Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Crkva i politika

   

NIN 2892 od 25 maja 2006

Zoran Ćirjaković

Biblijom za “veliki Izrael”

Ime jevrejske države je jedna od reči sa vrlo nejasnim značenjem. Za neke je to “biblijski Izrael”, od reke Jordan do Sredozemnog mora, za druge to je teritorija čije su granice nacrtane prema odluci Generalne skupštine UN iz 1947. godine. Tu su i oni za koje je Izrael “uljez” na zemlji koju je Alah dao muslimanima, “cionistički entitet” koji mora biti uništen. U nedelji u kojoj je proslavila 58. rođendan, moderna NIN izraelska država je dobila novu vladu i premijera, Ehuda Olmerta, odlučnog da konačno nacrta granice jevrejske države i redefiniše spornu reč.

Za Olmerta (60) glasali su “Izraelci koji su kao i on zaključili da će desničarski san o upravljanju velikim Izraelom... na kraju utopiti jevrejsku državu u arapskoj većini”. Dženi Metju piše da se dvanaesti izraelski premijer “sa ogromnom tugom seća dana kada je shvatio da san o velikom Izraelu više nije održiv”. “Užasnuo sam se kada sam shvatio da ćemo, ako budemo insistirali da zadržimo sve, do 2020. godine imati 60 posto Arapa i 40 posto Jevreja”, rekao je Olmert.

Ovaj pravnik, koji se ceo život bavio politikom, tada je od političkog “jastreba” postao “golub”. San o velikom Izraelu, “od reke do mora”, kako veruje, sahranila je demografska realnost na Zapadnoj obali i u oblasti Gaze. Od deset miliona ljudi koliko danas živi “između reke i mora”, samo 5,6 miliona su Jevreji.

“MINIMUM ARAPA”

Tom Segev piše u poslednjem broju uglednog Foreign Affairs magazina da “mnogi Izraelci nikad nisu prestali da sanjaju o velikom Izraelu. Neki su pravdali tu želju strateškim ciljevima; drugi su motivisani nacionalnim i religijskim osećanjima”. Od Šestodnevnog rata 1967. godine, kada je Izrael zauzeo ceo Jerusalim i Zapadnu obalu, izraelski birači nisu glasali za stranke koje su bile protiv jevrejskih naselja na okupiranim teritorijama. Pre 1967. godine glavne struje u cionističkom pokretu su svoju strategiju bazirale na principu “maksimum zemlje, minimum Arapa”, što je značilo “održavanje značajne jevrejske većine u zemlji pod jevrejskom kontrolom”. To je “realistična strategija” koju je Olmert postavio u temelj svoje politike. Suviše veliki Izrael bio bi u opasnosti, kako piše Segev, da “postane manje demokratski, manje jevrejski, ili i jedno i drugo”.

“Od svog rođenja država Izrael je branila svoja dva temelja – jevrejski i demokratski... Ako uzmete jedan od ta dva i odvojite ga od države, to je kao da ste joj presekli žilu kucavicu”, rekao je Olmert u Knesetu, izraelskom parlamentu. “Sanjao sam da neće doći dan kada ćemo morati da damo delove zemlje Izraela.” Ali, u ovom istorijskom govoru novi premijer je rekao i da je gledajući u javu sa otvorena oba oka – i “jevrejskim” i “demokratskim” – zaključio da je “neophodno zadržati stabilnu i solidnu jevrejsku većinu u državi” i odreći se dela “zemlje predaka” bez obzira na to koliko “jevrejsko oko plakalo” i koliko jevrejsko “srce bilo slomljeno”.

“Podela zemlje zarad garantovanja jevrejske većine je garancija preživljavanja cionizma”, rekao je Olmert obrazlažući svoju nameru da nacrta novu granicu i vrati deo Svete zemlje i Svetog grada Palestincima. On hoće da zatvori “raštrkana naselja” na Zapadnoj obali jer veruje da “ugrožavaju egzistenciju izraelske države”. Prema Olmertovom planu, u Izrael će biti vraćeno oko 70 000 stanovnika jevrejskih naselja na zapadnoj obali reke Jordan, dok će područja gde živi velika većina od preko četvrt miliona, po međunarodnim zakonima ilegalnih “naseljenika”, biti anektirana. Olmert planira da podeli Jerusalim, ali da ostavi Stari grad sa svim svetim mestima pod izraelskim suverenitetom.

BIBLIJSKO PRAVO

Mnogi Olmertov realizam shvataju kao odustajanje od “biblijski nasleđenog prava” na “veliki Izrael”. Najekstremniji Olmertovi neprijatelji u Izraelu, uglavnom fundamentalisti, i ne žele moderno, demokratsko društvo, već kopiju Davidove kraljevine. Ipak, neki od najmoćnijih protivnika Olmertovog plana su u SAD. Za milione “hrišćanskih cionista” Olmert je prošle nedelje postao “neprijatelj Boga”.

Mnogi pogrešno veruju da su svi cionisti Jevreji. Danas su neki od najvećih cionista “ponovo rođeni” hrišćani u SAD – članovi rastućih jevanđeoskih, harizmatskih, neopentakostalnih i fundamentalističkih denominacija (američki mediji ih zajedno najčešće nazivaju “jevanđeoskim hrišćanima”). Iako nemaju nikakvo “organizaciono jedinstvo”, njihove brojne organizacije pokazuju zavidno “akciono jedinstvo”. Od stotinak miliona “ponovo rođenih” Amerikanaca – među njima je i predsednik Buš – procenjuje se da su najmanje njih 40 miliona hrišćanski cionisti. Najistaknutiji su lideri velikih jevanđelističkih organizacija, koji su se pokazali kao izuzetno uspešni mobilizatori Bušovih glasača. Mnogi analitičari veruju da Buš svoju izbornu pobedu umnogome duguje aktivizmu vođa hrišćanskih cionista. Neki analitičari smatraju da su oni danas važniji čak i od moćnog jevrejskog lobija za održavanje shvatanja o “zajedničkoj sudbini SAD i Izraela”.

Rasprostranjenost verovanja hrišćanskih cionista u SAD je naglo porasla krajem devedesetih. Iako je jedan broj angažovan na podršci Izraelu, većina hrišćanskih cionista u SAD nisu aktivni. Sa brzim širenjem jevanđeoskog hrišćanstva u Latinskoj Americi, podsaharskoj Africi i na Dalekom istoku poslednjih godina, hrišćanski cionizam je postao globalni fenomen. Njegov koren je u jednoj, u SAD danas neverovatno popularnoj interpretaciji Otkrovenja Jovanovog, poslednje knjige Novog zaveta, i starozavetnih Knjiga proroka Danila i Jezekilja koju su u devetnaestom veku formulisala dva propovednika, Džon Nelson Darbi i Sajrus Skofild.

To čitanje delova Biblije kao “istorije budućnosti” u čijem srcu je Sveta zemlja predstavlja zavodljivu “eshatološku slagalicu” koja je zasnovana na odabranim delovima Svetog pisma. Očarani Jovanovim otkrovenjem – tekstom koji je kroz istoriju razgorevao maštu zapadnog čoveka više nego bilo koje drugo štivo – jevanđeoski hrišćani veruju, kako je rekao senator Džejms Ajnhof, da sukob oko kontrole nad Zapadnom obalom reke Jordan nije politička borba, “već takmičenje da li je, ili nije, Božja reč istinita”.

Za jevanđeoske hrišćane Biblija je doslovna Božja reč. Ona nije samo tačna u pitanjima vere i moralnosti, već i u istorijskom smislu. Oni smatraju da ključno biblijsko proročanstvo još nije ispunjeno, opsednuti su krajem sveta i Isusovim drugim dolaskom koji nestrpljivo očekuju.

Nastanak “novog” Izraela 1948. godine obnovio je interes za Darbijevo i Skofildovo tumačenje apokalipse prema kome će Isusovom povratku i obračunu sa nevernicima na Armagedonu prethoditi povratak Jevreja u Svetu zemlju. Kada je osnovana država Izrael, Luis Talbot sa Biblijskog instituta u Los Anđelesu je izjavio: “To je znak svih znakova... Najvažniji događaj... možda čak i od 70. godine nove ere kada je uništen Jerusalim.”

Danas skoro 50 posto Amerikanaca veruje da je osnivanje Izraela predstavljalo ispunjenje biblijskog proročanstva. U Jevanđelju po Mateji se kaže da “ovaj naraštaj neće proći dok se ovo sve ne desi” i to je navelo mnoge jevanđeoske hrišćane da zaključe da će se Isus vratiti i uspostaviti svoje hiljadugodišnje carstvo za života onih koji su bili svedoci izraelskog osvajanja celog Jerusalima 1967. godine. Neki autori ovo shvatanje zovu “apokalipsa uskoro”. To nije verovanje neke bizarne sekte, već sledbenika najvećih grana američkog razuđenog i izuzetno dinamičnog hrišćanstva.

HRISTOVI AMBASADORI

Pet Robertson tvrdi da su Jevreji dokaz da postoji Bog. Džeri Falvel je rekao da “biti protiv Izraela znači biti protiv Boga... Bog se odnosi prema nacijama onako kako se one odnose prema Izraelu.” Hrišćanski cionisti skupljaju finansijsku pomoć za jevrejske doseljenike u Izrael. Važnu ulogu u koordinisanju njihovih napora ima takozvana Međunarodna hrišćanska ambasada u Jerusalimu, osnovana 1980. godine, koja ima ogranke u više od 50 zemalja. Bogate jevanđeoske crkve iz SAD su “usvojile” i finansirale jevrejska naselja na okupiranoj Zapadnoj obali koja bi Olmert sada da zatvori.

Amerika Izraelu godišnje na razne načine daje preko dve milijarde dolara – više nego bilo kojoj drugoj zemlji. Kako tvrdi Sten Gudenou, ta “veza je pod jakim uticajem... Biblije”. Kao i mnogi drugi hrišćanski cionisti, Gudenou veruje da je “Božja namera bila da Amerika postane prijatelj i saveznik Izraela”. David Hufman, kandidat za kongresmena iz Severne Karoline, izjavio je kako smatra “da je glavni razlog zašto su SAD osnovane pre 250 godina bio da naša velika zemlja bude ovih dana u poziciji da stane uz obnovljenu izraelsku naciju”. Po Hufmanu, Bog je početkom 17. veka pokrenuo preko Atlantika evropske, jevanđeljem opsednute puritance, samo sa jednim ciljem: da bi na “biblijskom temelju” stvorili moćnu naciju sposobnu da pomogne Izraelu u sudbonosnim trenucima. Moćna Amerika, kako veruju mnogi jevanđeoski hrišćani, postoji samo zbog 326 puta manjeg Izraela, nacije koja “ima centralno mesto u Božjem planu za čovečanstvo”. Maleni Izrael, sada “sabran”, a nekada raštrkan po planeti, nadživeo je sve supersile, od Rimskog carstva do SSSR-a, i oni to uzimaju kao dokaz da bez Biblije nema istorije, odnosno da nema istorije bez Izraela.

Uticajni hrišćanski cionisti danas govore o Šaronovoj i Olmertovoj “izdaji” i “ludoriji”. Lideri Kadime, kako kažu, “budalasto ismevaju Boga... koji ne samo da je vratio rasejane Jevreje u njihovu zemlju posle vekova egzila, već se zakleo da će ih zadržati u toj zemlji”. Međunarodni hrišćanski cionistički centar u Jerusalimu tvrdi da Olmert iznosi “lažni demografski argument” jer je arapska brojčana prednost rezultat “dva miliona abortusa jevrejskih beba” obavljenih tokom prethodnih 58 godina.

“Jerusalimska novinska agencija” hrišćanskih cionista citira govor Dejvida Ben Guriona sa Cionističke konferencije u Bazelu iz 1937. godine u kome je rekao da niko, pa ni “ceo jevrejski narod koji je danas živ, nema pravo da ustupi bilo koji deo Izraela” i optužuje Šarona i Olmerta da su “objavili rat Bogu”.

144 000 PREŽIVELIH

Hrišćanski cionizam ne podrazumeva ljubav prema Jevrejima. Pat Robertson, danas najglasniji hrišćanski cionista, nekada je bio otvoreni antisemita – kasnije se javno izvinio. Mnogi Jevreji su sumnjičavi prema “hrišćanskim cionistima” koji veruju da će, kada se “biblijski plan” konačno ostvari, svi Jevreji koji ne prihvate Hrista biti zbrisani sa lica zemlje i da će judaizam kao vera nestati. Neki rabini nalaze da ideologija hrišćanskih cionista predstavlja poziv na genocid. Većina jevanđeoskih hrišćana je ubeđena da će Armagedon, “majku svih ratova”, preživeti samo 144 000 Jevreja – isključivo onih koji prihvate Isusa kao Mesiju.

Oni ne kriju zadovoljstvo kada govore o milijardama mrtvih u Armagedonu – poslednjem i najkrvavijem, ali, kako tvrde, “jedinim dokazano pravednim ratom u istoriji”. Hol Lindzi, poznati jevanđelistički propovednik, nazvao je Armagedon “majkom svih holokausta”. Mnogi Jevreji veruju da su svi hrišćanski cionisti u suštini antisemiti. Dejvid Rozen iz Američkog jevrejskog komiteta kaže da to možda i nije toliko bitno: “Ne možete biti puno probirljivi kada se radi o našim prijateljima zato što postoji toliko neprijateljstva prema nama.” Vođe hrišćanskih cionista stalno naglašavaju da “država Izrael nema boljeg prijatelja od jevanđeoskih hrišćana”.

Najveći neprijatelji hrišćanskih cionista su svi koji se zalažu za mirovni sporazum na Bliskom istoku. Oni veruju da je samo Bog “zadužen” za detalje ovog sporazuma i da svi, i Buš i Olmert, samo treba da se drže Wegovog plana. Džeri Falvel je izjavio da “znamo da neće biti pravog mira na Bliskom istoku dok gospodar Isus ne sedne na Davidov presto u Jerusalimu”. Najopasniji su oni fanatici koji misle da se “kraj” ne primiče dovoljno brzo i koji veruju da mogu da “ubrzaju Hristov povratak”. Za ekstremne hrišćanske cioniste svaki rat na Bliskom istoku je možda uvod u priželjkivani Armagedon. Sada se nadaju da će “iranska nuklearna pretnja” postati “kap koja će preliti čašu” i utopiti nevernike u krvi konačnog obračuna.

IZRAELSKI ČERČIL

Geršom Gorenberg piše da je uključivanjem hrišćanskih cionista u sukob oko Svete zemlje prestao da bude samo borba muslimana i Jevreja. Gorenberg tvrdi da verski fanatici na sve tri strane vide Jerusalim kao pozornicu sudbinske “verske drame” koju režira sam Bog. Postoje tri, skoro identična, scenarija – razlika je uglavnom u tome ko su “dobri momci”, pravednici koje će Bog nagraditi. Čak se i Hitler “uklapa” u biblijsku priču čiju završnicu očekuju hrišćanski cionisti: holokaust je, kako neki tvrde, bio “Božji instrument”, “ništa se ne dešava (pa ni 11. septembar) bez razloga” i činjenica da nacisti nisu pobili sve Jevreje uzima se kao dokaz da Bog i dalje računa na izabrani narod i namerava da nastavi svoj biblijski plan.

Mnogi jevanđeoski hrišćani Buša smatraju predsednikom koji ima “nebeski blagoslov”. Buš, ipak, ne može da ostvari sve želje i biblijske snove svojih najvernijih hrišćanskih glasača a da ne otuđi američki politički centar. Buš podržava Olmerta i zato što veruje da bi njegov plan smanjio tenzije u regionu. Sprovođenje plana za koji Olmert ne namerava da traži palestinsku saglasnost, trebalo bi da počne pre januara 2009. godine, kada Džordž Buš napušta Belu kuću.

Olmert je Jevrejima savim čerčilovski ponudio suze i cepanje srca dok nerednih godina bude povlačio granice drugačije od onih koje su “nacrtane u Bibliji”. Koliko god ekstremistima u SAD ili Izraelu Olmertov Izrael izgledao mali, on je prevelik čak i za umerene Plaestince. Saeb Erekat, glavni palestinski pregovarač, najavio je “nasilje i anarhiju” u regionu ako Olmert pokuša da oživotvori svoj plan.

Olmert će tako narednih meseci protiv sebe imati čudnu “koaliciju” Palestinaca i jevrejskih i hrišćanskih fundamentalista. Zato mnogi sumnjaju da će uspeti da ostvari svoj cilj i stvori državu sa granicama koje će “biti značajno različite od teritorije koju Izrael kontroliše danas”.

Junica koja će promeniti svet

Jevanđeoski hrišćani veruju da preduslov za Hristov povratak nije samo vlast Jevreja nad Jerusalimom, već da mora da postoji “Treći hram”. Jevrejska sveta knjiga kaže da “crvena junica”, bez ijedne crne dlake ili mrlje na telu u nekoj drugoj boji, mora biti žrtvovana, spaljena i njen pepeo pomešan s vodom kako bi se obavilo ritualno pranje. Jevreji moraju da se ovako “očiste” kako bi mogli da pristupe gradnji novog hrama.

Mnogi jevanđeoski hrišćani veruju da Drugi dolazak i sudbina čovečanstva zavise od samo jedne, već vekovima nerođene crvene junice. Završetak izgradnje hrama bi za njih predstavljao “dizanje zavese na početku izvođenja apokalipse”, poslednje Božje predstave.

U Izraelu već skoro dve hiljade godina nema crvenih krava – ritual je u istoriji obavljen samo devet puta. Kada se 1996. u Haifi otelilo jedno sasvim crveno tele, kolumnista levičarskog izraelskog dnevnika “Haarec”, tražio je da savršeno tele koje može izazvati krvavi verski rat – posle ritualnog pranja, sledeći korak bi bio rušenje Al Aksa džamije, trećeg najsvetijeg mesta za muslimane, koja sada zauzima mesto Solomonovog i Herodovog hrama – bude odmah ubijeno i uništeno. Veliki strahovi i nade su raspršeni kada je tele, pre nego što je poraslo u junicu koja je mogla da promeni svet, promenilo boju repa u beličastu.

Nova nada je američko goveče sorte “crveni angus”, koje se u SAD uzgaja od dvadesetih godina prošlog veka. Mnogi hrišćanski cionisti misle da ne treba mnogo da bi se otelila sudbonosna junica i širom Amerike ćete naći fanatike koji uzgajaju stada crvenkastih krava. Kako tele mora biti rođeno u Izraelu, hrišćanski cionisti šalju zaleđene jajne ćelije i spermu “crvenih angusa” i već steone krave sa dovoljno “crvenim pedigreom” da se otele u Svetoj zemlji.

 
 
Copyright by NSPM