Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Normalizacija, pomirenje i uspostavljanje poverenja na ex-YU prostorima

   

 

Marinko M. Vucinic

POLITIČKA REHABILITACIJA I KULTURNI OBRAZAC

      Rehabilitacija uvek znači zvanično priznanje da je režim koji je olako upražnjavao zločine - kriv. Tako će biti i sa titoizmom. Titoizam je kriv za   mnogobrojne zločine koje je tokom pola veka počinio i zakon o rehabilitaciji će zbog toga na njega uperiti prst. I opominjaće sadašnje i buduće moćnike da se to ne sme raditi.

    Dragoslav Mihailović

Donošenje novog demokratskog ustava, zakona o denacionalizaciji i vraćanju oduzete imovine i zakona o rehabilitaciji političkih zatvorenika bile su političke mere i zahtevi koji su bili temeljno opredeljenje demokratske opozicije u vreme najžešće borbe sa autoritarnim sistemom vladavine Slobodana Miloševića. Međutim, radikalni raskid sa starim režimom još se u potpunosti nije dogodio i sada, pet godina od demokratske revolucije, još uvek živimo pod okriljem starog Ustava, a nije ni temeljno promenjen način funkcionisanja političkog sistema u našoj zemlji. Nije došlo do promene autoritarnog i nedemokratskog kulturnog i političkog obrasca, što je i dalje osnovna pretpostavka za uspostavljanje i funkcionisanje demokratskog društva.

    Sada se gromoglasno najavljuje zakon o rehabilitaciji političkih osuđenika koji će obuhvatiti period od 1945. godine do naših dana. Ovim zakonom se želi vratiti u naš politički i društveni život elementarni princip pravde i pravičnosti i ispraviti mnogobrojne nepravde koje su učinjene ljudima samo zato što su pripadali drugačijem svetu i imali različite ideološke poglede. Procesom rehabilitacije neće se revidirati istorija već će se promeniti odnos prema konkretnim imenima, prevrednovaće se njihove ličnosti, a ne pokreti kojima su pripadali, kaže advokat Sava Anđelković.

      Da li će ovaj zakon doprineti smirivanju političkih strasti ili će samo razbuktati stare rasprave o prirodi i karakteru političkih odnosa posle okončanja Drugog svetskog rata i načinu vladavine u toku trajanja socijalističkog sistema ? Pozicije su i dalje apsolutno nepomirljive i teško je očekivati da će ovaj zakon doprineti ozbiljnoj raspravi o našoj nedavnoj političkoj prošlosti. Ova nepomirljivost, zadrtost i ideološka isključivost ima izuzetno negativan uticaj na način funkcionisanja naše političke javnosti i ruši sve pretpostavke za uspostavljanje ozbiljnog dijaloga na našoj političkoj sceni. Javlja se i posebna vrsta zakasnelih i naknadnih antikomunista koji demonstriraju svoju ostrašćenost i ideološku isključivost, pokušavajući da sebe predstave kao nepomirljive moralne prosuditelje. Moralizatorstvo je uvek predvorje ideološkog i političkog dogmatizma i uvek se okončava pozivom na ostrakizam i političko likvidatorstvo. Oni žele uporno da nam dokažu da se njihova okasnela borba protiv komunizma mora uzeti kao jedina mera našeg savremenog političkog života i ponašanja. Nedavno je veliki i beskompromisni borac protiv komunizma Milan St. Protić izjavio u svom moralizatorskom i pravedničkom gnevu da su Ivo Andrić i Miloš Crnjanski moralni bednici koji su bili spremni na najprizemnije kompromise sa komunističkim vlastima kako bi sačuvali glavu i obezbedili egzistenciju i privilegije. Nema potrebe da ovom prilikom branimo Ivu Andrića i Miloša Crnjanskog jer se o njihovom životu i delu ne može govoriti i suditi sadašnjim merilima, već se njihov tadašnji društveni položaj mora posmatrati u određenom vrlo složenom, nepovoljnom i otežavajućem kontekstu. Ako se kontekst ne uzme u obzir, onda imamo na delu manifestacije zakasnelog pećinskog antikomunizma, ideološke ostrašćenosti i isključivosti. O Ivi Andriću i njegovoj političkoj delatnosti izrečeno je mnogo nepovoljnih i kontroverznih mišljenja i Milan St. Protić nije nam otkrio ništa novo i nepoznato. Sveta Lukić je u tekstu “ Ivo Andrić lično i politički“ 1994. godine zapisao: “U odbrani Andrića po svaku cenu oseća se balkansko, na prvu transmisiju tempirano strahovanje da jedina svetska književna veličina sa ovog terena ne bude zasenčena, da nijedan list ne padne na mramornu bistu. Pri tom je nevolja što je ideološki, komunistički član Partije Andrić postao u nekoj vrsti sporazuma o nepominjanju prošlosti. Predratni diplomat i budni učesnik epohe, Andrić je posle rata svoje javno angažovanje ograničio na književnost u dva smisla: godinama je bio vredan predsednik i član uprave Saveza književnika Jugoslavije, predsednik Udruženja književnika Srbije. Takođe se zalagao u nizu spisa i akcija za širenje i popularizaciju knjige, za ono što se zove prosvetom i kulturom u najširem smislu. Mislim da je strogo vodio računa da ne izađe iz postavljenih granica. Dekart ističe umerenost, zlatnu sredinu kao najpovoljniji okvir za život jednog mislioca“. I pored kritičkog tona na političku delatnost i položaj Ive Andrića u novom socijalističkom ustrojstvu društva, u ovom tekstu Sveta Lukić nije ni pomislio da Andrića označi kao moralnog bednika.

    Politička rehabilitacija je izuzetno složen i protivrečan društveni i kulturološki proces i zahteva veliku toleranciju i spremnost društva na ozbiljan razgovor i objektivno sagledavanje   kako istorijskih, tako i ukupnih političkih i društvenih odnosa. Samo u stabilnim društvima, sa izgrađenim visokim nivoom političke kulture, rehabilitacija može biti obavljena bez velikih i dramatičnih sukoba. Da li smo mi danas dovoljno spremni da uđemo u ovaj složeni i mukotrpni društveni proces? Možemo li mi slediti primer Španije i Francuske? Donošenje zakona o rehabilitaciji, kao osnovnom formalnom preduslovu za ispravljanje velikih istorijskih nepravdi, samo je prvi korak u ovom izuzetno važnom procesu. Rehabilitaciji političkih osuđenika nije prethodila mnogo značajnija delatnost - reafirmacija i vraćanje u naš kulturni i javni život onih ljudi koji su iza sebe ostavili značajno naučno i literarno delo. Izostala je ona vrsta kulturolške i civilizacijske rehabilitacije značajnih stvaralaca i njihovog dela. I ono što je dosad urađeno - više je rezultat aktivnosti usamljenih pojedinaca i njihove izolovane težnje da izuzetno značajni stvaraoci dobiju u našoj kulturnoj javnosti svoje davno zasluženo mesto. Međutim, izostala je ozbiljna i sistematska delatnost na afirmaciji naše političke tradicije kao osnovnog preduslova za uspostavljanje stabilnog i jasno profilisanog sistema vrednosti u demokratskom društvu koje se tegobno uspostavlja i mukotrpno učvršćuje. Bez rehabilitacije, koja će se pre svega odvijati u prostoru kulture i uspostavljanju istinskog sistema vrednosti, politička rehabilitacija će ostati na površini i neće imati stvarnog značaja za demokratizaciju društva.

     Jedan od najrečitijih primera je i način kako se odvija tzv. politička i društvena rehabilitacija Slobodana Jovanovića. Niko ozbiljan ne može da ospori njegov izuzetan značaj kao najznamenitijeg pravnog pisca i raskošnog istoričara naših političkih i društvenih prilika. On svakako pripada samom vrhu naše društvene i istorijske misli. Predrag Palavestra ovako ocenjuje značaj moguće rehabilitacije Slobodana Jovanovića: “Imao je moderan i čvrst kritički sistem vrednosti o srpskoj nacionalnoj samospoznaji i samosvesti uvek kada je osvetljavao one pisce i tvorce mišljenja koji su kod Srba najviše doprineli stvaranju nacionalne ideologije. Smisao te kritike nije bio ni apologetski ni udvorički, osnovni stavovi nisu bili opterećeni ni strančarenjem ni prolaznim ideologijama. Njegova odanost sopstvenom narodu i srpskom nacionalnom karakteru bila je kritička utoliko što nije prikrivao mane niti veličao poraze“. Postavlja se pitanje da li je došlo do stvarne i ozbiljne rehabilitacije Slobodana Jovanovića, i to u sferi našeg duhovnog, civilizacijskog i političkog preispitivanja sistema vrednosti koji je danas dominantan u našem razorenom društvu. Rehabilitacija Slobodana Jovanovića odvija se kao niz sporadičnih akcija njegovih poštovalaca, a pritom je izostala seriozna recepcija i temeljno i sveobuhvatno proučavanje njegovih dela. Ne postoji posebna institucija ili fondacija koja bi se bavila proučavanjem i štampanjem njegovih dela. I pored toga što postoji nekoliko stotina različitih nagrada u Srbiji, nije ustanovljena nagrada koja bi afirmisala delo Slobodana Jovanovića. Iako su održana dva naučna skupa o delu Slobodana Jovanovića, njegova dela nisu postala obavezna literatura na našim fakultetima, a njegove knjige se objavljuju sporadično, i to na inicijativu ljudi koji znaju i poštuju vrednost njegovih spisa. Izostalo je sistematsko objavljivanje njegovih dela i zato je on ostao pisac o kome se samo više govori, a manje čita i proučava. Zato njegova politička rehabilitacija, koja će uslediti posle usvajanja zakona o rehabilitaciji, neće biti potpuna jer je izostala njegova prethodna i stvarna rehabilitacija kao znamenitog stiliste i pravno-političkog mislioca, a ovaj proces je morao biti ostvaren pre njegove formalne rehabilitacije. Ako nema knjiga jednog pisca u knjižarama i bibliotekama, ako on nije u literaturi na fakultetima društvenih nauka, on i ne postoji u našoj društvenoj javnosti. Tako je, nažalost, i dalje sa delom Slobodana Jovanovića. Predrag Palavestra je veoma jasno ocrtao civilizacijski i kulturološki značaj rehabilitacije Slobodana Jovanovića: “Bio bi to početak nužnog pročišćenja u dušama i društvu, katarza trezvenog kritičkog odnosa prema sebi i drugima, simbolični znak jednog novog uspona posle dugog srozavanja i pada, u kojem se kritički duh Slobodana Jovanovića zapravo nije ni gasio“.

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM