Nikola Ivanović

Sedam vremenskih zona i referendum

Albancima je omogućeno da prelete Altantik i sedam vremenskih zona da bi glasali na referendumu, a crnogorskim građanima, čak iz Prijepolja, osporeno je da to građansko pravo realizuju u susjednom Bijelom Polju.

Strahovita buka, kako neki ka žu, "bratstva dugih prstiju" proizvedena u prvim godinama novog milenijuma, bila je u obrnutoj proporciji sa uticajem na širu javnost, pa se pribjeglo podršci planetarno raširene dijaspore, kako bi Albanci – i đe koji Crnogorac, besplatno doletjeli do Golubovaca i podržali secesiju. U svetlu ovog truda da se kompenzacuje domaći glasački deficit ostaje zagonetno zbog čega se paralelno insistira na međurepubličkom razgovoru o “danu poslije”. Prije odgovora na ovo pitanje ostaje jedna istina: prosutim uvredama i programiranom šesto godišnjom mržnjom separatisti su zatvorili vrata prema Srbiji, pa ih nijesu kadri sami otvoriti bez posredovanja Miroslava Lajčaka.

Pažljivim praćenjem referendumske kampanje, koja nesmanjenom žestinom, o državnom trošku, traje od 18. novembra 2000. godine, uočljive su dvije vješto sprovedene faze transformacije političkog vokabulara. U prvoj, ključne riječi bile su “čeljusti velikosrpskog hegemonizma”, “neofašisti“, “Crna Gora kao kompenzacija” (za sve izgubljene ratove), “imperijalni ciljevi”, etničke različitosti (dukljanski korijeni)… A danas, “bliskost dva naroda”, “ispružena ruka”, “bratska Srbija”, Takođe, u drugoj fazi riječ “separatisti” evoluirala je u “suverenisti” jer privlačno zvuči, a riječ “integristi” prepakovali su u “unionisti” kako bi parala uho demokratskom Zapadu. Svoju spretnost, bez svake sumnje, pokazali su i u detaširanju u Beograd prvog čovjeka SCG, do tada, po političkim iskazima, uglavnom intergrista, da bi se on odmah pokazao kao presvučeni separatista, čije je ponašanje upućivalo na Janusa, rimskog boga sa dva lica.

Ovdje se nameću nova pitanja. Prvo, zbog čega je napravljen politički salto-mortale ili salto-morale? Drugo, da li je zaokret napravljen pod dirigentskom palicom van Crne Gore?

Pođimo od velikog političkog uloga. Ni manje države, ni većih raskola. Daleko nadmašuju one iz 1941. godine, kad smo imali dva tabora, a sada najmanje pet klizišta - dva javna i tri skrivena, koji bi se javili nakon svršene rabote. Sada su se separatisti suočili s novom činjenicom. Poslije šestogodišnjeg “ispiranja mozgova” nema sigurne većine za otcjepljenje. Sandžak ostaje nepoznanica. A supstanca dr ž avotvornog naroda u međuvremenu se istopila, pa umjesto 70% Crnogoraca, sada ih je svega 40%. Topljenje se poklapa sa startom referendumske kampanje. Crnogorci su već nacionalna manjina u Crnoj Gori!

S jedne strane, imamo secesiju kao veliki ulog i očigledan rizik, pa valja preuzeti i odgovornost za posljedice kod kuće i pred međunarodnom zajednicom. S druge strane, vlast se ne smije izgubiti ni po koju cijenu jer bi, vjerovatno, u tom slučaju Spuž mogao postati i najveći grad Crne Gore.

U dijelu većinskog crnogorsko-srpskog naroda zlokobno zvuče dnevni aplauzi podrške is bližeg “okruženja”. Zapravo, trogodišnji tajming države na probi separatisti su koristili u obezbjeđivanju podrške prije svega ”iz okruženja”. Nakon službenog razbraćivanja sa Srbijom kandidovala su se nova braća u Prištini i Tirani. Na anti(srpstvu) promovisana je proalbanska politika. Predviđajući “nespornu” nezavisnost Kosova i Crne Gore, nedavno je Adem Demaći, predsjednik Udruženja književnika Kosmeta i politički vođa OVK-a, gotovo uskliknuo: Crna Gora – Albanija, to je jedna familija. “Možda će Kosovo i Crna Gora jednog dana biti ujedinjene, nikad se ne zna. Albanci se ne bi bunili da Đukanović dođe na čelo kosovske vlade”, rekao je Demaći. (Beta, 2. april '06)

Proglašenjem NDCG dovoljno je da je prepuste samoj sebi jer neće biti kadra da obuzda najmanje dva nova secesionistička pokreta, koji se za života SCG jedva obuzdavaju. Ukoliko se predviđanja ostvare i izgura referendum, uz korišćenje izbornog inženjeringa kako bi se premašila “siva zona”, u tom ishodu moglo bi se očitovati da je sadašnje crnogorsko rukovodstvo iskorišćeno za naredne ciljeve, gdje bi referendum za jedne bio cilj, a za druge sredstvo. Milo Ðukanović, darovit, hrabar, elokventan, oštar na jeziku, ubjedljiv, naočit – osobine koje se cijene u patrijarhalnoj Crnoj Gori – nažalost, mogao bi se na kraju potvrditi kao idealan pion za taj plan i, ujedno, tragična politička žrtva jedne političke avanture. U ovom hipotetičkom razmišljanju pokazalo bi se da su konci vučeni malo podalje od Crne Gore kako bi glas za secesiju bio glas za njeno drobljenje.

Moguće da, zbog nove referendumske enigme, upravljački kvartet (Marović, Vujanović, Ðukanović, Krivokapić) iznenadno i horski insistira na dogovoru o “danu poslije”. Ishod referenduma bio bi poželjan da sa nađe u “sivoj zoni” kako bi se proglasili pobjednici, uz novo insistiranje na razgovorima o “danu poslije”. Ukoliko tu bude nova odbijenica, “jednoglasno” bi mogli proglasiti secesiju, pogotovo ako ih prizna Vatikan, Austrija i Njemačka, gdje su ovih dana proputili. Na Tiranu, Zagreb i Skoplje računaju. Na sadašnjem otvaranju vrata za dijalog zdušno radi i Miroslav Lajčak (“Vijesti”, 25. mart). Otvaranjem eventualno (trojnog) razgovora, gdje bi se uključio i crnogorski integristički blok, otvorila bi se i mogućnost da se podstaknu sujete kako bi koalicija pukla po stranačkim šavovima.  

Pasoši, liječenje, studije            

Dakle, treba instumentalizovati Srbiju u finalizaciji secesije, čime bi dijelila i odgovornost za posljedice. Ova politička predigra, koju je svakojako oslabljena Srbija ipak prozrela, nije prošla. To je obznanio i predsjednik Vlade Srbije dr Vojislav Koštunica. Umjesto žestokih, uobičajenih napada, zvanična vlast u Crnoj Gori izrazila je “zabrinutost”, uz molećivi glas – “biće ispružena ruka i nadalje” (Ranko Krivokapić). Sada ne osporavaju Koštunici “demokratske kapacitete”, a koliko do juče za njih je bio “Šešelj u rukavicama”. Prije bi se reklo da su ovi molećivi glasovi upućeni Evropi nego Srbiji, kako bi Srbija bila nanovo optužena za nekooperativnost. Za sada, Srbija se distancira od ponuđene uloge referendumskog “trojanskog konja”.           

Vratimo se dijaspori. Upravo zbog toga što je ulog veliki, prišlo se referendumskom inženjeringu, gdje u maloj sredini svaki glas pomijera tas na referendumskoj vagi. Manipulativnim igrama može se namaći tih 5% iznad polovine izašlih. Ili čak premašiti tzv. siva zona. Tako su, na primjer, organizovani promotivni skupovi i sastanci u Detroitu, Njujorku i Čikagu, na kojima je bilo govora o organizovanom, besplatnom prelijetanju Atlantika. U Detroitu su za sastanak Crnogorci saznali nakon skandala oko opštine Tuzi i pozivanja policije da zaštiti emisare iz Podgorice. Na osnovu telefonskih razgovora sa većim brojem Crnogoraca, davnašnjih iseljenika, stekao sam utisak da će masovno odlaziti Albanci, moguće i Muslimani, odnosno Bošnjaci sa plavske opštine, i “đe koji Crnogorac”. Nepoznanica je kakvi će biti rezultati akcije “od vrata do vrata”, uz darove i poziv “prelomi u mozgu”. Lomljenje mozgova obznanjeno je u Zeti, uz poznati skandal TV snimka kako ide ta tehnologija. Na ta lomljenja ostaje rezistentan predsjednik referendumske komisije, Slovak, koji izjavljuje da je to stvar “crnogorskog suda i policije”. Jedino “ako se radi o masovnoj pojavi, treba reagovati”, poručio je.    

Najteži dio posla separatista u Crnoj Gori je kako ubijediti narod da će živjeti bolje ako se odvoji od Srbije. Zbog toga ovih dana zvanična vlast organizuje razne okrugle stolove, tribine, uz napadni medijski tretman, gdje uglavnom ministri govore ono što narodu godi. Ključne su tri riječi: pasoši, liječenje, studije. Kao predsjednik zajedničke države Svetozar Marović, u intervjuu TV Crne Gore, kategorički je odbacio mogućnost da će nakon sticanja nezavisnosti Crne Gore biti potrebni pasoši za odlazak u Srbiju, te da će se bilo šta promijeniti kada je u pitanju studiranje, liječenje, zapošljavanje (prenijele “Vijesti”, 31. marta ‘06).

Reklo bi se da je zajednički predsjednik ispoljio manjak političke etike. Za njega bi se moglo reći da je atipičan Crnogorac. Ne znamo da li vjeruje u ono što govori, ali znamo da zna da slijepi ljudi vide ono što žele. Narednog dana tvrdnja je demantovana kao smišljeno zaobilaženje istine. Ministar za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku Srbije Slobodan Lalović ponovio je poznati stav zvanične Srbije: “U slučaju osamostaljenja druge članice državne zajednice, građani Crne Gore u Srbiji će imati status stranih državljana na koje će se primjenjivati Zakon o uslovima za zasnivanje radnog odnosa sa stranim državljanima” (Politika, 1. april '06). Kad normalan čovjek zagazi u predreferendumsku Crnu Goru, mogao bi postaviti sebi pitanje: da li je zagazio u ludnicu? Prvi čovjek države zagovara da istina ima množinu.

Nesporno, svaka država donosi svoje zakone koji se poštuju, kao i granice. Istina nema množinu, što ne znači da tako misle svi političari. Međutim, narod će prelomiti, odlučiće 21. maja. Ili će se opredijeliti za postavljanje novih barijera, graničnih rampi, ili pak za unapređenje postojećih veza.  

Ovaj, nesporno, spretni Primorac iz srpskih Paštrovića kao da ima nešto vještine od Ljubišinog Kanjoša, a podosta od mletačkog lukavstva. “Vještinu mogućeg” potvrđuje od dolaska džemperaša, a posebno nakon smjene sa funkcije predsjednika Skupštine Crne Gore, pa do detaširanja za predsjednika SCG i davanja zakletve da će pošteno služiti zajedničkoj državi.

Referendumsko politički luping je kruna njegove “vještine mogućeg”. Gradi svoj identitet na pobožnom srcu (nije se odvajao od patrijarha Pavla pri posjeti Žd rebaoniku kraj Danilovgrada), zatim mnogim “iskrenim namjerama”. Podučavao je narod da vjeruje u politička čuda. Spretan, van svake sumnje. I osoben! Čudnim naglaskom akcentuje neke riječi, po čemu odudara od Paštrovića i Crnogoraca. Do raspisivanja referenduma bio je donekle nepoznanica. Mogao se steći i utisak: u Beogradu integrista, u Podgorici separatista.

Zajednički imenitelj svih separatističkih sesija: ništa se neće promijeniti poslije 21. maja. Nakon secesije Crnogorci neće biti stranci na Terazijama. Sa ličnom kartom ići ćemo u Srbiju, uspostaviće se reciprocitet za studije, pa će isti broj ići na školovanje ka Beogradu, a iz Srbije dolaziće mladi na prestižne fakultete Crne Gore. Roba iz Srbije plaćaće se, kao i do sada, evrima, što je veoma bitno za ozdravljenje srpske privrede… I bjelopoljski hodža potvrdio je ovu priču.

U zahuktaloj referendumskoj kampanji, gdje je mala mogućnost da se čuje drugačije mišljenje, politički sedativ u vidu obećanja, i to u Podgorici umjesto Beograda, mora se priznati – ima značajan učinak. Jer, teško je naći  porodicu u Crnoj Gori da nema dio porodice u Srbiji.

Lijeva desnica

Pored poludecenijske referendumske meljavine, ishod referenduma ipak ostaje nepoznanica. Na malom području, koje se uzduž može proći sa pola rezervoara benzina a poprijeko sa četvrtinom, izborno tijelo ima atipičnu političku stratifikaciju. Naime, u svijetu demokratije postoji desnica i ljevica. Ne bi se sa sigurnošću moglo reći da to važi za Crnu Goru. Po nekim karakteristikama, internacionalistička komunistička ljevica ispoljila je svoj radikalizam na buđenju nacionalnog romantizma, i to samo na jednom - anti(srpstvu), čime bi je mogli imenovati kao lijeva desnica. Ekonomske nevolje su zapravo humanitarni problemi, koji se vješto zaobilaze favorizovanjem referenduma kao opšte narodne zanimacije.   

U referendumskom nadmetanju, i separatisti i integristi imaju po tri kategorije birača. U prvu grupu mogli bismo svrstati vatrene pristalice jednog opredjeljenja, bilo da je reč o separatistima ili integristima. Uslovno ih imenujemo kao alakače ili granične fanatike. Drugu grupu čine “neopredijeljeni”. Smatraju da njihov glas ništa ne znači. Sve je “spakovano”, kao i prethodnih 16 godina. Oni postaju predmet trgovine glasovima. Međutim, treću kategoriju čine uplašeni i ucijenjeni. U zemlji vječitih slučajeva, gdje se ne poštuje ni Ustav ni Ustavna povelja, građani u predgrađanskom društvu daju prednost onome koga se plaše, a ne onome što žele. Među uplašenima uglavnom su članovi DPS-a. Stratešku prednost ovdje ima vlast, koja budžetski finansira oko 60% ukupno zaposlenih u Crnoj Gori. Među zaposlenima apsolutnu većinu čine članovi DPS-a. Njihov glas će vlast da kontroliše jer je zaposlenje egzistencijalno pitanje. Poznato je da se jedan broj javno deklariše kao separatisti, a intimno su integristi. Vladajuća koalicija, ako nije mogla nešto učiniti da ih narod voli, onda su mogli dosta uraditi da ih se narod boji. “U strahu su ljudi zli, sirovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri.” (Ivo Andrić, “Ex ponto”)  

Čak do 1. aprila u ovoj predreferendumskoj igri nedoumice oko Muslimana i Bošnjaka u Crnoj Gori realno nijesu postojale. Bili su tamo gdje su Albanci i Hrvati. Tokom akcije “od vrata do vrata” trebalo je neutralizovati uticaj Ugljanina i Ljajića koji smatraju da stvaranje NDCG Muslimanima donosi ogromne nevolje. Išla bi granica po krovu kuće. Nakon pet godina odlaganja ažurirano je donošenje zakona o nacionalnim manjinama, na kome su insistirali Muslimani i Bošnjaci. Bez obzira na darove, Sandžak i dalje ostaje zagonetka.  

Nesporno, EU je dala veliku foru separatistima. Igra oko 5% samo je prividna prednost. Podsjećanja radi, Lajčak je odbio svih pet zahtjeva integrista, među njima i uvid u policijsku dokumentaciju o izdavanju novih ličnih karata. Međutim, sve zahtjeve separatista je prihvatio. Veoma lucidno za naivne, oglasila se separatistička koalicija: nepravedno je postavljen zahtjev 5% od izašlih, kao da ne zna većinska javnost da su oni tako organizovani da će kontrolisati izlazak svakog svog člana. Kada se ova spakovana igra sagleda u cjelini, nameće se jedno ključno pitanje: ima li zemlje pod kapom nebeskom, svejedno da li je reč o demokratskoj ili nedemokratskoj, da se dio te cjelovite države odriče polovine svojih građana i samim tim baš ta polovina dobija tretman otpatka, odnosno piljevine od prepiljene države?   

Da li se može reći da je referendum fer?  

Jeste, ali samo u Apsurdistanu.

Kosmet i Crna Gora “atipični”     

Izuzetak od izbornih načela demokratskog svijeta nalazi se u tzv. atipičnosti. Poput Kosmeta, i Crna Gora je atipična. Naše novo Kosovo. Sličnost je u tome što je oko 240.000 Kosovara izbjeglo u Srbiju, koliko je tamo i Crnogoraca otišlo dobrovoljno. “Atipičnost” Crne Gore očituje se i u odnosu na ostale republike, a sada države, nastale na ruševinama Jugoslavije. Crna Gora je po diktatu vlasti izmijenila identitet. Naime, nakon rasula ideologije sve republike bivše SFRJ, izuzimajući BiH, imale su apsolutnu nacionalnu većinu koja je zaigrala na nacionalističku kartu. Crna Gora je zaigrala na dukljansku kartu. Da bi se prefarbala prošlost, naručili su formiranje “naučne institucije” – Dukljanske akademije – o državnom trošku! Njen osnovni zadatak bilo je širenje mržnje prema Srbima.

Trebalo je promovisati kolektivni zaborav, neutralisati ambivalentnost mlade crnogorske nacije, formirane iz krila srpske, zvanično verifikovane na decembarskom zasijedanju Ustavotvorne skupštine 1946. godine na Cetinju, (pod geslom “najelitniji Srbi”). Istorija, što je poznato, prihvata “nove činjenice” samo dok su lažovi živi. Samo dok oni drmaju i kasom i vlašću.

(Autor živi u SAD, prethodno je bio direktor i glavni urednik “Pobjede”, republički sekretar za informacije i direktor Radio Jugoslavije)