Mr
Miša
Đurković
Institut
za
evropske
studije,
Beograd
RDJAVA
KAPITALIZACIJA
HAŠKIH
IZRUČENJA
Koreni
sadašnjih
turbulencija
povezanih
sa
izručenjem
nalaze
se
naravno
u
prirodi
i
posledicama
raspada
druge
Jugoslavije.
Podsetimo
se,
sve
odluke
i
praksa
međunarodne
zajednice,
od
Badinterove
komisije
do
Rambujea
bile
su
uglavnom
na
štetu
Srba
i
građana
Srbije.
U
tu
rubriku
slobodno
možemo
ubrojati
i
praksu
Haškog
tribunala
gde
još
nije
podignuta
nijedna
optužnica
za
zločine
počinjene
nad
Srbima
u
Bosni
ili
na
Kosovu.
Međutim,
protekla
decenija
je
takođe
evidentno
dokazala
narodnu
poslovicu
o
tome
da
se
ne
bije
šut
s
rogatim,
te
da
ovdašnja
decizionistička
politika
po
definiciji
vodi
u
propast
svake
vrste,
čak
i
biološku.
Uslov
za
izlazak
Srbije
iz
izolacije
i
marginalizacije
jeste
prihvatanje
svih
pomenutih
nepravednih
odluka,
uključujući
i
eufemistički
nazvanu
“saradnju
sa
Hagom”.
Dosovska
koalicija
je
i
pobedila
na
programu
izlaska
iz
izolacije
ali
uz
potrebu
da
se
sačuva
minimum
nacionalnog
dostojanstva.
Šta
to
konkreto
znači?
Znači
da
se
pojedina
izručenja
moraju
izvršiti.
Međutim,
kada
je
to
već
bilo
tako
i
kada
je
svima
od
početka
bilo
jasno
da
se
problem
ne
može
naprosto
zaobići,
ono
što
je
vlast
morala
da
uradi
jeste
bilo
da
se
zaista
složno
i
hrabro
uhvati
u
koštac
sa
njim
i
da
se
iz
svega
izvuče
najmanje
moguće
štete.
No
DOS
je
sve
radio
na
potpuno
pogrešan
način.
Danas
se
zaboravlja
da
je
Milošević
pre
godinu
dana
bio
ogroman
kapital
i
da
je
njegovo
izručenje
moglo
da
se
mnogo
bolje
realizuje.
Veštija
i
složna
vlast
mogla
je
u
pregovorima
da
izvuče
mnogo
više,
na
primer
da
se
svima,
ili
bar
većini
ostalih
optuženih
sudi
u
Jugoslaviji,
da
se
preko
međunarodne
zajednice
dobiju
garancije
za
pritisak
na
Hrvatsku
i
Bosnu
da
povuku
optužnice
protiv
Jugoslavije
pred
Međunarodnim
sudom
pravde
u
Hagu,
da
se
izvrši
pritisak
na
haški
tribunal
da
konačno
povede
istragu
i
za
zaločine
počinjene
nad
Srbima
itd.
(To
što
koristim
za
pravo
neoprostive
izraze
kao
što
je
pritisak
na
sud,
jeste
upravo
zato
što
je
Haški
tribunal
nažalost
mnogo
više
politička
nego
institucija
prava
i
pravde
i
tako
ga
i
treba
tretirati
i
ovde
–
kao
nužno
zlo
koje
se
ne
može
izbeći.
Uzgred,
običnim
građanima
bi
mnogo
lakše
bilo
da
ga
tako
i
prihvate,
dakle
kao
politički
uslov,
gorku
pilulu
koju
moramo
progutati,
a
ne
kao
navodnu
instituciju
univerzalne
pravde).
Posebno
poglavlje
je
način
izručenja
i
njegovo
institucionalno
regulisanje.
Kao
što
rekoh,
svima
je
bilo
jasno
da
se
neka
izručenja
moraju
obaviti;
upravo
zato
se
moralo
naći
najelegantije
rešenje
za
pravnu
regulaciju
problema,
a
država
je
morala
da
svakog
potencijalnog
izručenika,
svog
građanina
ubedi
da
sam
ode
i
da
mu
ponudi
sve
uslove
za
što
bolju
odbranu,
bez
obzira
na
njegovu
prošlost
i
političku
pripadnost.
Pošto
se
radi
o
ekscesnoj
situaciji,
problem
se
morao
tretirati
u
domenu
državnog
razloga,
kao
jedno
od
onih
retkih
pitanja
kada
je
sudbina
države
i
naroda
zaista
dovedena
u
pitanje
i
kada
se
moraju
povlačiti
potezi
koji
izlaze
iz
domena
normalnog
pravnog
i
političkog
žviota.
U
takvim
trenucima
vrh
zemlje
mora
da
preuzme
punu
odgovornost
i
da
narodu
precizno
objasni
o
čemu
se
radi
i
kakav
nam
je
izbor.
Pozivanje
na
državni
razlog
omogućuje
da
se
unutrašnji
Ustavno-pravni
poredak
sačuva
neokrnjen
i
da
se
ovde
konačno
izgrađuje
vladavina
prava.
Umesto
toga,
DOS
je
angažovao
svoje
pravnike
da
nam
objašnjavaju
kako
je
“međunarodna
pravda”
iznad
domaćeg
zakonodavstva,
kako
je
Haški
sud
jedna
pravedan
institucija
i
da
je
čak
za
optuženike
bolje
da
idu
u
Hag
“jer
će
imati
bolje
uslove,
učiti
strane
jezike
itd.”
Direktno
se
nameće
klasična
totalitarna
maksima
da
subina
deset
miliona
ljudi
ne
može
da
zavisi
od
nekoliko
pojedinaca,
što
može
imati
pogubne
posledice
po
unutrašnji
pravni
i
politički
život.
Drugi
deo
DOS-a
se
sveo
na
jalovu
priču
o
tome
da
se
saradnja
sa
Hagom
mora
pravno
regulisati
i
da
izručenja
samo
na
osnovu
Statuta
haškog
tribunala
nisu
u
skladu
sa
Zakonom
i
Ustavom.
Ovo
je
samo
demonstriralo
njihovu
kompletnu
nemoć
jer
sami
nisu
ništa
uspeli
da
urade
po
pitanju
donošenja
Zakona:
ni
kod
crnogorskih
partnera
ni
kod
ostatka
DOS-a.
Time
na
neki
način
odražavaju
agoniju
većine
građana
koji
znaju
da
se
nešto
mora
uraditi
ali
je
teško
da
se
na
to
odlučimo.
Dok
se
građanima
takav
stav
može
razumeti,
ozbiljnoj
vlasti
koja
treba
deluje
ne
bi
smeo
da
se
oprašta.
Na
kraju
smo,
nakon
godinu
dana,
tamo
gde
smo
i
bili.
Rok
za
ispunjenje
ulitmatuma
se
približava,
u
trgovini
sa
međunarodnom
zajednicom
ništa
nije
učinjeno,
neka
izručenja
se
moraju
izvršiti,
to
će
opet
biti
urađeno
na
najgori
mogući
način.
Oba
dela
DOS-a
gledaju
da
to
kapitalizuju
–
republička
Vlada
kod
međunarodnih
pokrovitelja,
Savezni
vrh
kod
građana
kojima
nešto
znači
jalova
simulacija
otpora
i
nacionalnog
dostojanstva...
A
ja
se
i
dalje
pitam
zašto
imamo
tako
neodgovornu
elitu
i
za
koga
ću
da
glasam
na
sledećim
izborima.
Mislim
da
ću
pojesti
glasački
listić...
hronika
vesti (arhiva)