Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Crkva i politika

   

 

Vasilije Mišković

ZA ŠTO SE O CRKVI KLEVEĆE?

Već nakon dva ''insajderska'' (Beba&Čeda) napada na Srpsku Pravoslavnu Crkvu kao dela „združenog zločinačkog poduhvata“ bilo je očigledno da je time samo postignut kontraefekt, a da su njihovi glasnogovornici zadali sebi političke autogolove. Međutim, barjaktari anacionalnog liberalizma sa B 92 pokazali su da ne odustaju od svojih ideološki utabanih „staza i bogaza“ već da žele i mogu „dalje, više i bolje“ kako to već zahteva „novo vreme i novi vrli svet“. Ovoga puta u vidu trilogije „Zašto se u crkvi šapuće?“ autorskog tandema „Peščanika“ Ceca&Ceca (Lukić i Vuković) naši radikalni liberali otišli su korak dalje u napadima na instituciju od (avaj) i dalje najvećeg ugleda u srpskom društvu, na SPC. Ovaj pokušaj medijske destrukcije pomogla je (kako se u odjavnoj špici kaže) Evropska agencija za rekonstrukciju, čime je dopisan još jedan politički minus i dat još jedan argument domaćim evroskepticima po pitanju kvalitativnih dometa „jednog evropskog doma“ i njegovom široko proklamovanom «bogatstvu razlika».

Umesto da odgovori na pitanje koje je nametnuo sopstveni naslov, emisija se nije bavila (navodnim) ćutanjem Crkve već kritikom njenog delovanja i aktivnosti, i to od strane onih predstavnika krugova ''misionarske inteligencije“ koji su i ranije imali pretenzije da se mešaju i tumače odnose unutar SPC i njene stavove spram države. Tako smo umesto ćutanja Crkve dobili brbljanje o Crkvi, i to od takvih crkvenih „eksperata i autoriteta“ kao što su političar Dragoljub Mićunović, antropolog Ivan Čolović, sociolozi religije Dragoljub Đorđević i Milan Vukomanović, publicisti Pavle Rak, Mirko Đorđević i Desimir Tošić, istoričarka Radmila Radić, socijalni psiholog Jovan Bajford (1) i istoričar Nikola Samardžić. Iako većina od njih nisu vernici SPC, osim “dvojezičnog” (srpsko – slovenačkog) publisciste Pavla Raka koje je svoju verziju “ružičastog hrišćanstva” (2) već ispovedao na stranicama “Republike” i drugih časopisa iz “kruga Dvojke”, Desimira Tošića, Mićunovićevog doglavnika iz Demokratskog centra koji je “kvalifikovan” samom činjenicom da je sin sveštenika, te Mirka Đođevića, koji sa svojim “ekumenskim pravoslavljem” više liči na unijatskog portparola crnogorske autokefalije nego “samoproklamovanog svetosavca”, to učesnicima nije smetalo da se predstave “većim katolicima od pape”, i pored kritike SPC daju svoja tumačenja pravoslavlja, te njima shodne savete i pouke gledalištu. Ovi “duhovni eksperti” su shodno svojim pretenzijama besedili u prigodnom ambijentu poluzamračenih biblioteka sa religioznim “postavkama” u pozadini, u umetničkim galerijama ili ispred Koraksovih karikatura (?), čime je samo pojačan patetični utisak pseudohrišćanske (ili pseudointelektualne) maske učesnika emisije. Sve ovo je bilo začinjeno probranim dokumetarnim ratno-poratnim snimcima u najboljoj tradiciji “Insajdera”, a zatim i “podvučeno žutim” fragmentima studentske panel diskusije u kojem ‘'mlađi naraštaji'', izvesni pripadnici grupe „ Stalker” i “Beogradskog centra za ljudska prava” polemišu sa pripadnikom “druge Srbije”, studentom prava Vladimirom Đukanovićem, po junačkom i nadasve naprednom pricipu “svi na jednog, jer on nam je pokriće za sve”.

“Summa sumarum” napada na SPC

Ova “anticrkvena” trilogija (između prve i druge emisije bila je dvonedeljna pauza, pošto je emitovanje druge emisije za vaskršnje praznike verovatno bilo procenjeno kao ipak prevelika provokacija za najveći deo gledalaštva) koncipirana je tako da se u prvoj epizodi SPC prikaže kao mračnjačka institucija u kojoj dominatni verski fanatici koji pokušavaju da klerikalizuju društvo, u čemu joj zdužno pomaže sadašnja vlada. U drugoj epizodi se kritikuje navodno neslavna uloga SPC u raspadu bivše Jugoslavije i građanskom ratu. Treća, završna epizoda zaokružila je kritičke napade na Crkvu sa proekumenskih pozicija i označila one crkvene velikodostojnike i njihove duhovne uzore koji se opiru priželjkivanoj modernizaciji i saobražavanju Crkve “duhu vremena”.

U celini “Zašto se u crkvi ćuti?” predstavlja svojevrsnu “summu sumarum” svih optužbi i dosadašnjih prozivanja SPC od strane kvazi-liberalnih intelektualaca i ideologizovanog NGO sektora izgovorenih još od propasti komunizma do sada. U moru kleveta upućenih SPC lako se mogu uočiti izdvojiti tri vrste optužbi :

U prvu grupu spadaju optužbe iz devedesetih godina, koje počivaju na optužbama SPC za ratnohuščako i nejevanđeosko ponašanje. Da bi se ovo dokazalo išlo se do citiranja stihova Baje Malog Knindže i predsednika trebinjske opštine Bože Vučurevića, preko podsećanja na Filaretove obilaske ratišta i Amilohijeve posete crnogorskim rezervistima na dubrovačko-hercegovačkom ratištu. Pri tome su korišćeni već bezbroj puta ponavljani Arakanovi citati kako je “patrijarh njegov vrhovni komandant” (što je ovaj učinio i kao izraz poštovanja spram patrijarha, ali i sa lukavom namerom da zapravo kaže kako nikome ne polaže račune za svoje ratne aktivnosti). Crkva se u svom antikomunističkom poletu sa kraja 80-tih sada tereti da je doprinela usponu Miloševića, mada je jasno da je isti samo vešto manipulisao verskim i nacionalnim osećanjima ne bili pridobio i očuvao vlast. U Slobinim političkim frazama kojima je kolokvijalno pozivao na zajedništvo i istorijske tradicije spočitavaju se navodni ideološki uticaji dva najveća srpska duovnika u XX veku, vladike Nikolaja i oca Justina, naravno bez ikakvih osnova. Isti je mnogo češće govorio i o švedskom standardu ili mirotvorstvu, pa niko za to nije krivio švedske socijal-demokrate ili pacifističke ideologe. Protivljenje pak crkvenih velikodostojnika Slobinoj “mirotvoračkoj fazi” koja se manifestovala u vidu ostavljanja na cedilu prekodrinskih sunarodnika, tumači se kao ključni dokaz crkvene ratobornosti i militarizma, a učestvovanje predstavnika SPC u radu parlamenta Republike Srpske u najtežim mogućim okolnostima po sopstveni narod, kao krunski dokaz klerikalnih težnji i mešanja Crkve u državne poslove.

Apeli za mir i pozivi za uzdržavanje od činjenja zločina od strane vrha SPC za sve vreme rata, a bez okretanja leđa delu sopstvenog naroda koji se borio da kao i drugi ima pravo na samoopredeljenje, javno se žigoše kao “ licemerno i nejevanđeosko”. Nebriga za svoj narod i otvoreno stavljanje na stranu njegovih neprijatelja za sagovornike u emisiji je pak hrišćanski i moralni čin.

U drugu grupu napada spadaju paušalne optužbe na račun SPC da je plemenska, da je hrišćanstvo spustila na nivo nacionalnog osećanja, te da je zatucana, zaostala, da se klanja ikonama i da je puna ostataka paganizama tj. nehrišanskih običaja. Ceo ovaj korpus napada, što je većini našeg gledališta uglavnom nepoznato, preuzet je gotovo doslovce iz rimokatoličke, preciznije jezuitske propagande koja za slične stvari već vekovima optužuje sve pravoslavne hrišćane, mada neke od optužbi vuku poreklo od drevnih jeresi, poput one monofizitske.

Treća vrsta optužbi se odnosi na crkvene namere klerikalizacije društva (u koju spada i svugde u svetu prisutna veronauka u obrazovnom sistemu) i opiranje ekumenizmu (koje je u emisiji predstavljeno kao “moderni pokret izvornog hrišćanstva”). Najteže optužbe na koje se ukazuje odnose se na veze “crkvenih ideologa” sa raznim konzervativnim pa i fašističkim pokretima, nekad i sad. Tu je i neizbežni citat Vladike Nikolaja o Hitleru iz 1935. godine (daleko pre nego što je isti poveo nemački narod put zločina, u vreme kada je o njemu većina evropskih demokratskih državnika imala daleko bolje mišljenje od srpskog svetitelja), da bi se potom minorizovalo vladikino četvorogodišnje zatočeništvo od strane pripadnika Vermahta. Sve ovo je začinjeno slikama Koštunice koji ljubi ikone ili je u društvu sa srpskim jerarsima, koji po rečima učesnika emisije raspiruju neprijateljstvo prema drugim verskim zajednicama proglašavajući ih sektama nad kojima treba sprovesti linč.

Komesar Mićun ponovo jaše

Vrhunac umišljenosti aktera emisije nisu sve ove već bezbroj puta ponovljene optužbe koje su stalno prisutne u krugovima iz kojih oni dolaze, već njihova drskost da oni, pretežno ateisti i necrkveni ljudi, javno određuju kriterijume “hrišćanskog” i uče pravoslavlju vladike Srpske Pravoslavne Crkve.

  To što jedan marksistički filozof i bivši skojevac Mićunović ne poznaje dovoljno kanonsko pravo da bi se mešao u pitanja autokefalnosti tzv. Makedonske pravoslavne crkve i vlasništva nad pograničnim manastirima kao što je Prohor Pčinjski, nije toliko strašno. Nije strašno ni neznanje istoričara Nikole Samardžića koji tvrdi da nije moguć   “svetosavski nacionalizam” (to je, navodno, savremena crvena umotvorina), jer je Sveti Sava kao srednjovekovni čovek živeo pre nastanka moderne nacije, koja se vezuje za Francusku revoluciju. Ljudima ukopanim u evropocentrizam kojima je on jedini uzor nije jasno da nešto ovde može da postoji i pre nego što je nastalo na Zapadu, niti da nešto može da bude drugačije nego na Zapadu. O tome da nešto može da postoji i pre nego što o tome ekspicitno pišu sačuvani istorijski izvori, što je tipična boljka naučnog formalizma, da i ne govorimo.

Kada isti izreknu da sveštenstvo na službama koristi ijekavicu i nebeogradski, arhaični govor oni ne samo da pokazuju neznanje da su Sveto Pismo preveli Vuk Karadžić i Đura Daničić na ijekavici, već pokazuju i lokalni kultur-rasizam prema drugom dijalektu sopstvenog jezika. Mada znamo da dotični na službe ne bi primirisali ni da se tamo koristi beogradski šatrovački sleng. Kada se ofrlje bacaju pojmovima kao što je proskineza jasno je da se trude da ispadnu “upućeni”, a kada šire dezinformacije (kroz uopštavanje nekih ružnih pojedinačnih primera) da Ruska Pravoslavna Crkva, navodno, bez poreza preprodaje alkohol i cigarete, onda se iza te “informisanosti” krije destilovana zlonamernost.

Međutim, kada se crkvenim ljudima prebacuje da nisu otišli da se poklone u Srebrenici, te da se nisu kao Biljana Plavšić “pokajali” (a koja je zapravo priznala pred sudom manji deo otužbi da bi bila lakše osuđena) uzimajući si za pravo da oni drugima određuju šta je “hrišćansko pokajanje”, onda je to, pa makar i od naših “vrlih reformista”, suviše. Kada oni počnu da tumače crkvene besede i ukazuju na nedostatak pominjanja u molitvama Vaseljenskog patrijarha-ekumeniste, i kada sebe stave kao pobornike “ekumenizma” koji za razliku od srpskih pravoslavaca znaju šta je to saosećanje i “hriščansko milosrđe”, pa pri tome prebace SPC što gradi Hram Svetog Save umesto da pomogne renoviranje dečije bolnice i onkologije, onda je jasno da imamo posla sa modernim farisejima. Osim što na taj način pokazuju pretenziju da Crkvu i sve njene delatne dimenzije svode samo na karitativnu delatnost (poput mnogih protestantskih sekti), takvim svojim stavovima nameću nam i pitanje: zašto se oni za obnovu ovih bolnica ne odreknu bar dela novca svojih nevladinih organizacija koji dobijaju od stranih “humanista”? Ako im Srpska Pravoslavna Crkva ne valja, a tvrde pripadaju “globalnom hrišćanstvu”, što ne idu i ne šire svoje saosećanje i navodnu “hrišćansko milosrđe” u Sudan ili Čad? Zašto ne zamene Krug dvojke karitativim delovanjem u porušenim četvrtima Faludže, ako im srpske kosovske enklave nisu dovoljno “ fancy ”? Što tako “jevanđeoski i puni milosrđa” kleveću SPC?

Šta leži u pozadini ovih napada?

Zašto onda ovim globalnim propagandistima patetičnog (pseudo)hrišćanstva smeta nacionalno (koga oni paušalno nazivaju “plemensko”) ustrojstvo srpskog pravoslavlja – tj. svetosavlje, ma koliko pokušavali da samog Svetog Savu neosnovano svojataju kao nekakvog “evropejca”? I ako je nacionalni supstrat pravoslavlja sporan, zašto isti imaju puno razumevanje za raskolničku makedonsku crkvu, pa čak i crnogorsku simulaciju crkve, a samo za “svoju”, srpsku, to nemaju? Čak i više od toga, oni sa radošću priželjkuju moguće gubitak jurisdicije SPC nad pojedinim eparhijama, kako “svetosavac – europejac”, Mirko Đorđević sa osmehom kaže: “Celokupna teritorija od Triglava do Ohrida bila je nedodirljiva kanonska teritorija naše crkve. Na kraju priče i četiri za redom izgubljena rata naša crkva je izgubila šest eparhija i danas je svedena, i biće uskoro svedena na beogradski pašaluk, jer u Crnoj Gori da nema Amfilohija... tamo već postoji crkva, a o Makedoniji da i ne govorimo”.

Činjenica da je SPC jedina organizacija koja deluje na svim prostorima na kojima žive Srbi posle raspada Jugoslavije, i da je na teritorijama na kojima je nestao uticaj srpske države (kao npr. na Kosovu) ona odmenila državu u brizi za pripadnike sopstvenog naroda, mnogima nije po volji. Dokle god SPC održava (uz nepromenjeno, tradicionalno pravoslavlje) duhovno jedinstvo pripadnika Srba na teritorijama koje nastanuju, svi oni koji su na strahu od “velikosrpskoj hegemonije” stvorili svoje nacionalne i “suverene” države, ili ostvarili preko njih svoje globalne interese, čini se da “posao još nije završen”. Za njih (a i mnoge druge) pogodnija bi bila SPC teritorijalno razdrobljena, “ekumenizovana i odnarođena” u kojoj se ispoveda nekakvo “new age pravoslavlje” što pluta u limbu “pseudojevanđeoskih fraza” kroz koje bi mogle da se prošvercuju sve modernizacijske novotarije koje ne samo da nemaju veze sa izvornom Crkvom i njenom zajedničarskom ljubavlju, već su joj i duboko strane.

Kako se u SPC polako ali neumitno približava smena generacija među jerarsima, među kojima, jer i oni su živi ljudi, ima i onih koji su spremniji da bilo iz ubeđenja ili interesa idu linijom manjeg otpora i saobražavaju se duhu vremena (koji se predstavlja kao neminovnost koja je dorbrodošla), ovakve emisije su samo izrazi pritiska u ekumenskom smeru svojevrsne “crkvene tranzicije” u smeru pretvaranja SPC u jednu od pomesnih egzekutiva nekakve Evropske pravoslavne crkve koja se pokušava kreirati u budućnosti. Nimalo slučajno, zadnja epizoda ove anticrkvene propagande pada uoči početka zasedanja Sabora SPC.

Kako među srpskim jerarsima još uvek pretežan uticaj imaju oni koji u modernizacijskim procesima pre vide njihovu pogubnu stranu, i po suštinu vere i po sostveni narod koji je ne samo biološka već i duhovna realnost, takvi se crkveni velikodostojnici putem ovakvih protiv-crkvernih emisija pokušavaju ocrniti. Nije nimalo čudno što su na tapetu naših “insajdera” uglavnom vladike koje su duhovna deca oca Justina Popovića. Bojazan da će neki od njih naslediti na tronu Svetog Save sadašnjeg patrijarha Pavla nije nimalo bliska ovim “globalnim dušebrižnicima”, koji poseban pik imaju na crnogorskog mitropolita Amfilohija, koga (po našem mišljenju neopravdano) doživljavaju kao najtvrđeg i najsposobnijeg “kočničara” crkvene modernizacije.

Slične pojave su se dešavale i u drugim postkomunističkim pravoslavnim zemljama. U Jeljcinovskoj Rusiji naprimer, sa dolaskom tranzicije “nezavisne” tv-stanice činile su isto što i “naš” B92 . Tamošnji “Insajder” sa početka 90 - tih zvao se “Itogi” čija je voditeljka Mitkova vremenom avanzovala do voditelja udarnog dnevnika ruske “nacionalne” televizije. Ona se “proslavila” serijom emisija - napada na Rusku Pravoslavnu Crkvu, u kojima su iz epizode u epizodu sipane klevete na račun crvenih velikostojnika kao navodnih saradnika KGB-a, a ruska Crkva prikazivana kao mračnjačka i profašistička, uz upotrebu gotovo od reči do reči istih terminima i argumentacija kao i naša “anticrkvena trilogija” sa B92, koju bolji poznavaoci antipravoslavne propagande mogu samo da svrstaju pod odrednicu - već viđeno.

1. Njegova magistarska teza „Teorija zavere u srpskom društvu u vreme NATO bombardovanja” odbranjena na na Univerzitetu Notingem uTrentu, u Engleskoj otadžbini, je spram Srba krajnje cinična, gotovo kao kada bi o jevrejskoj veri Izraelcima govorio čovek čiji je naučni rad o “paranoji među evropskim jeverjima za vreme Holokausta”.

2. Ali ne onog za koga su optuživan Solovjev i Dostojevski, već mnogo vulgarnijeg.

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM