Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

DEBATE

Debate: Normalizacija, pomirenje i uspostavljanje poverenja na Ex-Yu prostorima

   


Zoran Stokic

ISTINA I POMIRENJE U SRPSKOM DRUŠTVU

Sažetak: Nakon četiri godine demokratskih reformi u Srbiji, postalo je očigledno da do suštinskih promena u srpskom društvu neće doći sve dok reforma ne zahvati one najdublje slojeve društvenog života - sistem vrednosti i stavova koji strukturišu celokupan društveni život. Stare vrednosti, vrednosti autoritarnog društva, koje i dalje određuju konstrukciju srpske stvarnosti, ne mogu se mehanički i jednokratno zameniti novim, demokratsko-liberalnim vrednostima, ma koliko da je snažna inter-kulturna razmena Srbije sa drugim demokratskim zemljama. Na koji način je moguće prevladati stare vrednosti, integrisati problematičnu nedavnu srpsku prošlost i izgraditi nova pravila zajedničkog življenja, tema je ovog rada.

 Ključne reči: istina i pomirenje, tranziciona pravda, komisija za istinu, kolektivna odgovornost, moralna obnova

Uvod

Društvo u demokratskoj tranziciji, poput današnjeg srpskog društva, nalazi se pred zadacima: (re)konstrukcije državnog okvira (teritorija, granice), [i] stabilizovanja političkog sistema (institucionalizacija političkih partija, konstitucionalizam i uspostavljanje vladavine prava) i stvaranja ekonomskog društva. [ii]

 

Važan segment i neophodan elemenat demokratskog preobražaja društva, o kojem će u ovom radu biti reč, jeste uspostavljanje adekvatnog, demokratsko-liberalnog sistema vrednosti u srpskom društvu, kome je prethodni autoritarni režim pod maskom socijalističko-nacionalističkih vrednosti nametnuo sirovu moć kao praktičnu normu postupanja i delovanja. Sistem vrednosti je važan jer, između ostalog, određuje društveni kontekst koji, u znatnoj meri, odlučuje o tome koja će zakonska procedura ili moralno pravilo biti poštovano i primenjivano u svakodnevnoj društvenoj praksi. Međutim, da bi se uspostavio novi sistem vrednosti, neophodno je uspostaviti nepristrasan društveni sud o onome što je bilo loše, odnosno ne-vredno u vrednostima ilivrednostimaautoritarnog društva. Najpouzdaniji i najjednostavniji način da se to postigne jeste nepristrasna analiza načina na koji se bivši režim odnosio prema osnovnim ljudskim pravima svojihpodanika”.

 

Nepravedni postupci bivšeg režima, počinjenih u bliskoj prošlosti, izazvali su među građanima Srbije vrednosnu i moralnu dezorijentaciju, kao i osećanje opšteg nepoverenja u nepristrasnost i pravednost društvenih institucija. Gubitak poverenja i solidarnosti među članovima društva direktna su posledica brojnih slučajeva narušavanja osnovnih ljudskih prava i sloboda, koji nisu rasvetljeni ni do danas. [1]

 

Upravo zbog toga, ukoliko želimo da podstičemo demokratske vrednosti i demokratsku kulturu srpskog društva, to nije moguće učiniti ako se to društvo nije prethodno, na pravi način, odredilo prema onim postupcima bivšeg režima u čijem korenu stoje nedemokratske i anti-liberalne vrednosti. Na taj način, sam proces društvenog vrednovanja nepravednih postupaka počinjenih u bliskoj prošlosti (koji uključuje pravno prevladavanje prošlosti, komisije za istinu, javno razmatranje i dr.), ukoliko je usmeren u pravom smeru, zapravo tek konstituiše osnovne vrednosti i pravila liberalno-demokratskog društva. Iz tog razloga, u ovom radu biće predstavljeni moralno prihvatljivi ciljevi kojima tranziciono društvo treba da se rukovodi u suočavanju sa postupcima bivših vlasti, kao i sredstva kojima je moguće postići te ciljeve.

Društvo u tranziciji i tranziciona pravda

Kada društvo krene u tranziciju od jednog autoritarnog režima, ono, pre ili kasnije, mora odlučiti šta će preduzeti u pogledu kršenja osnovnih ljudskih prava koja su počinili prethodni režimi ili njegovi ljudi, i kojom bi osnovnom svrhom u ovom izboru jedna takvademokratija u nastajanjutrebalo da se rukovodi.

Postoje dva cilja koja su moralno neprihvatljiva: osveta i ˛zaboraviti i ići dalje˛.

Osveta može biti privatna ili javna, a obe jednako izražavaju nepoštovanje vladavine prava i odgovarajuće procedure. Privatna osveta predstavlja proizvoljno kažnjavanje, praćeno atavističkim uživanjem u patnji  krivca”, kojim se na posredan i nezakonit način namiruje pričinjena šteta [iii] ; Javna osveta je još štetnija po proces tranzicije, jer ona institucionalizuje ˛pravdu pobednika˛, u kojoj nema legitimnog pravnog procesa, već puka pripadnost gubitničkoj strani predstavlja dovoljan osnov za pravnu i moralnu krivicu. Takva pravda pobednika ne samo da otvara mogućnost da u takvom procesu budu kažnjeni i nevini ljudi, već ona urušava jedan od temelja poverenja pojedinca u društvopoverenje u nepristrasnost sudstva, koje, zapravo, tek treba zadobiti u procesu tranzicije. [2]

Cilj ˛zaboraviti i ići dalje˛ jedno društvo prihvata kada poriče da su se zločini ikada dogodili ili kada briše društveno sećanje na zloupotrebe vlasti - o zločinima se tada javno ne govori. Međutim, takav zaborav je teško ostvariti, pogotovo na duže vreme, jer potisnuta osećanja krivice, straha, poniženja i besa mogu naknadno izbiti na nekontrolisan način, npr. kroz iracionalnu odmazdu, gde se “cilj zaborava preobraća u cilj osvete”. Ublažavanje činjenica, umanjivanje njihovog značaja, što je jedan vid krivotvorenja, vodi zaboravu, a zaborav vodi poricanju, a poricanje ponavljanju. [iv]

Primer za takav povratak potisnutog sećanja je šovinističko, ˛bratsko˛ klanje između Hrvata, Muslimana i Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koje se ponavljalo više puta tokom XX veka. U Titovoj Jugoslaviji, drastičan primer pristupa “zaboraviti i ići dalje” predstavlja posleratno prećutkivanje i relativizovanje hrvatskog genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima počinjenim tokom II svetskog rata, a sve to u ime navodne “jednakosti i ravnopravnosti naroda i narodnosti”. [3]  Potonji događaji i krvavi raspad SFRJ najbolje govore o tome koliko je takav pristup pogrešan. 

Ako prihvatimo da osveta i zaborav ne treba da budu ciljevi društava koja teže tranzicionoj pravdi, tada se postavlja pitanje koji su to ciljevi koje će, kao legitimne, prihvatiti društvo u celini? Navešćemo nekoliko takvih ciljeva: [v]

 

1.     Autoritativna istraga i obelodanjivanje poznatih činjenica o žrtvama kršenja ljudskih prava i o prekršiocima, kao i o njihovim vezama sa nalogodavcima.

2.     Stvaranje medijskog i javnog prostora na kome bi žrtve i njihove porodice javno ispričali svoje priče i dobili zadovoljenje, priznanje ili nadoknadu (Ovim se iskazuje poštovanje prema žrtvama, ali je, takođe, i značajno sredstvo za otkrivanje istine).

3.     Otkrivanje lica i grupa odgovornih za zloupotrebe i njihovo pravedno kažnjavanje.

4.     Poštovanje pravne države i pravnog procesa (posebno značajno za novu vlast, upravo da bi pokazala da se time razlikuje od prethodnog autoritarnog režima).

5.     Unapređivanje i podizanje nivoa javnog promišljanja o onome što se dogodilo, o tome ko je za to odgovoran, o tome kako društvo treba da reaguje, uz omogućavanje pravednog saslušanja svim stranama.

6.     Izmene zakona i institucija vlasti, uključujući pravni sistem, policiju i vojsku, kako bi se uklonili uzroci ranijih zloupotreba i obezbedilo da se zloupotrebe ne ponove u budućnosti.

7.     Pomirenje bivših neprijatelja, tako da postanu sposobni da žive zajedno bez nasilja, čak i ako ostanu nesaglasni po pitanju interpretacije motiva i uzroka sukoba.

8.     Promocija dugoročnih valjanih promena, održiva demokratizacija društva i pravedan ekonomski razvoj.

 

Pojednostavljeno, ovih osam ciljeva čine: istraga i pravedno kažnjavanje odgovornih za zločine i pravedno obeštećenje žrtava (1,2,3), uz poštovanje pravnog procesa (4.) i uz strukturne promene zakona i institucija (6.), u cilju stabilizovanja demokratske pravne države; sledi javno razmatranje procedura i efekata tranzicione pravde (5.), koje doprinosi pomirenju (7.) i demokratskom razvoju društva u celini (8).

U skladu sa ovim ciljevima treba odabirati odgovarajuća sredstva i metode, koja moraju uzimati u obzir specifičnosti svakog društva, kao što je stanje u kome se zemlja nalazi (građanski rat sa ili bez pobednika, situacija vojnog poraza i okupacije dela teritorije, nagoveštaji daljeg raspadanja države i dr.), kao i karakter i dinamika odnosa tranzicione pravde i drugih socijalnih ciljeva (demilitarizacija društva, smanjenje opšteg siromaštva, održiva demokratizacija i dr.).

Odabir prikladnih sredstava i metoda je veoma bitan, jer način na koji društvo usmerava tranzicionu pravdu može potkopati ili pospešiti njegove napore da ostvari demokratsku tranziciju. Tako, praktične potrebe konkretnog slučaja mogu zahtevati da se nekom od navedenih ciljeva da manji naglasak ili da se, makar privremeno, izostavi: npr. sveobuhvatne pravne sankcije protiv nekadašnjih prekršilaca ljudskih prava mogu ugroziti krhku demokratiju u kojoj vojska (ili policija), odgovorna za ranije zloupotrebe, još uvek ima društvenu i političku moć. [vi]

Od osam navedenih ciljeva, peti cilj –javno razmatranje– ima prioritet, jer je on neka vrsta meta–principa za izbor, odmeravanje i realizaciju svih ostalih ciljeva. On se odnosi na ostale ciljeve, jer svaki od njih zahteva široku javnu raspravu i demokratsko odlučivanje o opravdanosti svakog cilja posebno, kao i njihovom stapanju u jedan celovit i integrisan skup koji doprinosi opštoj demokratizaciji društva. Javno razmatranje je, praktično, izraz opredeljenosti vlasti za poštovanje svojih građana i stupanje u otvorenu komunikaciju sa njima, kako bi se došlo do demokratske odluke sa kojom svi mogu da žive, makar se svi sa njom i ne slagali. [vii]

Javno razmatranje je, takođe, nezamenljiv instrument za uklanjanje ili ograničavanje ˛nevidljive moći,˛ ˛tajne moći,˛ arcana imperii, [viii] koja je karakterisala autoritarno srpsko društvo. Naime, kršenja ljudskih prava i sloboda u prethodnom periodu bila su, kao i u svim sličnim slučajevima, pravdana tzv. državnim razlozima [ix] i činjena su u tajnosti kad god je to bilo moguće. Međutim, kako je još Kant tvrdio: ˛Svi postupci koji se dotiču prava drugih ljudi su nepravični, ako se njihova maksima ne slaže sa publicitetom”. [x]

Javno razmatranje, odnosno iznošenje u javnost upravo delegitimiše ovakve postupke počinjene u prošlosti i povećava rizik takvog postupanja u budućnosti - predočavajući potencijalnim akterima takve prakse da nije sigurno da će njihovi postupci ostati tajni.

 

Važan segment javnog razmatranja čine sudski postupci pred domaćim i međunarodnim sudovima. Sudski postupci bi mogli, kroz istragu i kažnjavanje počinioca kršenja zakona, da utiču na javnost u velikoj meri, da ne postoji problem korumpiranog sudstva [4] i nedovoljne kompetentnosti tužilaštava i drugih institucija pravnog sistema u državi, problem nedostatka dokaza (uništena dokumentacija) i politička blokada pojedinih sudskih postupaka. Iz tih razloga, loše vođeni sudski procesi često dodatno ozlojeđuju žrtve nepravednih postupaka, dok, istovremeno, uz nekompetentno i navijački obojeno medijsko praćenje takvih procesa, ostatak populacije stiče svest o tome da je nepravda trajna karakteristika takvog društva. [5]

 

Sa druge strane, specifičnost srpskog slučaja je postojanje ad hoc Tribunala u Hagu, koji je formiran sa namerom da kažnjava krivce za ratne zločine na prostorima bivše Jugoslavije. Međutim, desetogodišnji rad tog međunarodnog suda je dovoljna distanca za ocenu da taj sud, iz različitih razloga, još uvek nije uspeo u svojoj osnovnoj nameri. [6] Ali je zato haški tribunal, ne sasvim bez svesne namere, postao dominantno pitanje i pred-uslov svih uslova u procesu priključenja Srbije međunarodnim integracionim tokovima. Time su, na jedan sasvim pogrešan način, pomešane “sfere pravde”, proces usvajanja osnovnih vrednosti demokratije i uspostavljanje pravednog društva zamenjen je banalnim utilitarizmom, u formi razmene optuženih pred haškim sudom za određene trgovinske preferencijale ili, čak, za novac. I inače krhko poverenje srpskog društva u nepristrasni sud međunarodne pravde danas je potpuno ishlapelo [7] pred kategoričnim zahtevima real politique.

 

Stoga se danas postavlja pitanje da li, uz nedoraslo domaće sudstvo i haški sud koji svojim postupcima ne unosi poverenje, već stvara dodatnu zbrku, postoji institucionalni način da se srpsko društvo vrati na put preispitivanja nepravednih postupaka bivšeg režima u cilju pre-vrednovanja starih vrednosti i uspostavljanja pravednog društva?

Može li istina biti korisna za život?

Praksa je pokazala da je u zemljama koje su u tranziciji od autoritarnog ka demokratskom društvu neophodno formirati tzv. ˛Komisiju za istinu i pomirenje˛, kao efikasan supstitut i potporu sudstvu. Naime, oslobođena obaveze da presuđuje i kažnjava, ta komisija bi direktno radila na otkrivanju istine o neposrednoj prošlosti, radi ˛priznavanja prošlih nepravdi˛, što je ˛od suštinske važnosti za oporavak razorenog društva˛ [xi]

Što se tiče pravnih ovlašćenja, proceduralnih sredstava i trajanja postupka, oni zavise od specifičnosti društvenog konteksta, ali postoje opšta pravila koja su primenjljiva u svakom tranzicionom društvu. [xii]

Međutim, da bi takva Komisija uspešno radila, neophodno je da postoji konsenzus najvažnijih društvenih aktera o ciljevima rada te komisije. A takvog konsenzusa nema, ako ne postoji zajednički motiv za suočavanjem sa, najčešće, veoma neprijatnom istinom. To se najbolje može videti na primeru srpske Komisije za istinu i pomirenje, koja je formirana nakon pada režima S.Miloševića ali je ubrzo prekinula svoj rad i to, po rečima nekih članova te komisije, prvenstveno zbog neslaganja i sukoba dve tadašnje dominantne političke snage u Srbiji oko nadležnosti i ciljeva zbog kojih je komisija formirana. Taj primer je, takođe, ilustrativan jer pokazuje da su političke snage koje su uticale na ukidanje te komisije, iste one snage koje su nastavile da zloupotrebljavaju tajne poluge vlasti, nasleđene od bivšeg autoritarnog režima, u cilju osvajanja i održanja na vlasti i nezakonitog sticanja bogatstva (zloupotreba tajne policije, zloupotreba tajnih policijskih dosijea, prisluškivanje i ucenjivanje političkih protivnika, kontrola medijskih kuća, reketiranje uspešnih privrednika i dr.).

 

Kako je današnja srpska politička scena znatno izmenjena, a politički akteri koji su presudno uticali na ukidanje pomenute komisije su izgubili politički uticaj, postoji mogućnost da se formira nova komisija za istinu, koja bi ovog puta imala ozbiljnu podršku svih relevantnih društvenih partija i donekle stabilizovanih državnih institucija.

Međutim, postavlja se pitanje koji bi motiv mogao biti dovoljno jak i dovoljno nad-stranački, nad-ideološki, da bi mogao biti zajednički motiv suprotstavljenih političkih aktera za suočavanjem sa istinom o proteklim događajima?

Suštinski motiv suočavanja društva sa svojom tamnom i potisnutom istorijom jeste ˛potreba da budućnost društva usmerimo u dobrom pravcu˛ (B. Pitjana).

 

Kakva je korist od kolektivnog sećanja na nepravedne postupke naših “bližnjih” sunarodnika? -“Onde gde nema kolektivnog sećanja, gde ljudi ne dele zajedničku prošlost, tu ne može biti istinske zajednice. Tamo gde treba oformiti zajednicu mora se stvoriti kolektivno pamćenje.” [xiii]  

Zašto je bitno, za izgradnju pravednog društva, kolektivno pamćenje nepravednih postupaka? Zato što samo kolektivno pamćenje, zajedničko sećanje “omogućava kako oproštaj, tako i njegovu suštinsku pretpostavku, iskreno pokajanje, koje (...) vakciniše demokratiju protiv dalje zloupotrebe vlasti”. [xiv] U tom smislu, uloga Komisije za istinu u stvaranju tog kolektivnog sećanja na nepravedne postupke je od neprocenjive važnosti. Međutim, rezultati rada takve komisije ipak imaju ograničen uticaj.

 

Kolektivna odgovornost vs kolektivna krivica

 

U suočavanju sa posledicama nepravednih postupaka počinjenih u prošlosti, komisije za istinu se, uglavnom, fokusiraju na pojedince i grupe koje su odgovorne za te postupke, dok, s druge strane, pružaju moralno i materijalno obeštećenje žrtvama. Međutim, ovakav način suočavanja sa prošlim nepravdama ima ograničen domet, jer, ipak  ne zahvata celinu društva. Naime, osim odgovornih pojedinaca i grupa i njihovih žrtava “u nekom smislu je čitava naša nacija bila saučesnik događaja iz prošlosti.” [xv]

Individualizirana odgovornost, praktično, abolira većinu, čime sprečava ostale, neoznačene članove društva (ne‑žigosane postupkom) da steknu svest o sopstvenoj odgovornosti, odn. svest o sopstvenom udelu u krivici za loše stanje u društvu. [8]

 

Zašto je to važno? Zato što je potpuno jasno da je “masovno kršenje ljudskih prava nemoguće bez prećutnog pristanka mnogih ljudi” [xvi] : “Stopala kojima (diktator, Z.S.) gazi po vašim gradovima, odakle mu ako to nisu vaša? Otkuda mu moć nad vama, sem uz vašu pomoć? Kako bi se usudio da nasrne na vas da nema vašu saradnju?” [xvii]  

Na taj način, svojim činjenjem ili nečinjenjem “društvo je postalo u celini odgovorno,” [xviii] pri čemu je ta odgovornost naročito naglašena u unutrašnjem smislu (u intra-kulturnom smislu, tj. u odnosu na samo to društvo)

Unutrašnji smisao odgovornosti društva je naglašen jer, čak i pod pretpostavkom da to društvo uspe da, npr. uz pomoć snažnog saveznika, izbegne svoju “spoljašnju” odgovornost –tj. odgovornost prema drugim narodima sa kojim je bilo u sukobu (Srbija je, za razliku od susednih zemalja, lišena ove “pogodnosti”) [9] , prećutkivanje takve odgovornosti u krilima istog tog društva gradi trajne prepreke njegovom napretku i razvoju. Naime, bez odgovarajućeg, nijansiranog poimanja odgovornosti, društvo tone u moralno sumnjive opcije pravdanja ili zaborava, [xix] a vrednosti i pravila koja su omogućila narušavanje prava u prošlosti, nastavljaju i dalje da određuju karakter institucija i ponašanje pojedinaca u društvu. [10]

 Da bi se došlo do uzroka kršenja prava u prošlosti, rekonstrukcija istine mora zahvatati najdublje slojeve društvenog života – sistem vrednosti, tumačenja stavova i potreba.

U tom smislu, suočavanje društva sa sopstvenom odgovornošću najpre ocrtava krivicu “istaknutih” pojedinaca, ali, takođe, posredno ocrtava i njihovu vezu sa celokupnim društvom, sa karakterom društvenih institucija, kao i sa načinom života u toj zajednici. Način ponašanja svakog pojedinca zavisi od pravila koja povezuju osobe u grupu, tj. zajednicu i upravo ovaj unutrašnji odnos građana i političke zajednice čini da se neka zajednica konstituiše kao naša: “Političke zajednice se i konstituišu na uverenju svojih članova da svi zajedno pripadaju jednoj političkoj zajednici." [xx] Ovaj doživljaj “pripadnosti zajednici” je izuzetno važan, jer on izaziva u pojedincima “osećanja stida ili ponosa” u odnosu na političke postupke zajednice čiji su članovi. [xxi] Osećanja stida ili ponosa u odnosu na postupke zajednice predstavlja njihov “odraz prihvatanja statusa punopravnog člana političke zajednice, sa punim moralnim obavezama prema toj zajednici”. [xxii]  Na taj način, pojedinci se identifikuju sa zajednicom i “stiču osećanje kolektivne savesti” [xxiii] . Upravo ova ‘kolektivna savest’ predstavlja “unutrašnji” društveni kontekst koji štiti zajednicu od mogućih (daljih) zloupotreba društvenih institucija.

 

Imajući ovo u vidu, jasno je da nije moguće formalno i “spolja” reformisati društvene institucije i društvo samo bez unutrašnje, moralne obnove društva, a ova je moguća jedino iz promenjenog naznačenog “unutrašnjeg odnosa” građana i političke zajednice.

 Upravo to čini irelevantnim - u međunarodnim i domaćim krugovima raširene teorije - o “krivici, iskupljenju i pomirenju”, koje se zasnivaju na dominantnoj, a ponegde i isključivoj ulozi Tribunala u Hagu u procesu otkrivanju istine o dešavanjima na prostoru bivše Jugoslavije, sa sve pripadajućom tabelom krivaca i žrtava, zločinačkih i nevinih naroda (koja se iscrtava na sudskim procesima koji se zasnivaju na, tobože, individualnoj odgovornosti pojedinaca, koji su “uzgred” rukovodili kolektivitetima), tabelom koju svi narodi treba samo da prihvate, nakon čega će uslediti dugo očekivani “proces pomirenja”. [11] Naravno da takvu “označavajuću praksu” tzv. međunarodne zajednice nijedan narod ex-Jugoslavije neće iskreno prihvatiti i uvažavati, a naročito je neće prihvatiti i priznati kao pravednu oni narodi (ili, realnije, onaj narod) koji, na taj način, budu označeni kao krivci.

 

Istina, pomirenje i moralna obnova društva

 

Jasno je da praštanje i pomirenje koje bi uključivalo samo određene delove društva (krivce, izvršioce i žrtve), ne može imati dugoročne pozitivne posledice. Potpuno “ozdravljenje nacije” podrazumeva prihvatanje sopstvene odgovornosti (koja je asimetrična i nelinearna odgovornost) svih članova društva za kršenje ljudskih prava u nedavnoj prošlosti, ali to prihvatanje odgovornosti ne može biti spolja nametnuto- ono mora biti “unutrašnje”, da bi bilo potpuno iskreno  Prihvatanje odgovornosti mora biti iskreno, jer ono podrazumeva iskreno kajanje, koje se uvek upućuje drugom. [xxiv]  A, bez iskrenog kajanja nema praštanja i pomirenja među narodima, nema solidarnosti unutar samog naroda i “osećaja zajedničkog odnosa prema budućnosti”.

 

Sa etičkog stanovišta, krajnji cilj vraćanja “kolektivnog pamćenja” jeste uspostavljanje sistema vrednosti koji korespondira pravednom političkom poretku, kome tranziciono društvo teži, ili bi trebalo da teži. Takav sistem vrednosti predstavlja nešto poput svetla na kraju tunela - on u ovom društvu zapravo (još) ne postoji, već, on tek treba da postoji: “U zemlji koja decenijama nije imala odgovarajuće shvatanje realnosti, istinu da i ne spominjemo,” [xxv] institucije poput Komisije za istinu moraju nastojati da, otkrivanjem onoga što se zaista događalo, doprinesu reintegraciji prošlosti i “stvaranju osećaja moralne orijentacije, u periodu tranzicije od diktature ka demokratiji.” [xxvi]

 

Sam proces ustanovljavanja Komisije za istinu, s jedne strane, “direktno se tiče istoričara, čiji je zadatak da rekonstruiše istorijske tokove i događaje i pomogne shvatanje samog društva o sopstvenim korenima i pravcu razvoja.” [xxvii] Ovaj proces prevrednovanja prošlosti “od Istorije zahteva da pokaže svoje vrline, svoju vrednost licem u lice sa sadašnjošću.” [xxviii] Međutim, javno razmatranje rezultata rada takve komisije, s druge strane, mora uključiti sociologe, filozofe, teologe, umetnike, odnosno širu intelektualnu elitu društva, upravo zato da bi interpretacija tih događaja obuhvatala sve, pa i najdublje slojeve društvene stvarnosti, te da bi analiza i tumačenje takvih događaja bili, u što manjoj meri, podložni ideološkim i stranačkim “interpretativnim zakrivljenjima”.

 

Da bi istina o prošlim događajima mogla biti korisna za život jednog naroda, ona mora, iz pogrešnih izbora prošlosti, bacati svetlo na izbore i dileme sadašnjosti, jer vrednosti i izbori jednog društva ne mogu se graditi na nekakvim izvan-društvenim normama i principima, nezavisnim od vrednosti utemeljenih unutar samog društva i javnih tradicija njihove interpretacije. [xxix] Istina o prošlim događajima u društvu, o kršenjima ljudskih prava i o vrednostima i stavovima koji su takvim postupcima bili u osnovi je od neprocenjive važnosti za demokratsku reformu društva, jer, upravo “od sukoba ili slaganja starih stavova i novih potreba svaki narod svakodnevno gradi svoju sudbinu, svoju sadašnjost” [xxx] i izabira svoj put u budućnost. A, “budućnost nije jedan jedini put!” [xxxi]

 

 

Zoran Stokić

septembar 2004. u Beogradu

Summary

 After four years of democratic reforms in Serbia, it became clear that substantial changes in serbian society will not come without reform of system values and attitudes which structure total social life. The old values inherited from an autoritarian society, which still configure serbian construction of reality, cannot be mechanically and in single turn substituted and mixed with news values. Inter-cultural exchange between Serbia and other democratic countries can help this process, but it is not enough itself. Aim of this paper is to discuss a way to overcome the old system values, to integrate serbian problematic near past into serbian present and to raise new rules of democratic living.

 

Key words: Truth and Reconciliation, Transitional Justice, Truth Commission, Collective Responsibility, Ethical Renewal

 



[1] Nedavno je Komitet UN za ljudska prava upozorio SCG da "još nije rešen problem nekažnjivosti za ozbiljne povrede ljudskih prava u periodu pre i posle oktobra 2000." (v. Beta, 01.08.2004.)

 

[2] Ako su za suđenje izdvojeni isključivo gubitnici, tj. poraženi, “jednakost pred zakonom je prekršena˛, B.Vilkins, ˛Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju?˛, Theoria XLI, Vol. I, Beograd, 1998, str.10.

[3] O "rezultatima" ustaškog pokreta tokom II svetskog rata, v. Edmond Paris, Genocide in satellite Croatia 1941-1945: a re­kord of racial persecution and massacres (transl. L. Perkins), American Institute for Balkan Affairs, Čikago, 1961.

 

[4] U državi u kojoj Trgovinski sud direktno utiče na održavanje stečenih monopola u privredi, ne čudi vest da ministar pravde nalaže sudijama posebnog odeljenja Vrhovnog suda Srbije da vrate novac koji su prisvojili nezakonitim uvećanjem svojih plata, v. Blic od 31.08.2004.

[5] O “šoku pravne države”, prednostima i slabostima pravnog prevladavanja prošlosti, v. V.Vodinelić, Pravna odgovornost za autoritarnu prošlost, u: Nova srpska politička misao, vol.VII (2000), br.1-2, str. 29-51.

[6] Osim toga što nekoliko ključnih aktera ratnih sukoba (Karadžić, Mladić, Gotovina, Tači, Haradinaj) izmiče, čini se trajno, haškoj ruci pravde, sudski proces protiv S.Miloševića preti da se pretvori u fijasko- nametanje advokata odbrane je podrilo legitimitet tribunala, dok Miloševićeva “politička” strategija odbrane preti da, makar u međunarodnoj javnosti, dramatično utiče na promenu vladajuće definicije događaja u ex-Jugoslaviji (koju, inače, energično zastupaju haški tužioci).

[7] V. istraživanje agencije Marten Bord & NSPM jul-avgust 2004.godine, o odnosu građana Srbije prema tribunalu u Hagu, na www.nspm.org.yu

[8] Ova odgovornost se delom može shvatiti u Jaspersovom smislu, kao politička odgovornost naroda za dela vlade koju su izabrali (v. Pitanje krivice, Beograd,1999.), a to znači i za ona dela vlade kojima su kršena ljudska prava; međutim, postoji i temeljniji aspekt ove odgovornosti, u smislu “masovne individualne krivice” (H.Jeger) za javno i tajno podržavanje kolektivnog “životnog stila” koji je doveo do kršenja ljudskih prava i urušavanja države (u korenu tog životnog stila se nalaze »stare« vrednosti koje je danas neophodno pre-vrednovati).

[9] Tu se kolektivna odgovornost pokušava tumačiti kao tzv. kolektivna krivica naroda, koja predstavlja, zapravo, nešto sasvim suprotno –kvazi-moralnu formu kojom se strani poraženoj u ratu nameće obaveza samožigosanja i priznavanja onog okvira za definisanje stvarnosti koji legitimizuje dominaciju, odn. pravdu pobednika. v. I. Vuković, Postoji li kolektivna odgovornost za kršenje ljudskih prava, u: Nova srpska politička misao, vol. VII (2000), br.1-2, str.7-28.

[10] Nakon četiri godine demokratske tranzicije u Srbiji, dešava se to da se današnji ministar finansija srpske vlade, predstavnici sindikata, kao i policijski i sudski eksperti slažu u tome da današnjom Srbijom i dalje vladaju “stare” strukture moći (moćnici i tajkuni iz Miloševićevog vremena, bivši i sadašnji pripadnici tajnih službi i sl.), v. pisanje beogradske štampe (Blic, Glas, Politika, i dr), u periodu 15.08.-10.09.2004. godine.

[11] U prihvatanju takvog rezonovanja leži razlog neuspešnosti projekata poput serijala “Istina, odgovornost i pomirenje” TV B92, koji se oslanjao na pristrasne dokumentarne emisije britanske državne televizije BBC, koje su, potom, komentarisali istomišljenici. Jednostrano sagledavanje prošlih događaja, karakteristično za takve projekte, ne samo da ne utiče na sagledavanje istine i proces pomirenja, već taj proces dodatno otežava i komplikuje, stvarajući odbojnost kod većeg dela stanovništva Srbije prema takvim, osetljivim temama i produbljujući već postojeće podele i netrpeljivost između tzv. srpskih “građanista” i srpskih “nacionalista”.



[i] I. Bibo, Beda malih istočnoevropskih država, Novi Sad, 1996.

[ii] H. Linc i A. Stepan, Demokratska tranzicija i konsolidacija, Beograd, 1998.

[iii] F. Niče: Genealogija morala, Beograd, 2003.

[iv] H. Arent, "Organizovana krivica i univerzalna odgovornost", Reč br.57, 1999; "Lična odgovornost pod diktaturom", Reč br.59, 2000.

[v] V.D. Kroker, Tranziciona pravda i civilno društvo, Theoria XLI, 1, Beograd, 1998, str. 19-44.

[vi] A. Borejn i Dž. Livi, Zalečenje nacije, Beograd, 2000.

[vii] J. Bohman, ˛Public Deliberation: Pluralism, Complexity and Democracy, London, 1996. (O razlici između javnog razmatranja nasuprot racionalnom konsenzusu, političkom cenkanju i sl.)

[viii] N. Bobio, Budućnost demokratije, Beograd, 1990, str. 26.

[ix] ibid, str. 28.

[x] I. Kant, ˛Večni mir˛ u ˛Um i sloboda˛, Beograd, 1974, str. 265.

[xi] B. Pitjana u: A. Borejn, nav. delo, str. 7.

[xii] P. B. Hayner, ˛Fifteen Truth Commissions–1974–1993: A Comparative Study˛, in N. Kritz, ur. Transitional Justice, Washington D.C., 1995, Vol. I, p. 225-261.

[xiii] M. R. Nibur u: Zalečenje nacije, str. 13.

[xiv] S. Baber , ibid, str. 13.

[xv] E. Saks , ibid, str. 136.

[xvi] C. S. Nino, Radical Evil on Trial, p. 11, cit. po: Kroker, nav.delo, str.26.

[xvii] E. de la Boétie, Politika poslušnosti: rasprava o dobrovoljnom ropstvu (1550 godina), Novi Sad, 1998, str. 17.

[xviii] P. Ajlvin u: Zalečenje nacije, str. 60.

[xix] Kroker, nav. delo, str. 26.

[xx] M. Stupar, Teorije o političkim dužnostima, Beograd, 1996, str. 154 -155.

[xxi] ibid, str. 155.

[xxii] M. Vasović, Vaspitanje za demokratiju-problem transfera, u Demokratija-vaspitanje-ličnost, Beograd, 1997, str. 150-163.

[xxiii] ibid.

[xxiv] ibid.

[xxv] A. Krog u: Zalečenje nacije, str. 144-145.

[xxvi] A. Salaket, ibid. str. 73.

[xxvii] A. Odendal, ibid, str. 34.

[xxviii] F. Brodel, Istorija i sadašnjost, u: Spisi o istoriji, Beograd, 1992, str. 354.

[xxix] R. Rorty, Contingency, Irony and Solidarity, Cambridge, Cambridge Univ. Press, 1989.

[xxx] Brodel, nav.delo, str. 365.

[xxxi] ibid, str. 342.

 
     
     
 
Copyright by NSPM