Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Kosovo i Metohija

   

PREGOVORI O DECENTRALIZACIJI

Miroljub Labus

Od Beča do Brisela i natrag

Kritikuju podelu BiH na dva entiteta. Ono što se previđa to je da su upravo entiteti omogućili povratak izbeglica, slobodno kretanje ljudi i odsustvo bilo kakvog etnički motivisanog ubistva. A to je sve ono što danas nemamo na Kosovu

U Beču su ove nedelje vođeni pregovori o decentralizaciji. Naša delegacija podneće izveštaj Narodnoj skupštini i onda ćemo videti kako su ovi pregovori započeti i šta možemo da očekujemo od njih. Dok pišem ovaj tekst još nisam imao uvid u taj izveštaj. Poznata su mi, međutim, razmišljanja u Briselu o obe pregovaračke platforme. I kako kaže jedna moja rođaka „neću da se mešam, al` moram da kažem”. Zabrinut sam zbog onoga što se čuje u Briselu.

Cela analiza je preneta sa političkog na tehnički nivo. To jeste problem jer daje privid političke neutralnosti. Govori se o ekonomskoj i funkcionalnoj održivosti predloženih rešenja o decentralizaciji. Izloženi stav je jasan – beogradski predlog je ekonomski i funkcionalno neodrživ. Hajde da vidimo da li je baš tako.

Najpre, da li je tačna teza o ekonomskoj neodrživosti. Kaže se da uspešan ekonomski razvoj može da se ostvari samo ako se centralizuju sve one funkcije za koje se u beogradskoj pregovaračkoj poziciji predlaže da budu na lokalnom nivou. Po njima, ekonomska stagnacija je cena koja bi morala da se plati za stvaranje većeg broja manjih opština po etničkom principu.

Stanje kosovske privrede je takvo da spominjanje moguće stagnacije deluje kao naučna fantastika. Kosovska privreda je virtuelna privreda. Bruto domaći proizvod na Kosovu je manji od dve i po milijarde evra. Broj nezaposlenih lica se stalno povećava i od dolaska Unmika do danas porastao je od dvesta hiljada na trista petnaest hiljada. Uvoz predstavlja više od četrdeset odsto bruto društvenog proizvoda. On se pokriva donacijama i doznakama iz inostranstva. Kosovska privreda se zasniva isključivo na kešu.

Problem kosovske privrede nisu budući troškovi lokalne samouprave. Kosovska privreda nema realni sektor. Samo se trguje, i to mahom robama iz uvoza. Ako bi se smanjile donacije, nema više ni uvoza, ni trgovine, ni BDP-a. Radnih mesta i onako nema.

Stav Svetske banke je mnogo realniji. Oni razmišljaju kako da se pomogne celom ovom regionu, a ne samo Kosovu. Oni misle da treba pre svega poboljšati infrastrukturu i da to ne može da se uradi bez ozbiljne donatorske konferencije. Time bi se ujedno integrisao ceo region i stvorili bi se bolji uslovi za direktne strane investicije. Trgovina je dobra, ali ovde prvo treba stvoriti uslove za proizvodnju roba.

Drugi prigovor na beogradski predlog odnosi se na funkcionalnost institucija. Kaže se da je potrebna centralizacija u oblastima: poljoprivrede, tržišta rada, penzija, poreza, energije, prirodnih resursa, zdravstva, obrazovanja, sudstva i policije. Ono što je preostalo može da ide na lokalni nivo, pod uslovom da se ne radi o otpadnim vodama jer i to mora da se centralizuje. Naravno, nema govora o formiranju dva entiteta.

Sve ovo je nužno da bi sutra Kosovo moglo da konkuriše za članstvo u EU. Glavni argument je „dokazana nefunkcionalnost” bosanskog modela. Kažu Bosna i Hercegovina ukoliko ne centralizuje niz svojih institucija neće moći da se priključi EU.

Osim negativnog primera BiH, navodi se i pozitivan primer Ohridskog sporazuma koji je uveo samo dva nivoa odlučivanja – centralni i lokalni – i gde se, navodno, ne primenjuje etnički princip nego moderni evropski princip jednakog tretiranja svih građana nezavisno od nacionalne pripadnosti. Zaboravlja se jedino da broj Srba na Kosovu nije isti kao broj Albanaca u Makedoniji.

Danas je moderno kritikovati podelu BiH na dva entiteta. Ono što se previđa to je da su upravo entiteti omogućili povratak izbeglica, slobodno kretanje ljudi i odsustvo bilo kakvog etnički motivisanog ubistva. A to je sve ono što danas nemamo na Kosovu. Nema slobodnog kretanja ljudi, postoje etnički motivisana ubistva, nema povratka izbeglica.

Dakle, iznosi se teza da decentralizacija po beogradskom modelu vodi u ekonomsku stagnaciju i gubitak evropske perspektive Kosova. Prejaki argumenti. Jeste da je vreme ptičjeg gripa, ali pucati topom na vrapce ne izgleda mi mnogo uverljivo.

Na drugoj strani, prištinski predlog se smatra ekonomski i funkcionalno održivim, čak i pod pretpostavkom da decentralizacija ne počne da funkcioniše odmah nego tek od 2009. godine. A to je godina kada se smatra da je moguće da se uvede decentralizacija. Ukazuje se na slučaj Makedonije. Tamo je trebalo čak pet godina da prođe od sporazuma do realizacije.

Naravno, traži se ukidanje paralelnih institucija, predlaže se redukcija opšte dvojezičnosti, osporava se održavanje specijalnih veza sa Beogradom...
Šta na kraju da kažem na sve ovo? Mi imamo prijatelje u Briselu i kada nemamo isto mišljenje. Moramo ozbiljno da razgovaramo sa njima, ne samo o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, nego i o Kosovu.

 

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM