Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Opstanak zajednice SCG

   

 

Dušan Kovačev

CRNA GORA POBEDITI MORA – NA REFERENDUMU

 

Istorijat crnogorskog independizma

Za udruživanje u SR Jugoslaviju samo je crnogorska vlast upotrebila sredstvo neposrednog demokratskog izražavanja volje naroda. Građani Crne Gore su se na tadašnjem referendumu sa ogromnom većinom izjasnili za zajedničku državu. Srbija se izjasnila voljom svoje skupštine u kojoj je većinu imao Miloševićev SPS. Kad je Miloševićev brod počeo da se opasno ljulja, Đukanović ga je na vreme napustio i nužno ušao u konfrontaciju sa njim. Posle faze uspešnog savladavanja opozicije u sopstvenoj partiji, počeo je otvoreno da zastupa separatističke ili independističke stavove. Nakon katastrofalnog poraza Miloševićeve politike na Kosovu 1999. otvoreno je predočio mogućnost ponovnog referenduma, ali sada radi izdvajanja iz zajednice. Đukanović, koji je bio dugogodišnji saveznik, a posle protivnik, režima Slobodana Miloševića, ni u jednom trenutku nije imao dobru volju za saradnju sa zvaničnim Beogradom posle 5. oktobra

Istini za volju, već SR Jugoslavija je ustavnopravno, bila nakaradna tvorevina u čijem je ustavu prihvaćeno načelo podele suvereniteta između federacije i država članica, što se u pravnoj nauci oduvek smatralo nelogičnim i opasnim rešenjem, pošto je po svojoj prirodi pojam suvereniteta prihvaćen uglavnom kao nedeljiv. Praksa je pokazala da su dvojne federacije bile vrlo nestabilne i raritet su za ustavno pravo. Danas je već zaboravljeno na koji je način Milošević golom silom kršio odredbe ustava SR Jugoslavije, čime je uništio demokratski karakter organa federacije. Iako je Milošević malo mario za ustavna "ograničenja" žabljačke tvorevine kada mu je to odgovaralo, on je istovremeno i puštao podgorički režim da na svom feudu radi što mu je volja.

Demokratskim dolaskom na vlast, Vojislav Koštunica je kao predsednik Jugoslavije otvorio bolna pitanja srpsko-crnogorskog federalizma, ali je crnogorska vlast već insistirala na konfederalizmu. Đukanović je nudio konfederaciju, a Koštunica `funkcionalnu federaciju` i pitanje je zapalo u potpuni ćorsokak. Onda je došlo do pakta Đukanovića i Đinđića da bi, svaki iz svojih razloga, razvlastili Koštunicu i demont i rali saveznu državu. Kako je crnogorska policija zakonito preuzela kontrolu granice, a republički organi carinsku kontrolu i pošto je još od Miloševićevog doba Crna Gora preuzela monetarnu vlast na svojoj teritoriji, mogla je mnogo komotnije da se oseća. Separatistička politika koja je nekad bila odlika crnogorskog Liberalnog saveza, postala je sad okosnica Đukanovićeve političke ideologije. Crnogorski režim je ubrzano pripremao državu za referendum i već je Beogradu nuđeno da se pregovara o mirnom razlazu.

Spoljni   uticaj

Evropska Unija je pokušala da reši odnose Crne Gore sa Srbijom tako da na ovom prostoru nema problema. Solanina Misija je uspela da nagna Đukanovića da odloži referendum na dve godine, a obe strane su potpisale Ustavnu povelju SCG. Sećamo se postav lj anja carinskih kontrola između nekadašnja "dva oka u glavi". Pitanje referenduma se po isteku Solaninog Moratorijuma opet aktuelizovalo. Đukanovićev režim odavno ne razmatra ni pitanje konfederalizma. Potpuna nezavisnost je sad glavna Đukanovićeva politička namera. Da bi je ostvario, potreban mu je referendum, a rok za koji je ovaj odložen istekao je. Uticaj Evropske unije, po pravilu je usmeren na održavanje stabilnosti, izgledao je da barem formalno podržava veze Crne Gore sa Srbijom.

Naspram te mutne evropske politike "može da bude, al ne mora da znači" Anglosaksonci su manje više stvaraju uslove koji omogućavaju crnogorskom režimu da sa što manje otpora ide ka nezavisnosti. Pre svega to se ogleda kroz "brigu" da se Srbija ni u kom slučaju "ne meša u unutrašnja pitanja Crne Gore" iako je pitanje državne zajednice vitalno pitanje i za samu Srbiju. Dakle u crnogorski referendum mogu da se mešaju i SAD i EU, ali i Hrvatska i nevladine organizacije poput MKG, samo Srbija ne sme. Stav MKG o tome da ne samo Srbija, već i crkva i vojska ne treba da kažu svoj stav povodom nezavisnosti, nam govori jasno sa koje strane "vetar duva".

Međunarodna krizna grupa je, po svemu sudeći, vršila određeni pritisak na `Venecijansku komisiju` u čijoj je nadležnosti da preporuči demokratske kriterijume koji se imaju ispoštovati da bi EU prihvatila njegove rezultate. Upadljivo je da Havijer Solana, kao glavni nosilac ovlašćenja EU u našem slučaju prepušta konkretni posao Miroslavu Lajčaku, koji pored već stečenog iskustva na našem prostoru i odličnog poznavanja srpskog jezika (ili materinjeg) pokazuje da je došao da pacifikuje situaciju u Crnoj Gori, a pre svega da opoziciji oduzme mogućnost bojkota.   

A šta Srbija misli?

Pravna istorija demokratskih poredaka pored vojnog ili revolucionarnog rešenja poznaje i praksu da se odluke o promeni državnog statusa donose kvalifikovanom većinom. Kad je reč o odluci političkog predstavničkog tela, po pravilu se predviđa kvalifikovana (bar dvotrećinska) većina. Referendum je instrument neposredne demokratije, a za odluke ovakvog značaja se traži specifična kvalifikovana većine. Predsednik srpske vlade Koštunica opravdano je naglasio da je odluka crnogorskih građana na referendumu kojim su se izjasnili za udruživanje sa Srbijom doneta većinom većom od dvotrećinske, pri čemu se odazvalo više od polovine upisanih birača. Preporuke `Venecijanske komisije` traže tek nešto više od proste većine (55%) glasova, pri čemu smatraju dovoljno demokratskim izlazak manjine od upisanih birača (1) (41%) na referendum. Znamo da će 25. februara zasedati Crnogorska skupština radi donošenja propisa neophodnih za sprovođenje referenduma. Kao datum izjašnjavanja se već pominje 27. mart, dakle još ranije nego što je očekivano.

U Srbiji postoji značajno Udruženje za očuvanje državne zajednice Srbije i Crne Gore. Ovi su po pravilu nacionalno opredeljeni kao Srbi (2). Njihovi protivnici `independisti` iz Crne Gore ih zovu `terazijskim Crnogorcima`. Postoji i udruženje Crnogoraca koje ima snažne veze s kulturnim i režimskim ustanovama u Crnoj Gori, ali okuplja mnogo manju zajednicu. Kako god bilo, pitanje ostvarivanja glasačkog prava crnogorskih građana koji žive i rade u Srbiji ostalo je van fokusa demokratskih kriterijuma `Venecijanske komisije`, ma koliko vlast u Srbiji imala volju da pomogne u sprovođenju ostvarenja ovog prava. Crnogorski `independisti` su oštro osudili akt srpskih vlasti, koje su dostavile `Venecijanskoj komisiji` dokument o crnogorskim   glasačima rezidentnim u Srbiji, uz proteste zbog diskriminacije crnogorskih građana u Srbiji i prikrivanja njihovog broja od strane podgoričke vlasti. No sve to kao da nije imalo uticaj na EU, a ni na promenu raspoloženja polarizovane crnogorske javnosti.

U finišu referendumske trke

Za razliku od Crnogoraca u Srbiji, crnogorske političke partije koje su opredeljene za zajednicu sa Srbijom, slabo ili nikako ne sarađuju po tom pitanju. To što Lajčak posebno pregovara s predstavnicima opozicije je pre izraz logike političkog postupka, nego postojanja njihovog zajedničkog stava.   Saradnja SNP, NS i SNS koje su načelno protiv izdvajanja iz zajedničke države ne postoji u konkretnom zajedničkom delovanju, a ako žele da značajnije utiču na promenu javnosti nužno je da koordiniraju svoje političke kampanje. Razbijena i pasivna opozicija ilustruje kako ni ne postoji kampanja za opstanaka državne zajednice. Za razliku od druge strane koja radi punom parom.

Još prošle godine je Međunarodna krizna grupa (3) javno izrazila da, osim Srbije i dve ključne nepolitičke ustanove u Crnoj Gori treba da se uzdrže od uticaja na glasače – Crkva i Vojska. No to je sasvim van prirode i zakonitih interesa tih ustanova. Vojska je po svojoj prirodi federalna ustanova (iako to izgleda više nije), a i Crkva je institucija čiji se vernici i imovina nalaze na teritoriji obe republike. U praksi su ove institucije, ali i druge koje su prirodno opredeljene za zajedničku državu malo čine na promovisanju zajedničke države. Iako je pet do dvanaest kao da nema izgleda za jedinstveni nastup opozicije i onih institucija i grupa koje su protiv nezavisnosti. Koliki je stepen defetizma kod opozicije svedoči i to što su tako lako prihvatili izuzetno nepovoljne uslove koje preporučuje `Venecijanska komisija` iako se odbacuje mogućnost glasanja crnogorskih građana iz Srbije i smanjuje referendumski cenzus. Narodna stranka (NS) je već prihvatila referendumske uslove, a skoro izvesno je da će narednih dana to učiniti i ostale stranke koje su opredeljene za očuvanje zajedničke države.

Medojevićev "treći put"

Jedan drugi deo opozicije, okupljen oko Nebojše Medojevića, ima volju za saradnju. Nebojša Medojević je naime, još nakon poslednjih predsedničkih izbora uvideo slabosti "crnogorske demokratije": autokratsku tradiciju u Crnoj Gori, socijalnu katastrofu i kleptokratiju, nedostatak jedinstvene opozicije i odsustvo kohezije u podgoričkom režimu (4). Njegova saradnja s Đukanovićevim "insajderima" ima za cilj da u postreferendumskoj Crnoj Gori dođe do vlasti i postane neka vrsta "crnogorskog Đinđića". Njegova koalicija je prema referendumskom pitanju naglašeno indiferentna, na taj način se pokušava ukliniti i u biračko telo đukanovićevske ali i antiđukanovićevske opcije. Sam Medojević promišljeno izbegava da se izjasni oko pitanja nezavisnosti i svoju "priču" poentira na oštroj kritici socijalno poražavajuće situacije u crnogorskom društvu. Medojević nastoji da se prikaže kao politički menadžer koji je sposoban da izađe na kraj sa metastaziranom korupcijom i siromaštvom. Ostatak opozicije je potpuno zapostavio "socijalnu priču" što Medojević "ekspertski" eksploatiše. Stoga on nalazi simpatije na "prosrpskom" severu Crne Gore koji je ekonomski propao, ali i u onim delovima koji su independistički nastrojeni. I poslednje, ali ne i zadnje, gospodin Medojević se jako dobro kotira u Vašingtonu i Beogradu što sada izaziva izuzetnu nervozu podgoričkog režima.  

Crna gora – nezavisna, a evropska

Đukanovićev režim je formirao Pokret za nezavisnu i evropsku Crnu Goru. U njegovom su sastavu pored vladajućeg DPS i SDP i novoformirani LS Miodraga Živkovića. Iznenađujuće, tu se javio i LSCG pod ponovnim rukovodstvom Slavka Perovića, iako se ta stranka zvanično samoraspustila, a članstvo automatski učlanilo u novoformirani pokret. LSCG u pokretu se predstavlja kao postojeća stranka. Pokret ima brojno članstvo, došao je brzo i lako do obilnih finansijskih sredstava i vodi jaku kampanju. Oni su ideološki promoteri integracija i multikulturalnosti, što površnim analitičarima može da izgleda da je u koliziji s crnogorskim separatizmom. Isticanje simbola tradicionalne crnogorske državnosti Đukanović već godinama koristi u svrhu stvaranja novog, crnogorskog nacionalizma. Čvrsta koalicija DPS i SDP ima veliki značaj za stabilnost Đukanovićevog kursa u odvajanju od Srbije. Ipak, uprkos svom dominantnom položaju u društvu upravo je `independistički` pokret taj koji okleva da prihvati za njih veoma povoljne referendumske uslove, ali će oni ipak "na kraju teška srca" to prihvatiti.

Manjinske političke organizacije mogu biti presudan činilac, jer, kako se čini, crnogorska politička nacija je veoma simetrično podeljena. Ovih dana će verovatno biti pokušaja da se obezbedi podrška albanske manjine (koja je iako relativno mala, veoma homogena), radi čega se mogu očekivati i formalni ustupci crnogorskim Albancima (5). Ostale manjine (osim srpske) verovatnije će pružiti podršku `independistima` ako budu uspeli da im stave u izvestan izgled ostvarenje kvalitetnijih interesa od onih koje pruža zajednička država. Što se tiče crnogorskih bošnjaka (i Muslimana u nacionalnom smislu) tu stvari nisu još jasne jer osim želje da se odvoje od Srbije oni ne žele da se odvoje od raške oblasti u kojoj živi velik broj njihovih sunarodnika. Oni sada trguju sa Podgoricom i verovatno Beogradom oko cene svoje podrške jednoj ili drugoj opciji.

Posledice "uspeha" referenduma

Verujemo da zbog medijske blokade i manipulacija crnogorska javnost nije dovoljno svesna koliki je značaj crnogorskog referenduma. Ako bi glasačima u Crnoj Gori bile predočene sve političke i socijalne implikacije političkog "rata za nezavisnost" mnogi bi dobro promislili pre nego što bi zaokružili "za". Onda bi razumeli koliko je crnogorskom društvu u interesu da bude u zajednici i koliko će izgubiti sa raskidom, a konkretno kakav će položaj biti onih koji dolaze u Srbiju da rade, da se leče i školuju. Isto tako se u crnogorskoj javnosti minimizira uticaj eventualne nezavisnosti na pitanje razvoja pregovora o statusu Kosova. Stoga se svesno potiskuje činjenica da bi nestanak državne zajednice SCG, sukcesora SR Jugoslavije kojoj je bar formalno garantovan suverenitet nad Kosovom znatno pogoršao položaj Srbije u predstojećim pregovorima.

Nezavisna Crna gora bi imala mnogo političkih i bezbednosnih problema koji bi joj uz poraznu ekonomsku situaciju (uz Albaniju najsiromašnije evropsko društvo) doneo teško rešive probleme, koji bi u dogledno vreme doneo i rizik od unutrašnjih sukoba, pa čak i do moguće dezintegracije. U Crnoj Gori jedina firma koja radi i zapošljava ljude je država, što dodatno govori o besperspektivnosti crnogorskog društva kome se kao jedini izlaz nudi nezavisnost. Sa druge strane teško je očekivati da će Srbija bez talasa anticrnogorskog raspoloženja propratiti izjašnjavanje za nezavisnost. To bi opet moglo da se vrati kao bumerang crnogorskoj ekonomiji i turizmu (6) od koga u velikoj meri živi ova mala republika. No nije prvi put da usko shvaćeni interesi i "nacionalni mitovi" čine da zajednice rade "na korist sopstvene štete". Najzad, kome je nezavisnost Crne Gore najviše u interesu, pokazuje ne toliko otkrivanje spomenika Kralju Nikoli kolika briga crnogorskih tajkuna bliskih vrhu vlasti da ovlada privatizovanim kapitalom u Crnoj Gori (7).

Fusnote:

1. Biračko pravo kao jedno od osnovnih građanskih prava državljana Crne Gore koji žive i rade u Srbiji, postavilo se još pre nego što ga je Vojislav Koštunica naveo. Ministar pravde Srbije Zoran Stojković, dodatno je upozorio crnogorske državljane koji žive u Srbiji kakve nevolje im donosi crnogorska nezavisnost. Sa statusom "stranca" drastično se menja njihov položaj u ostvarivanju prava na rad, socijalnu zaštitu, obrazovanje, sticanje svojine i drugo.

2. Prema rezultatima popisa iz 2002. godine u Srbiji je živelo 263.984 stanovnika s crnogorskim državljanstvom. Oko 69.000 stanovnika Srbije se nacionalno izjasnilo da su Crnogorci.

3. Međunarodna krizna grupa (MKG) je transnacionalna nevladina organizacija (iako joj je sedište u Briselu, ne treba je brkati s telima EU i "evropolitikom"), osnovana 1996. tokom rata u Bosni, s ciljem "predupređenja i sprečavanja mogućih konflikata". Danas je prilično aktivna u srednjoj Aziji. Što se tiče referenduma u Crnoj Gori, ova organizacija je dala određene preporuke još 2005. prema kojima bi referendumsko pitanje trebalo rasteretiti pritiska iz Beograda i EU, ali posebno da se od izražavanja stava po tom pitanju uzdrže Crkva i Vojska u Crnoj gori (Nikolas Vajt, Danas, 8. decembar 2005).

4. O Medojevićevim stavovima videti recimo, `Intervju Nebojše Medojevića s Nenadom Stefanovićem`, NSPM 20. Februar 2006. Medojević je još posle poslednjih lokalnih izbora u Nikšiću pravilno procenio da će nedostatak jedinstva opozicije koje se pokazalo na crnogorskim izborima za predsednika dovesti do opadanja jedinstva u vladajućem Đukanovićevom taboru (Boris Damjanović, Podgorica, BCR br. 426, 29. april 2003). U svetlu referendumskih previranja Medojević se vlada naglašeno indiferentno, ali je požurio da se udruži s političarima koji su napustili Đukanovića, sa Andrijom Lekićem bivšeg ministra spoljnih poslova i Andrije Jovićevića, bivšeg ministra policije (objava SNP, 12. februar. 2006). Tako se pokušava kako kaže Đorđe Vukadinović formirati "crnogorski DOS".

5. Navodno je Đukanović radi podrške albanske manjine u Crnoj Gori na poslednjim predsedničkim izborima obećao da će Tuzi postati posebna opština. Ovih dana se na medijima moglo čuti da su albanski političari iz Crne Gore za podršku nezavisnosti tražiti pismene garancije da će Tuzi postati opština.

6. Pored kupovine zemljišta i objekata na obali r uski kapital kupuje i malobrojne industrijske kapacitete. Ruski gigant RUSAL će izgleda definitivno postati vlasnik aluminijumskog kombinata, i pored otklanjanja nepravilnosti na tenderu (Rusi za kompromis, Republika, 20. februar 2006). Ulazak ruskog kapitala u Crnu goru nema za sada uticaj na političku orijentaciju Podgorice, ali bi u budućnosti mogao imati.

7. O ulozi Aca, brata Mila Đukanovića u borbi za kontrolu nad akcijama ljevaljskog rudnika uglja štampa je već pisala. (Dan, 17. 11. 2005). Ovaj je rudnik strateški energetski resurs crnogorske privrede. Poznato je da je privatizacija u Crnoj Gori sport u koji je uključen vrlo mali broj ljudi koji su s u bliskim odnosima sa režimom. Još je veći problem što privatizacija više nego drugde donosi nezaposlenost i siromaštvo, na čemu efektno poentira Medojević.

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM