Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Žarko Puhovski

Što to odista ne shvaćam

Ako se, odista, ne smije govoriti o civilnome sektoru u cjelini, kakva bi smisla imala sama sintagma?

Reagirajući na objavljivanje mojega iskaza u okviru konferencije “Srbija pet godina posle”, Biljana Kovačević-Vučo (NIN, 13. 10) pokazuje vehementno nezadovoljstvo mnome – toliko je jasno. Sve ostalo baš i nije.

Jer:

BKV bi, tepajući si neprestance “mi”, da me poduči o čemu je zapravo riječ kada se govori o civilnome društvu. Prvi prigovor na moj račun svodi se na to da je nedopustivo rabiti sintagmu kao takvu. To je, naime, oznaka “paternalizma”, “paušalnosti” i “projektovanog totalitarizma”. Kako je očito prekasno za poduku u korektnome korištenju stranih riječi (da se o političkim teorijama i ne govori), dostatno je postaviti slijedeće pitanje: ako se, odista, ne smije govoriti o civilnome sektoru u cjelini (zbog njegove “heterogenosti i slojevitosti”), kakva bi smisla imala sama sintagma? Nasuprot BKV, naime, znam da ona ima smisla, pa je moguće govoriti i o sektoru u cjelini. O tomu sam, za razliku od nje/njih, čitao/pisao i teorijski, pa znam da sintagma označuje koloplet (modernije: mrežu) odnosa, a ne pojedince, kako se to BKV očito čini.

Upravo sam zato o nevladinim organizacijama, posve eksplicitno govorio u odvojenome sklopu (a samo je valjda BKV “očigledno” da sam pomiješao ono što je u – izgovorenome – tekstu jasno odvojeno). Wih sam uzeo kao ilustraciju ove mreže odnosa. Tim sam organizacijama “drsko” prigovorio šutnju o povredama ljudskih prava za vrijeme akcije “Sablja”. Moju pak drskost BKV “pokazuje” uputom na (moguću) opravdanost same akcije pozivom na “standarde Evropske povelje i pakta o građanskim i političkim pravima”. Ovo pak pokazuje profesionalnu ograničenost bavljenja ljudskim pravima (pa i civilnim društvom) koje bi samu bit civilnoga društva – moralno utemeljeno djelovanje na pretpostavkama horizontalnoga pluralizma – prevelo u pravne kategorije. Pri tom uopće nisam ni razmatrao opravdanost akcije, nego povrede ljudskih prava za njezina odvijanja. A baš javno dostupni dokumenti niza nevladinih organizacija pokazuju da reakcija na povrede prava u to vrijeme nije bilo – ali je bilo izraza zadovoljstva što se “konačno uvodi red”.

Riječju, pozicija je BKV – kojom bi da prokaže moju sklonost “nedotupavosti” – klasično politička (u najboljem slučaju vertikalno pluralistička), svodiva na odnos prijatelj-neprijatelj. Ako su se u “Sablji” odista događala tek “pojedinačna prekoračenja mera vanrednog stanja”, možda i nije trebalo reagirati, jer ipak su ono bili neprijatelji (i njihovi). Moj je pak nedostatak u tomu što se ne bavim “proskripcijom”(?!) Sonje Biserko (jer ona je, nedvojbeno, “naša”). BKV, jasno je, organizacije za zaštitu ljudskih prava razumije kao neku vrst sindikalnoga pokreta – koji bi se, ponajprije, trebao baviti svojima. Nasuprot tomu moja formulacija o “idiotizmu ljudskih prava” (koja BKV ne razumije pa ju ironično navodi) polazi od primata (moralne) obveze zaštite prava svih ljudi, neovisno o njihovim osobnim kvalitetama. Aktivisti za ljudska prava bit će, nažalost, uvijek napadani (nerijetko i prostački), u sredinama kakve su postjugoslavenske posebice (u slučaju brojnijih, dugotrajnijih i težih napada na sebe, nikada nisam očekivao sindikalnu pomoć – uostalom, javno djelatne osobe objektivno su u mnogo manjoj opasnosti od onih anonimnih kojima se trebamo prvenstveno baviti).

Konačno, u odnosu spram BKV imam – pored teorijskih – i neke konkretne prednosti za raspravu o civilnome društvu na kojoj ona, naizgled, insistira. Nisam profesionalni funkcionar nevladinoga sektora (što je kontradiktorna pozicija), nego aktivist i nisam frustriran (ne)pozivanjem na konferencije (što je, izgleda, njezin motiv za reakciju). Uz to, naučio sam jedno: u naravi je civilnoga društva da ne dopušta korištenje oznake “mi” na nedomišljen način koji žalosno indikativno karakterizira majestetični stil BKV.

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM