Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Opstanak zajednice SCG

   

 

Stefan Sušić

Zašto opcija za zajedničku državu ne može pobjediti na budućem referendumu u Crnoj Gori?

Sredinom februara ove godine „Nova srpska politička misao“ donijela je moj članak u kome sam dao odgovor na gornje, tematski postavljeno pitanje. Ponoviću ga ponovo: Zašto opcija za zajedničku državu ne može pobijediti na budućem referendumu u Crnoj Gori? Odgovor: Zato što Međunarodna zajednica želi da Crna Gora bude nezavisna i samostalna država. Samo krajnje političke naivčine mogu gajiti lažnu nadu u opstanak državne zajednice. To potiče iz više nego licemjernih izjava pojedinih čelnika Međunarodne zajednice da bi za Srbiju i Crnu Goru bilo najbolje da ostanu zajedno, jer bi to bilo svrsishodnije zbog bržeg ulaska u evropske i trans-atlanske integracije. Već sada, mnogo prije održavanja referenduma, postaje očito da je samostalnost i nezavisnost Crne Gore skoro svršen čin. U redovima koji slijede pokušat ćemo, argumentacijom, takvu tvrdnju detaljnije obrazložiti.

Najveći otpor Međunarodnoj zajednici, na putu ostvarenja njene zamisli da Crna Gora postane samostalna i nezavisna država, trebalo bi da objektivno dolazi od ljudi iz crnogorskog opozicionog bloka, koji se zalaže za opstanak zajedničke države Srbije i Crne Gore. Međunarodnoj zajednici je mnogo lakše ostvariti zadati cilj ukoliko nailazi na slab otpor, uslovno rečeno crnogorskih federalista, koji u dosadašnjim aktivnostima nisu pokazali da raspolažu iole zavidnim intelektualnim i političkim kapacitetom. Dodajmo tome i to da je pravni instrumentarij samo sredstvo za ostvarenje političkog cilja - konkretno, crnogorske nezavisnosti i samostalnosti. Međutim, kada politika ne može ostvariti svoj cilj putem prava, ona ga jednostavno prenebregne i pristupi nekom drugom sredstvu. Razumije se da je mnogo svrsishodnije i politički oportunije kada se politički cilj ostvari uz primjenu prava.

Dakle, rečeno je da je politički cilj Međunarodne zajednice samostalna i nezavisna Crna Gora i, implicitno, da će Međunarodna zajednica ostvariti, kao politički cilj, samostalnost i nezavisnost Crne Gore i po cijenu zaobilaženja prava i pravnog instrumentarija, ako joj se ista, na bilo koji način, budu ispriječila. Ipak, bilo bi joj mnogo teže i krajnje politički nepopularno kada bi pristupila očiglednom kršenju pravnih pravila i primjeni neke vrste nasilja.

Primjenjen na crnogorske političke prilike, a iz gornjeg kazivanja, nameće se slijedeći zaključak: Kada bi predstavnici crnogorskog bloka za očuvanje zajedničke države imali znatno više mudrosti, te intelektualnog i političkog kapaciteta, bilo bi mnogo teže Međunarodnoj zajednici da ostvari svoj politički cilj – samostalna i nezavisna Crna Gora, jer bi tada naišla na velike otpore zbog kojih bi joj bilo isplativije žrtvovati politički cilj, a za uzvrat demonstrirati poštovanje pravnog poretka i demokratske vrijednosti. Konkretno, Međunarodna zajednica će u Crnoj Gori ostvariti svoj politički cilj uz puno ili fingirano poštovanje crnogorskog pravnog poretka, najviše zahvaljujući insuficijenciji crnogorskog opozicionog bloka. Neću ulaziti u predreferendumsku razjedinjenost crnogorske opozicije, koja se manifestovala u surevnjivosti, nadmenosti, uobraženosti, umišljenosti, gde pojedine partije i njihovi prvaci nemaju ni približno isti politički i moralni bekgraund. Što bi se narodski reklo: „Ne bi im se čorbe pomiješale.“ U crnogorskom bloku koji je za očuvanje zajedničke države nije se mogao naći pojedinac koji bi valjano istakao i branio, a naročito bio kadar da internacionalizuje nekoliko elementarnih postulata, odnosno premisa za održavanje referenduma. Ističemo samo neke, za koje držimo da će se u konačnici pokazati kao bitne.

Prvo - pravo da crnogorski državljani glasaju na referendumu. Uporno su se mogla čuti zalaganja crnogorskih suverenista da izborno pravo pripada crnogorskim građanima na osnovu rezidencijalnog kriterijuma, vremenski uslovljenog. Federalistički blok nije uspijevao naći valjani protiv-argument po pitanju odlučivanja crnogorskih državljana na referendumu, osim duhovite i cinične dosjetke pjesnika Bećkovića da je „ Crna Gora jedina država koja hoće da se ratosilja svojih državljana“. Takva antologijska rečenica u literarnim krugovima možda ima svoju težinu, ali u okviru pravnog poretka ( crnogorski zakon o referendumu) može predstavljati samo simpatičnu dosjetku. Crnogorskim suverenistima bilo se lako braniti da već postoji Zakon o referendumu, koji je pozitivno pravo koje se ne može mijenjati pred referendum i u kojem je već propisano ko može, a ko ne, glasati na referendumu. Međutim, kada je gospodin Lajčak došao u Crnu Goru sa formulom „55 posto od broja izašlih birača“, pokazalo se da u zakonodavstvu ništa nije sveto slovo, te da se za tili čas ne bi moglo izmijeniti. Isto je tako bilo moguće da crnogorski državljani imaju pravo odlučivanja na referendumu, a kada se radi o državno-pravnom statusu Crne Gore. Naravno da je bilo moguće, ali Međunarodna zajednica neće da reskira, već, diplomatski, nečem udovolji, a nečem ne. Tako su svi, koliko-toliko zadovoljni. Među crnogorskim federalistima nije bilo niti jednog pravnog znalca koji bi pošao od osnovne definicije državljanstva, u smislu da je „državljanstvo lična veza određenog pojedinca sa određenom državom“. Iz tog pojma, utvrđenog definicijom, proizilazi elementarno pravo svakog državljanina da odlučuje o državno-pravnom statusu svoje države, te da se biračko pravo, kojim se odlučuje periodično ili vanredno na izborima za organe određene države, ne može izjednačavati sa onim što se pojmovno podrazumijeva pod odlučivanjem o državno-pravnom statusu države. Sam pojam državljanstva, odnosno državljanina, vezan je za pojam države (pojam državljanin izveden je iz pojma država ), a to nema blage veze sa odlučivanjem na izborima po osnovu biračkog prava. Ovde se radi o situaciji u kojoj jedan dio od međunarodno priznatog subjekta, Zajednice SCG, treba da odluči da postane samostalan i nezavistan u međunarodno-pravnom smislu, gdje se praktično dio odvaja od cjeline i gdje primarno državljanstvo imaju državljani koji žive u cijelini države, kao i dijelu te celine, koji želi ili ne želi da se odvoji. Konkretno, ne radi se o državljanima koji žive na Novom Zelandu ili Australiji, već o državljanima koji žive u zajedničkoj državi i koji imaju primarno državljanstvo upravo u toj cjelini. Još je Hegel ustvrdio jedan aksiom, koji glasi: „U odnosima dijelova i cjeline obje su stvari posebnosti, ali tako da jedna drugu odražavaju. I jedna i druga su identitet obadviju. (Hegel: Logik Band II, str.27 ) Nije potrebno komentarisati citiranu Hegelovu definiciju koja je samo presvučena u pravnu odeždu svekolikih teorija uporednog ustavnog prava, koje razmatraju predmetnu materiju. Međutim, pravni stručnjaci i kvazi-znanci iz redova crnogorskog opozicionog bloka za zajedničku državu nijesu ni pokušavali pravnom argumentacijom braniti nešto što je bilo lako pravno odbranjivo i pred Međunarodnom zajednicom. Ponudili su samo gole priče kako crnogorski državljani treba da imaju pravo odlučivanja na crnogorskom referendumu, našto su im suverenisti replicirali da izborno pravo pripada građanima.

Drugo – crnogorska opozicija, uprkos višegodišnjem političkom iskustvu u najnegativnijem smislu riječi, kao da nije postala svijesna značenja jedinstvenog biračkog spiska, koji bi trebao da joj je svakog časa dostupan, sa svim izmjenama, te da u svakom trenutku može imati uvid u jedinstvenu bazu podataka. Njegovi sastavljači tako ne bi mogli napraviti nikakve preinake i iznenađenja, a da nemaju pozitivno pravno pokriće dostupno svakoj političkoj partiji i stranci. Kako se može dogoditi jednoj ozbiljnoj opoziciji da sada bude iznenađena pravom najezdom crnogorskih državljana iz dijaspore sa biračkim pravom, a koju su najavili suverenisti. Birački spisak, kako je opisan, trebao je biti uslov svih uslova za održavanje referenduma. U kontaktima sa međunarodnim predstavnicima navedena činjenica se stidljivo prećutkivala ili je samo uzgred doticana, a ne kao conditio sine qua non.

Treće – crnogorski federalisti pali su na još jednom krucijalnom pitanju koje je za ishod referenduma od esencijalnog značaja. Naime, ispada da je za njih referendumsko pitanje efemerno. Po mom mišljenju, formulacija referendumskog pitanja od ključnog je značaja i prevalentnija je od tzv. „ postotka“- 55% izašlih birača. Pitanje (parafrazirano) glasi: „Da li ste za to da Crna Gora postane samostalna, nezavisna i međunarodno priznata država?“ Ono, već u samom startu, donosi suverenistima najmanje dvadesetak posto glasova iz redova suprotnog, tzv. federalističkog bloka. Stvarno i psihološki gledano, svi ti glasači iz federalističkog bloka imaju primarno crnogorsko državljanstvo, a to je, ponavljam, njihova lična veza sa Crnom Gorom. Psihološki gledano, dati odgovor na referendumu da ne žele svoju državu sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom, za mnoge bi predstavljalo, podsvjesno, osećanje izdaje i to ne bilo kakve, već izdaje vlastite države čiji su državljani. Psihološki faktor o kojem ovdje govorim može biti od presudnog značaja. Da je bilo pameti kod crnogorskog opozicionog bloka za zajedničku državu, pošlo bi se od logičke premise da već postoji zajednička država, SCG, kao cjelina u međunarodno-pravnom smislu i da jedan dio te cjeline želi sebe iskušati na referendumu – da li želi postati samostalna i nezavisna država ( dakako, nova država u međunarodno-pravnom smislu) ili, pak, ostati i dalje u zajednici sa Srbijom. Logično bi bilo da referendumsko pitanje glasi: „Da li ste za odvajanje Crne Gore od Srbije“, a ne kako je to već formulisano. Zajednica Srbija i Crna Gora već postoji, pa je logično poći od toga da se referendumom odlučuje da li da ostane već postojeće stanje ili da se ono izmijeni. Razumljivo je da u navedenom slučaju logika determinira obrnutu formulaciju referendumskog pitanja od onog kako je već formulisano, a na očiglednu štetu federalističkog bloka. Tvrdnja akademika Bećkovića da i jedna i druga formulacija referendumskog pitanja (bez obzira što se zalaže za prvu) „znače to isto“ mogla bi se odnositi samo na jedan manji dio intelektualne biračke populacije u Crnoj Gori. U istom tom intervjuu, datom „Večernjim novostima“ od 9. marta ove godine, akademik Bećković dalje tvrdi da ideja zajedničke države ima apsolutnu većinu. Ona je, međutim, na klimavim nogama uz diletanske pregovaračke propuste predstavnika crnogorskih političkih partija i stranaka opozicionog bloka u njihovim dosadašnjim i završnim susretima sa predstavnicima Međunarodne zajednice.

Četvrto – crnogorski suverenisti imaju u svojim rukama sve mehanizme cjelokupnog državnog aparata, čija je kontrola, u postojećim real-političkim uslovima, nedostupna za predstavnike federalističke opcije. Ne želeći da ulazim u dnevno-političke spekulacije u vezi sa raznim zloupotrebama tog istog aparata državne vlasti od strane raznih posmatrača sa međunarodnim kredibilitetom, valja znati da su svi oni u funkciji ostvarenja političkog cilja koji želi Međunarodna zajednica. U tehničko-pravnom smislu, federalistički blok je svojom neukošću dobrano doprineo ostvarenju tog cilja.

Zaključak - Danas je već sasvim sigurno da je politički cilj Međunarodne zajednice da u maju, Crna Gora postane samostalna, nezavisna i međunarodno priznata nova država. Zar na to ne ukazuje svojevrsni diplomatski pritisak koji sinhrono vrše na srbijansku vladu gospoda Miroslav Lajčak i Havijer Solana, tražeći da Srbija već otpočne razgovore sa Crnom Gorom o budućim odnosima, poslije referenduma? Zar u tim svojim preporukama Vladi Srbije ne polaze od, za njih poznatog, rezultata na crnogorskom referendumu? Badava sva repliciranja srbijanskih predstavnika da je bespredmetno o tome razgovarati prije nego bude poznat ishod referenduma u Crnoj Gori.

Priče o „konstruktivnoj greški“ bile su, donedavno, jedino poznate u avio-industriji, građevinarstvu i još nekim sličnim djelatnostima. Takođe i priče o tzv. sivoj zoni nemaju presedana u političkoj istoriji. Buš je u mnogoljudnoj Americi izabran za predsjednika sa neznatnim brojem glasova u odnosu na Gora. Quebec je izgubio na referendumu sa neznatnim postotkom. Međutim, demokratija – kako je to volio da ističe „šampion demokratije“ u crnogorskom parlamentu - to su pravila. Pojednostavljeno rečeno, zakon je zakon ili ni manje ni više od propisanih pravila kojih bi se valjalo, u interesu demokratije i stabilnosti crnogorskog društva, držati na budućem referendumu. Ali, avaj. Nedavno je taj isti „šampion demokratije“ izrekao jednu od svojih odabranih, antologijskih misli: „većina je većina, a manjina je manjina“. Iz toga bi se, kao i iz svega gore navedenog, mogao izvući zaključak da se odgovorni ljudi u Crnoj Gori ne bi mogli tako lako „frljati“ zakonima vlastite države da nijesu dobili jasne signale iz Međunarodne zajednice o tome kakav treba biti ishod referenduma. Zar bi crnogorski ministar inostranih poslova Miodrag Vlahović, čak i poslije ublažavanja svojih ranije datih izjava, a u smislu da će se držati zakona i dogovora oko referenduma, mogao hladno izjaviti (12. mart ove godine za „Večernje novosti“) da će državna zajednica biti prošlost ukoliko crnogorske vlasti na referendumu dobiju „bilo kakvu većinu“. I još: „Margina pobjede na glasanju“ dovoljna će biti da „državnu zajednicu Srbije i Crne Gore proglasi mrtvom i pokopanom“. Da li bi se jedan ministar inostranih poslova usudio da u svojim javnim izjavama bude u koliziji sa njemu nadređenim, a da ne postoje jasne garancije Međunarodne zajednice da će Crna Gora biti stoprocentno samostalna i nezavisna država. Dakle, referendum je obična farsa!

I u najgorem izbornom slučaju po crnogorske suvereniste, priznanja samostalne i nezavisne Crne Gore već su pripremljena u zemljama bivše Jugoslavije. A onda, odmah stupaju na scenu i ostali. Niko više neće spominjati pravni poredak i njegova izigrana pravila. Stoga, ništa što bi eventualno moglo biti nekorektno ili protupravno u crnogorskim referendumskim aktivnostima, neće biti sankcionisano ako bude bilo u funkciji zacrtanog političkog cilja. A sve demokratske i ine alternative poslužiće samo kao fikusi u toj novonastaloj državi.

(Autor je redovni profesor univerziteta)

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM