DEBATA
Mario
Kalik
O
fantazmu
Miloševica
i
jednoj
paranaucnoj
analizi
(Slobodan Antonic, Politicki
sistem i elite u Srbiji pre i posle 5. oktobra)
U
mnogim
prikazima
naucnog
metoda
kao
njegove
osnovne
osobine
navode
se
objektivnost,
preciznost,
sistematicnost
i
celovitost.
Podrazumeva
se
da
te
norme
treba
da
važe
i
za
rad
u
okviru
jednog
naucno-istraživackog
projekta
koji
pretenduje
da
bude
nešto
više
od
novinskog
komentara.
Stice
se,
medutim,
utisak
da
je
jasna
linija
izmedu
žurnalizma
(makar
i
s
primesama
strucne
rasprave)
i
ozbiljnog
naucnog
rada
dosta
pomucena
u
predloženom
tekstu
dr
S.
Antonica.
Nažalost,
to
nije
jedini
ili
bar
redak
slucaj
na
našoj
intelektualnoj
sceni
-
samoproklamovani
"analiticari"
politickih
zbivanja
su
svojim
brojnim
nastupima
u
inace
"odvec
slaboj
nezavisnoj
i
kritickoj
javnosti"
(Antonic)
politicku
analizu
pretvorili
u
paranaucnu
egzibiciju
sa
jakim
propagandistickim
efektima.
Njihovo
gotovo
monopolski
položaj
na
intelektualnom
"tržištu"
svakako
je
doprineo
"odvec
slaboj
nezavisnoj
i
kritickoj
javnosti".
Možda
je
to
neminovna
posledica
prodora
tržišta
u
svet
intelektualne
kulture,
odnosno
srozavanja
kriterijuma
teorijske
anlize
na
nivo
tržišta
roba
i
usluga.
Ipak,
nije
nam
namera
da
ovom
prilikom
pretresamo
fenomen
novokompanovanih
"politickih
analiticara"
i
njihovog
napadnog
pojavljivanja
u
medijima,
ukljucujuci
i
one
sa
preovladujucom
žutom
bojom.
Niti
nas
zanima
psihološko-moralna
pozadina
tog
neselektivnog
pristajanja
na
svaki
ponudeni
intervju
ili
molbu
za
pružanje
"analiticarskih"
usluga.
Cilj
nam
je
da
suocimo
njihove
pretenzije
i
stvarnu
prirodu
njihovih
"analiza".
Njihove
"analize"
pretenduju
na
naucnost,
i
u
tom
smislu
se
oni
pojavljuju
u
ulozi
univerzitetskih
nastavnika,
saradnika
naucnih
instituta
ili
urednika
strucnih
casopisa.
Medutim,
da
li
je
ovo
pojavljivanje
samo
pokrice
za
za
paranaucnu
delatnost,
ili
istinska
garancija
naucne
temeljenosti
onoga
što
se
izlaže?
Predloženi
tekst
dr
Antonica
samo
je
jedan
u
nizu
tekstova
koji
su
preplavili
našu
intelektualnu
scenu
poslednjih
godina
i
u
tom
svojstvu
ce
nam
poslužiti
za
preispitivanje
dominantnog
pristupa
u
razumevanju
nace
politicke
stvarnosti.
Pocnimo
od
konfuzije
u
pogledu
periodizacije
-
kao
kriterijum
za
hronološku
podelu
proteklog
razdoblja,
iza
koje
bi
trebalo
da
stoje
teorijski
argumenti,
uzima
se
politicki
položaj
Slobodana
Miloševica,
pa
se
razlikuje
doba
"Miloševiceve
Srbije"
i
"post-Miloševicevsko"
doba.
Medutim,
dok
se
u
prvom
delu
opsežno
i
sa
velikim
pretenzijama
govori
o
presudnom
uticaju
jednog
društvenog
aktera
na
oblikovanje
citavog
društveno-politickog
života
(tako
da
cela
Srbija
postaje
"Miloševiceva"),
na
pocetku
drugog
dela,
koji
se
odnosi
na
"post-Milkoševicevsko"
razdoblje,
kaže
se
da
je
"sistem
ostao
suštinski
isti".
Kako
je
to
moguce?
Ako
je
Miloševic
imao
snažan
i
odlucujuci
znacaj
u
društvenoj
strukturi
(sistemu),
onda
bi
rdaikalna
promen
njegovog
društvenog
položaja
neminovno
dovela
do
promene
društvene
strukture.
Ili
su
u
temelju
njegovog
delovanja
bili
prisutni
neki
sistemski
ucinci
kojih
on
i
vecina
aktera
nije
bila
(i
nije
morala
biti)
svesna,
i
koji
su
omogucili
onu
suštinsku
identicnost
sistema?
Nažalost,
dr
Antonic
nam
o
tome
ništa
ne
govori.
Njegova
"anliza"
se
svodi
na
manifestni
aspekt
politickog
(ne
cak
ni
ukupnog
društvenog)
života,
tako
da
je
pitanje
društvene
strukture
krajnje
zanemareno,
ili
je
dato
u
površnim
naznakama
koje
bi
trebalo
da
sugerišu
presudan
uticaj
vodeceg
politickog
aktera
na
njen
sklop.
Drugi
važan
aspekt
koji
je
upadljivo
odsutan
jeste
dimenzija
interakcije
našeg
društvenog
sistema
sa
okolnim
sistemima
i
globalnim
sistemom.
Postalo
je
pravilo
da
se
sudbina
naše
zemlje
(a
time
i
raspodela
politicke
odgovornosti
za
tu
sudbinu)
posmatra
u
apstrakciji
od
globalnih
društvenih
tokova
i
delovanja
najrazvijenijih
država
i
medunarodnih
organizacija
na
ovom
podrucju.
Njihovi
ekonomski,
politicki
i
vojni
ineteresi,
tako
detaljno
analizirani
u
brojnim
studijama,
ili
se
uopšte
ne
spominju,
ili
su
uvijeni
u
demagoške
floskule
o
"zaštiti
ljudskih
prava",
"unapredenju"
(ili
cak
"uvodenju")
demokratije
i
slicno.
Mada
dr
Antonic
verovatno
nije
sklon
ovim
stereotipima,
u
njegovom
radu
manjka
analiza
aktuelne
geopoliticke
situacije
u
kojoj
naša
zemlja
ima
važan
položaj.
Da
li
se
onda
analizom
može
zvati
postupak
koji
ne
uzima
u
obzir
ni
društveni
sklop
jednoj
pojedinacnog
sistema
ni
strukturu
globalnog
sistema
sa
kojim
je
on
u
interakciji?
Nedostatak
celovitosti
neminovno
dovodi
do
nedostatka
objektivnosti,
a
time
i
nepristrasnosti
kao
subjektivnog
aspekta
ovog
naucnog
principa.
Žaoka
kritike
u
prvom
delu
rada
usredsreduje
se
iskljucivo
na
Miloševica,
a
u
"analizi"
dešavanja
nakon
5.
oktobra
jedan
deo
nove
vlasti
optužuje
se
za
ocuvanje
"mehanizama"
nasledenih
iz
"Miloševicevog"
perioda,
koje
je,
po
dr
Antonicu,
Miloševic
i
stvorio.
Kada
"analiza"
apstrahuje
od
širih
socijalnih
trendova,
a
zatim
i
od
strukture
samog
sistema
koji
bi
trebalo
da
bude
predmet
analize,
gubi
se
(objektivno)
tlo
pod
nogama
-
pocinjemo
da
lebdimo
u
prostoru
u
kome
jedan
mocan
pojedinac
kreira
društvenu
stvarnost.
Fantazam
Miloševica
pocinje
da
se
širi.
Iza
(demokratske)
"ljušture"
je
njegova
"snažna
i
neokrnjena
vlast".
On
sve
kontroliše
i
o
svemu
se
pita.
Društveni
podsistemi
redom
padaju
pod
njegovu
moc
-
sistem
postaje
autoritaran.
Izvori
koje
dr
Antonic
koristi
u
potkrepljivanju
ovakvog
fantazma
su
isti
oni
koji
su
taj
fantazam
i
stvorili
-
Naša
Borba,
Danas,
Evropljanin,
Republika,
a
pridružuju
se
i
nezaobilazni
i
redovno
anonimni
"izvori
iz
vrha
SPS-a".
Analiticar
koga
treba
da
odlikuje
distanca
objektivnu
empirijsku
osnovu
nalazi
u
politicki
jako
obojenim
i
opredeljenim
medijima,
a
petitio
principii
je
ocigledan
-
potvrdu
istinitosti
konstrukcije
tražimo
u
navodenju
njenih
osnova,
tamo
gde
ona
crpi
svoju
moc.
Nije
to
ni
prvi
ni
poslednji
put
da
jedan
naucnik
podlegne
uticaju
zavisnih
medija,
prirodno
je
da
je
vrlo
teško
odupreti
se
njihovoj
zaglušujucoj
buci.
Medutim,
konsekvenca
toga
je
neumoljiva
i
ne
ostavlja
prostor
za
kalkulisanje
-
u
tom
trenutku
on
prestaje
biti
naucnik,
i
postaje
još
jedan
propagandista
odredenih
interesnih
grupa.
Akademska
titula
gubi
supstancu
i
pretvara
se
u
ljušturu
koja
ce
od
sada
služiti
za
prikrivanje
partikularnih
društvenih
interesa
i
njihovo
snažno
ideološko
legitimisanje.
Sam
naucnik
svega
toga
ne
mora
biti
svestan,
on
i
dalje
može
živeti
u
blaženom
(samo)saznanju
da
vrši
jedan
plemenit
poziv
koji
ima
univerzalnu
vrednost.
To
ga,
medutim,
razlikuje
samo
od
partijskog
agitatora
koji
je,
dok
prica
o
univerzalnim
principima,
potpuno
svestan
da
sprovodi
odredeni
zadatak
koji
mu
je
dat
od
strane
nadredenih
partijskih
instanci.
To
ništa
ne
govori
o
zasnovanosti
njegovih
tvrdnji,
pošto
samosvest
cesto
biva
iskrivljena,
a
nekada
to
iskrivljavanje
predstavlja
strukturalnu
društvenu
nužnost.
Tako
ovaj
i
slicni
radovi
dr
Antonica,
u
objetivnom
pogledu,
imaju
ideološku
funkciju
-
onim
što
govore,
a
narocito
onim
što
precutkuju,
treba
da
legitimišu
pozicije
odredene
politicke
grupacije,
a
ljuštura
naucnog
zvanja
deluje
kao
ubojito
sredstvo
na
prosecnog
pripadnika
javnog
mnenja
i,
što
je
vrlo
važno,
dragocenog
glasaca.
U
daljem
tekstu
cemo
videti
o
kojoj
se
politickoj
grupaciji
radi.
Ali,
da
ove
primedbe
ne
bi
delovale
previše
nacelno
i
delimicno
proizvoljno,
preci
cemo
na
konkretne
tvrdnje
iz
kojih
se
postepeno
konstruiše
fantazam
o
Miloševicevoj
autoritarnoj
vladavini.
Na
pocetku
teksta
se
kaže
da
je
Miloševic
imao
kontrolu
nad
"velikim
medijima",
zahvaljujuci
cemu
su
gradani
koji
mu
nisu
bili
skloni
apstinirali
u
izbornom
procesu
ili
su
glas
davali
"lažnoj
opoziciji".
Monopol
nad
medijima
jeste
jedan
od
pokazetelja
nedemokratske
vladavine
(u
uobicajenom
smilsu
te
reci),
ali
njega
ne
treba
precenjivati.
Najbolji
primer
za
to
su
poslednji
predsednicki
izbori,
kada
vecina
gradana
nije
izašla
u
drugi
krug
glasanja,
uprkos
njegovoj
snažnoj
medijskoj
promociji.
Ne
treba
potcenjivati
relativnu
autonomiju
gradanske
svesti
koja
cesto
zna
da
ispravno
reaguje
na
prezasicenu
i
uniformisanu
medijsku
sliku
o
nekim
društvenim
pitanjima.
Medutim,
da
li
se,
i
u
ovoj
ublaženoj
varijanti,
može
govoriti
o
Miloševicevoj
"kontroli
nad
velikim
medijima"?
Jedan
od
argumenta
može
na
prvi
pogled
delovati
stupidno
-
Miloševic
nije
bio
urednik
nijednog
medija
niti
clan
njihovih
upravnih
organa.
Njih
su
birali
državni
organi
ako
je
rec
o
državnim
medijima,
u
skladu
sa
postojecom
zakonskom
procedurom.
Svuda
je
uobicajeno
da
državni
mediji
afirmišu
politiku
zvanicnih
državnih
organa,
samim
tim
i
predsednika
republike.
Ta
afirmacija
ne
mora
po
sebi
znaciti
da
je
Miloševic
neposredno
kontrolisao
te
medije.
Ocekivan
odgovor
je
da
se,
naravno,
ne
misli
na
neposrednu,
vec
posrednu
kontrolu,
putem
one
"fasade"
koju
cine
instuticije
i
njihovi
predstavnici.
Medutim,
ovaj
odgovor,
iako
ocekivan,
ne
može
se
sa
sigurnošcu
proceniti
iz
rada
dr
Antonica.
U
tekstu
se
na
mnogim
mestima
navodi
upravo
neposredna
Miloševiceva
kontrola
-
"tako
je
Miloševic"
(ne
partija
ili
neka
druga
grupa
-
prim.
M.K.)
"dolazio
do
vecine
u
parlamentu
i
do
dominacije
u
vladi";
"sve
politicke
poslove
završavao
je
na
formalno
parlamentaran
nacin";
"SPS
je
bila
pravo
politicko
vlasništvo
Miloševica";
"kao
gospodar
stranke,
Miloševic
je
zagospodario
i
skupštinama";
"uzastopnim
promenama
izbornog
zakona,
napravio
je
takav
sistem...";
"kontrola
nad
zakonodavnom
vlašcu
Miloševicu
je
dala
punu
kontrolu
i
nad
izvršnom
vlašcu",
tako
da
je
"vlada
igrala
ulogu
pukog
`transmisionog
kaiša`
Miloševiceve
volje",
a
predsednik
vlade
na
njenim
sednicama
"niti
predlaže
niti
zakljucuje,
a
da
se
prethodno
o
tome
ne
konsultuje
sa
Slobodanom
Miloševicem";
Miloševic
je
"krenuo
sa
sredivanjem
stanja
u
sudstvu";
"posebnom
uredbom,
Miloševic
je
preuzeo
i
neposredan
nadzor
nad
SDB";
"posebno
važno
za
funkcionisanje
Miloševiceve
vlasti
bio
je
neposredan
politicki
nadzor
nad
ekonomskom
elitom".
Sve
u
svemu,
stvorena
je
"neo-patrimonijalna
država"
sa
svevidecim
i
sveznajucim
vodom
na
njenom
celu.
Odredba
"patrimonijalna"
direktno
upucuje
na
neposrednu
(licnu)
vlast,
nasuprot
posrednoj
(institucionalnoj)
vlasti
karakteristicnoj
za
moderno
društvo.
Navedene
formulacije
sa
naglašenim
trecim
licem
jednine
u
performativnom
pogledu
pojacavaju
ovu
konstrukciju.
Mediji,
parlament,
vlada,
SPS,
sudstvo,
policija,
privreda,
opzicija
-
sve
to
kontroliše
jedan
covek
ciji
je
jedini
cilj
da
sacuva
stecenu
vlast.
Srbija
je
"pod"
Miloševicem.
U
svetlosti
ovakvih
tvrdnji
i
onaj,
na
prvi
pogled
stupidan,
odgovor
može
delovati
ubedljivo.
Dr
Antonic
zaista
svodi
prethodnu
vlast
na
oblik
harizmatske
autokratije
u
kojoj
jedan
mocan
pojedinac
doslovce
odlucuje
o
svemu
(znacajnom)
i
neposredno
upravlja
neizdiferenciranom
zajednicom
tako
što
imenuje
i
razrešava
"cinovnike".
Cak
i
kada
se
prihvate
tvrdnje
koje
upucuju
na
posrednu,
formalizovanu
vlast
("sve
poslove
završavao
je
na
formalo
parlamentaran
nacin",
"vlade
su
predlagale
zakone,
a
skupština
ih
je
uredno
usvajala"),
iskrsava
pitanje:
u
cemu
je
ovde
problem,
zar
ovo
nije
uobicajena
procedura
u
sistemima
koji
se
danas
uobicajeno
nazivaju
"demokratskim"?
U
jednom
drugom
radu
("Društveni
sklopovi,
politicki
delatnici,
društveni
poredak",
zbornik
Racji
hod,
Filip
Višnjic,
Beograd
2000.)
dr
Antonic
demokratiju
definiše
iskljucivo
preko
fomalno-pravnih
odredaba,
svodeci
je
na
odredeni
nacin
funkcionisanja
politickog
sistema.
Ako
se,
sada,
medutim,
smatra
da
je
sva
ta
institucionalna
infrastruktura
u
slucaju
Miloševiceve
vlasti
samo
"fasada"
ili
"ljuštura"
koja
prikriva
realno
stanje
stvari
(licnu
vlast
pojedinca),
jedan
privid
neophodan
za
legitimaciju
poretka
u
uslovima
uznapredovale
racionalne
vlasti,
onda
u
tom
argumentu
treba
biti
principijelan
-
treba
preispitati
ne
kriju
li
se
iza
institucija
u
"demokratskim"
zemljama
zapravo
interesne
grupe,
jedna
"elita
vlasti"
koja
drži
monopol
nad
najvažnijim
sektorima
društva?
Moglo
bi
se
reci,
ko
cuti
o
poliarhiji,
neka
ne
govori
o
autokratiji.
Nažalost,
dr
Antonic
cuti
o
poliarhiji
-
prigovor
o
demokratskoj
"fasadi"
odnosi
se
samo
na
autoritaran
oblik
demokratije.
Aktualizacija
pojma
demokratije
kao
kolektivne
samouprave
emancipovanih
pojedinaca
u
svim
oblastima
društva,
predstavljalo
bi
riskantan
i
hrabar
poduhvat
u
uslovima
kada
je
taj
pojam
u
velikoj
meri
ucinjen
omraženim,
ili
potpuno
nerazumljivim,
cak
i
u
najvišim
intelektualnim
krugovima.
Stoga
se
dr
Antonic
ne
odlucuje
na
taj
korak
-
na
javnoj
sceni
je
lakše
ici
i
napredovati
utabanim
stazama
dogmatizovane
terminologije
i
"argumentacije".
I
tako
jedna
parcijalna
i
pristrasna
"analiza"
neminovno
podleže
fantazmu
o
Miloševicevoj
svemoci.
Medutim,
kako
iz
te
perspektive
objasniti
situacije
u
kojim
postulirana
apsolutna
kontrola
ocigledno
manjka,
u
kojima
stvari
poprimaju
tok
koji
je
u
jasnoj
suprotnosti
sa
voljom
i
interesima
"autoritarnog
vode",
na
primer
dešavanja
oko
lokalnih
izbora
96/97.,
to
da
su
na
"dužnosti
ostali
sudije
i
tužioci
koji
su
savesnost
obavljanja
posla
pretpostavljali
naredenjima
i
uputstvima
sa
vrha
vlasti",
ili,
na
kraju,
sam
5.
oktobar.
I
na
to
ovaj
fantazam
ima
odgovor,
jer
ono
što
se
nama
cini
kao
jasno
i
ocigledno
samo
je
privid
koji
skriva
vlastitu
suprotnost.
Protivnici
"autoritarizma"
i
"komunizma"
preuzimaju
geslo
Ilije
Cvorovica:
"U
ovom
poslu
ima
jedno
osnovno
i
sveto
pravilo
-
sve
je
suprotno
od
onoga
što
izgleda
da
jeste".
Ne
može
se
sporiti
da
ovo
geslo
može
imati
filozofski
smisao,
ukoliko
se
u
istraživanju
rukovodimo
nacelom
metodske
sumnje.
Medutim,
ovaj
fantazam
nije
metodican,
vec
razobrucen,
i
to
ga
cini
fantazmom.
Njegova
sumnja
u
ocigledno
vodena
je
neogranicenom
verom,
verom
u
Miloševicevu
zaveru
protiv
"svog
naroda"
i
"celog
sveta".
Miloševic
je
taj
koji
je
izazvao
ratove,
sankcije,
bombardovanje,
unutrašnje
sukobe
i
sve
ostale
krize,
kako
bi
"lakše
sacuvao
vlast",
jer
"on
može
da
vlada
samo
u
kriznim
situacijama".
Verovatno
je
on
namerno
izazvao
i
5.
oktobar,
a
zatim
i
svoje
izrucenje
haškom
tribunalu,
samo
da
bi
i
dalje
demonstrirao
svoju
moc
i
vodio
borbu
sa
"demokratskim"
svetom.
Zar
pobornici
tribunala
ne
govore
cesto
kako
Miloševic
zloupotrebljava
sudski
proces
da
bi
manipulisao
našim
gradanima
i
podrivao
novu
vlast?
Dakle,
kao
što
mu
je
nekada
uspevalo
da
(zlo)upotrebi
naše
institucije,
tako
mu
uspeva
da
iskoristi
"medunorodne"
insitucije
za
svoje
svrhe.
Nema
šta,
Miloševic
je
svemocan.
Ipak,
postoji
jedna
sitnica
koju
sa
sobom
ne
može
da
povuce
ova
inercija,
inercija
jedne
opsesije
-
Miloševic
više
nije
na
vlasti.
Za
razliku
od
prohaških
misionara
koji
i
dalje
žive
u
vremenu
kada
su
vodili
borbu
protiv
"nacionalistickog
diktatora",
dr
Antonic
priznaje
ovu
cinjenicu,
ne
dopuštajuci
da
u
potpunosti
izgubi
zdrav
razum.
On
govori
o
"post-Miloševicevskoj
Srbiji",
uzimajuci
cinjenicu
personalne
promene
vlasti
za
osnovnu
liniju
razgranicenja
izmedu
dva
vremenska
perioda.
Ipak,
i
kod
njega
se
nalaze
tragovi
one
epopeje
o
Miloševicevim
ratnim
pohodima
-
na
jednom
mestu
on
kaže
da
je
uredba
o
"neposrednom
nadzoru
nad
SDB-om"
omogucila
Miloševicu
"da
bude
jedan
od
glavnih
gospodara
rata".
U
poslednjem
delu
knjige
"Zarobljena
zemlja",
koji
je
preneo
NIN,
dr
Antonic
navodi,
poredeci
Napoleona
III
Bonapartu
i
Miloševica,
da
su
oni
"jednako
spremno
ulazili
u
rat
da
bi
ojacali
vlast",
dalje,
da
je
Miloševic
držao
"ratoborne
govore
u
kojima
je
najavljivao
buduce
ratove"
(primer
govora
na
Gazimestanu),
da
su
ga
odlikovali
"grandomanija
i
bajkolike
spoljnopoliticke
zamisli"
(primer
Balkanske
konfederacije).
Dakle,
ni
dr
Antonicu
nije
potpuno
strana
haška
teza
o
Miloševicevoj
"ratobornoj"
politici,
ili
teza
naših
misionara
da
su
mu
ratovi
služili
za
unutarpoliticku
legitimaciju.
Tako
haški
tribunal
manifestuje
svoju
moc
i
nad
onima
koji
nisu
njegove
otvorene
apologete
i
agitatori.
Medutim,
cinjenice
su
sledece
-
spomenuta
uredba
kao
krucijalan
"dokaz"
u
kosovskoj
optužnici
protiv
Miloševica
nije
ni
u
kakvoj
vezi
sa
njegovom
licnom
(ili
komandnom)
odgovornošcu
za
dešavanja
na
Kosmetu,
što
je
ubedljivo
pokazano
na
samom
sudenju;
Miloševic
nije"ulazio
u
rat
da
bi
ojacao
vlast",
jer
se
rat
odvijao
kada
mu
je
vlast
bila
vrlo
snažna;
deo
govora
na
Gazimestanu
koji
se
navodi
nije
propagiranje
ratnog
sukoba
vec
samo
konstatovanje
teške
društvene
situacije
u
kojoj
objektivno
"nije
iskljucena
mogucnost
rata"
(Miloševiceve
reci-prim.
M.K.),
u
kojoj
su
se
neke
grupe
za
rat
uveliko
pripremale;
regionalna
ekonomska
integracija
nije
nikakva
"grandomanija
i
bajkolika
spoljnopoliticka
zamisao"
vec
proces
koji
se
tada,
kao
i
sada,
uveliko
odvija.
Spomenucemo
ovom
prilikom
i
deo
teksta
koji
se
odnosi
na
oblast
ekonomije
u
periodu
Miloševiceve
vlasti.
Slika
koju
nudi
dr
Antonic
je
ponovo
nepotpuna
-
u
njoj
postoji
samo
ekonomska
elita
koja
je
u
direktnoj
sprezi
sa
vladajucom
politickom
nomenklaturom,
a
ne
i
deo
ekonomske
elite
koji
je
u
citavom
proteklom
periodu
finansirao
delatnost
opozicije.
To
je
izostavljeno
(ili
nije
uoceno)
jer
se
ne
uklapa
u
fantazam
o
Miloševicevoj
apsolutnoj
kontroli.
Utoliko
gore
po
cinjenice!
Suština
delovanja
prethodne
vlasti
u
oblasti
ekonomije
oznacava
se
kao
"politicki
kapitalizam"
koji
se
zasniva
na
"dominaciji
državne/društvene
svojine"
i
"zaustavljanju
privatizacije".
"Autoritarne
strukture
onemogucavale
su
nastanak
oblasti
ne-državne
samoregulacije",
odnosno
jacanje
"profit-seeking
elita".
Sve
je
to
dovelo
do
stvaranja
"klijentelisticke
mreže"
ekonomski
privilegovanih
pojedinaca.
Medutim,
dr
Antonic
u
drugom
delu
teksta
spominje
da
su
aktuelni
procesi
"tranzicije"
i
"privatizacije"
omogucili
jacanje
nove
ekonomske
elite,
u
koju
spadaju
"kompradorski"
i
"licno-partijski"
klijenti.
Presudnu
rec
ponovo
ima
vlada.
Dakle,
do
nelegitimnog
privilegovanog
statusa
može
se
doci
i
pod
vidom
"privatizacije",
a
ne
samo
"zaustavljanja
privatizacije",
makar
to
bio,
po
Antonicevom
mišljenju,
njen
nezadovoljavajuci
oblik,
i
makar
presudnu
rec
ponovo
imala
vlada.
Loša
privatizacja
je
ipak
privatizacija.
Medutim,
dr
Antonic
se
zalaže
za
istinski
oblik
privatizacije,
za
"ne-državnu
samoregulaciju"
i
"profit-seeking
elite".
Nažalost,
vrednost
ovih
koncepata
se
ne
obrazalaže,
ona
se
pretpostavlja.
Neoliberalizmu
nisu
potrebni
argumenti
kada
iza
sebe
ima
istorijsku
i
društvenu
moc.
Ali,
tamo
gde
nema
argumenata,
nema
ni
nauke
-
uvrežena
difamacija
državne
i
društvene
svojine,
i
apologija
privatne
svojine
i
Njegovog
Velicanstva,
Profita,
postaju
samoreferentni,
jer
ih
podupire
mocna
istorijska
realnost.
Nauka
ce
nastaviti
da
opstaje
tamo
gde
ce
se
ova
Realnost
podvrci
postupku
derealizacije,
postati
pojava
u
jednom
širem
istorijskom
sklopu,
i
gde
ce
se
ukazati
na
njenu
nastalost
a
možda
i
buduce
išcezavanje.
Dr
Antonic
ne
raspravlja
mogucnost
da
ne
postoji
podela
na
istinsku
i
lošu
privatizaciju,
odnosno
da
svaka
privatizacija
i
ogoljena
potraga
za
profitom
nužno
dovode
do
stecaja
ili
pljacke.
Ne
raspravlja
se
ni
mogucnost
da
su
jacanje
državne
intervencije
i
pojava
tzv.
sive
zone
ekonomije
nužne
u
uslovima
ekonomske
izolacije
i
neposrednog
ratnog
okruženja.
Umesto
toga,
on
nam,
poput
nekih
drugih,
nudi
Utopiju
pravedne
privatizacije
koja
postoji
izgleda
samo
u
glavama
domacih
obožavalaca
Adama
Smita,
Fridriha
fon
Hajeka
i
Miltona
Fridmana.
Sve
u
svemu,
prvi
deo
teksta
završava
se
konstatacijom
da
su
"mocne
politicke
strukture
arbitrirale
u
glavnim
sektorima
društva".
Spominjanje
"struktura"
umesto
"Milosevica"
svedoci
o
mogucnostima
oslobadanja
od
okova
iluzije
(fantazma).
Ako
se
ostavi
po
strani
teza
da
je
politika
zapravo
veština
upravljanja
društvenim
procesima,
teza
koja
je
sastavni
deo
koncepta
formalne
demokratije,
ostaje
pitanje
da
li
Univerzitet,
SANU,
SPC,
mnoge
nevladine
organizacije
i
udruženja
gradana,
spadaju
u
važne
sektore
društve?
Ako
je
to
slucaj,
na
koje
se
"mocne
politicke
strukture"
onda
misli?
Dr
Antonic
pod
tim
izrazom
sugeriše
domacu
vladajucu
politicku
strukturu.
Medutim,
kada
je
rec
o
ovim
društvenim
organizacijama,
uticaj
vladajucih
stranaka
bio
je
slab
od
1991.
godine,
dok
je
uticaj
opozicije,
a
kod
nekih
od
njih,
i
politickih
struktura
iz
inostranstva,
neprestano
jacao.
Ponovo
se,
umesto
celovite
i
diferencirane
analize
društvenog
života
koja
bi
otkrila
svu
njegovu
složenost
i
dinamiku,
nudi
stereotip
o
dominaciji
"partijske
države"
nad
"društvom".
On
se
više
uklapa
u
tumacenja
koja
isticu
"totalitarnu"
prirodu
bivšeg
"režima".
Ipak,
dr
Antonic
ne
izvlaci
ovakve
zakljucke,
i
vraca
se
uhodanoj
prici
o
Miloševicevoj
autoritarnoj
vladavini.
On
se
posvecuje
"analizi"
perioda
nakon
5.
oktobra,
pokušavajuci
da
objasni
tekuci
politicki
sistem.
Medutim,
odmah
na
pocetku
se
ispostavlja
da
je
politicki
sistem
"suštinski
ostao
isti".
Kasnije
se
to
tvrdi
za
društveni
sistem
u
celini.
Ovo
nas
neizbežno
dovodi
u
konfuziju
koja
zahteva
razjašnjenje
i
preciziranje.
Podnaslov
ovog
dela
teksta
je
"post-Miloševicevska
Srbija",
a
autor
tvrdi
da
je
"politicki
sistem,
krojen
po
Miloševicevoj
meri,
suštinski
ostao
isti".
Ovo
drugo
nas
navodi
na
to
da
se
može
govoriti
samo
o
"post-Miloševicevoj",
a
ne
o
"post-Miloševicevskoj
Srbiji",
pošto
je
ostao
isti
"Miloševicevski"
sistem.
Tako
je
osnovna
teza
da
nikakvog
diskontinuiteta
zapravo
i
nema,
i
da
je
petooktobarska
prevratna
svest
uveliko
(postala)
iluzija.
Osnovna
periodizacija
tako
nema
nikakvu
bitnu
teorijsku
vrednost.
Ovakva
poenta
je
korisna
zbog
otrežnjujuceg
dejstva
koje
može
imati
na
samoproklamovane
revolucionare,
ali
su
njene
premise
vrlo
upitne.
Naime,
postavlja
se
pitanje
kako
je
moguce
da
sistem
ostane
isti
ako
je
njegov
identitet
u
potpunosti
odreden
Miloševicevim
interesima,
odnosno
ako
je
"krojen
po
njegovoj
meri";
u
situaciji
kada
Miloševic
kao
predsednik
jedne
opozicione
partije
zauzima
bitno
drugaciji
položaj
u
politickom
sistemu
nego
ranije,
ocekivalo
bi
se
da
sama
ta
cinjenica
dovede
do
bitne
promene
samog
sistema.
Medutim,
ako
se
prihvati
da
"Miloševicevski"
sistem
ostaje
dominanatan
i
nakon
radikalne
promene
Miloševicevog
položaja
u
strukturi
vlasti,
onda
se
mora
reci
da
je
on
"krojen"
i
po
meri
nekih
drugih
aktera,
da
ima
autonomiju
i
objketivnost
koje
prevazilaze
nivo
personalnog
identiteta
vlasti.
U
tom
slucaju
bi
i
odrednica
"Miloševicevski"
postala
besmislena,
kao
i
(loša)
verzija
individualno-psihološkog
pristupa
koja
se
podmece
za
politikološku,
odnosno
sociološku
analizu.
Temeljni
društveni
fenomeni
ne
bi
se
više
objašnjavali
motivima
jednog
pojedinca
i
njegovom
moci,
makar
on
zauzimao
jedan
od
glavnih
položaja
u
politickom
sistemu.
Prava
analiza
došla
bi
tako
do
utvrdivanja
dubinskih
struktura
društva
kao
osnovnog
polja
sociološkog
istraživanja.
Medutim,
fantazam
Miloševica
je
u
ovom
tekstu
previše
jak
i
onemogucava
slobodu
misaone
analize
-
Miloševiceva
odgovornost
(za
mnoge
loše
stvari)
postoji
i
nakon
5.
oktobra,
ali
sada
posredstvom
sistema
koji
je
"krojen
po
njegovoj
meri"
i
koji
sprecava
zamah
"liberalizacije"
i
"demokratizacije".
Tako
se
centralni
deo
ovog
odeljka
odnosi
na
spor
oko
mandata
jedne
od
vladajucih
stranaka,
koji
su
oduzeti
u
skladu
sa
"miloševicevskim
izbornim
zakonom"
(mada
se
kasnije
tvrdi
da
je
takva
odluka
bila
"nezakonita").
Citava
"analiza"
u
ovom
delu
rada
u
potpunosti
je
podredena
dnevno-politickim
dešavanjima
i
gotovo
da
se
ne
može
uociti
bitna
razlika
izmedu
"analiticara"
i
samih
aktera
cije
delovanje
treba
da
bude
predmet
njegove
analize,
tako
odlucujuca
u
konstituisanju
jednog
naucnog
pristupa.
Dr
Antonic
samo
na
obuhvatniji
nacin
izlaže
osnovne
politicke
stavove
jedne
od
vladajucih
stranaka,
i
njegova
slika
je
sasvim
dobro
podešena
prema
tekucoj
real-politici
u
kojoj
se
odigrava
"sukob"
unutar
vladajuce
koalicije.
Izvesna
sistematicnost
koja
odlikuje
prvi
deo
teksta,
zasnovana
na
pretpostavljenoj
Miloševicevoj
strategiji
zadobijanja
apsolutne
kontrole,
polako
išcezava,
tako
da
se
sada
uglavnom
nabrajaju
razna
dešavanja
na
našoj
politickoj
sceni.
Pri
tom
dr
Antonic
iskljucivu
odgovornost
za
sasvim
ociglednu
poražavajucu
politicku
i
ekonomsku
situaciju
pripisuje
jednom
delu
vladajuce
koalicije,
cak
i
samo
njenom
lideru
(Đindicu),
dok
je
odgovornost
njenog
drugog
dela,
a
narocito
njenog
lidera
(Koštunice),
sasvim
precutana.
Đindic
bi
u
ovoj
konstrukciji
trebalo
da
odigra
ulogu
Miloševica,
pošto
se
opsednutosti
ovim
drugim
dr
Antonic
ocigledno
ne
može
osloboditi.
Razlika
medu
njima
je
samo
u
pogledu
"formule",
odnosno
ideološke
matrice,
dok
su
nacini
zadobijanja
apsolutne
kontrole
u
osnovi
isti.
Medutim,
ko
je
omogucio
Đindicu
da
dode
do
takvog
položaja,
ko
ga
u
takvom
delovanju
nije
sprecavao
sve
dok
se
nije
sam
osetio
ugroženim?
Naravno,
Koštunica.
Koštunica
je
bio
predsednicki
kandidat
DOS-a,
a
Đindic
"menadžer"
kampanje;
Koštunica
je
bio
nosilac
liste
DOS-a
i
na
republickim
parlamentarnim
izborima,
a
Đindic
kandidat
za
premijera.
Osim
toga,
sasvim
je
iskljucena
mogucnost
da
Koštunica
nije
bio
"obavešten"
o
Đindicevim
aspiracijama
-
dovoljno
dugo
su
bili
u
istoj
stranci,
a
i
jedan
deo
javnosti
je
na
to
cesto
ukazivao.
U
osnovi,
to
je
sukob
unutar
iste
"porodice"
i
kao
takav
neprincipijelan
-
u
njegovoj
pozadini
je
borba
oko
raspodele
politicke
i
ekonomske
moci,
pri
cemu
je
kršenje
Ustava
i
zakona
obostrano
prisutno.
Ta
dva
aktera
su
osudena
na
saradnju,
pošto
suštinskih
razlika
izmedu
njih
nema
-
kada
"sukob"
previše
eskalira
i
ugrozi
zajednicki
opstanak
na
vlasti,
neminovno
dolazi
do
kompromisa.
Poslednja
dešavanja
to
najbolje
pokazuju.
Spomenimo
ovom
prilikom
samo
neka
Koštunicina
ogrešenja
o
Ustav.
Prvo,
nacin
dolaska
na
vlast.
Poznata
je
cinjenica
da
je
njegova
pobeda
proglašena
nakon
poništenja
glasova
Srba
sa
Kosmeta,
što
mu
je
omogucilo
da
ima
više
od
50
%
glasova.
A
nacin
dolaska
na
vlast
odreduje
i
prirodu
vladanja.
Prvo
što
je
novi
predsednik
uradio
bilo
je
da,
bez
ikakve
saglasnosti
Savezne
skupštine,
zatraži
prijem
SRJ
u
UN
kao
nove
clanice,
i
na
taj
nacin
prekine
kontinuitet
SRJ
sa
SFRJ.
Sa
istorijsko-pravne
tacke
gledišta,
ovaj
postupak
može
imati
posledice
o
kojima
se
verovatno
nije
razmišljalo.
Medu
njim
je
vrlo
važno
pitanje
suštine
dešavanja
na
prostoru
Jugoslavije
pocetkom
90-tih
godina.
Nije
iskljuceno
da
takvim
aktom
reviziju
istorije
omoguci
i
predsednik
Koštunica
a
ne
samo
haški
tribunal.
Dalje,
srdacan
prijem
lidera
zemalja
clanica
NATO-a
koji
su
od
strane
naših
sudova
u
tom
trenutku
bili
osudeni
na
20
godina
zatvora.
Da
bi
se
legalizovalo
ovo
nelegalno
ponašanje,
Vrhovni
sud
je
poništio
te
presude.
Tako
su
Solana
i
ostali
mogli
da
dolaze
u
našu
zemlju
kao
prijatelji,
ne
više
kao
ratni
zlocinci.
Zatim
je
predsednik
Koštuznica
inicirao
donošenje
Zakona
o
saradnji
sa
haškim
tribunalom,
iako
je
više
od
50
profesora
i
saradnika
Pravnog
fakulteta
utvrdilo
da
je
takav
zakon
protivustavan.
"Legalizam"
se
sprovodi
tako
što
se
krši
Ustav!
Kada
je
jedan
covek
sebi
oduzeo
život
zbog
donošenja
tog
zakona,
naš
predsednik
je
samo
pozvao
na
sprecavanje
moguce
krizne
situacije
-
medijska
hajka
na
ljude
koje
progone
haški
istražitelji
i
njihovi
domaci
saborci
nije
osudena,
iako
je
direktno
uticala
na
spomenuti
tragican
cin.
Prethodno
je,
ponovo
bez
ikakvih
ustavnih
ovlašcenja
i
saglasnosti
skupštine,
predsednik
Koštunica
potpisao
tzv.
Beogradski
sporazum
kojim
je
inicirano
stvaranje
nove
države.
Preko
noci
je
izbrisano
ime
postojece
države
(a
ime
povlaci
za
sobom
mnoga
važna
pitanja,
ono
nije
puki
znak
koji
se
može
proizvoljno
menjati),
dok
se
o
identitetu
buduce
države
naši
gradani
verovatno
nece
pitati.
Predsednik
Koštunica
je
cesto
isticao
da
je
Ustav
iz
1992.
nastao
dogovorom
dve
vladajuce
partije,
i
da
se
gradani
o
njemu
nisu
pitali.
Sada
su
temelje
novog
ustava
postavili
nekoliko
pojedinaca,
izabranih
po
krajnje
neprozirnim
kriterijumima
(na
primer,
sporazum
su,
izmedu
ostalih,
potpisali
jedan
strani
državljanin
i
predsednik
jedne
od
republike,
dok
predsednik
druge
republike
uopšte
nije
bio
prisutan).
Dalje.
Prošle
godine
naša
Republicka
skupština
jednoglasno
je
donela
Deklaraciju
u
kojoj
se
odbacuju
tzv.
Hekerupovi
okviri
za
ustavno
uredenje
Kosova
i
Metohije.
Medutim,
to
nije
sprecilo
predsednika
Koštunicu
da,
pored
mnogih
drugih
zvanicnika,
izvrši
snažan
pritisak
na
Srbe
na
Kosmetu
da
izadu
na
nešto
kasnije
izbore
koji
su
održani
upravo
u
skladu
sa
spomenutim
"ustavnim
okvirima".
To
je
obrazlagano
time
da
ce
se
na
taj
nacin
u
bliskoj
buducnosti
poboljšati
položaj
Srba.
Ove
godine
Srbi
sa
Kosmeta
nisu
poslušali
svog
predsednika,
jer
im
je
verovatno
dosta
izneverenih
obecanja.
Predsednik
je,
takode,
ponudio
vrlo
"legalan"
nacin
da
se
promeni
Ustav
Republike
Srbije
-
u
nekoliko
navrata
je,
na
konstatacije
da
je
republicki
Ustav
vrlo
teško
promeniti,
odgovorio
da
nas
"Miloševicev"
ustav
ne
obavezuje
i
da
se
to
pitanje
može
rešiti
izborima
za
Ustavotvornu
skupštinu.
Osim
ove
etikete
koja
se
masovno
upotrebljava,
nije
podrobnije
objašnjeno
u
cemu
su
manjkavosti
postojeceg
ustava.
Ipak,
taj
"Miloševicev"
ustav
nije
smetao
predsedniku
Koštunici
da
se
na
osnovu
njega
kandiduje
na
poslednjim
izborima,
kao
što
se
u
odredenim
situacijama
poziva
na
inace
prokažene
promene
saveznog
Ustava
iz
jula
2000.
godine,
npr.
kada
treba
da
se
odbrani
od
prigovora
da
nije
"zamrzao"
funkciju
predsednika
stranke.
Necemo
dalje
navoditi
primere
kršenja
ustava
od
strane
predsednika
Koštunice.
Ovo
što
je
navedeno
dovoljno
je
da
ukaže
na
vrlo
parcijalnu
sliku
koju
nudi
tekst
dr
Antonica,
pogotovo
što
se
u
svim
ovim
slucajevima
radi
o
vitalnim
državno-pravnim
pitanjima.
Kao
što
smo
ranije
rekli,
parcijalnost
je
u
sprezi
sa
neobjektivnošcu,
odnosno
pristrasnošcu.
Cini
se
da
je
dr
Antonic
vrlo
pristrasan
prema
jednom
delu
vladajuce
koalicije,
koji
se
ovim
precutkivanjem
pokušava
amnestirati
od
izuzetno
loših
politickih
ucinaka.
Ruho
"analiticara"
ne
može
prikriti
ocigledno
"navijanje"
za
jednu
stranu
i
snažan
prodor
(izvannaucnih)
vrednosti
u
"analizu".
To
je
primetno
i
na
nekim
konkretnim
mestima.
Opozicija
je
"slaba
i
kompromitovana",
njene
politicke
elite
su
"nedemokratske",
dok
je
vladajuca
elita
"demokratsko-reformska".
Dr
Antonic
ništa
ne
nudi
osim
manihejskih
etiketa
koje
jedan,
vremenom
sve
manji,
deo
javnosti
srice
o
izgledu
naše
politicke
scene.
Ranije
smo
ukazali
na
cinjenicu
da
je
podležeci
pojam
"demokratije"
na
pocetku
predloženog
teksta
ostao
netematizovan;
to
je
slucaj
i
na
ovom
mestu.
O
vlasti
i
opoziciji
dr
Antonic
govori
na
nacin
samorazumevanja
vlasti
-
kriticka
distanca
intelektualca
spram
dominantne
dnevno-politicke
retorike
u
potpunosti
je
išcezla.
Pri
tom
je
nejasno
kako
se,
u
razgranicavanju
stranaka
(celog)
DOS-a
od
opozicije,
za
sve
njih
koristi
naziv
"demokratsko-reformske",
kada
se
tokom
citavog
drugog
odeljka
ukazuje
na
nedemokratsko
ponašanje
dela
DOS-a
okupljenog
oko
srpskog
premijera,
pa
cak
izražava
otvorena
sumnja
da
premijer
može
"liberalizovati"
i
"demokratizovati"
sistem.
Ocigledno
da
je
linija
razgranicenja
u
pogledu
"demokratskog"
identiteta
vrlo
jasna
kad
je
u
pitanju
opozicija,
dok
je
znatno
labavija
kad
je
rec
o
odnosima
unutar
DOS-a.
To
znaci
i
prilagodljivija
dnevno-politickim
potrebama,
kada
se
ošamucenom
narodu
mora
objasniti
kako
ponovo
dolazi
do
približavanja
delova
DOS-a,
nakon
višemesecne
sapunice
o
ljubavi,
svadama,
razvodima
itd.
Narod
bi
sigurno
bio
prisebniji
kad
bi
pažljivije
oslušnuo
glas
onih
koji
zapravo
imaju
odlucujuci
uticaj
na
ovdašnja
politicka
zbivanja,
a
to
su
razni
emisari
iz
inostranstva.
Svi
su
oni
rekli
da
je
za
njih
nebitno
ko
ce
od
dva
"demokratska"
kandidata
pobediti
na
predsednickim
izborima,
sve
dok
obojica
podržavaju
"proevropski"
kurs.
U
tom
slucaju
oni
prepuštaju
nacim
gradanima
odluku
o
tom
pitanju.
Šta
rade
kada
neko
ne
sledi
ono
što
oni
smatraju
"evropskim",
imali
smo
prilike
da
vidimo
u
prethodnoj
deceniji.
U
tom
usaglašavanju
sa
"evropskim"
kursom,
predsednik
Koštunica
je
izvršio
one
povrede
Ustava,
dok
premijer
Đindic
sustizanje
"Evrope"
u
ekonomskom
pogledu
sprovodi
bezobzirnom
politikom
"tranzicije"
i
"privatizacije".
Svako
u
svom
domenu
cini
sve
što
može
kako
bi
našu
zemlju
upregao
u
dominantan
globalni
tok
koji
se
na
sve
strane
predstavlja
kao
fatum.
Stoga
su,
gledano
iz
ove
perspektive,
razlike
medu
njima
ništavne.
Dr
Antonic
bi
kao
sociolog
morao
da
zna
da
u
uslovima
intenzivnih
"integracionih"
procesa
osnovna
jedinica
sociološke
analize
postaje
svetski
sistem,
i
da
se
dešavanja
u
našoj
državi
i
društvu
ne
mogu
posmatrati
izolovano
od
delovanja
vodecih
sila
u
tom
sistemu.
Uvažavanje
principa
celovitosti
pretvorilo
bi
navodna
neslaganja
i
oštra
razilaženja
unutar
ovdašnje
vlasti
u
obican
privid,
privid
koji
ima
vrlo
važnu
funkciju
u
stabilizovanju
globalnog
poretka
na
ovim
prostorima.
Naime,
postoji
zajednicki
interes
domace
i
globalne
politicke
elite
da
se
iz
stranaka
DOS-a
formira
celokupna
buduca
politicka
scena
Srbije,
kako
bi
se
u
potpunosti
eliminisale
snage
koje
su
se
suprotstavljale
dominantnoj
struji
nasilne
integracije
u
postojeci
svetski
poredak.
U
kriticnim
trenucima
ovo
nasilje
dobija
oblik
ogoljenog
medunarodnog
terorizma,
brutalnog
kršenja
osnovnih
principa
medunarodnog
prava
(primer
ekonomskih
sankcija
i
vojne
agresije
na
SRJ).
Zato
je
razumljivo
što
jedna
od
naših
vladajucih
stranaka
svoju
politicku
stategiju
zasniva
na
dvojnom
identitetu
vlasti
i
opozicije,
pokušavajuci
da
takvim
delovanjem
oslabi
i
marginalizuje
sadašnje
opozicione
stranke.
Medutim,
nije
razumljivo
kako
jedan
"analiticar"
može
da
podlegne
ovakvoj
smišljenoj
konfuziji
i
da
na
jednom
mestu
kaže:
"stranke
opozicije,
ukljucujuci
i
DSS..."
DSS
nije
opozicija,
vec
kentaurska
pojava
vlast-opozicija,
a
ovo
mitološko
bice
ima
vrlo
racionalnu
ulogu
na
našoj
politickoj
sceni.
Ne
može
se
sporiti
da
ta
stranka
i
njen
predsednik
za
sada
relativno
dobro
igraju
tu
ulogu,
što
pokazuje
cinjenica
da
je
u
drugom
krugu
predsednickih
izbora
za
njega
glasalo
850.000
gradana
više
nego
u
prvom
krugu.
Medutim,
ne
može
se
reci
da
je
opozicija
definitivno
toliko
slaba
da
ne
predstavlja
više
nikakva
znacajan
politicki
cinilac.
Možda
je
ona
izgledala
tako
u
vreme
kada
je
pisan
predloženi
tekst,
ali
je
sada
takav
opis
nezadovoljavajuci.
To
su
verovatno
i
želje
nekih
pojedinaca,
ali
društvena
realnost
je
cesto
u
suprotnosti
sa
takvim
željama
i
dešava
se
"iza
leda"
pojedinih
aktera,
makar
oni
imali
snažan
uticaj
na
tu
realnost.
Na
primer,
nepobitna
je
cinjenica
da
dva
kandidata
vlasti
(od
kojih
jedan
u
ulozi
vlast-opozicija)
nisu
uspeli
da
u
drugom
krugu
predsednickih
izbora
dobiju
vecinsku
podršku
naši
gradana,
uprkos
ogromnoj
medijskoj
promociji
drugog
kruga
i
velikom
broju
izmanipulisanih
biraca
(o
cemu
svedoci
Koštunicin
rezultat).
Dr
Antonic
bi
morao
da
nam
objasni
ovu
pojavu,
da
revidira
svoju
prethodnu
procenu
o
snazi
opozicije
ili,
pak,
ukaže
na
drugacije
uzroke
te
pojave.
Sve
u
svemu,
celokupnu
predloženu
"analizu"
tekuceg
društveno-politickog
života
opterecuje
kršenje
nacela
objektivnosti,
preciznosti,
sistematicnosti
i
celovitosti.
Ona
je
deo
jednog
opšteg
trenda
u
kome
se
namece
izjašnjavanje
za
jednu
od
dve
sukobljene
strane
u
DOS-u,
nudi
jedna
lažna
dilema.
To
izjašanjavanje
uveliko
je
postalo
kriterijum
nove
moralno-politicke
podobnosti,
odlucujuca
stavka
u
pravljenju
politickih,
privrednih,
ali
i
naucnih
karijera.
Oni
koji
u
tom
izjašnjavanju
nece
da
ucestvuju,
jer
ga
vide
kao
prisilu
kojoj
se
covek
mora
suprotstaviti
da
bi
bio
slobodan,
posvetice
se
istinskoj
analizi,
seciranju
postojeceg
stanja
stvari,
sa
stalnim
interesom
za
njegovim
prevladavanjem.
Njihovi
teorijski
i
prakticni
napori
bice
usmereni
na
promenu
poretka
u
kome
se
vlast
podmece
za
opoziciju,
sprovodi
ogoljeno
bezakonje,
rastu
beda
i
agonija,
a
"nezavisni"
intelektualci
po
gotovo
svim
medijima
optužuju
jednu
ili
drugu
stranu
vlasti,
iako
je
poražavajuca
politicka
i
ekonomska
situacija
posledica
njihovog
zajednickog
delovanja.
hronika
vesti (arhiva)