Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

   

Srboljub Bogdanović

Postmoderni boljševik

Oduvek je postojala velika razlika između Mila Đukanovića i ostalih političara u Crnoj Gori. Čovek koji je nesumnjivi politički lider (do 1997. u duetu sa Momirom Bulatovićem, od tada sam) Crne Gore, kad govori o ozbiljnim stvarima, sebi ne dopušta proizvoljnosti kao, na primer, ministar inostranih poslova Miodrag Vlahović kad govori o ratnoj šteti, ili bedastoće poput vaterpolo-čestitke Ranka Krivokapića, predsednika parlamenta. Samostalnost Crne Gore – da, smatra Đukanović, ali je pri tome ipak potrebno zadržati makar privid političke ozbiljnosti i dostojanstva, smatra Đukanović. Za sada, recimo da mu to uspeva, ali što se stvar bude više razvlačila, sve su manji izgledi za to i sigurno da je toga svestan. Već siti priče o nezavisnoj Crnoj Gori i referendumu koji treba da je vaspostavi, na svetlost dana sve više izlaze podsećanja na Đukanovićeve političke stavove pre nego što je spoznao nužnost nezavisnosti, koju je, dok su se neki drugi zalagali za nju, nazivao otcepljenjem. Ako ove evokacije budu uzele maha i ako prevlada predstava o Đukanoviću kao čoveku koji je o temeljnim pitanjima svoje političke orijentacije i državnog identiteta pričao suprotne stvari (u čemu, inače, u crnogorskoj povesti nipošto nije izuzetan), to bi moglo da se završi time što bi se o njemu formirao stav ne samo kao o čoveku neprincipijelnom, nego, gore od toga, moglo bi ga vremenom pretvoriti u političku karikaturu, poput već pominjanog Krivokapića.

Pre bilo čega drugog, za razumevanje “fenomena Đukanović” treba znati da je reč o političaru koji je duže na vlasti od ma kog aktuelnog šefa države ili vlade trenutno u Evropi. Predsednik vlade je postao već kao 28-godišnjak predstavljajući poslednji izdanak vlasti koja praktično u kontinuitetu vlada Crnom Gorom od 1945. godine, pri svemu tome uživajući do danas na Zapadu reputaciju lidera sa nesumnjivim demokratskim predznakom.

“Hrvatsko pitanje” je idealan teren na kome se može analizirati slučaj Mila Đukanovića. Koliko god da je maskirano pričom o “saradnji u regionu”, svako približavanje Zagrebu je deo jednačine na čijoj drugoj strani je udaljavanje od Beograda. Otud i beskrajna izvinjavanja i groteskna kampanja “nadoknade štete” u koju se Crna Gora “zapetljala” (ocena hrvatskih medija), možda baš zbog toga što čitavom operacijom nije rukovodio oprobani profesionalac Đukanović nego je velikim delom bila prepuštena političkim entuzijastima tipa pomenutog ministra Vlahovića.

Što se Hrvata tiče, zanimljivo je da uopšte nisu oduševljeni novim izlivima simpatija koji pristižu iz bivšeg Titograda. U emisiji hrvatske televizije, pre pet meseci, voditelj Aleksandar Stanković je svoga gosta Mila Đukanovića podsetio na izjavu da je “zbog šahovnice zamrzeo šah”. Đukanović je objasnio da je to bila samo retorička izjava.

Ako o Hrvatskoj govorimo, Milo Đukanović koji na sednici vlade, 1991. godine, najavljuje da ćemo “nametnuti rat dobiti, baš kao što smo takve protivnike pobjeđivali tokom čitave istorije”, nije isti Milo Đukanović koji u proleće 2005. kaže da se “stidi i najdublje izvinjava” zbog “rezervista iz Crne Gore u sastavu JNA”, od kojih su neki počinili zlodela kada su napadali Dubrovnik.

Kao kapitalni projekt svoje vladavine, Đukanović je sebi zadao ostvarenje projekta nezavisne Crne Gore, koje, prema uvek optimističkim najavama, treba da usledi posle referenduma početkom sledeće godine. Mada je, kako ćemo videti, referendum za Đukanovića, u stvari, tek druga najpoželjnija opcija.

Kampanja za nezavisnost Crne Gore ima mnogo toga zajedničkog sa kampanjama koje su tokom 1990. i u prvoj polovini 1991. sprovodile Hrvatska i Slovenija u odnosu na SFRJ, to jest Srbiju, pa otud i razumljivo uverenje da bi u ovim dvema državama crnogorski projekat trebalo da naiđe na simpatije. Svakako da je najveća sličnost uporno izjednačavanje srpskog stava sa “snom o velikoj Srbiji”, što crnogorski funkcioneri (Đukanović, istina, nešto ređe od, recimo, Miodraga Vukovića) potežu bar jednom u dve nedelje. U tom cilju je Đukanović, još 2001, bio spreman da preuzme najmračnije antisrpske stereotipe u kojima je Srbija neka vrsta metafizičkog regionalnog zla: “Iluzija projekta ‘velike Srbije', koji je vijek i po bio izvor mnogih zala na Balkanu – uključujući nedavni krvavi međuetnički sukob, i dalje je živa u Beogradu. Sve dok Crna Gora ostaje sa Srbijom u bilo kakvoj formi jedinstvene države, projekat ‘velike Srbije' će nastaviti da živi i preti miru i stabilnosti u regionu”, kazao je tada.

Personifikacija ovog zla u Beogradu za Đukanovića je Vojislav Koštunica, “koji Crnu Goru tretira kao da je Šumadija”. U osnovi, reč je o želji da isti mehanizam koji je funkcionisao u vreme Miloševićeve vlasti, kada je “Milošević” bila čarobna reč i univerzalni krivac za sve što ne valja, bude prenet i na postpetooktobarski period. Pre manje od dva meseca, Đukanović je svoje izlaganje na međunarodnom forumu “Kran Montana” koncipirao kao sasvim grubo denunciranje Srbije predviđajući da će trajna stabilnost Balkana biti dostignuta tek kad Srbija postane “istinski demokratska” i posveti se samo sebi. To će biti moguće, kako je rekao, tek kada se obezbedi da se “Srbija prioritetno bavi uređenjem sopstvene kuće i dvorišta”, i tako dalje, opširno, u istom tonu.

Slobodan Milošević i njegova naopaka politika su, inače, uvek naznačivani kao inicijalni motiv zbog kojih se Crna Gora i upustila u projekat nezavisnosti, u početku takoreći nevoljno. Gotovo je, međutim, pala u zaborav neposredna zasluga Đukanovića i njegove partije u ustoličenju pretposlednjeg predsednika SRJ. Naime, iako još formalno jedinstven, crnogorski DPS je u leto 1997. de fakto već bio podeljen na tzv. krilo za Bulatovića i krilo za Đukanovića, s tim da se tačno znalo ko od poslanika podržava jednog a ko drugog od pretendenata. Javnost je sa velikom pažnjom pratila hoće li poslanici Đukanovićeve grupe u Skupštini SRJ glasati za izbor Slobodana Miloševića. Glasali su. Da nisu, Milošević ne bi mogao biti izabran.

Crnogorska reformska struja bila je tih dana još rovita, i to je Đukanović u nekim kasnijim izjavama i priznao. Ipak, činjenice su nesumnjive, a činjenica je da je, u već pomenutoj emisiji hrvatske televizije, rat u Hrvatskoj označio kao rat Slobodana Miloševića koji je imao privatnu komandu nad JNA, kako je rekao.

Ipak, dok je Milošević vodio taj privatni rat, Đukanović je na to gledao nešto drukčijim očima. “Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku, kada povampirene fašističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji pokušavaju da unište sve ono što je stvoreno od 1945. godine do sada. Ponosan sam da u ovim istorijskim trenucima mogu da budem rame uz rame sa njim u odbrani tekovina revolucije” (1992).

Problem za Đukanovića danas, nerešiv, predstavlja potreba, kako marketinška, tako i objektivna, da nezavisnost Crne Gore bude izvedena a da se zadrže koliko-toliko dobri odnosi sa Srbijom. Đukanoviću ne može da prođe priča o dobrim odnosima u regionu, u ime kojih se cela stvar izvodi, ako upropasti odnose sa Srbijom sa kojom je, još, u zajedničkoj državi. S druge strane, potrebno je, tako bar smatra, konstantno provocirati političare u Beogradu kako bi se, ako ih se već ne može navesti da dignu ruke od zajedničke države, makar kroz stalnu svađu dokazala teza o neodrživosti veza Beograd–Podgorica, koje bi, je li, mnogo bolje funkcionisale ako bi reč bila o samostalnim državama. Tačno onako kako je i Franjo Tuđman zastupao argumente u prilog nezavisnosti Hrvatske.

U tom kontekstu sasvim je zanimljivo videti kako je Đukanović gledao na pitanje odnosa srpskog i crnogorskog identiteta, u vreme dok nije zastupao gledište o samostalnoj Crnoj Gori. Nesumnjivo vešt političar, Milo Đukanović, ako bi se nekim slučajem našao u prilici da se osvrne na ove sopstvene stavove, izvesno bi našao načina da kaže kako oni i nisu tako oprečni, ali da “Jugoslavija nije izdržala ispit istorije”, te da se koncept nove crnogorske državnosti zasniva na građanskim vrednostima i ekonomskim interesima, nevezanim za pitanja nacije, istorije, jezika, itd. “Jugoslavija nije izdržala probu istorije”, ima običaj da kaže (i ne samo on) ali ne pominje svoju ulogu u tom istorijskom neuspehu, koji se sastoji u tome da je poslednja, “žabljačka” Jugoslavija propala jer je bila produkt jednopartijskog aranžmana između prefarbanih komunista Srbije i istih takvih komunista Crne Gore.

Tu je, međutim, drugi problem. Naime, tezu o Srbiji kao balastu na putu u Evropsku uniju Đukanović i drugovi moraju da guraju uprkos izjavama najvažnijih funkcionera same EU. Donošenje odluka protivnih uputstvima sa Zapada u Crnoj Gori ima svoju predistoriju: naime, evro je uveden kao valuta iako je Crnoj Gori savetovano da to za nju nije dobro (ima ekonomista koji to i danas misle), i drugo, mnogo važnije, kada je u leto 2000. godine Milo Đukanović izdržao snažan pritisak Sjedinjenih Država, oličen u Medlin Olbrajt koja se na tome lično angažovala, i istrajao na stavu da će Crna Gora bojkotovati izbore za predsednika SRJ.

Bila je to tada teška dilema – Đukanović svakako nije dovoljno verovao u snagu opozicije u Srbiji i plašio se da bi Miloševićeva pobeda dala svež legitimitet toj vlasti, što je za Crnu Goru bilo nezgodno s obzirom na to da je svoju poziciju tada gradila na nepriznavanju legitimnosti tog stanja (u čijem je uspostavljanju, kao što smo pokazali, 1997. godine sama nepodeljeno učestvovala).

Verovatno će se jednog dana bolje videti da je ta, 2000. godina, bila prelomna za Đukanovića. Mogao je, posle petog oktobra i pobede opozicije, da opozove ili bar da stavi na stend-baj svoju politiku državne samostalnosti. Umesto toga, čak je pojačao inicijative za nezavisnost i nastavio da se prema Beogradu ponaša, manje-više, kao da u njemu i dalje stoluje Slobodan Milošević. Teškoće na relaciji Beograd-Podgorica su u narednim godinama, do danas, jedan od najvećih balasta koje politička rukovodstva tegle u ovim inače teškim vremenima, a na šta opozicija u Srbiji svakako nije računala kad je dolazila na vlast. Đukanović bi svakako rekao da nije moralo da bude tako, da je Srbija odmah popustila.

Te 2000. godine, prema istraživanjima javnog mnjenja rađenim za potrebe opozicije, uporedno je analiziran ishod predsedničkih izbora na kojima bi se Slobodanu Miloševiću suprotstavio neki od četiri kandidata: Vuk Drašković, Zoran Đinđić, Milo Đukanović, Vojislav Koštunica. Rezultat je bio sledeći: Drašković je autsajder, Koštunica nadmoćno dobija, Đinđić ili Đukanović vode neizvesnu borbu.

Iz postpetooktobarskog perioda datiraju i napeti odnosi sa Vojislavom Koštunicom. Prvom prilikom kada je Koštunica, u svojstvu izabranog šefa SRJ, posetio Crnu Goru (Herceg Novi), propustio je da o tome obavesti Đukanovića kao predsednika Crne Gore, kao što nalažu dobri običaji i politički bonton. A zatim, u svojim izjavama, Koštunica u najmanju ruku nije dovoljno uvažavao okolnost da je predsednik sa u Crnoj Gori problematičnim legitimitetom, s obzirom na to da Crna Gora većim delom nije glasala, a ono Bulatovićevih i Žižićevih Crnogoraca što jeste glasalo, glasalo je za Slobodana Miloševića, a ne za Koštunicu.

Ključno pitanje, koje neizbežno zalazi u sferu psihologije, jeste: zašto je Milo Đukanović, kao politokrata od karijere, sa smislom za taj posao kojim nesumnjivo nadilazi ogromnu većinu političara i u samoj Srbiji, sa vrlo dobrim rejtingom na “nacionalnom nivou” i u inostranstvu, odlučio da svoje ambicije ograniči na skučeni prostor Crne Gore?

Najčešće objašnjenje je da je Milo Đukanović već tada Crnu Goru koncipirao kao svoju korumpiranu i mafijašku latifundiju kojom je lakše upravljati ako se ima puni suverenitet. Činjenica je, međutim, da uprkos širem okruženju koje često čine ljudi vrlo sumnjivog profila, optužbe protiv Đukanovića za šverc cigareta pred italijanskim sudovima postaju sve bleđe, a neke su i odbačene. Činjenica je, sa druge strane, i to da je Crna Gora zemlja u kojoj očito bolje uspeva južnoamerički nego evropski model kapitalizma. Najzad, činjenica je i to da je raspoloženje biračkog tela relativno ujednačeno već godinama, što možda pokazuje da se u opredeljivanju rukovode manje ekonomskim a više nekim drugim motivima.

Kampanja za nezavisnost je svoj špic imala pred skupštinske izbore aprila 2001. godine. Izbori su najavljivani kao plebiscit za nezavisnost i Đukanović je u tom cilju čak i matematičke činjenice razvlačio kao žvakaću gumu. Tvrdio je da oko 60 procenata stanovništva Republike podržava nezavisnost, “što je za 10 odsto više nago na referendumu iz 1992. godine”. Inače, nije tačno ni jedno ni drugo. “Duh je pušten iz boce, taj trend se ne može zaustaviti. Naročito su mladi ljudi za nezavisnost”, govorio je. Osam godina ranije, sa potcenjivanjem je govorio o “Liberalnom savezu i nekim drugim manje uticajnim partijama koje se vrlo zalažu za otcepljenje”, podsetivši da su na izborima dobili “12-13 odsto biračkog tela, pa im se upravo toliko i poklanja pažnje”.

Iako je koalicija “Pobjeda je Crne Gore” na tim izborima, 2001. ostvarila skromnu pobedu, ti izbori su, suštinski, za Đukanovića bili neuspeh, jer ne samo što se nisu pokazali kao plebiscit nego je pala u vodu i, inače dotad uspešno plasirana, teza da su “naročito mladi ljudi za nezavisnost”. Govoreći, u polemičkom tonu, o političkim liderima u Beogradu, u intervjuu za crnogorsku televiziju, Đukanović je tada podsetio kako su oni u Podgorici nalazili utočište u vreme Miloševića dok su, kako je rekao, još “bili mali i politički jadni”. Ovo se odnosilo kako na Koštunicu, tako i na Zorana Đinđića s obzirom na to da je Đinđić u Đukanoviću gledao političkog saveznika kome je, pre svega kadrovski, pomalo pomagao da prebrodi period konsolidacije vlasti (brzo se konsolidovao) posle razilaženja sa Momirom Bulatovićem. Zauzvrat, Đinđić je voleo da se ogreje na vatri Đukanovićevih političkih uspeha, pa mu se posle jednih crnogorskih izbora omaklo i “pobedili smo”. Pitanje je da li je Đinđić ikad saznao da je Đukanović na sve ovo prevrtao očima, svakako nije želeo da zbog opozicionara iz Beograda dodatno otežava odnose sa Slobodanom Miloševićem.

Ovaj slučaj je važan jer pokazuje da je Đukanović, pripadnik generacije koja politički datira još iz doba centralnih komiteta, sa superiornošću gledao na opozicione prvake u Srbiji i nije mogao da stekne uvažavanje prema nekom ko je tek prohodavao u vreme dok je on, Đukanović, već bio prva politička liga, i koje zna još dok su se, nešto kasnije, pod Miloševićem uvijali kao crvi, a on im pomagao.

Sličan je Đukanovićev odnos i prema opoziciji u samoj Crnoj Gori. Ako ih ne tuži sudu, o njima govori sa gnušanjem i sa neskrivenim nezadovoljstvom što takvi ljudi uopšte i postoje. Dobar deo nove crnogorske istorije Skupština Crne Gore delovala je bez ikakve opozicije koja je bila u bojkotu; činjenica je, međutim, da ta okolnost nije mnogo štetila funkcionisanju crnogorske države i činjenica je da crnogorski birači slede DPS kakvu god politiku da zastupa.

Nije imao ni posebne obzire prema novinarima. “U posljednje dvije godine nijedna profesija nije doživjela sunovrat kao novinarska”, a “vlada je odoljela iskušenjima da se upusti u dnevno i primitivno polemisanje sa lažima i bezobrazlucima koje su autori iznosili” (1994).

Sastavni deo priča o Đukanovićevoj korupciji vezan je za stil života premijera, ranije predsednika, još ranije opet (u dva navrata) premijera Crne Gore. Na početku karijere je izgledao kao momak iz Studentskog grada, a danas bilo koji svetski državnik na slici pored Mila Đukanovića izgleda kao siromašni rođak iz unutrašnjosti. Taj stil života nije moguće servisirati od 435 evra plate, koliko je imao pre dve godine (plus supruginih 383 evra). Ne računajući “solidan, moglo bi se reći luksuzan” stan (105 kvadrata). Bez obzira što sve skupa to spolja loše izgleda, Đukanovića niko, a najmanje opozicija, nije uhvatila u šteti. Nisu to uspeli ni novinari, sa kojima se, kao i sa opozicionarima, Đukanović često i rado pregonio po sudovima, što se po pravilu završavalo u njegovu korist i davalo povoda za nastavak priča o diktaturi koja, eto, obuhvata i pravosuđe. A afera seks-trafikinga sa Moldavkom S. Č. završena je skoro trijumfalno s obzirom na to da je Miodrag Živković, lider Liberalnog saveza, bio tužen, potom i osuđen, pošto je sa gnušanjem komentarisao neke navodne navike koje su zadirale u domen intimnog života premijera Crne Gore. Đukanović je uzvraćao i tako što je Živkovića svrstavao u red “trećerazrednih ljudi” i nazivao ga “moralno-političkom prostitutkom”.

Najzad, najveći problem koji ima Milo Đukanović već izvesno vreme, a koji najviše govori o njemu kao o političkoj ličnosti, jeste odgovor na pitanje da li je referendum o nezavisnosti jedini demokratski put za ostvarenje tog cilja ili ima i drugih načina. S jedne strane, premijer Crne Gore širi agresivni optimizam: “U februaru 2006. ćemo organizovati referendum, pobijediti na njemu, obnoviti crnogorsku državnost i steći međunarodnopravni subjektivitet.” S druge strane, uporno nastoji da nagovori Srbiju da članice državne zajednice “priznaju jedna drugu”, a potom zatraže međunarodno priznanje i posle se, eventualno, dogovore o nekakvom savezu.

Analizom stava o referendumu dolazimo do toga da se Đukanović i nije tako mnogo promenio od vremena Saveza komunista. Jer, kao iskusni boljševik, Đukanović ne raspisuje referendum ako ne misli da će na njemu da pobedi. Pa i tada, bolje je ako stvar može da se završi bez izjašnjavanja.

POLITIČKI USPON

Godine počinju januarom

Rođen je Nikšiću 1962. godine. U Savez komunista se učlanio kada je imao sedamnaest godina. Prošao neke standardne faze u političkom napredovanju, pa je bio i zamenik komandanta Savezne radne akcije “Titova šuma” u Titogradu. Profesionalno se angažovao kao omladinski funkcioner i dogurao je do sekretara predsedništva CK SKJ.

Đukanovićev uspon počinje ostavkom. Sopstvenom odlukom, oslobodio se članstva u omladinskoj organizaciji, pored ostalog i zato što ga je, kako je rekao, “na to navela želja da politikom prestane da se bavi profesionalno”. Zatim je mladi Đukanović na svojim plećima i plećima Momira Bulatovića izneo crnogorsku “januarsku revoluciju”. “Godine počinju januarom”, bio je predizborni slogan Mila i Momira.

Brzo je primećeno da mu standard upadljivo raste i da stiče neke skupe navike. Na takve primedbe, koje mu stavljaju i danas, odgovara: “Tek ću da budem bogat kada budem prestao da se bavim politikom.”

Otvoreno je isticao pripadnost komunističkoj ideologiji. “Ja, niti bilo ko od nas u rukovodstvu, ne stidimo se reći da smo komunisti niti da želimo nastavljati izvornu komunističku ideju.” Zajednička država, govorio je, ima “slobodarski i antifašistički karakter zato što njihove vladajuće partije baštine četvrti, sedmi i trinaesti jul”. “Ljevičar sam u duši zato što bih volio da živim u državi socijalne pravde.”

Potpuno je podržavao politiku Slobodana Miloševića, kako u ideološkom tako i u nacionalnom smislu: “Zajednički imenitelj partija koje okuplja Savez reformskih snaga je srbofobija i antikomunizam.”

Sa Momirom Bulatovićem se razišao u sukobu zbog vlasti, mada Đukanović jeste predstavljao reformisano, liberalno krilo crnogorskih socijalista. Njihov duel na crnogorskoj televiziji, koji je trajao nekoliko sati, predstavljao je prekretnicu u političkoj komunikaciji na našem prostoru.

 

Izjave: Crna Gora i Srbija (1)

“Ponosni smo na srpsko porijeklo i crnogorsku državnost, na slavnu istoriju srpskog naroda. Zato i vjerujemo u zajedničku budućnost i prosperitet.”

 

  Crna Gora i Srbija (2)

“Što se tiče straha od Srbije, time pokušava politički manipulisati jedan broj ljudi, nasljednika ustašoidne politike Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije, politike razbratništva sa srpskim narodom. U svojoj zaslijepljenosti mržnjom, oni izmišljaju etnogenetske teorije o tome da smo iz Male Azije, pričaju kako je naše pismo latinično a vjera nam katolička... I to sve s namjerom da dokažu našu autohtonost i posebnost u odnosu na Srbe.” (NIN, 1990)

 

Crna Gora i Srbija (3)

“Naglašena briga za Crnu Goru samo je dimna zavjesa iza koje se krije mržnja prema uvijek 'potencijalnom okupatoru' – srpskom narodu.”

Objavljeno u NIN, br. 2851, 18. 08. 2005.

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM