postupaju
kao
da
su
njihova
lična
svojina?
Zar
Srbija
nema
zakonsku
obavezu
da
iz
budžeta
izdvaja
sredstva
za
finansiranje
VJ,
zar
je
premijer
iznad
zakona,
zar
je,
na
kraju
krajeva,
reč
uopšte
o
budžetu
Srbije,
nije
li
u
pitanju
budžet
savezne
države
nad
kojim
republička
vlada
nema
nikakve
nadležnosti?
Odsustvo
kredibilne
opozicije
je
svakako
drugi
važan
razlog
ovakvog
stanja
stvari.
Kad
bi
postojao
neko
ko
bi
imao
dovoljan
ugled
da
može
da
agregira
i
usmeri
veliko
nezadovoljstvo
ljudi,
vlast
bi
morala
da
misli
o
tom
nezadovoljstvu,
a
ne
o
sebi
samoj.
Ali
nije
sva
krivica
ni
na
vlasti
ni
na
opoziciji.
Vlast
ne
deluje
u
socijalnom
vakuumu
-
ona
osvaja
prostor
koji
joj
se
prepusti.
Upravo
zato
što
se
politikom
bave
oni
koji
poseduju
natprosečnu
volju
za
moć,
njima
nasuprot
mora
da
stoji
razvijeno
građansko
društvo
koje
počiva
na
jakim
i
nezavisnim
medijima,
na
sindikatima
koji
su
pouzdani
saveznik
radnih
slojeva,
na
moćnom
nevladinom
sektoru,
na
intelektualnoj
eliti
u
kojoj
deluju
snažni
individualci
–
oni
koji
se
ne
svrstavaju
i
koji
ne
beže
u
mišje
rupe
na
prvi
preteći
podignuti
prst.
A
kod
nas
je
baš
u
toj
sferi
društva,
pod
snažnom
gravitacionom
silom
dve
sukobljene
strukture
moći,
nastupilo
veliko
prestrojavanje,
bolje
reći
svrstavanje.
Eksperti
su
odustali
od
stručnih
argumenata
i
počeli
da
ponavljaju
refrene
svojih
političkih
šefova,
savetnici
savetuju
ono
što
političari
žele
da
čuju,
mnogi
mediji
bojažljivo
slede
kurs
nezameranja,
nezavisni
intelektualci
imaju
svoje
favorite
među
lošim
političarima
i
kao
da
im
je
prosto
nelagodno
da
kritikuju
one
koje
su
do
juče
podržavali;
kao
da
ne
vide
da
to
više
nisu
isti
ljudi,
da
ih
je
vlast
promenila.
Čast
izuzecima.
Kad
već
pravimo
paralelu
sa
devedesetima,
treba
reći
da
je
krajem
te
decenije
upravo
ovaj
sektor
društva
odigrao
herojsku
ulogu
tako
što
je
izvršio
snažan
pritisak
na
iste
one
ljude
koji
su
sada
na
vlasti.
Taj
pritisak
ih
je
prenuo
i
uozbiljio.
Nije
li
vreme
da
se
ponovo
mobiliše
taj
vitalni
deo
društva
i
da
se
pomenuti
pritisak
obnovi?
Dolaze
izbori,
ako
se
sve
prepusti
zajapurenim
političarima,
sam
Bog
zna
na
šta
će
njihova
sadašnja
borba
izaći.
Tri
sata
tajno
snimljenog
materijala
su
uzdrmala
državu,
a
neki
izvori
kažu
da
samo
u
toj
produkciji
ima
čitavih
100
snimljenih
sati.
Šta
je
sa
drugom
stranom?
Budemo
li
samo
navijači,
izborna
kampanja
će
nadmašiti
sve
ono
što
smo
do
sada
videli.
Biće
to
festival
dokumentarnog
filma
sa
dva
glavna
favorita:
KOS
i
DB.
Ali
politička
zbivanja
će
imati
sve
samo
ne
festivalski
karakter.
Ponavljam,
ako
su
tri
sata
uzdrmala
državu,
ono
što
sledi
može
da
je
sasvim
razori.
U
odsustvu
uređenog
političkog
prostora,
ozbiljnih
i
skrupuloznih
političkih
aktera,
mora
se
ponovo
izvršiti
mobilizacija
onih
delova
građanskog
društva
koji
imaju
veći
osećaj
odgovornosti
od
političara.
Ne
sme
im
se
dopustiti
da
pređu
prag
koji
je
prešao
Milošević,
da
naprave
onaj
odsudni
korak
posle
koga
se
gubi
osećaj
realnosti
i
sve
izgleda
dopušteno
–
i
bezočna
laž
i
vulgarna,
ničim
neprikrivena
krađa,
i
nasilje
nad
protivnicima.
A
doslovno
jedan
korak
ih
deli
od
toga.
Autor
je
direktor
Medium
Index
–
Gallup
Yugoslavia
hronika
vesti (arhiva)