Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Srbija među ustavima

   

 

Vasilije Mišković

NEVOLJE   SA USTAVOM

Porazni učinak „vrućeg političkog proleća“, koje je, nakon suspendovanja pregovora o pridruživanju EU kulminiralo „uspehom“ crnogorskog refenduma čime je sahranjena državna zajednica a Srbiji „darovana“ nezavisnost, u žižu interesovanja javnosti vratilo je pitanje donošenja novog srpskog ustava. Izjavama poput one savetnika premijera Aleksandra Simića da je sada nastupio "momenat za donošenje novog ustava zato što je sada jasno da je Srbija nezavisna i da treba ponovo da definiše sebe", i da je usaglašavanje oko ustava istovremeno način da politička elita izađe iz krize, pokazalo se da je glavni nosilac vladajuće koalicije ponovo zalegao da, makar na ovom pitanju, postigne konsenzus koga bi sa postepenim približavanjem kraja mandata želeo da kapitalizuje kao politički uspeh sa kojim bi se moglo izaći pred birače.

Iako portparol DSS–a Andrija Mladenović nije krio optimizam po pitanju   postizanja   kompromisa svih relevantnih političkih faktora   o novom   ustavu Srbije, uz nadu da će   Srbija dobiti novi ustav u veoma   kratkom roku, pokazalo se da su ta očekivanja bila preterana. Prosto, glavne opozicione stranke su svoju kooperativnost po pitanju ustava gledale isključivo kroz stranački interes, tj. kao sredstvo raspisivanja prevremenih parlamentarnih izbora. Izjave njenih predstavnika, poput one Zorana Lutovca, savetnika predsednika Tadića, da je oko donošenja najvišeg pravnog akta potrebno uspostaviti institucionalno-pravni sistem i postići politički i društveni dogovor, predstavljale su izricanja opštih mesta kojima se “tvrdio pazar” i kupovalo vreme za taktiziranje.

Predstavnicima vladajuće koalicije to je bilo sasvim očigledno, pa ipak, oni su, svesni kalkulacija najvećih opozicionih stranaka, i pored toga nastavili da daju pomirljive i “obećavajuće” izjave u skladu sa višegodišnjom retorikom opozicije po pitanju promene ustava, stavljajući im u izgled željene parlamentarne izbore, ali posle usvajanja ustava. “'Najprikladnije je da novi izbori, na svim nivoima, uslede posle donošenja novog ustava, čime bi se ispunio i zahtev opozicije'”, izjavljivao   je Mladenović, dodajući da bi zatim trebalo vremena da se sa tim aktom usklade drugi sistemski zakoni. I pored toga, opcije “ustav pa izbori” i “izbori pa ustav” nisu uspele da se usaglase.

Vreme (ni)je za ustav

Očigledno, vreme za brzo i efikasno donošenje novog ustava, i pored načelnog slaganja svih i ukazivanja pojedinih analitičara na prednosti koje bi njegovo usvajanje imalo, još nije došlo. Naprotiv, pokušaj da se na brzinu “sklepa” konsenzus nakon serije strateških poraza koje je Srbija doživela u proteklim mesecima i na mala vrata apatičnom srpskom društvu “daruje” najviši zakonodavni akt, lako bi mogao da se pokaže kao mač sa dve oštrice. Evo i zašto.

“Crna serija” političkih poraza Srbije na spoljnom planu, samo je produbila postojeće unutrašnje podele. Ne zaboravimo da su ove podele u prethodne dve godine tek donekle bile primirene centralnom, premošćujućom ulogom Koštuničine vlade, čime je sprečena ozbiljna eskalacija sukoba između pripadnika “dve Srbije”. Serija aktuelnih političkih skandala i incidenata, pak, pokazuje da se od strane izvesnih krugova radi na medijskoj pripremi terena da se ove podele i sukobi obnove i intenziviraju. Raspisivanje izbora za ustavotvornu skupštinu u trenutku ponovo pojačane podeljenosti birača na dva gotovo podjednaka dela, posledično bi dovelo do blokade buduće skupštine pred kojom bi se našao posao usvajanja ustava.   Ta blokada bi se mogla razrešiti samo trgovinama u kojima bi drugorazredne, pa i marginalne političke opcije, u ulozi “jezička na vagi” dobile nesrazmerno na značaju (npr. neke ekstremne i autonomaške stranke, ili manjinske stranke), odnosno dobile priliku da prekrajaju ustav suprotno željama ogromne većine građana, a u pravcu dezintegracije države ogrnute u pomodnu “regionalizaciju”. Nasuprot ovom “scenariju”, kompromisi u pravcu donošenja ustava po postojećoj proceduri, a usled uslovljavanja DS–a, takođe idu u pravcu “regionalizacije” koju zagovara Tadićev “ekspertski” ustavni predlog, a   koja bi se, usled nedostatka suštinskog konsenzusa oko osovine društvenih vrednosti i široke društvene apatije usled niza poraza kojima se još ne vidi kraj, mogli završiti na isti način – da novi ustav, umesto da bude “cement demokratskog jedinstva”, postane osnova za dalju “feudalizaciju” i razgradnju već i onako dobrim delom urušene države.

Uprkos predubeđenjima široko rasprostranjenim u srpskoj javnosti, pa i onoj stručnoj, dva glavna ustavna predloga, onaj vladin i onaj predsednikov, “ekspertski”, nisu ni konceptualno ni po pojedinim rešenjima toliko bliski kakvim se predstavljaju. Radi se o suštinskim razlikama, čijim se opredeljivanjem dugoročno određuju dva različita puta naše države u budućnosti.

Već od same ustavne preambule, kojom se definiše koncept ustrojstva države, razlike su očigledne – vladin predlog polazi od građansko-nacionalnog državnog koncepta, dok “ekspertski” ustav   Republiku Srbiju definiše kao državu “građana i građanki”. Dalji   tekst oba ustavna predloga samo produbljuje niz veoma bitnih razlika: umesto vladinog zadržavanja ćirilice kao službenog pisma, ekspertski se zalaže za ravnopravnu službenu upotrebu oba pisma, i ćiriličnog i latiničnog ( što u praksi znači m arginalizaciju prvog) , dok ekspertski model ne predviđa državne simbole u glavi koja govori o opštim načelima, mada ih spominje u okviru glave koja se tiče republičkih nadležnosti.

Najšire poznata razlika između dva ustavna nacrta, ona vladina koja predviđa izbor predsednika Republike u parlamentu, i ona ekspertska, koja se zalaže za neposredne izbore, nije i najvažnija. Mnogo je važnije to što se ekspertski model, iako predviđa “manje teške” uslove za postupak smenjivanja predsednika od vladinog predloga, zastupa polupredsednički model, odnosno daje mnogo veće nadležnosti predsedniku (npr. da predsedava visokim pravosudnim savetom koji ima važnu ulogu u izboru sudija)   nego bilo postojeći ustav, bilo vladin ustavni predlog.  

Najdrastičnije razlike, i potencijalno najopasnije, su one koje se tiču teritorijalne organizacije države, a koje, za razliku od vladinog predloga, u ekspertskom modelu polaze od značajno proširenih nadležnosti pokrajina. I ne samo to. Za razliku od vladinog predloga koji se odrekao koncepta regionalizacije, “Tadićev” predlog predviđa ne samo mogućnost formiranja novih pokrajina pored postojećih, već i da one imaju izvornu zakonodavnu nadležnost, tj. sve atribute države, a koje se formiraju organizovanjem referenduma na području od najmanje milion stanovnika, dok se za ukidanje autonomija predviđa postupak isti kao i za promenu Ustava. U prevodu: nove autonomije je lakše fortmirati nego ih ukinuti.

Koncept regionalizacije države, u nekim drugačijim, homogenijim i ekonomski razvijenijim društvima, mogao bi da ima svoje pozitivne efekte. Na Balkanu, u našem slučaju, nakon niza strateških poraza Srba i Srbije tokom prethodnih desetak godina koje su dale krila svim centrifugalnim i separatističkim težnjama i povećali aspiracije i apetite suseda, regionalizacija bi značila samo dalju fragmentaciju i feudalizaciju. Potencijalne regionalne celine, u društvu toliko siromašnom i skrajnutom od savremenih integrativnih procesa, lako bi se pretvorile u igračke lokalnih oligarha, koruptivnih   političara i partijskih vrhuški sklonih pseudoistorijskoj mitomaniji, i izvrgnule se u svoju nedemokratsku suprotnost.

Ustavna “Pirova   pobeda”

Ishitrenost u želji za postizanjem konsenzusa, tj. spremnost na svakojake kompromise ne bili se stiglo do bilo kakvog rezultata, makar i sa najboljim namerama, po pravilu se u srpskoj politici do sada pokazivala kao kontraproduktivna. Ne kaže se uzalud da je i put u pakao popločan dobrim namerama. U našem slučaju, i same namere oko donošenja ustava su postale problematične, a njihova “dobrota” je odavno pod velikim znakom pitanja.

U javnosti je tako stvoren utisak da je svim političkim partijama donošenje ustava postalo instrumentalno, taktičko pitanje zarad postizanja poena u unutarstranačkim odnosima. Insistiranjem na što bržem usvajanju bilo kakvog ustava da bi se on prikazao kao uspeh i pozitivna tekovina vladavine jedne manjinske, koalicione vlade koja polako gubi tlo pod nogama, ova želja za prekidanjem serije političkih poraza postizanjem “ustavne pobede” (koja predstavlja i jedno od najvažnijih predizbornih obećanja DSS-a kao stožera vladajuće koalicije) zapravo počinje da tretira   ustav kao dnevnopolitički objekt. O gledištu opozicionih stranaka, koje konsenzus oko usvajanja ustava posmatraju samo kao sredstvo da se dođe do opštih izbora,   da i ne govorimo.

Konsensus ostvaren ucenama i trgovinom po principu “daj šta daš” nije konsenzus oko bazičnih društvenih vrednosti na kojima treba da počiva temelj državno-pravnog zdanja jedne države, pogotovo ne Srbije koja se suočava sa iskušenjima nemerljivo većim i težim nego što ih je imala ili ima ijedna savremena evropska država. Problem statusa Kosova i zaštite Srba na tom prostoru, “haški teret”, nedovršeni proces razdruživanja sa Crnom Gorom i neizvestan status   tamošnjih Srba, evropski put Srbije…. U takvoj nejasnoj situaciji, a obzirom na postojanje snaga   koje nikako ne žele dobro Srbiji niti njenoj teritorijalnoj celovitosti,   usvajanje ustava na prečac moglo bi da pretvori željenu ustavnu pobedu u “ Pirovu”, tj. u dugoročni poraz srpske ideje o državnosti i njenog ustavno-pravnog ostvarenja.

Pored toga što je “Miloševićev” ustav (koji je zapravo podvarijanta francuskog ustava Pete Republike i kome je najveća mana ta što se vezuje za ime i politiku svog tvorca)   danas pun manjkavosti, naročito po svojim rešenjima svojinsko-ekonomskih odnosa koje su vremenski odavno prevaziđeni, ali i po pitanju zaštite korpusa ljudskih prava i podele, a posebno kontrole vlasti, osnovna vrednost tog i takvog ustava, koja ga je i onda krasila ali i sada krasi, a zbog koje je bio priznat kao potreban korak napred u ustavno-pravnoj istoriji, bila je ta što je on odražavao želju ogromne većine građana da žive u jedinstvenoj, teritorijalno celovitoj državi. Svako “modernije rešenje” koje ide nasuprot ovoj bazičnoj težnji daleko najvećeg dela građana, zapravo bi bilo doživljeno kao lošije rešenje, sa krajnje spornim legitimitetom, neizvesnom budućnošću i trajanjem. U vremenima   kada se   opstanak države dovodi u pitanje, insitiranje na neophodnosti promene ustava postaje drugorazredno, pa i deplasirano. Jer, ne postoji država zbog ustava, već ustav zbog države. Važnije je stvoriti kod građana Srbije ustavotovornu svest i naviku poštovanja zakona nego širiti “ustavni marketing”, time pre što postoji dovoljno osnova za sumnju da se na taj način vrši manipulacija ili ucena onih političara kojima donošenje ustava trajno leži na srcu, a sve u pravcu daljeg rastakanja državno-pravnog jedinstva Srbije.

Nema sumnje da i u srpskom društvu i među parlamentarnim strankama postoji saglasnost oko toga da je postojeći ustav, makar u gore navedenim delovima, dotrajao i prevaziđen, i da ga treba menjati, ali se tu svako dalje podudaranje stavova završava. Problem sa činjenicom da je to “Miloševićev” ustav, te ga stoga ne prihvata i ne doživljava kao svoj ovdašnja društvena elita, neće rešiti problem nepostojanja zajedničkih vrednosti i stavova kod ovdašnjih elita, kao ni njihov odnos prema ostatku naroda.   Naprotiv. Novi ustav, ukoliko bude donet na prečac ili kao rezutat “trulih kompromisa”, samo će pojačati postojeće podele i šizofreno stanje u srpskom društvu, i u startu obesmisliti ne samo novoformirana “osnovna pravila igre”, već i samu ideju ustavnosti. Ozbiljan politički realista će zato, u postojećoj situaciji, ma koliko bio svestan potrebe temeljne ustavne rekonstrukcije, raditi pre na njegovom evolutivnom popravljanju, nego što će podržati donošenje “revolucionarnog, novog ustava” koji bi dodatno poljuljao ionako nestabilnu institucionalnu građevinu republike Srbije.

Zbog toga je, do stvaranja povoljnije klime koja će dovesti do suštinske saglasnosti svih aktera srpskog višestranačja, pametnije ići na delimičnu ustavnu reviziju, tj. amandmansku   promenu prevaziđenih delova ustava po postojećoj proceduri. U međuvremenu će iza Srbije ostati teški haški, kosovski i mnogi drugi problemi koji će se prevazići na ovaj ili onaj način. Tek tada, kada stvari budu dovedene na čistac i Srbija bude na sigurnom putu u EU, a podele unutar srpskog društva i uticaji centrifugalnih sila budu obuzdani i dovedeni u prihvatljive granice, može se krenuti u usvajanje potpuno novog ustava.

A ako je nekome stalo do dobijanja političkih poena na ustavnom pitanju, može da ih dobije i amandmanskim izmenama postojećeg ustava, a ne može ništa da izgubi. U svim drugim slučajevima, rizik je daleko veći od moguće dobiti.

 

 

 
 
Copyright by NSPM